Korizma nas treba uvijek nanovo uvoditi u neistražive dubine Božje ljubavi

Još jedna korizma je pred nama. Ovih 40 dana trebalo bi biti vrijeme razmišljanja o našem životu te odnosu prema bližnjima i Bogu, a ne samo prilika za započinjanje kakve dijete ili odricanja od određenih poroka. O značaju 40-dnevne priprave na Uskrs, njezinu sadržaju i smislu pitali smo o. Danijela Čolu, karmelićanina...
 

 

O. Danijel je rođen 1977. u Sarajevu, župa Stup. Redovnik je i svećenik, član Hrvatske karmelske Provincije sv. Oca Josipa. Nakon srednje veterinarske škole upisao je Institut za kršćansku duhovnost i Filozofsko-teološki smjer na matičnom fakultetu – KBF-u u Zagreb. Za svećenika je zaređen 2013. Pastoralno je djelovao na otoku Krku, a od 2014. obavlja službu župnog vikar u Remetama, Zagreb. Osim pastoralnog djelovanja u župi održava duhovne vježbe, pučke misije te duhovne obnove u nekim redovničkim zajednicama i župama. S njim smo razgovarali o općenitim pitanjima koja se postavljaju u korizmi...

Za početak jedno naizgled lagano pitanje, što je to zapravo korizma?

Korizma je vrijeme od četrdeset dana posta, molitve i dobrih djela. U tom razdoblju kršćani se pripremaju za slavlje najvećega blagdana, Uskrsa. Prvi Nicejski sabor 325. spominje razdoblje od 40 dana pripreme. A krajem 4. st. post od 40 dana prije Uskrsa obdržavao se svuda, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Moguće je da korizmeni post vuče svoje podrijetlo u postu kojeg su se pridržavali kandidati za krštenje na Uskrs, a da broj 40 ima podrijetlo u 40-dnevnom postu Mojsija, Ilije i Isusa Krista. Naša Zapadna tradicija obuhvaćala je razdoblje posta od šest tjedana, ispuštajući nedjelje, što je dovelo do trideset i šest dana. Od 7. st. razdoblje od Pepelnice do Prve korizmene nedjelje dodavalo se prvotnom broju od šest tjedana što je dovelo do ukupnog broja od četrdeset dana.  

S obzirom da živimo u vremenu u kojemu se preispituje sve „tradicionalno“ te se postavlja pitanje o smislu svakog pojedinačnog segmenta ljudskog života... u čemu je zapravo smisao korizme? Koje je njezino mjesto u životu jednog kršćanina danas?

U tim pokorničkim danima želi se izbliza na osnovu Gospodinova života, a osobito njegove muke, smrti i uskrsnuća, promatrati, ali još više živjeti u konkretnoj životnoj situaciji zahtjev Isusove ljubavi. Isprva je post, kao sastavnica korizmenog razdoblja, dozvoljavao samo jedan obrok dnevno (kojega je trebalo uzimati uvečer), te je zabranjivao blagovanje ribe i mesa, a u nekim sredinama i mliječnih proizvoda. U zadnjih nekoliko stoljeća meso se dozvoljava osim petkom, a naglasak o značenju korizme se promijenio. Podcrtava se duhovna dimenzija kao priprava za vazmeno otajstvo. Korizmu obilježavaju tri posebna vida: post, molitva i djela milosrđa. Oni nemaju cilj sami u sebi, već objedinjeni u jednu cjelinu pripravljaju nas za vazmeno otajstvo. Korizma nas želi više približiti krsnoj nevinosti, otvoriti nam na krilima vjere, nade i ljubavi dragocjenost i ljepotu Božje blizine koja nam je iskazana u preobilnoj ljubavi njegova Sina, Gospodina našega Isusa Krista.

Kakav je zapravo odnos posta i korizme budući da se postiti može tijekom cijele godine?

Svako odricanje ima za cilj da postignem nešto više u životu. Korizma me treba uvijek nanovo uvoditi u neistražive dubine Božje ljubavi. Kršćaninom se ne rađa, nego postaje. Čuvajmo se uhodanih korizmenih „šablona“ koji ne dovode do promjene. Molimo da budemo više ljudi koji ćemo odražavati sliku živoga Boga na zemlji. Da živimo dostojanstvo čovjeka koji je odraz vječnosti i onoga što oko nije vidjelo, uho čulo, a Bog je pripravio onima koji vjeruju i vrše njegovu volju. Smisao korizme danas: ako sam obiteljski čovjek, onda tu ulogu i vršiti. Kloniti se svih onih izazova koji me odvlače od obitelji. Jedan oženjen muškarac ne može svoju ulogu muža i oca živjeti na način kako to opisuje jedna narodnjačka pjesma: „ja još uvijek kao momak živim“. Kloniti se kladionica, pretjeranih pohoda kafićima, kavanama i drugim mjestima koja me mogu zavesti da zaboravim da mi je Gospodin povjerio ulogu u životu i da se kroz tu ulogu ostvarujem za život vječni. Korizma danas: kao otac i majka, živjeti svoje krsno svećeništvo u obitelji. Pružati djeci ozračje u kojemu će, uz svu ponekad surovu stvarnost, mirisati predokus Neba. Gdje će djeca kroz očinstvo i majčinstvo svojih roditelja usvajati prave slike o Bogu.

Netko bi mogao reći kako se sve svelo na: ne jedem slatko, ne jedem meso ili ne pušim cigarete... koje biste oblike pokore preporučili današnjim kršćanima, a osobito mladima?

Svatko najbolje sebe poznaje i zna koji mu oblici pokore odgovaraju i približavaju ga sve više Gospodinu. Neka ih svatko iskoristi na svoj način, ali bih potaknuo vjernike na jedan zajednički cilj. Neka mi ova korizma omogući da Isus siđe s neke pobožne slike na zidu i postane moj živi i konkretni suputnik života. Dopusti da te hod Kalvarije u pobožnosti Puta Križa vodi do ostvarenja intimnog prijateljstva s Bogom. Kaplje znoja s Njegova lica obraćaju se tebi i govore ti „trebam tvoju pomoć“. Kad se pogled božanskih očiju susretne s mojim pogledom, „malen“ se korak zbio u mom životu. Ako ti Isus kuca na vrata, otvori mu i ne kalkuliraj s njim. Pred Bogom nema ograda. Budi pred Njim ono što i kakav jesi i dopusti mu da te mijenja, jer ne mijenja te za neke ovozemaljske prigode, već za kraljevstvo nebesko. Sve dok se s Isusom ne susretnem na osobnoj razini, za mene se ništa posebno nije dogodilo. Koliko god moj život bio savjestan još uvijek prevladava stanje nestvarnoga. Naše pobožnosti, dužnosti, sve je to pred Bogom stvarno, ali nije meni stvarno. Poslije Isusova zahvata sve se mijenja. Vjerujmo Gospodinu, On je kadar naš život, uz svu težinu, pretvoriti u slavljenički ton. Cilj je da kršćanin iz dimenzije znanja o Isusu pređe u dimenziju poznavanja Isusa. Istina, to poznavanje Isusa bit će popraćeno mnogim oscilacijama, ili da se izrazim terminom sv. Ivana od Križa, prisutnostima „tamnih noći“. Bit će trenutaka kad će nam biti potrebna velika odanost kako ga ne bismo napustili, jer smo osjećaja da nas je On napustio. Kad god dođu trenuci da bi napustio molitvu i nedjeljnu euharistiju znaj da su to trenuci napasti. Ne treba posustati. Ljubav prema Bogu ne gradi se na nekim mojim osjećajima i emotivnim stanjima, nego na djelima koji se ogledaju kroz redoviti vjernički hod koji počiva na stupovima osobne, zajedničke i naročito nenadomjestive nedjeljne euharistije. Kršćanin koji redovito slavi Božja otajstva shvatit će na razini srca, da mu je Bog najbolji prijatelj kojeg je ikad imao i ima. On nikad ne može podbaciti. Onaj koji misli da ga je Bog napustio neka se duboko zapita o svojoj vjeri. Ako nešto ne možemo dokučiti, ne očajavajmo, jer će vremenom to dokučiti nas. Ako mi se neke želje, ne znam kako plemenite bile, ne ostvare u životu, ili ono što sam u korizmi postio i molio, ne znači da nisam ostvaren. Ako nam Bog nije udijelio ono što smo željeli, ne znači da nam nije udijelio ono što nam zaista treba. U Božjemu svijetu čuda se događaju svaki dan. Najveće čudo dogodilo se u otajstvu uskrsnuća. Kad iskusiš to na osobnoj razini vidjet ćeš da ti je drugo u životu sve sporedno i ono će zadobiti svoje mjesto samo kroz prizmu tvoga osobnoga uskrsnuća na razini vjere.

Što kažete na to što mnogi misle kako je hrvatski narod desetljećima već u korizmi, a Uskrsa ni na vidiku?

Naš narod prate dvije krajnosti: euforija i pesimizam ili da se izrazim više teološki, beznađe. Ima ljudi kojima je cijeli život korizma. Kako to nadići? Nema jednoznačnoga odgovora. Krenuo bih iz ovoga kuta. Lijepo je rekla Edith Stein da nebo i zemlja još nisu jedno. Nisu svi ljudi dobre volje. Kakvim se vrijednostima vode tako im je i djelovanje. Naš čovjek sklon je prepuštanju stihiji koja u nekom društvu prevladava. Većina misli da će bolje imovinsko stanje popraviti život. Istina, lakše se živi kad su primanja redovita i zadovoljavajuća. Možda će ovo zvučati teško, vjerujte, da čovjek kroz svoje duhovno siromaštvo učini sebe i materijalnim siromahom. Tamo kod koga je Krist Gospodin izvor života njemu se događa i Uskrs i to ne Krist koji visi na nekoj slici u spavaćoj ili dnevnoj sobi, nego Krist koji je za tu osobu životvorac i stvarnost, ponavljam, na razini vjere. Samo jedna ilustracija koja nam može pomoći da više vjerujemo Bogu. Nedavna inicijativa koja se provodila u Republici Hrvatskoj da se u Ustav iste države uvrsti da je brak zajednica između jednog muškarca i jedne žene, plod je malih ali žarko sklopljenih ruku koje su diljem Lijepe naše u svojim obiteljima i župama molili. I Bog je čuo vapaje svoga naroda. Ukratko, rekao bih sljedeće u zajedništvu sa sv. Ivanom Zlatoustim: „To što ovaj svijet opstoji može zahvaliti molitvama kršćana“. U duhu dijaloga, rekao bih i molitvama svih dobronamjernih ljudi.

Da zbrojimo onda, kako na najbolji mogući način iskoristiti četrdeset dana pred Uskrs?

Vjernicima i svim čitateljima Katoličkog tjednika poručio bih u Duhu sv. Terezije Avilske: brinimo se mi za Gospodnje, a on će za naše. Pri tome ne mislim dići ruke od svakodnevnice, nego ju živjeti u zajedništvu s Božjim Duhom. Budimo intimno povezani s Isusom. To prijateljstvo vodit će nas do spoznaje „da sve gubitkom smatram i otpadom... da bih Krista stekao“.

Kolumbija - katolici žrtve bandi, rata protiv droge, privatnih vojski i korupcije

Republika Kolumbija je država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike, između Karipskoga mora, Tihog oceana i Paname na zapadu, Venezuele na istoku te Brazila Ekvadora i Perua na jugu i jugo-zapadu. Velika je to i mnogoljudna država koja se prostire na 1 141 748 km² i ima oko 48 milijuna stanovnika od kojih su većina katolici. Ipak, zbog nesređene političke i ekonomske klime najviše pate ljudi u udaljenim krajevima zemlje gdje naoružane bande siju smrt i teror dok rat protiv trgovaca droge bjesni odnoseći svoje žrtve.

Predšpanjolsku Kolumbiju nastanjivao je indijanski narod Čibča, a obale Kolumbije otkrili su godine 1499. A. Vespucci i Alonso de Ojeda. Španjolsko osvajanje započelo je 1525. osnivanjem grada Santa Marte i 1533. Cartagene. Španjolski konkvistador De Quesada osvojio je 1539. zemlju i nazvao je Nova Granada te 1538. osnovao prijestolnicu Santa Fé de Bogotá. Domorodačko stanovništvo podvrgnuto surovu izrabljivanju naglo je počelo odumirati, a u pomanjkanju radne snage kolonizatori su radi eksploatacije nalazišta zlata počeli uvoziti robove iz Afrike.

MN/ Velika Kolumbija

Godine 1739. Španjolci su od teritorija današnje Kolumbije, Paname, Ekvadora i Venezuele osnovali potkraljevstvo Nova Granada. Postupni gospodarski razvoj španjolskih kolonija doveo je u drugoj polovici XVIII. i na početku XIX. st. do borbe protiv španjolskoga gospodstva. U srpnju 1810. izbio je ustanak u Bogoti, pa je već 1813. bila donesena deklaracija o neovisnosti. Revolucionarno-oslobodilačka vojska, pod vodstvom S. Bolívara, osvojila je 1819. Bogotu, a Bolívar je bio izabran za predsjednika novoosnovane federativne republike Velika Kolumbija.

Borbe za neovisnost nastavile su se sve do 1826., kada su Španjolci bili protjerani. Velika Kolumbija raspala se 1830. na samostalne republike: Ekvador, Venezuelu i Novu Granadu, koja je osim područja današnje Kolumbije obuhvaćala i teritorij Panamske prevlake. Godine 1832. Kolumbija je pod generalom Santanderom dobila republikanski ustav te je nova republika postala poprište borbe između unitarista i federalista što se oduljilo na sljedeća desetljeća.

Kada je Kolumbija 1903. odbila SAD-u stanovite koncesije na Panamskoj prevlaci, došlo je do spora sa SAD-om, koji je pomagao ustanak u tom kraju, pa se iste godine Panama odcijepila i proglasila neovisnom republikom.

MN/ Sukobi s okolnim državama i gerila

Godine 1932.–'34. vodio se između Kolumbije i Perua rat zbog prijepornih pograničnih pitanja. Pogranični spor s Venezuelom Kolumbija je riješila na miran način 1941. U razdoblju od 1946. do 1953. na vlasti je bila Konzervativna stranka, a nakon ubojstva predsjedničkoga kandidata Liberalne stranke u Bogoti su izbijali nemiri. Sukobili su se pristaše liberala i konzervativaca pa je došlo do nasilja i bezvlašća u pojedinim dijelovima zemlje i do 1957. bilo je više od 200 000 poginulih.

U drugoj polovici 1960-ih i na početku 1970-ih nastalo je više ljevičarskih gerilskih skupina: Nacionalnooslobodilačka vojska (ELN), Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), Narodnooslobodilačka vojska (EPL), Pokret 19. travanj (M-19) i dr. U prvoj polovici 1970-ih bila je raspuštena Nacionalna fronta i proširile su se gerilske borbe; rasla je ilegalna proizvodnja droge te utjecaj organiziranoga kriminala (tzv. narkokarteli).

MN/ Najveći izvoznik kokaina u svijetu

Sukobi gerilskih pokreta s vladinim snagama i paravojnim skupinama nastavili su se i u 1990-ima kada je bilo mnogo ubijenih, atentata i otmica te napada na naftovode i postrojenja naftnih kompanija iz zapadnih zemalja. Potkraj 1990-ih pod nadzorom FARC-a bilo je oko 40% kolumbijskoga teritorija; zbog djelovanja gerile u pograničju, česti su incidenti sa susjednim zemljama. Suparničke pobunjeničke i paravojne snage također su uključene u ilegalne poslove s drogom; procjenjuje se da je od ukupnoga kokaina u svijetu 2000. oko 80% dolazilo iz Kolumbije.

Od polovice 1990-ih Kolumbija gospodarski stagnira te postaje poznata po ilegalnoj trgovini narkoticima. Prema procjenama Svjetske banke (2001.), siromašno je oko 50% stanovništva, s dnevnim prihodom manjim od 1 USD. Glavni su prirodni izvori nafta, plin, ugljen, željezo, nikal, bakar, zlato, smaragdi i hidroenergetski potencijali. Obradivo je manje od 5% zemljišta, od čega je znatan dio pod nasadima koke (1992. oko 35 000 ha, a 2002. oko 150 000 ha).

MN/ Kršćani u grotlu bezvlašća

Kao što se može vidjeti iz priloženog Kolumbija je formalno moderna demokracija s dugom tradicijom izbora gdje postoji Ustav i zakon, a religiozne slobode su zagarantirane. Ipak, velike površine zemlje su pod kontrolom kriminalnih organizacija, narkokartela, revolucionarnih i paravojnih skupina. Tako stanovnici Kolumbije žive u strahu od širenja konflikata koji traju desetljećima. Kršćani su žrtve korupcije koja razara sve pore društvenog života, javnog djelovanja. Također sekularna država Kolumbija od 1930-ih ne tolerira previše vjeru u javnosti, pogotovo u državnim institucijama.

Prema popisu neprofitne američke organizacije Opendoors, Kolumbija zauzima 46. mjesto od 200 država kada je riječ o stradavanju kršćana. Čini se da je Kolumbija i njezino pučanstvo zbog svoje veličine i proizvodnje droge u pat poziciji.

Tko živi u Kolumbiji?

Prema službenoj procjeni za 2014. u Kolumbiji živi 47 661 800 stanovnika i druga je najmnogoljudnija država Južne Amerike, nakon Brazila. Gustoća naseljenosti je neravnomjerna; glavnina stanovništva (više od 95%) živi u području oko glavnoga grada (4 900 st./km²;). Stanovništvo se sastoji od mestika (mješanci Indijanaca i Europljana, 58,0%), bijelaca (20,0%), mulata (mješanci crnaca i bijelaca, 14,0%), crnaca (4,0%), mješanaca crnaca i Indijanaca (3,0%) i Indijanaca (1,0%). Po vjeri su uglavnom katolici (80,0%), protestanata ima 13,5%. Kolumbija je vanjskim migracijama izgubila više od 4,7 milijuna stanovnika.

Službeni je jezik španjolski, a glavni je i najveći grad Bogotá (7 555 165 st., šire gradsko područje 9 155 100 st.).

Prva svetica Kolumbije

Sv. Laura od svete Katarine Sijenske Montoya y Upegui rođena je 1874. u Jericou, u Kolumbiji. Otac joj je poginuo u kolumbijskom građanskom ratu kada je imala samo dvije godine. Nakon školovanja predavala je u školama diljem Kolumbije poučavajući djecu vjeronauku. S još četiri djevojke 1914. otišla je u 200 kilometara udaljeni Dabeibu. Tu je utemeljila novu žensku redovničku zajednicu Kongregaciju sestara misionarki BDM od Bezgrješnog začeća i svete Katarine Sijenske, koja je kasnije bila poznata pod imenom Misionarke Majke Laure. Dugo je radila među Indijancima. Sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 2004., a papa Franjo 2013. svetom. Prva je svetica Kolumbije. Njezin životni moto je bio: „Kao Indijanka među Indijancima naviještati Božju Riječ“. Danas njezina zajednica ima oko 500 sestara u 19 zemalja svijeta djelujući na trima kontinentima.

Nužno je da se crkveni ljudi međusobno susreću, usavršuju i traže nove mogućnosti djelovanja

Na zagrebačkoj se Šalati svake godine, u posljednjem tjednu mjeseca siječnja, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upriličuje teološko-pastoralni tjedan (TPT) koji je prvenstveno znanstveni i pastoralni skup svećenika, profesora teologije, ali i redovnika, redovnica te laika koji su uposlenici različitih Crkvenih institucija. Kako bismo našim čitateljima pobliže objasnili što je to TPT u Zagrebu razgovarali smo s dr. fra Božom Lujićem, član povjerenstva za njegovu organizaciju.
 

Prof. Lujić predaje biblijske znanosti na KBF-u u Zagrebu, a gostujući je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene te pročelnik Katedre Svetoga pisma SZ-a i predsjednik Biblijskog instituta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Uz studij teologije u Sarajevu i Ljubljani specijalizirao je biblijske znanosti i hebrejski jezik u Rimu i Jeruzalemu, a diplomirao je također i germanistiku.

Autor je više knjiga, znanstvenih i stručnih radova u raznim domaćim i stranim časopisima te aktivan sudionik na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Njegovo područje teološkoga zanimanja prvenstveno su proroci i Božja vladavina kao teološko središte života i djelovanja Isusa Krista. U biblijsko-teološkom radu povezuje teologiju i antropologiju. Središnja tema našeg razgovora s njim bio je TPT, njegova organizacija kao i prateći sadržaji...

Poštovani prof. Lujić, kao član povjerenstva za organizaciju Teološko-pastoralnog tjedna možete li nam objasniti što zapravo TPT predstavlja i koji su njegovi ciljevi?

TPT je skraćenica za Teološko-pastoralni tjedan čime se misli na znanstveno-stručni skup što se svake godine u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizira i održava u zadnjem tjednu mjeseca siječnja na Šalati u Zagrebu. To je prvenstveno znanstveni i pastoralni skup svećenika kao pastoralnih djelatnika, profesora teologije, redovnika i redovnica, kao i vjernika laika koji djeluju u župama i temelji se na promišljanju suvremenih tema iz života Crkve u svijetu.

Skup ima za cilj pripomoći trajnoj izobrazbi i usavršavanju navjestitelja kršćanske poruke u Crkvi i svijetu. Okupljanje svećenika na ovome znanstvenome skupu neprekidno se održava već 56 godina i na njemu redovito sudjeluju brojni sudionici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i iz dijaspore, iz brojnih europskih država u kojima su pojedinci pastoralno djelatni.

Cilj okupljanja velikoga broja sudionika jest prvenstveno produbljenje određene teološko-pastoralne teme koja je u tom povijesnome trenutku bila aktualna i tražila dublje poniranje u njezino suvremeno značenje u svijetu i u Crkvi. Osim toga, to je prigoda da se nakon Božića i blagoslova kuća susretne velik broj svećenika i redovnika iz svih krajeva naše domovine i inozemstva, da međusobno izmijene iskustva, da se porazgovore i podruže, podmire razna dugovanja, pogledaju najnovije teološke knjige raznih izdavača, poneke i kupe, te da se upoznaju s najnovijim teološkim izdanjima na jednome mjestu. Svake godine ponuda je u tom smislu sve veća i sve šarolikija.

Ove se godine, dakle, organizira 56. po redu TPT. Recite nam reći zašto i zbog čega se javila potreba za organiziranjem ovakvoga skupa koji je kasnije prerastao u svojevrsnu tradiciju?

Početak organiziranja Teološko-pastoralnoga tjedna seže do u daleku 1961. Jedno takvo skupljanje i jedan takav znanstveno-stručni skup vjerojatno je pokrenut iz potreba tog trenutka Crkve i društva: kad je Crkva u hrvatskome narodu bila okovana debelim okovima komunizma kao društvenoga sustava, ali i kao ideološkoga usmjerenja te je bilo nužno takvo skupljanje kao komunikacija među svećenicima.

U tom vremenu nije bilo nekih značajnijih teoloških znanstvenih skupova širih razmjera pa je postojala potreba za tom vrstom okupljanja. Rođen iz takvih potreba u određenoj društvenoj situaciji TPT je postao kroz svo vrijeme pozitivnom tradicijom sve do današnjih dana, iako danas u novim okolnostima i s novim pastoralnim potrebama. I danas na TPT dolaze mnogi svećenici kako radi predavanja tako i radi obavljanja drugih uzgrednih obveza. Pa ipak, čini se, zamjećuje se lagani umor u tom obliku susreta i druženja, jer mnogi mladi svećenici manje dolaze i manje su zainteresirani za takav način okupljanja. Takav stav mladih ljudi čini se da je neopravdan i štetan jer je nužno da se ljudi iz Crkve međusobno susreću, da se usavršuju, da traže nove putove i nove mogućnosti djelovanja u društvu danas. Zbog toga bi bilo potrebno otvarati oči mladim svećenicima i usmjeravati ih na tu mogućnost kako bi doista uvidjeli kolika je važnost takvoga međusobnoga druženja i susretanja, međusobnoga upoznavanja.

Kad se pogleda naslov ovogodišnjeg Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu on kao polazište uzima proglašenje Jubilarne godine milosrđa. Čini se kako nijedna druga tema ove godine nije mogla doći u razmatranje?

Što se tiče tema na Teološko-pastoralnim tjednima one su povezane s konkretnim potrebama danoga trenutka i mogućnostima. Teme su na tim skupovima bile uvijek aktualne i dodirivale su određene parametre suvremenoga života i djelovanja Crkve kao zajednice vjernika. Ove godine tema Tjedna nosi naslov Teologija i pastoral Božjega milosrđa. Iako je tema povezana s Jubilejskom godinom Božjega milosrđa, ipak je posrijedi velika i aktualna tema koja traži uvijek iznova određeno posvješćivanje i produbljivanje u raznim teološko-pastoralno-antropološkim smjerovima. Zato se nipošto ne može govoriti o slučajnom odabiru neke teme, pa ni u ovome zadnjem primjeru. Teme se dobro biraju i pripremaju kako bi TPT bio što privlačniji i u pragmatičkom smislu sve korisniji za ljude koji rade u dušobrižništvu i stalno su u komunikaciji s ljudima.

Kako se, onda, zapravo biraju teme pojedinog TPT-a i zašto je izabran baš posljednji tjedan u siječnju?

Teme se za TPT biraju svake godine na temelju raznih prijedloga koji dolaze od pojedinih članova Fakultetskoga vijeća Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon prikupljenih prijedloga povjerenstvo zaduženo za organizaciju TPT-a sustavno raspravlja o temama i odlučuje se za tri koje potom bivaju stavljene pred Fakultetsko vijeće KBF-a Sveučilišta Zagrebu koje onda donosi konačnu odluku o temi koja će biti obrađivana na nadolazećem Teološko-pastoralnom tjednu. TPT se uvijek održava zadnji tjedan u mjesecu siječnju. Razlozi za taj datum su višestruki. Župnici i drugi pastoralni djelatnici završili su s blagoslovom obitelji i imaju više vremena na raspolaganju. Mnogi bi uz to željeli podmiriti račune za časopise, novine, knjige – i to mogu to učiniti na jednome mjestu. Tu su i oni koji bi željeli nabaviti nove teološko-duhovne knjige, a knjige su uvijek primamljive kad ih se uzme u ruke i malo pobliže pogleda.

Možete li nam objasniti je li teško organizirati takav jedan skup na nivou Crkve u Hrvata gdje su uključene i mnoge hrvatske katoličke misije diljem svijeta? Može li se reći da TPT stalno raste ili je dosegnut zenit?

Sama organizacija takvoga znanstveno-stručnoga skupa doista iziskuje velike pripreme i naporan trud oko njegova dobroga ostvarenja. Pa ipak, TPT je postao već uvelike poznat u katoličko-teološkim krugovima, što svakako omogućava njegovu lakšu organizaciju. Treba usput pripomenuti kako današnje vrijeme nije vrijeme naklonjeno organizaciji takvih velikih, masovnih, znanstvenih skupova. Čini se, kako rekoh, da broj osobito mlađih svećenika iz godine u godinu opada pa se dobiva dojam kao da mladi ljudine ne pokazuju više zanimanje za ovakve glomazne skupove. Unatoč svemu tomu, velik se broj svećenika, redovnika, redovnica i drugih teologa laika još uvijek okuplja na teološkom i svećeničkom druženju.

Recite nam kako nalazite predavače za izabrane teme?

Što se tiče predavača za predložene teme TPT-a, oni se traže prema kriteriju stručnosti, na različitim teološkim i drugim učilištima diljem zemlje. Doista je teško naći dobre predavače koji bi bili spremni prihvatiti i obraditi određenu temu. Pa ipak, uvijek se nađe dobrih znanstvenika i stručnjaka koji prihvate obradu pojedinih tema. Pri odabiru predavača nastoji se da budu zastupljena sva teološka učilišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Svatko tko je barem jednom bio na TPT-u u Zagrebu krajem siječnja mogao je zamijetiti da to nije samo razdoblje za slušanje predavanja nego još štošta. Kakvo je vaše razmišljanje o tome?

Kao što je već rečeno, ne dođu uvijek svi posjetitelji slušati predavanja na Teološko-pastoralnome tjednu. Mnogi imaju i pragmatične razloge. Dođu na dan-dva podmiriti svoja dugovanja, vidjeti što ima novoga na knjižnom tržištu, kupiti ono što je potrebno i susresti se s kolegama, poznanicima i prijateljima. Što reći na sve to? Istina je da to katkad sliči na veliki vašar, ali zar vašari ne prate sve naše vjerske sastanke: blagoslove, proslave zaštitnika župe, velike svetkovine? Čini se kao da i ovaj aspekt spada u život i njegovo normalno odvijanje. Vanjska proslava uvijek je povezana i s nekim oblikom „vašara“. To jednostavno nije lako odstraniti iz života jer odražava jedan vrlo važan aspekt života. Malo vašara zacijelo ne bi smetalo, ali ako se izgubi bit i smisao znanstvenoga skupa, dobiva se dojam kao da se gubi duša.

Ipak, mislim da je TPT prvenstveno pastoralno-znanstveni skup i da doista mnogi dođu samo poradi njega. Međutim, nije lako odbaciti i druge ciljeve koji jednostavno spadaju na ovu vrstu skupa. Problem nastaje onda kada onaj „vašarski dio“ daje ton i drugima tako da bi danas trebalo drukčije definirati ovo naše zajedničko okupljanje.

U posljednje vrijeme se sa ovoga skupa šalje brzojav Svetomu Ocu u kojemu se između ostaloga iskazuje vjernost Svetoj Stolici. Možete li nam reći od kada se ta praksa uvriježila u TPT-u ?

Doista se uvriježila praksa da se sa skupa uputi pismo pozdrava Sv. Ocu u kojemu se izvješćuje o temi i sudionicima ovoga skupa. Uloga takvoga obraćanja Sv. Ocu pokazuje da je potrebno pokazati povezanost i univerzalnost Crkve. To je osobito bilo važno u onome komunističkome režimu kad je svako okupljanje bilo suspektno. Mi to činimo rado i dostojanstveno, bez imalo uljepšavanja i dodvoravanja.

Može li se ustvrditi koji su plodovi dosadašnjih TPT-ova i što se planira za budućnost? Hoće li biti noviteta?

Što se pak plodova dosadašnjih TPT – ova tiče, to je teško utvrditi jer se ne radi o kvantitativnim nego o kvalitativnim vrijednostima. Dobiva se dojam da se pastoralni djelatnici s TPT-a vraćaju opušteniji, bolje raspoloženi, razdraganiji i zacijelo puno zadovoljniji. Treba ipak znati da mnogi napori ostanu zakopani ispod površine vidljivoga ili poprime neke druge oblike života. Ne treba zbog toga biti žalostan ni zabrinut, jer je prije svega važno naviještati Isusovu poruku o Božjem kraljevstvu i biti svjestan da svako zrno ne donosi uvijek očekivani plod. To ne znači da se ne treba truditi oko osvježavanja i obnove ovoga važnoga okupljanja svećenika i redovnika i tražiti nove načine posredovanja teoloških spoznaja. Naprotiv! Ta zadaća je od goleme važnosti.