Optužbe na račun Draganovića demistificiraju navodnu bliskost Pavelića s Katoličkom Crkvom

 

Krajem siječnja 2016. u hrvatskom tjedniku Globus izišao je prikaz novog dokumentarca Jakova Sedlara u kojem je kćerka Ante Pavelića Višnja Pavelić govorila o svom životu. Između brojnih zanimljivih podataka koji se mogu pročitati, pokojna poglavnikova kćerka iznijela je izravnu optužbu na račun "popa Draganovića" kriveći tog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije za organiziranje pokušaja atentata na Antu Pavelića. Upravo je ta rečenica bila razlog kontaktiranja dr. Miroslava Akmadže kako bismo razjasnili nedoumice koje su se možda pojavile kod određenog broja čitatelja.

Dr. Akmadža je rođen 1967. u Ljubuškom, a u Mostaru je završio Pedagošku akademiju i 1987. dobio zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. stekao je zvanje profesora povijesti, a 2001. obranio magistarski rad na temu Odnosi države i Katoličke Crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. Dvije godine kasnije u istoj instituciji obranio je doktorsku disertaciju na temu Oduzimanje imovine Katoličkoj Crkvi od 1945. do 1966. i crkveno-državni odnosi. Zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. S njim smo razgovarali o izjavi Višnje Pavelić, Krunoslavu Draganoviću, životu u emigraciji, odnosu Crkve i NDH-a...

Dr. Krunoslav Draganović osoba je koja je ostavila dubok trag, kako u vjerskom i znanstvenom životu Crkve, tako i u političkom životu hrvatskoga naroda. Njegov život bio je iznimno zanimljiv i prate ga mnoge kontroverze pa i prilična tajnovitost. Drukčiji kut gledanja nudi izjava Višnje Pavelić, kćerke Ante Pavelića, koju je dala u Sedlarovu dokumentarcu što je prenio tjednik Globus, kako za atentat na njezina oca nisu krivi Tito i komunistički režim, već „hrvatski klerikalci, pop Draganović i fratri“. Kako komentirate taj svojevrstan novi trenutak u svezi s dr. Draganovićem?

Izjava Višnje Pavelić u kojoj za atentat na njezina oca Antu Pavelića optužuje Draganovića, fratre i hrvatske klerikalce u potpunosti je apsurdna i ne može se potkrijepiti nikakvim argumentima. Izjava je zapravo posljedica netrpeljivosti i nepovjerenja Pavelića prema Draganoviću. Iz povijesnih izvora sasvim je jasno da Draganović nije cijenio ni podržavao Pavelića. No, bez obzira na to, ipak mu je bio spreman pomoći da iz Italije prebjegne u Južnu Ameriku. Međutim, Pavelić nije imao povjerenja u Draganovića, pa je odlučio prebjeći uz pomoć drugih osoba, bez Draganovićeva znanja. Ipak, optužbe na račun klerikalaca i fratara zapravo demistificiraju navodnu bliskost Pavelića s vodstvom Katoličke Crkve i Crkvom općenito, što se Crkvi sve vrijeme komunističke vladavine, ali i danas, predbacivalo sa strane komunističkih vlasti i Srpske Pravoslavne Crkve. Iako se ne može reći da Pavelić i njegov režim nisu imali jasnu potporu pojedinih biskupa i dijela svećenstva, kritički stav nadbiskupa Stepinca i dijela biskupa prema Paveliću i ustaškom režimu, kao i Pavelićevo nezadovoljstvo njihovim stavovima i protivljenje imenovanju Petra Čule za mostarskog biskupa, ipak prevladavaju kao pokazatelji loših odnosa ustaškog režima i Katoličke Crkve.

Sedlar je Višnju Pavelić upoznao kad je ona imala 86 godina, i tijekom godina je s njom razgovarao u njezinu stanu u Madridu u kojem je desetljećima živjela u osami budući da se nikad nije udavala. Koliko povjesničari mogu s ozbiljnošću uzeti izjavu jedne starije osobe koja bitno mijenja sliku o Draganoviću?

Ona može mijenjati sliku o Draganoviću samo kod onih čitatelja koji zapravo o Draganoviću znaju malo ili ništa. Ozbiljni povjesničari uvijek s velikom rezervom uzimaju u obzir izjave proizišle iz tzv. naknadnog sjećanja. Takve izjave uvijek treba usporediti s arhivskim izvorima i postojećim istraživanjima. U ovom slučaju sasvim je jasno da izjava Višnje Pavelić nema potvrdu ni u jednom dosad poznatom povijesnom izvoru, niti se argumentira nekim eventualno novim izvorom. No, i neke ranije izjave i zapisi Višnje Pavelić ukazuju samo na to da je postojala velika nesnošljivost obitelji Pavelić prema Draganoviću.

Postoje li ikakvi dokumenti koji mogu potvrditi priču pokojne kćerke Ante Pavelića? Zapravo, je li ova priča nova za povjesničare ili se o tomu već imalo prigode drugdje ranije čuti?

Kao što sam već kazao, nijedan dokument ne može potvrditi navedene optužbe. Za mene osobno ovo je sasvim nova priča koja, međutim, spada u niz priča kojih sam se naslušao o Draganoviću, a koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ova će priča samo nahraniti one koji gladuju za teorijama zavjere i mitovima o Draganoviću kao „špijunu u mantiji“, kako su ga nazvali komunistički publicisti.

Svjedoci smo da je za vrijeme bivše SFRJ dr. Draganović prozivan kao „zločinačko ustaško-nacistički pop“, a sada se pojavila izjava kako je dr. Draganović organizirao atentat na Antu Pavelića... Čini se da ga nijedna, uvjetno rečeno, strana nije voljela?

Razumljivo je da ga nijedna strana nije voljela jer on nije služio nijednoj od njih. Obje su vlasti imale prema njemu odnos sličan kao prema Stepincu. Za komuniste neprijatelj broj jedan, kojeg treba uništiti, za ustaški režim nepodobna osoba, ali koju nije pametno dirati. Draganović je bio protiv komunističkog režima i Jugoslavije, volio je hrvatsku državu, ali ne i ustaški režim.

Možemo li znati kakav je odnos bio između dr. Draganovića i Ante Pavelića? Je li on ikada upoznao poglavnikovu kćer Višnju?

Nije mi poznato je li Draganović ikad upoznao Višnju Pavelić, a kao što sam već kazao, odnos Draganovića i Pavelića bio je obilježen velikim animozitetom i nepovjerenjem. S obzirom da su njih dvojica vrlo rijetko komunicirali, vjerojatno je da je Pavelić o Draganoviću gradio stav na temelju informacija svojih bliskih suradnika, posebice onih koje je Draganović pokušao spriječiti da netransparentno razdijele blago koje su ponijeli prilikom bijega iz Jugoslavije.

Mnogi će se naši čitatelji pitati tko je zapravo dr. Krunoslav Draganović jer običnim ljudima, nasuprot proučavateljima moderne hrvatske i Crkvene povijesti, to ime i nije tako poznato. Mnogi će i preko izjave Višnje Pavelić prijeći skoro i ne obazirući se. Znate li razlog zašto dr. Draganović nije poznat širim masama?

Kao i u drugim slučajevima u vrijeme komunizma, u javnosti se o njemu nije smjelo govoriti, a kad se i govorilo, govorila je samo UDBA, pa se na to nije smjelo ni reagirati. Široj javnosti postaje poznat tek krajem šezdesetih, nakon njegova „zagonetnog“ povratka u Jugoslaviju, do kojeg je ipak, po svemu sudeći, došlo akcijom UDBA-e koja ga je na prijevaru prevela iz Italije u Jugoslaviju. Tako je spriječena objava knjige o Bleiburgu i žrtvama Križnog puta koju je Draganović upravo pripremao za tisak. S druge strane, Draganović je poslužio komunističkim vlastima kao adut u pregovorima o obnovi diplomatskih odnosa do kojih će doći 1970. Zauzvrat su komunističke vlasti odustale od suđenja Draganoviću.

U iseljeništvu je u duljem vremenskom razdoblju djelovalo mnogo svećenika. Zašto je bivši režim gotovo uvijek vrtio samo nekoliko imena od kojih je najpoznatije ono dr. Draganovića kao neprijatelja države i naroda?

Svećenička emigracija bila je neprijatelj broj jedan komunističkog režima, ponajprije zato što je to svećenstvo imalo mogućnost, znanje i poznanstva što je koristilo da upozna Zapadni svijet s terorom komunističkog režima u Jugoslaviji prema Crkvi i političkim protivnicima. Draganović je bio najutjecajniji među njima i imao je iznimno dobre odnose s inozemnim vladama, veleposlanstvima, pa i njihovim sigurnosnim službama, ali i izniman ugled u Vatikanu. Bio je osoba oko koje su se okupljali mnogi ugledni svećenici, ali i drugi emigranti, posebice u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Zato su jugoslavenske vlasti ustrajavale u pregovorima s Vatikanom i jugoslavenskim biskupima da Draganović i ostali napuste taj zavod jer u protivnom neće dopustiti odlazak svećenika iz Jugoslavije na školovanje u Rim. Pod tim pritiscima, a zbog većeg interesa Crkve, Draganović je napustio i Zavod, ali i Rim te se odselio u Austriju gdje se posvetio istraživanju stradanja hrvatskoga naroda na križnim putovima.

Povratak dr. Draganovića 1967. u Jugoslaviju bio je svojevrsni šok. Danas bismo rekli „senzacionalna vijest“... Međutim, tresla se gora, rodio se miš. Kakav je bio odjek o neprocesuiranju Draganovića?

Mnogi dugo nisu znali što je razlog neprocesuiranju Draganovića, što je kod nekih stvorilo i sumnje da je on bio suradnik UDBA-e i da se stvarno, kako su jugoslavenske vlasti tvrdile, svojevoljno vratio u Jugoslaviju. No, u to se vrijeme o tomu moralo šutjeti, pa u javnosti i nije bilo nekog odjeka, osim komentiranja u kuloarima. Međutim, danas imamo pouzdane izvore koji svjedoče o razlozima neprocesuiranja, a koje sam već gore naveo. Iz iskaza koje je nakon uhićenja dao komunističkim istražiteljima, sasvim je jasno da nikoga nije prokazao ili kazao bilo što što bi moglo štetiti Crkvi i hrvatskom narodu ili bilo kojem pojedincu.

Na kraju... Tko je zapravo bio dr. Draganović?

Draganović je bio ponajprije ugledan katolički svećenik i veliki humanitarac. No, bio je i izniman povjesničar koji je, iako za to nije imao puno vremena, iza sebe ostavio značajna znanstvena djela, posebice Šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji kojem ni dandanas ne može konkurirati nijedan kasniji šematizam na našim prostorima. Može se reći da je bio i dobar diplomat i da je, s obzirom na okolnosti, često koketirao s politikom, pa i sam bio političar. No, politička epizoda u njegovu životu je zanemariva u odnosu na njegov svećenički, humanitarni i znanstveni rad. Bio je i još će dugo ostati velika enigma povjesničarima i javnosti jer priča o njemu tek je otvorena i trebat će još dugo vremena i istraživanja da se do kraja rasvijetli.

Zagorje u zagrljaju Zavelima

Vjerojatno će većina Hrvata na spomen Zagorja prvo pomisliti na onu kulturno-povijesnu regiju u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske. Tako će istodobno biti i u krivu i u pravu jer Zagorje je sve to, ali i nešto više. Postoji ono Hrvatsko zagorje koje se mnogo rjeđe spominje i za koje se slabo zna. Riječ je o župi Gospe od Zdravlja koja se nalazi 15-ak kilometara od Posušja, u zapadnom dijelu istoimene općine...

 

Drukčija je to Hercegovina od one na koju smo navikli. Opremljeni skoro pa proljetnom odjećom i obućom, očekivali smo ugodnih 15 stupnjeva na početku mjeseca veljače kako je i bilo najavljeno za južnije krajeve. Željeli smo „smrzavanje“ u glavnom gradu zamijeniti ugodnim danom na otvorenom u Hercegovini, te smo se, kao i svaki put do sada, zaputili preko Ivan planine.

Međutim, kako smo se približavali odredištu, baš prije Posušja, laganu kišicu polako je zamijenio snijeg koji je padao sve jače i jače uz jak vjetar. Nije to ni čudno jer je, kako smo vidjeli, čitav kraj u kojemu se nalazi Zagorje dominantno brdsko-planinski s nepreglednim šumama. Takvih podataka nema u šematizmima Katoličke Crkve dok se općenita vremenska prognoza, očito, ne može uzimati zdravo za gotovo. Ipak, Zagorje se nalazi u okružju planina od kojih je najveća i najpoznatija Zavelim, te brdskih prijevoja, i kao takvo spada u zonu hladnog pojasa u kojemu je klima zimi hladna i oštra, a ljeti svježa i ugodna. Pitali smo se gdje smo pošli i gdje smo došli. U Hercegovinu ili Bosnu?

Zamjenski župnik

Ovoga puta župa Zagorje neće ostati upamćena samo po snijegu, već i po specifičnoj situaciji u dosadašnjim reportažnim stremljenjima redakcije Katoličkog tjednika. Naime, ugovarajući dolazak u kraj zapadno od Posušja, u razgovoru sa župnikom u hercegovačkim Vinjanima don Jozom Blaževićem saznali smo kako je zagorski župnik don Ante Ivančić privremeno odsutan zbog liječenja u mostarskoj bolnici. Budući da je don Jozo, inače poznatiji kao don Joko, faktički privremeno preuzeo upravljanje župom Zagorje, pristao je otvoriti nam vrata crkve i župnog ureda te nas provesti selom i njegovim zaseocima.

Naravno, pomoć u razgovoru s nama imao je u stalnoj telefonskoj vezi s don Antom. Za bilo koju nepoznanicu gotovo odmah je telefonirao u Mostar kako bi otklonio nedoumice.

S don Jokom smo se susreli ispred vinjanske crkve od koje nas je povezao 10-ak kilometara do Zagorja.

Iako je bila zima i snijeg je napadao skoro do članaka, a na pojedinim dijelovima bilo je i većih smetova te smo razaznali kako dolazimo u jedno od ljepših mjesta u posuškoj općini. Nije ni čudo što ljeti nosi epitet "oaza ljepote". Kada ozeleni, čista i prelijepa priroda privlači izletnike. Ovdje je najpoznatije mjesto slap Žukovice pored kojega ljeti prođe tisuće i tisuće ljudi, a postoji i Tolušića jezero gdje Zagorani ljeti traže osvježenje. Ali dok zima ne prođe, nema smisla dalje razmišljati o zelenilu. Dolaskom pred crkvu Gospe od Zdravlja turističko-izletničke priče zamijenili smo onim vjerničko-pastoralnim...

Iseljavanje...

Naše tradicionalno prvo pitanje u bilo kojoj župi u koju dođemo jest ono o stanju duša. Često su naše informacije pogrešne ili zastarjele budući da podatke ponekad izvlačimo iz knjiga ili web-stranica starih po pet i više godina. Prema odgovoru koji se odnosi na popis s posljednjeg blagoslova kuća, odmah se može saznati o kakvoj je župi riječ i koja daljnja pitanja treba smisliti.

Nismo ni postavili upit, don Joko je već pozivao svoga kolegu. „Ne morate ga uznemiravati“, rekli smo, jer ipak je zagorski župnik u bolnici i vjerojatno „muči neke druge brige“. „Neću ga uznemiravati... Imam ga pravo uznemiravati, uznemiravao je i on mene“, odgovorio nam je kroz smijeh don Joko koji se kao i don Ante nalazi 20 godina na istoj župi. Dva prijatelja, dvije susjedne župe, približno isto vremena na pastoralnoj službi u tim vjerničkim zajednicama... Zanimljiv podatak.

„Halo. Slušaj, molim te! Koliko imaš, prema zadnjem popisu, kuća i čeljadi? OK! Što ima veze ako ga malko i omanemo?...“, slušali smo kratak ali jezgrovit bratski razgovor dvojice svećenika koji se vole našaliti, te saznali kako Zagorje danas ima 496 vjernika u 130 obitelji, to je za 70-ak župljana manje nego prema podatcima iz 2010. Kao što smo i mogli pretpostaviti, riječ je, nažalost, o župi koja se iseljava. Sada je samo pitanje kolikih je razmjera ovo iseljavanje.

Prva postaja Posušje

Don Joko nam je potom u župnom uredu uz policu knjiga na kojoj stoji majica s natpisom Ja volim Zagorje progovorio o tom mjestu. „Nalazimo se u župi Zagorje koja je nastala 1980. odvajanjem od župe Vir. Na početku je imala 160 kućanstava i oko 900 osoba, što je dosta velika razlika u odnosu na trenutno stanje. Predvidjelo se da će župa biti i veća, ali stjecajem povijesnih okolnosti ona je danas mnogo manja. Nažalost, neke stvari su se dogodile. Prva stvar je što su ovdje bili veliki rudnici boksita, pa je ljudima izuzimana zemlja, a zauzvrat su dobivali placeve u Posušju, tako da se najveći broj Zagorana preselio u Posušje“, rekao nam je don Joko i istaknuo kako iseljavanje Zagorana nije stalo s odlaskom u Posušje.

„Izgubivši posao u Posušju, većina je završavala u Njemačkoj. Vidimo taj tužni put od Zagorja, preko Posušja do bijelog svijeta. Hodali su svuda po svijetu kako bi zaradili i preživjeli. Ova zemlja, doci i dolčići davali su samo ono osnovno za pojesti, npr. krumpir ili odgojiti što blaga da bi se prehranilo“, rekao je trenutni župni upravitelj i posebno naglasio kako su za sve više od toga Zagorani morali ići vani da bi kući poslali ili donijeli novce. Poželjni radnici, a kako kruže priče, Nijemci su se „otimali“ za njih jer je bilo dobro za tvrtke imati takve uposlenike.

Pastoralni rad i lovci

Prema podatcima koje je iz župskih matica don Joko pronašao za 2015., bilo je 12 umrlih, a samo sedam krštenih osoba. Važno je napomenuti kako mnogi donesu dijete iz Posušja na krštenje u Zagorje. Isto tako oni koji se ne vode u „stanju duša“ u ovoj župi dovede ih se pokopati, a živjeli su negdje drugdje, najčešće opet u Posušju.

Što se tiče vjeronauka, on se redovito održava i u župi i u školi. Prema riječima našeg sugovornika, zbog prijevoza u školu te različitih obveza koje djeca imaju, vjeronauk se održava subotom. Prošle godine bilo je 20 krizmanika. Brojka je lijepa, međutim tada su objedinjene tri generacije. Pet prvopričesnika za 2015. približnije oslikava stanje stvari.

I vjenčanih parova je tu negdje na godišnjoj razini kao i prvopričesnika. Međutim treba naglasiti kako većina nakon ženidbe ne živi u župi jer je običaj da se iz dijaspore dolaze vjenčati u Zagorje, ili se ženidba obavlja u župi iz koje je mlada rodom, dok je mjesto za stanovanje u mladoženjinoj župi.

Zanimljivo je napomenuti kako je Mostarsko-duvanjska biskupija odmah poslije Đakovačko-osječke nadbiskupije u bivšoj državi uvela pripravu za brak koju danas nitko od bračnih parova ne osporava niti dovodi u pitanje. Priprava je nešto što se mora obaviti i ne postavlja se pitanje zašto.

Župa nema zbor i crkveno pjevanje se svodi na ono što „župnik povuče“ te nekoliko mladenačkih pjesama. Međutim, kako don Joko kaže, župljani su spremni pjevati koliko znaju i glasno moliti. Kako nam je rekao, na jedinoj misi nedjeljom bude oko trećine župljana. Kada bi se dolazak vjernika mogao opisati školskim jezikom, djeca i mladi bi dobili peticu, žene vrlo dobru ocjenu, dok muški jedva dovoljnu. Problem je baš specifičan za ovu župu jer se s tom činjenicom nismo susreli u ostalim krajevima. Nedjeljom naime muškarci idu u lov te tako skoro da i ne dolaze na misu.

Kako oživjeti župu?

Nakon razgovora o pastoralu razmišljali smo o iseljavanju i mogućnostima oživljavanja župe koja prijeti da postane staračka. Na tom fonu postoji jedna antologijska rečenica iz prošlosti koja je dobro opisivala stanje što se tiče broja duša: „Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli.“ Vjerojatno je ta misao nastala u vrijeme kada se dosta ljudi iz Hercegovine iseljavalo, ali se to nije osjetilo jer se i mnogo djece rađalo. Tim tragom pitali smo ima li mnogo neoženjenih u župi.

„Samaca ima, brojevi nisu alarmantni, ali ih ima. Kad bi se svi momci, koji su trebali biti u brakovima, oženili, opet bi živnula ova župa. Čudna je to situacija, mnogi bi pomislili kako cure neće da se udaju u Zagorje, ali dosta momaka i ne traži. On bi htio imati curu ili curâ, ali ne prihvaća nikakvu odgovornost“, rekao nam je don Joko nekoliko činjenica o problemu smanjenja broja župljana koji nije samo zbog iseljavanja...

Poslije teških tema koje trebaju biti predmet, kako viših crkvenih, tako i državnih instanci razgledali smo unutrašnjost lijepe crkve te se odlučili za obilazak sela koje se sastoji od zaseoka: Jurišići, Tolušići, Nugli, Petričušići, Jaže, Jažina Dubrava, Ploče, Bešlići, Pijukovići, Šišići, Rakiljevac, Crno Osoje... i nadamo se da koji nismo zaboravili.

Zemaljski raj okovan snijegom

Nakon crkve sljedeće odredište nam je bila kuća udovice Vinke Gašpar, posljednje mlinarice ovoga kraja, koja nam je i bila vodič do Žukovičkog slapa. Vinka živi sama, djeca su joj se raselila po bijelom svijetu. Kaže nam kako je nekoć u čitavom zaseoku bilo 15-ak mlinova, a danas tu živi samo ona nakon što su joj se i susjedi odselili u Austriju. Veli da je teško biti sam, te da joj je drago kad joj netko dođe u posjet. Iako u kasnim godinama života, starica je agilnija od mnogih ljudi koji su dvostruko mlađi od nje. Stalno radi nešto oko kuće, a po don Joki je spremila dar za Dudušu, tj. Anku, don Jokinu mamu. Ni trenutka nije oklijevala kad je ugledala župnika i novinare, samo je obula čizme i povela nas do odredišta, ne baš laganim putem koji je uključivao veranje uzbrdo te preskakanje nekoliko potočića. Društvo nam je pravio i njezin šarplaninac. Ne treba napominjati kako je redakcija zaostajala za njom u tom svojevrsnom treningu kondicije, dok je postojao opravdani strah pada u potok ili kotrljanja niz snježno brdo.

Poslije dolaska kod slapa zaključili smo kako turistički potencijal ovdje nije iskorišten. Dok su većini ljudi koji vole prirodu dobro poznati slapovi Kravica, pa Blidinje, Buna ili Blagaj, slap rijeke Žukovice je relativno nepoznat kao i čitava župa. Mora se naglasiti nepravedno.

Prelijepi slap koji svom silinom udara pravi glasne šumove, a njegovu okolicu uljepšavaju i špilje koje su dugo vremena bile i privremene naseobine svih mogućih bjegunaca od režima za vrijeme bivše države... Inače, špilju je tijekom 1970-ih istraživao prof. Brunislav Marijanović, arheolog i profesor na sveučilištima u Zadru i Mostaru.

Saznali smo kako je na ovom prostoru pronađen novac iz vremena cara Konstantina I. i cara Valensa. Također, na teritoriju župe nalazi se pretpovijesna gradina iz željeznog doba na području iznad Petričušića.

Potencijal je velik, ali...

Netaknuta priroda, hladna i pitka voda predstavljaju izvrsnu prigodu za odmor i „punjenje baterija“... ali je potrebno „potrefiti“ neki ljepši dan za razliku od nas. Iako je veljača uz ožujak zasigurno najbolji mjesec za posjetiti Žukovicu, jer je slap tada najbogatiji vodom, možda bi bolje bilo obići ga u proljeće kada nema snijega. Uz malo ulaganja te mnogo volje ovo bi mjesto turistički procvalo i od njega bi mnogi ljudi imali koristi. A tu je uvijek i potencijal za neko etnoselo koje bi pokrilo i mlinove koje načinja zub vremena... Zato ako ste ljubitelji netaknute prirode, vrijeme je da se uvjerite u gore navedeno i pritom skupite energiju za nove izazove.

Na povratku smo svratili do Vinkine kuće i uz „čašicu“ razgovora, ali i domaće rakije rastali se od posljednje mlinarice te župe Zagorje.

Možemo slobodno reći da smo na trenutak bili u djeliću zemaljskoga raja u kojem sada buči samo slap jer su mlinice odavno zamrle. Nadamo se da narod neće nestati jer kako nam don Joko reče za Vinjane, gdje pastoralno djeluje, vidi perspektivu, ali nažalost za Zagorje je skoro da i nema. Čudno je o tome razmišljati... Povijesne okolnosti, udaljenost od crkve, rast broja duša i 900 vjernika su prije 35 godina nagnali biskupa da osnuje novu župu. Nadamo se da za 50. obljetnicu neće uslijediti njezino dokidanje.

Križ od 10 metara

Tijekom 2013. u Zagorju, tj. zaseoku Jurišići podignut je zavjetni križ obitelji Jurišić. Uz  pomoć djelatnika elektroprivrede, mještana i MUP-a uspješno je prevezen na brdo Gradina gdje je župnik don Ante predvodio molitvu i blagoslovio križ. Nažalost, vremenski uvjeti i odsutnost župnika spriječili su nas da fotografiramo križ u zimskom razdoblju te da se možda susretnemo s tom obitelji.

Nadaleko poznat nogometni turnir

Svakog ljeta u župi Zagorje održava se turnir koji je zaista žestok, borbe su junačke i muške jer svatko želi biti pobjednik. Sve je počelo 2006. kada je u Zagorju napravljen sportski centar pod nazivom Toni Petričušić i na njemu se od tada organizira tradicionalni malonogometni turnir Mate Bešlić - Matko. Privilegiju da igraju na njemu nemaju svi, već samo Zagorani i njihovi potomci diljem svijeta...

Posušaci u hrvatskoj Vladi

Kada je krajem siječnja hrvatski mandatar Tihomir Orešković na konferenciji za novinare objavio imena novih ministara u Vladi RH, odmah je bilo jasno kako njih trojica korijene vuku iz Posušja: Kovač (Podzavelim), Romić (Rakitno) i Tolušić (Zagorje).

Župan virovitičko-podravske županije Tomislav Tolušić rođen je 1979. u Virovitici, ali podrijetlo vuče iz Zagorja.

Eritreja – „rasadnik“ izbjeglica u kojemu kršćani traže mjesto pod suncem

Eritreja je diktatorska država u istočnoj Africi, na obali Crvenoga mora, koja obuhvaća 121 100 km². Na sjeverozapadu graniči sa Sudanom, na jugu s Etiopijom, a na jugoistoku im je susjed Džibuti. Eritrejaca, tj. pripadnika raznih plemena ima oko 6 milijuna. Polovica od njih su sunitski muslimani, a ostatak čine kršćani Eritrejske Ortodoksne Crkve 40%, protestanti 2%, rimokatolici 1%, te ostali... Kršćani se susreću ovdje s dvojakim problemom: s jedne strane je režim, a s druge radikalni islam...

Eritrejska prošlost je obilježena brojnim ratovima i seobama naroda. U X. st. na eritrejsko je područje svoj utjecaj proširila etiopska država, a zemlja je imala kakvu-takvu samostalnost sve do pada pod osmanlijsku vlast 1557. koja je trajala tri stoljeća. U svezi s izgradnjom Sueskoga kanala, Eritreja je postala predmetom zanimanja europskih kolonijalnih sila. Tako su je 1882. djelomično osvojili Talijani, a proširivši osvojena područja u ratu s Etiopijom, osnovali su 1890. koloniju Eritreju. Od 1936. do 1941. Eritreja je bila u sastavu Talijanske Istočne Afrike, a potom su je okupirali Britanci. Nakon Drugog svjetskog rata Eritreja je postala skrbnički teritorij UN-a pod britanskom upravom sve do stvaranja federacije s Etiopijom 1952. Autonomija joj je ukinuta 1962. kada je počela borba nekoliko eritrejskih gerilskih pokreta za samostalnošću. Pobunjeničke snage nadzirale su znatan dio Eritreje sve dok ih 1978. etiopska vojska uz sovjetsku i kubansku vojnu pomoć nije potisnula.

Jedna od najmlađih država Afrike

Prevlast u Eritreji stekao je EPLF, a njegov lider Issayas Afewerki dogovorio je 1991. sa središnjom vlasti Etiopije referendum o budućnosti Eritreje. Tako je ova zemlja neovisnom postala 1993., a prema oprobanom afričkom receptu, Afewerki je postao (doživotni) predsjednik države. EPLF je prerastao u Narodnu frontu za demokraciju i pravdu (PFDJ) te je uspostavljen autoritarni režim jer je taj pokret zapravo jedina stranka u državi. Zbog spornih granica Eritreja je imala pogoršane odnose s Džibutijem (1996.) i s Jemenom (1995. – '98.), a Sudan ju optužuje zbog pograničnih sukoba (1996.). Uvođenjem vlastite valute 1997. Eritreja se financijski osamostalila od Etiopije, što je pogoršalo međusobne odnose i 1998. uzrokovalo rat (povod je sporno područje od oko 400 km²).

Država jedne partije

Prema Ustavu iz 1997., koji zbog izvanrednog stanja nikad nije potpuno zaživio, Eritreja je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik je istodobno šef države i nositelj izvršne vlasti koju obavlja Državno vijeće, a kojemu je predsjednik republike na čelu.

Zbog toga zemlja predstavlja jednu od onih autoritarnih gdje je gotovo sva moć u rukama jednog čovjeka. Osim te otegotne činjenice, kršćani se suočavaju i s prijetnjama radikalnih muslimana.

Eritrejski je režim netolerantan prema bilo kakvim disidentima i slobodnu mišljenju. Vlada pokušava kontrolirati sve religijske institucije, što je 2007. kulminiralo stavljanjem patrijarha Eritrejske Pravoslavne Crkve u kućni pritvor. Uz to, država konstantno podržava širenje radikalnog islama u tom dijelu Afrike. Tako podatak o 10 000 političkih zatvorenika koji žive U katastrofalnim uvjetima dovoljno opisuje režim koji se nalazi na svim svjetskim crnim listama kada je riječ o kršenju ljudskih prava...

Također, Eritreja je silom prilika veliki „rasadnik“ izbjeglica budući da većina mladih želi napustiti tu besperspektivnu zemlju.

Nova „Sjeverna Koreja“?

Na kraju se može kazati kako je Eritreja zemlja koja je neovisnost izborila 1993. nakon tridesetogodišnjeg gerila-rata, međutim demokratizacija nije nikad provedena, a sukobi sa susjedima doveli su ju u veliku gospodarsku i društvenu krizu te je ona danas jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, a ima i jedan od najrepresivnijih režima u kojem se sustavno odvija kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Kao prilog tomu navest ćemo izvješće tročlanog povjerenstva za istragu ljudskih prava u Eritreji na čelu s vodećim stručnjakom UN-a o stanju prava u toj zemlji Sheilom Keetharuth. U monitoringu Eritreje koji je trajao godinu dana stanje u društvu se može opisati kao Orvelov roman 1984.

Povjerenstvo je u priopćenju navelo da su kršenja prava u državi „opsega i razmjera koje se rijetko viđa na drugim mjestima“. Ljudi mogu provesti godine u zatvoru u očajnim uvjetima, a da ne znaju za što ih se optužuje. Sustav neograničena novačenja svih Eritrejaca mnoge primorava na težak rad u ropskim uvjetima u vojsci ili drugim državnim poslovima, koji može trajati desetljećima. I što je najvažnije, povjerenstvo je utvrdilo da se sustavno i rasprostranjeno kršenje ljudskih prava u Eritreji odigrava pod kontrolom vlasti.

Na listi web-stranice opendoors.org koja nadgleda proganjanje kršćana diljem svijeta, Eritreja drži visoko treće mjesto. Diktatorska paranoja, režimski aparat i radikalni islam dovoljni su razlozi za tu neslavnu poziciju.

 Tko su Eritrejci?

Prema procjeni UN-a za 2012., u Eritreji živi 6 131 000 stanovnika. Od devet glavnih naroda najbrojniji su Tigrinja (50%), koji žive na ravnicama, a bave se uglavnom poljoprivredom, te Tigre (31,4%), uglavnom polunomadi koji žive na sjeveru i zapadu zemlje. Ostali su pripadnici naroda Afar (5,0%), Saho (5,0%), Bedža (Beja; 2,5%), Bilin ili Bilen (2,1%) te drugi. Glavni su uporabni jezici tigrinja i arapski te engleski (u visokoškolskim ustanovama) i talijanski. Populacija Eritreje vrlo je mlada: u dobi do 14 godina čak je 41,6% pučanstva. Glavnina žitelja živi na selu (78,7%,) i bavi se poljoprivredom ili stočarstvom, a u gradovima obitava samo 21,3% pučanstva.

Situacija u Eritreji zvoni na uzbunu!

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir na plenarnoj sjednici održanoj 27. svibnja 2015. u Bruxellesu snažno se založila za poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda u Eritreji te pozvala Europsku uniju da se uključi u rješavanje problema ove zemlje. „Situacija u Eritreji zvoni na uzbunu!“, upozorila je zastupnica Petir prilikom rasprave na kojoj se govorilo o razvojnoj pomoći Europske unije Eritreji u svjetlu dokumentiranih kršenja ljudskih prava.

Petir se u svom govoru reflektirala na kršenje medijskih sloboda napomenuvši da se novinari u zemlji nalaze u velikoj opasnosti. „Eritreja je uspjela s vrha liste zemalja s najvećim cenzurama i medijskim neslobodama skinuti čak i Sjevernu Koreju“, konstatirala je Petir te rekla kako je ta država najveća tamnica novinara.

No nisu progonjeni samo novinari: narod živi ispod ruba siromaštva, u strahu je od neograničena vojnog novačenja i prisilna rada, konstantnih psihičkih i fizičkih maltretiranja.

Petir je podsjetila kako je cijela nogometna momčad pobjegla iz zemlje 2013., dok godišnje 15 000 eritrejskih izbjeglica stiže u Italiju svake godine.

Biskup sv. Jakobis

Sv. Giustino (Justin) de Jacobis, talijanski redovnik lazarist, misionar, etiopski biskup, apostol Abesinije, „otac Etiopske Crkve“, rođen je 1800. u San Feleu u Italiji. Poslije ređenja neko vrijeme djelovao je kao pučki misionar u pokrajini Apuliji i Napulju, međutim prevladala je želja za misijama. Tako se 1839. kao misionar uputio u Etiopiju gdje je neumorno radio 20 godina na području na kojem su živjeli pogani, muslimani i koptski kršćani. Smatra se osnivačem nadbiskupije Addis Abeba. Naročita mu je briga bio odgoj domaćega klera. Bio je uvijek odjeven kao domorodac, naučio domorodačke jezike i zavolio etiopsku kulturu. Ubrzo se zbližio s domaćim pukom i mjesnim svećenicima. Bio je ipak trn u oku nekim predstavnicima Etiopske Pravoslavne Crkve koji su od etiopskog cara Téwodrosa II. tražili da oca Giustina protjera iz zemlje.

Hrabro je podnosio progonstva, a 1847. potajno je zaređen za biskupa i imenovan apostolskim vikarom za Etiopiju. Udario je temelje Katoličke Crkve u Etiopiji i Eritreji. Posljednjih godina života djelovao je u pustinjskom progonstvu, kao misionar na području Halayja, u južnoj Eritreji, uz Crveno more. Preminuo je 1860. u Zuli (središnja Eritreja), a pokopan je u eritrejskom selu Hebu. Blaženim ga je 1939. proglasio papa Pio. XII., a svetim 1975. papa Pavao VI.

Osim sv. Justina Eritreja ima još jednog slugu Božjega - Felixa Ghebreamlaka (1895. - 1934.), svećenika, rođenog Eritrejca koji je svoj život posvetio dovođenju Cisterijanskog reda u njegovu rodnu zemlju. 

Sv. Luigi Giovanni Orione, FDP, svećenik - 12. ožujka

Luigi Giovanni Orione bio je talijanski svećenik koji je aktivno sudjelovao u rješavanju socijalnih problema vremena u kojem je živio, te suvremenik poznatog sv. Don Bosca. Rođen je 1872. u siromašnoj obitelji u Alesandriji u Italiji. Roditelji su mu pripadali tzv. srednjem staležu: otac radnik na održavanju cesta, a majka kućanica.

 

S navršenih 13 godina Luigi Giovanni je stupio franjevačko sjemenište koje je napustio godinu kasnije zbog lošeg zdravlja. Od 1886. do 1889. studirao je u Torinu u oratoriju kojim su upravljali salezijanci. Tu je zadobio pozornost sv. Don Bosca koji ga je ubrajao u svoje omiljene studente.

Za vrijeme studija Orione je odlučio postati svećenikom, a tu želju je ostvario 1895. kada je zaređen. Za vrijeme studija bio je članom nekoliko mjesnih bratovština. Potaknut primjerom oratorija sv. Don Bosca, još kao bogoslov otvorio je svoj mali oratorij za podučavanje siromašnih dječaka, a kasnije je sudjelovao u osnivanju prave škole za siromašnu djecu.

Sljedećih godina oformio je skupine svećenika koji su postali preteča današnjih Sinova Božanske providnosti, kongregacije koja djeluje u 23 zemlje te ima zadatak pomagati siromašnima.

Nakon što je kongregacija dobila priznanje mjesnog biskupa, Orione je 1908. otišao u Mesinu i Kalabriju, mjesta koja su doživjela strahovite potrese, te je tu proveo tri godine pomažući potrebite. Slično je učinio i 1915. u drugoj talijanskoj regiji, a iste je godine osnovao kongregaciju Malih sestara misionarki.

Na kraju Prvog svjetskog rata proširio je svoje djelovanje. Osnivao je škole, farme, dobrotvorne organizacije, domove za starije te za siročad, i to uvijek s jednim jedinim ciljem: pomaganje siromašnima što je i obilježilo njegov čitav život.

U zimu 1940. ponovno se razbolio i umro 12. ožujka. Jedna od posljednjih njegovih misli bila je da ne želi umrijeti među palminim drvećem, nego sirotinjom.

Njegovi ovozemni ostatci leže u kripti crkve La Madonna della Guardia u Tortoni koju je on izgradio.

U listopadu 1980. blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. U svojemu dugom pontifikatu papa Wojtyla proglasio je više od 1 200 blaženika, a Orione je bio među prvima.

Skoro 24 godine kasnije, kada su ispunjeni svi uvjeti, 24. svibnja 2004. proglašen je svetim.