Referendumski upit bio je akt neprimjeren dramatičnosti u kome se nalazila BiH

U mjesecu ožujku navršava se 25 godina od referenduma za neovisnost BiH na kojemu su građani tadašnje SR BiH odlučili izaći iz krnje Jugoslavije. Za neovisnost su glasali Bošnjaci (tada Muslimani) i Hrvati, dok je veći dio srpskog naroda bio protiv. Upravo je okrugla obljetnica bila povod za intervju s dr. Albertom Bingom, povjesničarom na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu...

 

Dr. Bing rođen je 1956. u Novom Sadu. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet završio je u Zagrebu. Doktorirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Osim toga, studirao je ekonomiju (apsolvent poslijediplomskog studija) te završio četverogodišnji studij filozofije.

Od 1992. do 1995. bio je prvi predsjednik hrvatskog ogranka Međunarodne organizacije za ljudska prava. U tom je razdoblju radio na prihvaćanju žrtava rata iz BiH te na dostavi humanitarne pomoći u BiH (Bijeli put Slobodana Langa)...

Kao povjesničar bavio se mnogim temama suvremene hrvatske i regionalne povijesti, uključujući međunarodne aspekte raspada jugoslavenske države i uspostave nove geopolitičke arhitekture u regiji. Član je Organizacije američkih povjesničara i međunarodni urednik za Hrvatsku Časopisa američke povijesti...

Poštovani dr. Bing, referendum o neovisnosti BiH upriličen je 29. veljače i 1. ožujka 1992. Glasalo je ukupno 2 073 568 glasača (63.6%), a 99.7% bilo je za neovisnost, dok je samo 0.3% bilo protiv. Može li se komentirati u kakvom ozračju BiH dočekuje četvrt stoljeća svoje neovisnosti?

Poznata je činjenica da su okolnosti održavanja referenduma u BiH 1992. bile više negoli dramatične, posebice zbog prilika u susjednoj Hrvatskoj i neprikrivenih prijetnji iz Srbije. Unatoč međunarodnog priznanja i dolaska UNPROFOR-a, u vrijeme održavanja referenduma gotovo trećina Hrvatske praktično je okupirana. Za Hrvatsku je to bilo razdoblje konsolidacije nakon rata 1991., a za Srbe prijelazno razdoblje u ostvarenju povezivanja „svih srpskih teritorija“ (u Hrvatskoj se i uz prisutnost snaga UN-a u takozvanim UNPA zonama nastavljalo etničko čišćenje ne-Srba i povezivanje okupiranih područja sa Srbijom). Riječ je, dakle, samo o kratkom predahu i odgađanju neminovnog sraza nepomirljivih nacionalnih politika, što dakako nije bilo „nevidljivo“ i bez posljedica u BiH.

Tako je, primjerice, u kolovozu 1991. u Vitezu tiskan rad lokalnog profesora Ante Valente pod naslovom Podjela Bosne i borba za cjelovitost u kome se kirurški precizno navodi da ukoliko „svi budu insistirali na svojim neostvarljivim željama, onda je to građanski rat“.

Kada pak govorimo o nekom prošlom događaju, čije reperkusije živimo, aktualna perspektiva često više govori o nama (i našim sadašnjim preokupacijama) negoli o samom događaju na koji se referiramo. Ako u traženju kauzaliteta zadiremo u još „živu“ prošlost (nije li svaka perspektiva zapravo retrospektiva?) povežimo bosanskohercegovački referendum iz 1992. s njegovim epilogom, s rezultatom raspleta nakon više od tri godine krvavog rata. Uoči izbora u BiH, u rujnu 1996., kojima se željelo vratiti građanski život u ratom opustošenu zemlju nepunu godinu nakon postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma, jedan od najzaslužnijih pojedinaca za okončanje sukoba u BiH - američki diplomat Richard Holbrooke izjavio je sljedeće: „Pretpostavimo da izbori budu slobodni i pošteni, a da se oni izabrani pokažu rasistima, fašistima i, separatistima, koji se javno protive miru i reintegraciji. To je dilema.“ Jedan od danas najutjecajnijih analitičara međunarodne politike Fareed Zakaria pojave u kojima „demokratski izabrani režimi – često ponovo izabrani ili potvrđeni putem referenduma – rutinski ignoriraju ustavna ograničenja njihove moći i lišavajući svoje građane temeljnih prava i sloboda“ naziva neliberalnim demokracijama (legendarni poljski povjesničar i novinar Adam Michnick takvo stanje u postkomunističkim državama nazivao je još 1991. „demokraturom“). Čini mi se da je ocjena Hoolbroka i Zakarie o BiH u određenoj mjeri aktualna još i danas. Povijesno gledajući, neupitno je da današnje države, bez obzira na globalizaciju i integracije, svoju slobodu ostvaruju posredstvom nacionalnih interesa. Isto tako nisu zanemariva upozorenja poput zapažanja Pascala Brucknera kako pravo narodnog samoodređenja ne smije biti iznad prava čovjeka.

Političari SDS-a nisu željeli referendum ni izlazak iz krnje Jugoslavije, političari SDA su željeli neovisnost BiH bez uvjeta, dok su predstavnici HDZ-a željeli neovisnost, ali i nacionalna područja (kantone). Je li bilo moguće u postkomunističkoj zemlji u kojoj se zvecka oružjem istovremeno zadovoljiti političke predstavnike sva tri konstitutivna naroda?

Vaše pitanje podsjetilo me na jedan novinski prilog iz sredine 1994. kada se tragom optimističnog vala nakon Washingtonskih sporazuma najavljivao uzlet BiH iz pepela. Novinar Slobodne Dalmacije Danko Plevnik tada je konstatirao „kako na terenu BiH postoje četiri države što na dolasku, što na odlasku: bivša međunarodno priznata BiH, sadašnja prijelazna 'Herceg-Bosna', sadašnja nepriznata 'Republika Srpska' i proglašena bošnjačko-hrvatska Federacija BiH. Sasvim dostatno za nove vatre, nove pepele i nove fenikse.“

U tom smislu – „vječne bosanskohercegovačke mijene“, nameće se stanovita sličnost s današnjim stanjem u BiH. Dok god će pripadnici bilo koje političke elite u BiH otvoreno ili prikriveno zagovarati ekskluzivnu nacionalnu državnost umjesto fokusiranja na ekonomske i socijalne probleme, tinjat će potencija novih sukoba.  

Osim što je referendum bio specifičan po činjenici da se organizira dva dana te na prijestupnu godinu, ostalo je zabilježeno kako ga je bojkotirao gotovo čitav srpski narod te nekoliko općina sa srpskom većinom. Mnogi srpski političari osporavaju validnost takvog referenduma... Jesu li ti prigovori pravno valjani i kako to komentirate?

U vrijeme održavanja referenduma u BiH bosanskohercegovački Srbi i Hrvati su bez sumnje bili pod snažnim utjecajem politika Srbije i Hrvatske; činjenica da su se hrvatski birači zajedno s Muslimanima-Bošnjacima izjasnili za samostalnu BiH prije svega govori o koordinaciji Hrvatske zajednice Herceg Bosne (formirane 18. studenoga 1991.) sa Zagrebom. Iako Tuđman nikada nije krio aspiracije prema BiH (jasno ih je naznačio već u predizbornoj kampanji 1990.), njegova je politika u velikoj mjeri ovisila od držanja Zapada. Samo međunarodno priznanje Hrvatska je stekla uz uvjet poštivanja tzv. avnojevskih republičkih granica; uz to, svako otvoreno osporavanje integriteta BiH izravno bi kompromitiralo i ugrozilo hrvatska nastojanja oko reintegracije vlastitih okupiranih područja.

Što se tiče srpske politike, ona je dosljedno nastavila s politikom opstrukcije bilo koje političke opcije koja nije bila u funkciji pretvaranja što većeg područja bivše Jugoslavije u Veliku Srbiju. Miloševićeva homogenizacija srpskog naroda i „događanje naroda“ s kraja osamdesetih, u vrijeme bosanskohercegovačkog referenduma 1992. poprimaju jasne konture srpskih zahtjeva – negdašnjeg sukcesora Otomanskog Carstva – koji traži svoj ratni plijen u novim vremenima previranja.

Bojkotiranje republičkog referenduma na proljeće 1992. od strane većeg dijela Srba u BiH samo je jedna od manifestacija te politike, odnosno korak prema izravnom „obračunu“ – u ime već viđenog „spašavanja ugroženog srpstva“ – koji je uskoro uslijedio.

Referendumsko pitanje glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Jesu li danas konstitutivni narodi u BiH ravnopravni?

Svojom općenitom i ispraznom retorikom o načelnim pitanjima „suverenosti“ i „nezavisnosti“ te „ravnopravnosti naroda“, bh. referendumski upit iz 1992. bio je „pucanj u prazno“; akt neprimjeren dramatičnosti položaja u kome se nalazila tadašnja BiH. Ubrzo nakon idilične najave političkih smjernica – iza kojih nije stala niti jedna svjetska sila već apstraktna „međunarodna zajednica“ – otpočeo je sukob koji će svoju kulminaciju doživjeti u Srebrenici. Sama ideja o referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine bila je skrojena na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji i trebala je, prije svega, legitimirati tobožnju politiku prevencije eskalacije sukoba (prelijevanje rata iz Hrvatske u BiH) koja se već na primjeru Hrvatske pokazala apsolutnom pogreškom. Na kraju, o BiH se odlučivalo svugdje osim u njoj samoj. I sama Daytonska BiH dizajnirana je kao politički projekt demokratizacije Bosne i „rekonstrukcija društva“ (C. Bildt) u režiji međunarodne zajednice. Zaključak analitičara koji su pratili tijek provedbe Daytona tijekom mandata Visokih predstavnika MZ-a Carla Bildta, Carlosa Westendorpa i Wolfganga Petricsha do 2000. godine bio je poražavajući: „Nakon četverogodišnjeg razdoblja implementacije Daytona Bosna je udaljenija od demokracije negoli je bila u bilo kome trenutku nakon rata. Bosanska država i institutski entiteti postoje uglavnom na papiru, a pripremama političkih smjernica i njihovom implementacijom upravljaju strane agencije.“ Što se bitno promijenilo do danas? Recentni neodređeni komentari Dodikova referenduma od strane aktualnog Visokog predstavnika Valentina Inzka ukazuju na zamor međunarodne zajednice bosanskohercegovačkim kontroverzama.

Pitanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana BiH složena su tema o kojoj se može raspravljati na različite načine. Elaboriranje bilo koje teze znatno bi premašilo okvire ovoga prostora. Ipak, ako me pitate za mišljenje, čini mi se da se jednakost – a time i „ravnopravnost“ velikog broja žitelja BiH danas prije svega očituje u neimaštini, nesigurnosti i neizvjesnosti. Nepotizam, korupcija, apsolutna dominacija politike i ideologije nad ekonomijom i pitanjima socijalne stratifikacije, nisu zdrava društvena podloga za ozbiljne razgovore o ravnopravnosti bilo koje vrste već plodno tlo za manipulaciju svake vrste. Dakako, te pojave nisu ekskluzivnost bosanskohercegovačkog prostora. No, one tu imaju posebnu težinu s obzirom na specifičnosti BiH koje se očituju u potencijalu – već viđenih – političkih manipulacija nacionalnom problematikom nauštrb socijalnih pitanja.

Ako se usporede medijski natpisi iz vremena s početka 1990-ih i danas, mnogi će pronaći dosta sličnosti. Možete li komentirati tu činjenicu, s obzirom da je prošlo 25 godina?

S obzirom na retoriku nacionalnog ekskluzivizma postoje stanovite sličnosti u medijima iz devedesetih i pojedinim medijima danas. Ipak, rekao bih da su političke prilike u BiH, regiji i svijetu danas ipak stubokom različite. Postoje značajnije teme, problemi koji obilježavaju post-jugoslavensku zbilju bez obzira na status slijednica SFRJ.

Prije neki dan na hrvatskoj televiziji prvi ministar vanjskih poslova RH iz 1991. Zdravko Mršić govorio je o stvaranju „radnih logora“ u razvijenim državama EU u koje masovno odlazi hrvatsko radno sposobno stanovništvo (Hrvatska zadnjih godina gubi oko 40 000 stanovnika). Iste tendencije prisutne su i u BiH, čiji su mnogi žitelji već tijekom rata raseljeni od Upsale do Indonezije. „Prepoznavanje“ problema s kojima se suočava suvremeno bh. društvo svakako podrazumijeva suočavanje s prošlosti, ali ne i njezino nametanje kao vječno prisutne sadašnjosti.

S obzirom na aktualno stanje poslije referenduma o Danu Republike Srpske, koliko je realan scenarij i pravno moguć referendum o njezinoj neovisnosti?

Na vaše pitanje odgovorit ću jednim prikladnim slijedom političke retorike koji ukazuje na probleme koncepta referenduma i narodnog samoodređenja. Nakon provedbe referenduma (na osnovu prava narodnog samoodređenja) na Krimu i njegova pripojenja Rusiji, predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin ukazao je na licemjerno držanje Zapada koji ne priznaje rezultat akta „samoodređenja Krima“, ali je priznao „samoodređenje i odcjepljenje Kosova“. Neposredno nakon Putinova istupa oglasio se i Dodik s izjavom da „ako se može odcijepiti Krim zašto to nakon referenduma ne bi učinila i Republika Srpska“. Nakon svega javio se i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, izjavivši kako „Srbija nikada neće priznati neovisnost Kosova“. Dakako, ove nedosljednosti ne zamaraju previše političke lidere i ne dovode u pitanje njihove ambicije te jasno ukazuju na to da je održivost bilo kojeg pravnog postulata upravo proporcionalna sili koja će ga potkrijepiti. Pri susretu Dodika i Putina u Moskvi, uoči kontroverznog referenduma u rujnu 2016., predsjednik Ruske federacije formalno je dao podršku Daytonskoj BiH, ali je – prema Dodikovim riječima – naglasio da „narodi imaju pravo na referendum“. Neposredno nakon provedenog referenduma Dodik je izjavio da je RS država.

Nakon svih dosadašnjih koraka, eventualan referendum o neovisnosti RS – kao međukoraka priključenja Srbiji – scenarij je koji će isključivo ovisiti o stavu Srbije i „zaštitnika“ Srbije. Ne treba posebno podsjećati kako je prostor BiH već bio okidačem sukoba najširih razmjera.

Možete li nam reći vidite li BiH u euro-atlantskim integracijama u skorije vrijeme?

Prema mojem osobnom uvjerenju dinamika približavanja BiH euroatlantskim integracijama ovisi o zrelosti političara Hrvatske i Srbije, njihovu pristanku na kompromise i afirmaciju regionalne orijentacije. Kao znanstvenik, moram naglasiti kako je poražavajuća činjenica da u znanstvenim zajednicama država nastalih na razvalinama Jugoslavije postoji razmjerno malo interesa za multidisciplinarnim izučavanjem regije i regionalizma u tranzicijskom razdoblju (izuzetak čini Slovenija). Dakako, regionalizam ne treba mistificirati, pogotovo ga ne treba povezivati s idejama obnove Jugoslavije. Aktivna regionalna politika naprosto znači usmjeravanje na rješavanje životnih problema ljudi koji žive u malim stisnutim državama (jedna od prijeratnih Websterovih definicija „balkanizma“ govori o mnoštvu malih, uzajamno neprijateljski raspoloženih država, s nestabilnim i korumpiranim vlastima ovisnim o vanjskim utjecajima te nesposobnim da se same izdržavaju).

Kada se ulicama Slavonskog Broda proširi smrad iz rafinerije u Bosanskom Brodu do sada nije pomagalo nikakvo pozivanje na suverenitet. Kada vam se zapali kuća hoćete li u pomoć zvati susjeda ili naciju? Tu su i mnoge kontroverze. Neće li zapadnohercegovački Hrvati, koji su od Berlinskog kongresa 1878. do 1991. obitavali u istim geopolitičkim okvirima s Hrvatima u Hrvatskoj, neovisno od dvostrukog državljanstva biti diskriminirani nakon eventualnog uvođenja Schengenske granice, i dodatnog neprirodnog razdvajanja obale od njezina zaleđa? Sva ta pitanja otvorena su nepoznanica, uostalom kao i sam opstanak Europske unije.

I na kraju, kakvu BiH vidite u budućnosti? BiH u vrijeme obilježavanja pola stoljeća neovisnosti?

Budućnost BiH ovisit će, prije svega, od međunarodnih interesa i ozbiljnosti odnosa vodećih svjetskih aktera EU, SAD-a, Rusije i Kine. Posebna odgovornost je na Hrvatskoj i Srbiji koje se danas nalaze u rubnoj zoni dodira i prožimanja velikih sila, s jedne strane utjecaja EU i SAD-a, a s druge strane Ruske Federacije i Kine. Uz Kosovo, BiH je svakako najvažnija neuralgična točka i samo „srce“ toga prostora. Dakako, velika je odgovornost i na samim žiteljima BiH. Jedno je prihvaćati opća načela dobra, ali je pravi izazov živjeti u skladu s njima. U tom smislu praktična pitanja suradnje trebala bi se možda više usredotočiti na obnovu tradicije suživota koje su se stoljećima gradile u BiH, a manje na zamršenim pravilima međunarodne birokracije. U današnjim turbulentnim vremenima brzih i naglih promjena globalnih razmjera uobraženost i ekskluzivizam bilo koje vrste više nisu mogući bez posljedica.  

Bl. Enrico Rebuschini, svećenik

 

10. svibnja

Bl. Enrico je rođen u talijanskom Gravedonu kao dijete bogatih roditelja. Od malena je pokazivao senzibilitet prema onima u potrebi. Kada je u mladosti osjetio duhovni poziv, u ostvarenju istoga spriječio ga je njegov otac. Upisao je studij na Pavijskom sveučilištu, ali je tu izdržao samo godinu dana zbog antiklerikalnog stava čitavog kolegija. Napustio je fakultet te se vratio u Como na sjeveru Italije, gdje mu je obitelj tada živjela.

Potom je, prema tadašnjem zakonu, odslužio vojsku, stekao diplomu računovođe te dvije godine radio u bratovljevoj tvornici svile. Ništa ga od toga nije moglo spriječiti u njegovom prvobitnom naumu. Mjesna biskupija ga je, nakon njegove molbe da ga prime na teološki studij, poslala u Rim gdje je studirao na Gregoriani. Iako je postigao zavidne rezultate, morao je zbog bolesti napustiti Rim te se vratiti kući.

Kada je izliječen odlučio se za strogi asketizam te se zarekao kako će se u potpunosti posvetiti Bogu i bližnjima. Početkom 1887. pridružio se Redu kamilijanaca u Veroni. Riječ je o družbi koja se specijalizirala za rad u bolnicama, a poznata je po crvenom križu na habitu. Nakon završenog studija zaređen je za svećenika 1889. Potom je pastoralno djelovao u vojnim i civilnim bolnicama u Veroni.

Nakon toga preselio je u Cremonu u Lombardiji gdje je ostao do smrti. Brinuo se o mjesnoj bolnici te 11 godina bio superior kamilijanaca u tom mjestu. Osim pomaganja potrebnima, većinu svog slobodnog vremena provodio je u molitvi.

Mještani su ga za života smatrali "svecem koji hoda među običnim ljudima" i "mistikom na ulici".

Tijekom njegova skoro pola stoljeća svećeničkog rada brinuo se o bolesnima. Nakon što je predslavio jednu od misa za bolesne pao je i sam shrvan bolešću te umro nekoliko dana kasnije, 10. svibnja 1938. od upale pluća.

Blaženim ga je 1997. proglasio Sv. Ivan Pavao II. zbog njegova nesebičnog zalaganja u bolnici te brizi za potrebne, kao i neprekidnoj molitvi.

Na kraju spomenimo kako Bl. Enrico spada u manju skupinu svetaca koji su se u jednom dijelu svog života borili s teškom depresijom.

D.S.I.

Deževice - Bosanski Lurd pod snježnim prekrivačem

Selo i istoimena župa Deževice u blizini Kreševa u srcu Bosne, svoje mjesto pod suncem našli su među planinama Vranicom i Bitovnjom na 900-injak metara nadmorske visine. Iako se mjesto može pohvaliti dugom i dinamičnom poviješću od 600 godina, danas su Deževice najpoznatije po Vrelu Sv. Jakova kojem hodočaste mnogi. Povratak prijeratnih žitelja je skroman, ali turistički potencijali nude nebrojeno mogućnosti, što ovu vjerničku zajednicu izdvaja iz niza vrhbosanskih župa s malim brojem vjernika...  

 

U ovo pravo bosansko selo može se doći iz dva pravca. Jedan put vodi iz Kreševa od kojeg je udaljeno nešto više od sedam, te od Fojnice preko Bakovića i Dusine što iznosi nekih 20-ak kilometara. U ljetnim uvjetima iskusni vozači, pa i sami mještani tih sela će vas možda i posavjetovati da krenete kraćim putem, ali kada bosanska zima, potpomognuta sibirskim ciklonom koji temperaturu spušta i 25 stupnjeva ispod ništice, pokaže zube, svi će vas uputiti na gotovo tri puta dužu dionicu jer je sigurnija. Oni koji poznaju prometnice te imaju zimsku opremu s lancima, možda i smiju ići onim kraćim putem, ali nije preporučljivo. Kao što stara poslovica kaže: "Preko preče, naokolo (ipak) bliže..." Što je sigurno, sigurno je. Tim smo se motom i mi okoristili te išli "dužom stazom".

Sigurno stići na odredište...

Kako smo kasnije saznali, župa Deževice podijeljena je između dvije općine: Kreševo i Fojnica. Na obje strane postoje dobri smjerokazi koji vam ne daju zalutati.

Ako ste naumili doći u ovu planinsku župu, izgubit se sigurno nećete. Samo budite spremni da vam mobiteli i navigacija u ponekim kanjonima neće raditi, ali bez panike!

Ukrotivši uspone prekrivene snijegom te prtine kuda se ne mogu mimoići dva putnička automobila, izašli smo na svojevrsnu visoravan s nekih 100-tinjak kuća čiji su krovovi prekriveni debelim slojem snijega i iz čijih dimnjaka neprekidno izlazi dim. Znak je to kako kuće nisu prazne te da u njima ima ljudi.

Gotovo u središtu sela nalazi se crkva. Četvrtast toranj čije se zvono vidi i lako zapamtljivi polukružni krov, ističu jednostavnost i korisnost kojom su graditelji vodili naspram grandioznosti. I ispred crkve nalaze se smjernice kako doći do Vrela Sv. Jakova. Dâ se zaključiti kako se čitav kraj suživio sa Sv. Jakovom Markijskim, talijanskim franjevcem koji je u 15. st. jedno vrijeme živio u prirodnoj špilji u Deževicama.

Od vatre do vatre...

Uobičajena je praksa da redakciju Tjednika ispred župne crkve ili na drugom ugovorenom mjestu dočeka župnik ili kapelan. Ovaj put to nije bilo tako. Zapravo, u Deževicama nismo vidjeli "žive duže" skoro pola sata nakon našeg dolaska. Razlog tomu, osim što smo uranili, je veoma jednostavan: snijeg, led te velika hladnoća "umrtvili" su ovo, inače, u ljetnim danima živahno mjesto. Vrijeme koje smo imali na raspolaganju, prije zakazanog termina, iskoristili smo za snimanje i novinarsko "studiranje" sela.

Očito je oprema koju svaka kuća ima ispred ulaznih vrata, par (pomoćnih) čizama, lopata za čišćenje snijega te kanta ili gajba suhih drva. Bez toga se ne može, kao ni bez utabanih prtina između kuća i od kuća do seoskog puta.

Prva osoba koju smo vidjeli na ulici je gosp. Ivica, s rukama u džepovima, koji nam je objasnio ono što smo već i sami pretpostavljali.

"Hvaljen Isus, domaćine, gdje su svi ljudi?", upitali smo, upoznajući se s čovjekom, na što smo dobili nedvosmislen odgovor: "Uv'jeke! Hladno je i ljudi se kriju po kućama. Samo malo prohodaju između dvije vatre i onda se opet griju." Kasnije nam je kroz smijeh rekao kako neki župljani zimi idu i "od kavane do kavane". 

Ostavili smo Ivicu njegovu poslu i traženju vatre, ili "kućne" kavane te nastavili svojim putem.

Uređeno dvorište i grijanje

Kako smo vidjeli, prostor oko crkve krasi i spomenik-podsjetnik na 600 godina od prvog spomena imena Deževica na kojemu pišu datumi: 10. travnja 1403. - 10. travnja 2003. O ljubavi ovoga naroda prema Gospi Snježnoj svjedoči i kip od bronce visok gotovo dva metra koji se nalazi tik ispred crkve. Prema starim fotografijama koje smo pregledali, u ljetnim danima oko njega se redovito mogu vidjeti vjernici u molitvi. On je rad kipara Ante Starčevića čije djelo ipak krije rane od metaka koje govore o stradanju ovoga kraja. Naime, u posljednjem ratu jedan je muslimanski vojnik odsjekao ruke kipu, a u narodu se priča da je vrlo brzo potom i poginuo - kažu već sutradan. Osim kipa, za vrijeme naleta bošnjačke A BiH crkva je poharana, zapaljena, a narod protjeran.

Nakon što smo snimili dovoljno materijala oko crkve i po selu, u župnu kuću nas je pozvao mladi župnik vlč. Marin Marić. U Deževicama zime nisu blage te često debljina snježnog pokrivača bude veća od jednog metra. Zanimalo nas je kako su preživjeli nalet sibirskih hladnoća koji je, početkom 2017., pogodio čitavu regiju.

"Zimi zna biti izuzetno hladno, a 8. siječnja ujutro je termometar ispred crkve pokazivao čitavih minus 32 celzijeva stupnja. Bivši župnik vlč. Slaviša Stavnjak je uz suradnju s donatorima iz Irske uveo centralno grijanje i u župnu kuću i u crkvu", rekao nam je vlč. Marić te napomenuo kako se grijanje koristi prema mogućnostima.

Crkva Gospe Snježne

Kako smo saznali u razgovoru i iz različitih brošura te knjiga o župi Deževice koje smo dobili na dar, sadašnja crkva posvećena Gospi Snježnoj dovršena je 1961. Nekadašnja crkva bila je malo dalje, ali je vremenom postala premala tako da su župljani sagradili novu na današnjem mjestu. Prva crkva bila je u dijelu sela koje se zove Močile.

Uz Gospu Snježnu, kao prvotni patron, Deževice posebno slave već spominjanog Sv. Jakova Markijskog što je, prema župnikovim riječima, svojevrsni blagoslov. Budući da je ovo povratnička župa u koju se vratilo 150 vjernika, u odnosu na prijeratni broj od oko 1 250 duša, situaciju "spašava" narodno svetište ovog sveca rodom iz talijanske pokrajine Marche. Osim Sv. Jakova, drugotni patron je i Sv. Anto Padovanski.

"Ovdje imamo 70-ak obitelji, pretežno starijih, a njihov broj iz dana u dan sve je manji. Protekle godine bilo je dvoje krštenih i vjenčanih, a šest umrlih, od kojih većina nisu živjela na teritoriju župe", rekao nam je župnik te naglasio da svetište u narodu doprinosi vjerskom životu te činjenici kako na kraju u župi uvijek ima ljudi.

Kako uvjeti dozvoljavaju nedjeljom se slave dvije mise: jedna u župnoj crkvi, a druga u filijali. Posjećenost sv. misa izuzetno je visoka tako da se može govoriti o kompaktnoj vjerničkoj zajednici. Nažalost, čitav život ovih ljudi diktiraju vremenski uvjeti jer u Deževicama se poslije proslave Velike Gospe ne izlazi navečer bez dugih rukava.

Župa živne i za vrijeme mladih nedjelja, kad narod dođe na poseban način tražiti zagovor Sv. Jakova Markijskog. Zimi se slave mise u crkvi, a od proljeća do kasne jeseni na samom vrelu, na otvorenom.

Slavna prošlost

Brošura koju smo dobili dan dar govori kako se u deževičkom kraju mogu naći brojni stećci. Više od 80 ih ima na lokalitetu Brdo iznad Deževica. Kako je već spomenuto ovo je mjesto starije i od Sarajeva i brojnih drugih u BiH i bilo je svojevrsno trgovačko raskrižje. O tome postoje točni podaci o ugovoru između Dubrovčanina Marina Bunića i Vukše Mirilovića o vraćanju nekog duga u konjima i tovaru olova. Dokument je sačuvan i nalazi se u Dubrovniku.

Prema određenim izvorima, u 15. st. ovdje je postojala crkva i samostan posvećen Sv. Jeleni, a potom i dubrovačka kolonija. Čini se kako je sve zamrlo osmanlijskim osvajanjem Bosne, tako da su Deževice izgubile na važnosti...

Skladna unutrašnjost crkve

Razgledavši crkvu iznutra možemo zaključiti kako je riječ o lijepom zdanju, idealnom za župnu zajednicu kojoj život diktiraju meteorološke prilike.

Osim oltara i moći Sv. Jakova Markijskog, pogled privlači i deževički križ koji je izranjen simbolički s 33 rane. Taj križ je bio na Koševu za vrijeme mise koju je predslavio papa Franjo. Postaje Križnog puta uradio je akademski slikar Ante Mamuša. Župljani su izuzetno ponosi i na grijanje koje im uvelike pomaže tijekom zimskih dana.

U deževičkoj crkvi se do 1906. nalazila i veoma štovala stara slika Gospe Snježne. Mnogi su hodočastili Gospi Snježnoj nerijetko i bosonogi, te svjedočili kako su dobivali razne milosti. Stara slika je 1906. uništena, a donesena je nova, koja se i danas štuje.

Neizostavno je bilo penjanje na zvonik i to točno u podne kada se aktiviralo zvono. S tornja se može vidjeti gotovo čitavo selo te obližnje groblje u podnožju brda.

Potom smo razgledali Hodočasnički dom koji je uređen za brojne vjernike koji tijekom godine dođu u ovaj kraj. On je blagoslovljen 19. rujna 2015. nakon čega je otvoren višednevni simpozij o Sv. Jakovu Markijskom koji je okupio brojne stručnjake crkvene povijesti.

Izgradnju Doma pomogla je također općina Kreševo, prepoznavši u tome izvrsnu prigodu za promoviranje svojih turističkih potencijala. Kako biste rezervirali sobu potrebno je poslati e-mail na župni ured ili se javiti telefonom.

Najstarija župljanka

Nakon razgledanja Hodočasničkog doma s konferencijskom dvoranom te moderno uređenim sobama, župnik nas je odveo do najstarije župljanke, Anđe Čavare koja ima 93 godine i živi nedaleko od crkve. Baka Anđa je lucidna i u svojoj trećoj životnoj dobi. Inače, ona je župnikova uzvanica kad god bi medijski djelatnici iskazali želju snimati u Deževicama. Tako je ekipa BHT-a s njom radila prilog na temu Uskrsa u ovom selu.

"Hvaljen Isus, bako, kako se živi?", započeli smo razgovor s Čićincom kako je zovu u selu. "Nema bolje, kako je tako je", odgovorila nam je započinjući priču o svojoj obitelji koja je raseljena gotovo po cijeloj Europi.

Župnik se umiješao u razgovor i rekao kako novinare često dovodi k njoj jer je ona bistra, a i zna nabrojati sve župnike koji su djelovali u župi. "Jest, ali sve tanja pamet dolazi", odgovorila je Anđa na što se uključila njezina mnogo mlađa nevjesta Kata koja je istaknula kako ona ne bi mogla nabrojati ni dva župnika jer se sjeća imena samo sadašnjeg.

Nakon kraćeg razgovora saslušali smo imena svih 15 župnika u Deževicama koje nam je napamet izgovorila baka Anđa. Bilo je tu malih grešaka u redoslijedu, ali sama se ispravljala tijekom nizanja imena od prvog do današnjeg vlč. Marića.

MN/ Pozitivna priča s 1 200 metara

Nakon razgovora s najstarijom župljankom krenuli smo ka Vrelu Sv. Jakova. Međutim, na putu od crkve do vrela nalazi se jedna zaista pozitivna priča iz ovoga kraja: punionica vode Nevra koja je nastala 2006. Danas, na padinama planina Lopate i Visočice te u zahvatu planina Bitovinje i Vranice, smjestila se moderna tvornica koja crpi vodu s izvora rječice Nevre. Ukupna veličina objekta je 1 500 m². Trenutna linija za punjenje prirodne izvorske vode ima kapacitet oko 10 000 l/h i zapošljava 15-ak ljudi. Besprijekorna kvaliteta i svježina Nevre, garancija su za uspjeh. Ispitivanja su pokazala kako je voda pitka te ima veoma prijatan ukus. Na izvorištu nisu detektirane bilo kakve bakterije ili klice, što ukazuje na povoljne prirodne uvjete.

U Nevri d.o.o Kreševo razgovarali smo s Marinom Šimunić, menadžericom za prodaju. "Voda koju punimo je čista prirodna izvorska voda koja nije tretirana. Voda prolazi jedino kroz aktivni ugljen. Naši proizvodi se mogu naći diljem BiH. Osim toga radimo i izvoz. Imamo predstavništvo u Hrvatskoj. Radimo i s robnim markama, a neke od njih su Reumal, Aquareumal, Vlašić, Neum. Isto tako, punimo vodu za Konzum i robnu marku Rial", rekla nam je Marina.

Nažalost, naš je nenajavljeni posjet došao u vrijeme kada su u Nevri radili remont postrojenja, tako da smo bili uskraćeni za gledanje procesa punjenja vode, ali smo se zadovoljili promatranjem kako se prave plastične boce.

MN/Vrelo Sv. Jakova

Uzbrdo od župne crkve i nekih 100-ak metara dalje od tvornice Nevra, prema putu za Tarčin, nalazi se svetište u narodu: Vrelo Sv. Jakova. Specifičan je to prostor u dolini rječice Nevre u koji hodočaste i pravoslavni i muslimani. Staza do svetišta lijepo je uređena te pretvorena u Križni put hrvatske katoličke obitelji, dar obitelji Duno iz Kiseljaka. Blagoslovio ga je 10. srpnja 2016. mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski. Također, urađena je i rasvjeta cijelim putem do vrela koju su darovale Jelka Perić i Antonija Relota iz poštovanja prema svojim roditeljima te djedu i baki.

Narodno svetište osim špilje ima oltar i klupe za hodočasnike. Prema predaji tu se u špilji  neko vrijeme sklonio Sv. Jakov Markijski. Za našeg posjeta ona je bila ispunjena zaleđenom vodom, a cijeli prostor snijegom, tako da se nije u potpunosti moglo vidjeti što je urađeno na ovom području. Vjernici ovu vodu drže ljekovitom te ju, točeći u boce, nose svojim domovima.

Osim toga, važno je spomenuti kako se za vrijeme bivše Jugoslavije ovdje nisu mogle slaviti mise. Tek s demokratskim promjenama moglo se krenuti s uređivanjem.

"Svetište" je bilo posljednje mjesto koje smo obišli radeći reportažu. Potom smo se odazvali pozivu obitelji Miletić. Tek kada su kamere bile ugašene, razvila se neobvezna priča u vezi s tiskanim izdanjem Katoličkog tjednika uz domaću pitu i kiselo mlijeko. Sestre Nada i Josipa kroz smijeh kažu kako je pita domaća, a jogurt uvozni. Razlog je veoma jednostavan, prije je u selu bilo 60-ak krava, a danas nijedna pa se mlijeko mora nabavljati. Jogurt je dakle domaći, ali su sirovine uvozne.

Nakon ugodnog razgovora i pite odlučili smo posjetiti filijalnu crkvu, ali nam je to bilo onemogućeno zbog prevelikog snijega čime smo završili posjet ovoj župi.

Na kraju, kad se sve prostudira, Deževička priča je pozitivna. Prijeratnih vjernika većinom nema, ali sada cvjeta pastoral hodočasnika. Vrelo danas mnogi nazivaju bosanskim Lurdom. O tome najbolje govore podaci turističkih zajednica koji svake godine obaraju rekorde posjećenosti, a za sada se govori o 30 000 godišnje.

LINIJA1:

Od sakralnih objekata u župi, uz kapelu na seoskom groblju, na deževičkom brdu postoji kapela posvećena Sv. Anti, gdje se jednom godišnje održava misa i blagoslov polja. U Dusini je grobljanska kapelica, a u Podgori, na groblju, nalazi se veća kapela. U Crnićkom Kameniku do 1993. postojao je lijep kip Srca Isusova, kojeg su te godine uništile postrojbe Armije BiH. Nakon rata je obnovljen.

Linija2

Malo prije Deževica nalazi se motel Luka koji ima i dječje igralište, terasu za sunčanje i restoran. Gostima se nude stolovi za stolni tenis.

Područje je idealno za biciklizam i pješačenje. Ipak, Sarajevo je smješteno samo 38 km, a međunarodna zračna luka nekih 30-ak km od motela Luka kojeg ne možete promašiti.

Bl. Maurice Tornay, misionar i mučenik

 

11. kolovoza

Maurice Tornay je rođen u Švicarskoj, u mjestu Valais, godine 1910., kao sedmo od devetero djece roditelja Jean-Josepha Tornaya i Faustine Dossier. Kršten je iste godine, a prvu pričest primio je sa sedam godina. Kao i u većine suvremenih blaženika njegova želja za posvećenim životom javila se u ranom djetinjstvu. S 15 godina upisao je srednju školu gdje je dosta vremena provodio u učenju i čitanju. Studirao je dnevnike svetaca i svetica. Početkom 1931. predao je molbu da stupi u mjesni novicijat.

Nakon nekoliko godina novicijata poželio je krenuti u misije u Kinu, međutim, zbog zdravstvenih problema to mu je bilo zabranjeno. Poslije odbijenice posvetio se specijalnoj dijeti koja je trajala nekoliko godina i to mu je pomoglo stomačni čir staviti pod kontrolu te ponovno aplicirati za odlazak u misije. Doživotne zavjete položio je 1935. i odmah potom izrazio želju ići u Kinu, što mu se ostvarilo sljedeće godine.  

Krenuo je zajedno s nekoliko misionara i liječnika. U pokrajini Weixi in Yunnan završio je svoje teološke studije na mjesnom jeziku. Svome bratu poslao je emotivno pismo u kome je naglasio kako se ne namjerava vraćati u domovinu. Nakon završene teologije put ka svećenstvu bio mu je otvoren, ali je morao otputovati u Vijetnam kako bi bio zaređen što je 1938. i ostvario.

Nažalost, njegov svećenički životni vijek nije dugo trajao. U Kini je bjesnio građanski rat, a budisti nisu blagonaklono gledali na kršćanske misionare i kršćane općenito.

Tako je Maurice 1946. protjeran iz Tibeta, dok mu je čitava župa, zajedno s crkvom,  zaplijenjena. Nekoliko je godina djelovao po Kini u egzilu te je preko nuncija zatražio službeni susret s tada 14. po redu Dalaj Lamom.

Namjera mu je bila imati službenu audijenciju na kojoj bi iskao zaštitu za svećenike i kršćane. U ljeto 1949. priključio se karavanu trgovaca koji ga je trebao odvesti u Tibet kod Dalaj Lame. Put je trajao dva mjeseca, obrijao je bradu i hodao u tibetanskoj nošnji, međutim, prepoznat je tijekom puta jer je bio izuzetno popularan u to vrijeme. Četvorica naoružanih ljudi su ga ubili u blizini Tothong šume u pokrajini Sichuan u središnjoj Kini, gdje je i pokopan. Ubijen je iz mržnje prema vjeri zajedno sa svojom kršćanskom pratnjom.

Blaženim je proglašen 1993. zbog njegova misionarskog rada u ratnim uvjetima u zemlji gdje kršćani nisu dobrodošli.