Grad na devet rijeka, kruh sa sedam kora

Sanski Most je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, u području Bosanske Krajine između Prijedora i Ključa. Oslonjen je na planinu Grmeč sa zapada i planinu Mulež te nisku Behremaginicu s istoka. Smjestio se na 160. metru nadmorske visine. Područje općine Sanski Most se može pohvaliti predivnim vodenim bogatstvima čak devet rijeka i rječica...

  

Vozeći se prema Sanskom Mostu i razmišljajući što znamo o tom kraju u kojem nikad prije nismo bili, zaključili smo kako bez nečije pomoći uopće ne znamo mnogo. Sjećajući se na djetinjstvo i davno prošlo doba socijalističkog TV marketinga, u svijest nam se vraća jedinstvena reklama Tvornice trikotaže i konfekcije Sana Bosanski Novi, koja glasi: „Sve rijeke teku od izvora prema ušću, samo Sana teče prema vama.“ Iako relativno mala, posebice u regionalnim i globalnim okvirima, rijeka Sana je tako ušla u popularnu kulturu kao sinonim za čistu i mirnu rijeku koja prolazi kroz Sanski Most te se na kraju ulijeva u Unu.

Nažalost, uz ratnu okupaciju, Peti korpus i njegove generale, zasjedanje ZAVNOBIH-a, to je sve što smo znali o ovome kraju. Zaista malo, premalo.

Zdravi smisao za šalu

Kada se nađete prvi put u potpuno novom gradu, nije lako doći na odredište. Bez obzira koliko mali ili veliki grad bio, teško je bez navigacije doći do željenoga mjesta. 

Stigavši pred katoličku crkvu u Sanskom Mostu, na ulici koja razdvaja župni ured od crkve vidjeli smo izvođenje velikih radova. Građevinski strojevi su pravili buku, a užurbani radnici su postavljali cijevi i kabele te valjkom ravnali šljunak, utirući tako put asfaltu koji tek treba doći. Nakon „probijanja“ kroz metež radnika, strojeva, buke i prašine, ispred župnog ureda smo doživjeli „prijevaru“. Nakon što smo pozvonili na vrata, otvorio nam je skromni gospodin u civilnoj odjeći koji se nije predstavio. „Molimo vas, je li tu župnik?“, pitali smo. „Nažalost, nije. Jeste li vi iz Sarajeva? Čekao vas je do maloprije i morao je ići“, odgovorio nam je samozatajni čovjek. Iako smo bili zakazani za razgovor u tri sata, malo smo zakasnili, ne svojom krivicom jer je put bio nepredvidiv, a valjalo je prevaliti svu razdaljinu od Sarajeva do Sanskog Mosta. Pomalo zbunjeni, tražili smo broj mobitela župnika, što smo i dobili od mirne, nezainteresirane, ali i na trenutke nama poznate osobe. Nakon našeg poziva, telefon u njegovim rukama počeo zvoniti te smo shvatili kako smo „prevareni“. Skromni gospodin za kojeg smo mislili da je prakaratur, domar ili župni vikar koji nije ovlašten primati novinare, bio je fra Ivica Matić, župnik župe Uznesenja Marijina u Sanskom Mostu, nama poznat kao nekadašnji župnik u sarajevskom naselju Dobrinja. Mala je to kazna na naše kašnjenje koje nema opravdanja, a doček zaista originalan. Nakon kratke okrjepe, krenuli smo odmah na teren. Naš sugovornik, osim smisla za šalu, pokazivao je odlike pravog novinarskog event menadžera. Čitav obilazak sanske župe je već zamislio u svojoj glavi i isplanirao, naši sugovornici su znali teme razgovora, a mi smo samo uključili diktafon. Zaista specifična situacija u kojoj smo se našli, pogotovu ako se sjetimo nekih župa i svećenika koji nas godinama izbjegavaju besmislenim izgovorima ili odgovornosti prebacuju na kapelane, ograničavajući razgovor na bijednih 10 minuta (uz mjerenje vremena da slučajno ne bismo razgovarali, recimo, 12 minuta) pravdajući to nedostatkom vremena zbog pastoralnih obveza.

Začudo, s fra Ivicom o župi nismo ništa razgovarali jer je naš domaćin htio da njegovi župljani kažu sve što imaju na srcu. „O župi možete sve pronaći u knjigama“, rekao nam je.

Prvo smo s njim fotografirali crkvu izvana, ali s pozicije koju je on odredio budući da se i sam pomalo bavi fotografijom, te smo krenuli s njim u posjet župljanima.

Raditi i Bogu se moliti, i sve će biti dobro

Nakon dva-tri kilometra asfalta i na trenutke lošeg makadama, došli smo „na megdan“ prvoj našoj sugovornici - Milki Čengić. Ova skromna gospođa je pravi predstavnik sanske župe. Aktivna je u crkvenom pjevanju, plete, radi oko kuće i, naravno, moli se Bogu.

S njom smo u ugodnu ozračju seoskog imanja razgovarali o životu iz kojeg se mogu iščitati sve tegobe kojim su živjeli i žive ovdašnji stanovnici. Dok su se oko nas mačka i pas zajedno igrali, a domaće kokoši slobodno šetale po dvorištu, uz sok iz domaće radinosti započeli smo zanimljiv razgovor, prvo o pletenju i narodnim nošnjama, a kasnije o životu općenito.

„U životu sam radila različite ručne radove, ali sada uglavnom radim priglavke. To mi je i zabava i hobi jer sam ostala sama na ovom imanju. Imam 71 godinu i ne može se raditi kao što se prije moglo. Odmalena sam stekla radnu naviku i uvijek sam željela raditi. Rođena sam 1942. i tada nas je bilo devetero djece u roditelja. Otac mi je poginuo 1944. i ja ga nisam upamtila“, kaže nam naša sugovornica i naglašava kako je nju i njezinu braću i sestre mama učila da se mora raditi i Bogu moliti kako bi sve bilo dobro. „Svaku večer smo imali zajedničku molitvu klečeći na zemlji jer nije bilo podova. Mi smo se s tim suživjeli. Bili smo više gladni nego siti, ali Bog nas je podario zdravljem tako da smo svi bili čvrsta djeca. Kako je koje dorastalo, išlo je svojim putem. Mama je uspjela školu dati samo dvojici braće, a mi ženska djeca smo učile samo da znamo čitati“, kaže Milka. Priča nam kako se udala za svog pok. muža Antu 1961. Kao većina parova, tada su počeli od „kašike“. Budući da se danas skoro nitko ne želi udavati i ženiti bez materijalne osnove u obliku kuće, stana, dobroga auta te diplome po mogućnosti „jakog“ fakulteta, kako bi novac bez problema kapao, njezina priča izgleda mnogo zanimljivija. „Bila sam sretna zato što će sve što stvorimo biti naše jer ništa nismo naslijedili od roditelja. Muž je bio majstor i znao je svašta praviti, raditi i zarađivati. Sve ove objekte oko nas mi smo uradili. Rodili smo dvoje djece i ona su nam kasnije pomagala. Sin Marinko mi je završio za liječnika i živi ovdje u blizini, oženjen je i ima dijete. Napravio je sebi tu kuću. Puno ga cijene i vole, a kćerka je u Austriji“, rekla nam je Milka i naglasila kako joj je danas veliki problem što nije uplaćivan staž da bi sada imala mirovinu. Ističe kako je djeca nisu zaboravila, međutim, izgleda da ljudi kojima je rad u krvi nisu navikli na darove. „Takav je danas zeman da i djeci treba novac bez obzira koliko zarade. Sin mi svaki dan dolazi i obilazi me. Ja dokle god budem mogla radit', radit ću da ne postanem parazit. Bog je stvorio čovjeku ruke da radi i svojim se rukama hrani. Sijem vrt i radim oko kuće koliko mogu, a kad sjednem odmoriti, gledam da vidim što sam uradila te pletem čarape. Prije sam mogla prodati. Fra Mijo mi je nalazio kupce za skoro stotinu pari, što mi je mnogo značilo da si kupim, primjerice, drva. Nisam nikada raskošno živjela, stoga mi je dosta onoliko koliko imam. Zahvalna sam Bogu što u ovim godinama mogu raditi“, rekla nam je radišna sugovornica.

Biciklom na misu u 71. godini

„Kakav je župnik?“, upitali smo je. „Kad nam je fra Mijo prošle godine odlazio, mi smo plakali kao za ocem svojim. Nismo vjerovali da će takav čovjek ponovno doći. Kada je novi župnik došao, vidi on mi plačemo, a ja mu baš velim: 'Ujko, nemojte vi misliti da mi plačemo što Vi dolazite, nego plačemo što nam fra Mijo odlazi. Kamo sreće da doživimo Vašu smjenu da zaradite da ovako budemo plakali.' Fra Ivica je naš, rođen je ovdje. Pravi je i nemamo mu što prigovoriti. Ima nas koji ne valjamo“, rekla je Milka i naglasila kako svake nedjelje ide u crkvu na misu, i to biciklom tri kilometra ili pješke, a nekad je netko preveze automobilom.

Rat je uvijek neizostavna tema pa je priča krenula u tom pravcu. „U ratu je bilo teško. Prolaziš kroz pusta sela; otišli ljudi; dođeš u crkvu, nema tko mise odgovarati. Čitala sam, misa bez pjesme je kao dan bez sunca. A Bog mi je dao neku smjelost i snagu i prva povedem pjevati. Imali smo svoje probe, nismo išli nazad nego samo naprijed. Ja sada sa 71 godinom vodim pjevanje u crkvi. Zbor ide sve na tanje; mladi nisu zainteresirani. Imamo petero djece do 8. razreda, ali nisu raspoloženi za pjevanja. Danas na nedjeljnoj misi bude 40-ak vjernika. U ratu je bilo teško. Zolju su nam bacili na kuću; sinu prijetili da će ga ubiti. Dok su telefoni radili, bilo je zastrašivanja: 'Što čekate, ustaše na srpskom teritoriju, bježite, bit ćete poubijani za pola sata.' Trpjeli smo svašta, ne daj Bože ponovno to doživjeti. Bilo je i pljački, pucanja po kući. Samo smo se Bogu molili da sačuva sina. I sačuvao je. Nismo htjeli ići, ovo smo stekli pošteno i sami nismo nikome zlo nanijeli; valjda nas nitko neće dirati“, komentira Milka situaciju u ratu ističući da su kasnije htjeli možda i otići, ali se nije imalo kamo.

Nakon razgledanja sobe u kojoj se nalaze sve ispletene čarape, krenuli smo k novim sugovornicima - Ivi i Vesni Čavlović koji imaju, rekli bismo, svoj privatni biznis - cirkular s pomoću kojeg pridonose kućnom proračunu.

Velike obitelji su bogatstvo

Uz zvuke cirkulara koji reže drva, s njima smo razgovarali o ekonomskom stanju u župi. Nakon nekoliko rečenica zaključili smo da je i ovdje situacija ista kao i svugdje u BiH: životarenje i borba za opstanak. „Gurav je život. Tko je navikao radit', onda Bog pomaže, ako leži, onda reži i od njega bježe“, rekla nam je Vesna u razgovoru. Inače, ova obitelj ima sedmero djece. Sigurno je to rijetkost u čitavoj biskupiji pa i šire, pogotovu danas kada je politika zwei kinder došla do savršenstva. Zanimalo nas je kako su se odlučili na toliko djece i što bi poručili parovima koji imaju jednog ili dva potomka. „Kako je imati mnogo djece? Oni ne znaju što valja. Imamo troje u Njemačkoj i četvero kod kuće. Jedan sin je oženjen, jedna kćerka je vijećnica, najstarija kćer radi doktorat u Njemačkoj... Lijepo je imati djecu, ja sam najsretnija na svijetu. Djeci treba samo ljubav mame i tate. Svako dijete ima svoju nafaku. Ja ih imam sedmero i nikad mi žao nije. Moj muž ima sedam braće i tri sestre. Ja imam petero braće i sestara. Velike obitelji su bogatstvo“, rekla nam je Vesna za koju kažu da „nije htjela“ promijeniti svoje prezime. Naime, djevojačko joj je isto prezime kao i muževljevo.

Sanski Most veći i bolji od Žepča

Pričom o podrijetlu pojedinih imena i trebaju li žene zadržati svoje prezime, poveo se razgovor kako se Isus prezivao. Župnik se ponašao kao da je na satu vjeronauka. „Kako se Isus prezivao?“, pitao nas je i odmah nastavio: „Isus je osobno ime, a Krist je titula – spasitelj.“ Uto se u razgovor uključio Ivo s komentarom kako su prije svećenici tukli djecu kad ne znaju nešto na vjeronauku, a danas... „Morao si sve znati na krizmi, ako ne znaš, pukne te štapom, a sada ne smiju ni mame djecu tući po zakonu“, rekao nam je Ivo, a Vesna dodala: „Ako sam ja rodila dijete, nije zakon... ako ga je zakon rodio, onda neka ga zakon tuče... ja djecu svoju tučem.“ U daljnjem razgovoru smo shvatili kako su Sanjani veći lokalpatrioti od, recimo, Žepčaka. Za njih je i u šali Sanski Most središte svijeta, u šali izgleda, ali ozbiljno misle to. „Sanski Most je najbolji grad na svijetu“, rekli su nam na kraju i pritom nisu mislili samo na devet rijeka. Nakon razgovora sa supružnicima Čavlović, krenuli smo k našem trećem odredištu. Usput smo „razvezali“ priču o isplativosti uvođenja plinskoga pogona na benzinske motore. Župnik je vidno oduševljen smanjenjem izdataka za gorivo u svojoj, vjernicima raštrkanoj, župi. Žao mu je što i prije nije instalirao plin.

 Ispunjen hodočasnički zavjet u Lourdes

Po dolasku u obitelj Josipa i Marije Kaurinović koji imaju bolesnog sina Mileta, razgovarali smo s Marijom koja je bila jako bolesna i odlučila je ako se izliječi, otići u Lourdes na hodočašće, što je i ostvarila. „Imala sam jake bolove u kostima. Išla sam na pregled u Zagreb gdje su mi rekli kako lijeka nema – riječ je o istrošenosti, i jedino je rješenje bila operacija, ali nitko ne jamči da ću ostati pokretna i biti bolje. Kako živim na selu, imam bolesno dijete, moram biti pokretna, ne mogu mirovati. Nakon operacije puno mi je bolje, manji su bolovi. Radim oko kuće u vrtu i u kući. Oni su rekli da se ne bih smjela sagnuti, a kamoli teško raditi, te ići na fizikalne terapije“, rekla nam je Marija i naglasila kako ide na terapije te sama vježba. Razgovarali smo o teškim vremenima u prošlosti kada ljudi nisu imali skoro ni kruha, a danas svi imaju aute, kuće, mobitele. „Djecu moraju dovesti do pred školu ili crkvu, a mi smo pješačili kilometrima, išli na konjima, mučili se i bili smo sretniji. Danas svi kukaju kako je teško, svi puše cigarete, a prije smo kad se krava muze, gledali kao u ne znam što, a kad krava presuši, nemamo ništa, bukvalno smo gladni“, rekao nam je domaćin Josip uspoređujući današnja vremena kada je „loše“, s prošlim koja se predstavljaju kao bolja. Nakon razgledanja seoskog gazdinstva, došlo je vrijeme za rastanak. Iako u Sanskom Mostu nedostaje katolika, ipak treba gajiti nadu da će skorašnji ulazak Hrvatske u Europsku uniju cijelome kraju dati poticaj za ekonomski rast koji bi onda pratilo povećanje broja stanovnika.

Što o sanskoj župi kažu knjige?

Župa Sanski Most je vrlo stara i u prošlosti se javlja pod različitim imenima. U 14. st. na području današnje župe spominje se nekoliko crkava kojih, međutim, nema početkom 16. st. U Kamengradu kod Sanskog Mosta postojao je u 16. st. franjevački samostan, ali se ne zna točno kada je uništen. U 17. st. već se spominju župe Kamengrad i Majdan (Stari Majdan), koje su se vremenom stopile u jednu župu (Majdan). Ta župa je, nažalost, iščezla u vrijeme Bečkog rata krajem 17. st., a katolici su velikim dijelom prebjegli u prekosavlje.

Godine 1741. ponovno se spominje župa Majdan, ali u njoj nema nijedne crkve, niti župnik ima stalni stan. Sjedište župe je početkom 19. st. preneseno u skrovitu Sasinu, a 1884. u Sanski Most gdje su izgrađeni župni stan i drvena kapelica. Crkva je izgrađena1896. U razdoblju od 1981. do 1984. crkva je temeljito preuređena. U posljednjem ratu je, nažalost, potpuno srušena. Obnovljena je 1999. prema projektu sanacije iz 1980. a izradio ga je Zvonko Sigmund. Sanski Most je imao 1991. 1 650 vjernika, a danas manje od 200. Župu čine naselja: Sanski Most, Brdari, Husimovci, Kijevo, Kljevci, Krkujevci, Kruhari, Lukvice, Poljak, Škrljevita, Trnova i Zdena. U župi se nalazi jedna filijalna crkva u Kljevcima, u posljednjem ratu zapaljena, tako da su ostali samo zidovi. Župa ima šest grobalja. Fra Ivica je jedino duhovno zvanje iz župe od 1938.

Osim Sane, Sanski Most se može pohvaliti s osam rječica: Sanicom, Dabom, Zdenom, Blihom, Majdanskom rijekom, Japrom, Sasinkom i Kozicom, te s nekoliko kraćih ponornica. Na ovom području nalazi se i nekoliko jakih kraških vrela koja su istodobno i izvori rječica: Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene.

Mons. Joseph Arshad, novoimenovani biskup u Pakistanu: Iako pakistanski Ustav daje sva prava manjinama, katolici su jako diskriminirani

Početkom srpnja papa Franjo imenovao je savjetnika Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. Josepha Arshada biskupom biskupije Faisalabad u njegovoj rodnoj zemlji Pakistanu. Faisalabad je grad tekstila i treći je po veličini u toj nama dalekoj zemlji. Ima nešto više od četiri milijuna stanovnika. Biskupija Faisalabad druga je po veličini u Pakistanu, odmah poslije nadbiskupije Lahore, i broji oko 189 000 katolika u 28 župa.

 

Mons. Giuseppe Arshad je rođen 25. kolovoza 1965. u gradu Lahoreu u Pakistanu. Za svećenika je zaređen 1991., a od 1995. do 1999. studirao je u Rimu kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Urbanianum. On je prvi Pakistanac koji je ušao u diplomatsku službu Svete Stolice. S njim smo u Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu razgovarali o njegovu imenovanju za biskupa, životu katolika u Pakistanu, njegovu doživljaju BiH, ali i o skandaloznom zakonu o blasfemiji zahvaljujući kojem su brojni kršćani u toj zemlji mučeni, a nerijetko i ubijani...

Vaša ekscelencijo, papa Franjo početkom mjeseca imenovao Vas je biskupom biskupije Faisalabad u Vašoj rodnoj zemlji Pakistanu. Koji su vaši utisci, jeste li to očekivali?

Moje imenovanje za biskupa u Faisalabadu u Pakistanu bilo je veliko iznenađenje. Prihvatio sam to imenovanje u duhu služenja jer ako smo postali svećenicima, trebamo biti poslušni i prihvatiti na što nas Crkva poziva i što traži od nas.

Vi se nekoliko godina nalazite u BiH. Kakva su Vaša iskustva s njezinim narodima i građanima? Kakav je, prema Vašem mišljenju, položaj katolika u BiH i možete li ga usporediti s položajem katolika u Pakistanu?

Prije svega, rekao bih kako je iskustvo ovdje u BiH bilo jedno veliko bogatstvo za mene. Manje-više mi smo u istoj situaciji. I ovdje su katolici u manjini kao i u Pakistanu. Nekako se nalazimo u sličnoj situaciji. U svezi s narodima i građanima u BiH, ovdje sam zaista naišao na prijateljski narod i oni su otvorena srca za strance.

Kako doživljavate svoju misiju u BiH i ovdašnje katolike?

 

Kao što sam već rekao, moje diplomatsko iskustvo ovdje je dosta obogaćeno, ali mi svi znamo da politička situacija ovdje nije jednostavna i lagana. Postoje ogromne razlike i određene poteškoće koje političari moraju nadići zbog dobrobiti ove zemlje. Naš katolički narod, iako je brojčano najmanji, ima veliku ulogu u BiH koja se treba nastaviti. Mislim da BK BiH treba iznaći bolji modus i načine pastorala u ovoj situaciji. Oni već puno rade na tomu, ali još uvijek trebaju iznalaziti načine pomoći katolicima u BiH

Što mislite o odnosima između Vatikana i BiH, i povucite paralelu s Pakistanom?

Mislim da je teško povući paralelu jer su situacije u BiH i Pakistanu jako različite. Iako smo mi kao katolici i ovdje i u Pakistanu manjina, situacija je u potpunosti različita. A u svezi s odnosima između Svete Stolice i ovih dviju zemalja, moram naglasiti kako Sveta Stolica uvijek teži imati dobre odnose sa svim zemljama u svijetu. Vatikan ima dobre odnose s državom BiH, i nadam se da će se dobri odnosi uvijek poboljšavati.

Recite nam nešto više o životu jednog prosječnog katolika u vašoj zemlji.

Kako rekoh, tamo su kršćani manjina. Kršćanska zajednica u Pakistanu je na marginama društva i pod jakim je pritiskom. To je zajednica koja je uvijek u strahu i treba podršku Crkve. U ovim posljednjim godinama položaj kršćana je malo poboljšan, otvorene su razne crkvene institucije i škole. Sad su mladi više školovani jer Crkva puno ulaže u školstvo, ali život jednog mladog kršćanina u Pakistanu uvijek je težak jer mi živimo u zemlji s 97% muslimana, i ova zemlja se službeno zove islamskom zemljom. Iako Ustav daje sva prava i sva ljudska prava svim manjinama, na terenu u društvu jako su diskriminirane.

Imaju li crkvene institucije slobodu djelovanja u vašoj zemlji?

Ustav to predviđa i jamči. Mi možemo graditi crkve i škole, ali uvijek problem ostaje na društvenoj razini u praksi. Budući da je Pakistan bio engleska kolonija, Pakistanci muslimani često miješaju kršćane s Europljanima ili Amerikancima. Miješaju ta dva pojma i uvijek gledaju na kršćanstvo kao nešto uvezeno izvana. To nije istina jer smo mi tu rođeni, mi smo Pakistanci i naši su korijeni tu.

Mogu li, i ako mogu kako, katolici u svijetu i BiH pomoći katolicima u Pakistanu?

Sigurno mogu pomoći jer je Crkva univerzalna i svi uvijek trebamo biti jedni za druge. Mislim da je u ovom trenutku, osim slanja humanitarne pomoći, podrška molitvom iznimno važna. Na taj način kršćani ovdje mogu svojom molitvom pomoći kršćanima koji se suočavaju s velikim izazovima i poteškoćama.

Postoji li u Pakistanu međureligijski dijalog i možete li ga usporediti s dijalogom u BiH?

 

Istina, dijalog je uvijek potreban među religijama. U Pakistanu prije, recimo, 10 godina nije bilo uopće osjećaja za dijalogom. U posljednjih 10 godina dogodilo se puno napretka u tom pravcu. Sada se mnogo radi na boljem međusobnom razumijevanju, međutim ima mnogo posla na tom planu i to još uvijek nije na razini kao u BiH.

Koji su najveći izazovi s kojima se Katolička crkva susreće u ovom trenutku u Pakistanu?

Kao što sam već spomenuo, kršćanska zajednica u Pakistanu je iznimno marginalizirana i diskriminirana. Tendencija k islamizaciji društva još više otežava katoličkoj zajednici i Crkvi. Osamdesetih godina prošlog stoljeća na vlasti je bio jedan diktator general koji je za svoje vladavine donio mnoge zakone u korist toga da Pakistan postane islamskom zemljom. Nakon njega mnoge sljedeće vlade su donijele dodatke na postojeće zakone koji su još uvijek zakomplicirali život manjina, pa tako i kršćana. Među njima je i zakon o blasfemiji.

O tomu je i sljedeće pitanje. Naime, često čujemo u vijestima o zakonu o blasfemiji u Pakistanu kada razularena rulja počne paliti kuće i ubijati kršćane samo na osnovi glasine da je netko negdje nešto loše rekao o islamu. Je li to zaista tako?

Ovo je zaista pravi problem. Zašto? Zato što sve te optužbe nisu uvijek istinite. Svi slučajevi, stotine i tisuće slučajeva koji su se u posljednje vrijeme izdogađali, nisu dokazani. To znači da jedini druge optužuju, primjerice, iz društveno-ekonomskih razloga, a ne religioznih. Uzmimo za primjer razmirice u svezi s vlasništvom između kršćanina i muslimana. Tada musliman jednostavno može optužiti kršćanina za blasfemiju i često, pa čak skoro i uvijek, su ti slučajevi optužbe neistiniti. To je istinski i veliki problem za nas. Već godinama biskupi, a i politički lideri traže i mole da se promijeni taj zakon, ili da barem budu pažljiviji kad prijavljuju te slučajeve policiji. Kad se to prijavi, istraga treba biti na višoj razini jer u tom istraživanju mora izići istina, a ne samo da se ljudi osuđuju bez dokaza. Ali i primjena tog zakona je iznimno teška jer muslimani s vjerskim osjećajima već znaju kad je optužba došla, informiraju članove obitelji i sve osobe u okružju, i oni već sami primjenjuju zakon. Oni situaciju uzimaju  u svoje ruke i žele presuditi katoliku. U mnogim slučajevima, ako je policija intervenirala za tog kršćanina koji je optužen, često mase otmu tu osobu od policije i presude joj ubivši ju bez dokaza.

Vi ste prvi Pakistanac koji je ušao u diplomatsku službu Svete Stolice. Na što biste stavili naglasak u svojoj višegodišnjoj diplomatskoj službi?

Moj biskup me 1995. zamolio da idem studirati kanonsko pravo u Rimu. Rekao mi je da postoji potreba u biskupiji za nekim tko će završiti kanonsko pravo. Po dolasku u Rim, nakon dvije godine sam postigao stupanj magisterija. Kad sam se trebao vratiti u Pakistan i biti na službi Crkvi i narodu, tada su me 1997. pitali da uđem u diplomatsku akademiju Svete Stolice. Nije mi bilo jednostavno prihvatiti taj poziv, ali sam pristao. Tada nisam ni znao što je diplomacija. Nakon studija započeo sam 1999. svoju diplomatsku službu, prošao sam kroz različite zemlje u svijetu. Prvo sam bio na Malti, pa onda u Šri Lanci, Bangladešu, Madagaskaru, i na kraju u Bosni i Hercegovini. U svakoj zemlji situacija je različita, ali mogu reći da je moje diplomatsko iskustvo mnogo bogato i da će mi pomoći u budućoj službi.

Vraćate se u svoju rodnu zemlju. Što je sa službom u diplomaciji?

Biskup je pastir u svojoj biskupiji. On se brine o vjernicima koji su mu povjereni. Ja želim biti jako blizu narodu, svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama. S njima zajedno želim služiti našemu narodu. Istina, diplomacija i iskustvo koje sam stekao pomoći će mi u mojoj biskupskoj službi kad se vratim u svoju biskupiju.

Damir Peštalić, glavni imam Islamske zajednice u Srebrenici: U Srebrenici se nakon genocida lome mnoge političke nesuglasice, a najviše trpe mladi ljudi

Zasigurno nema iole obrazovanijeg čovjeka koji nije čuo za Srebrenicu i masovne ratne zločine koji su se tu dogodili 1995. Riječ je o gradiću blizu granice BiH i Srbije, koji je nažalost postao sinonimom ratnoga stradanja. Genocid u Srebrenici, koji se dogodio u srpnju 1995., podrazumijeva ubojstvo oko 8 000 bošnjačkih muškaraca, u rasponu od maloljetnika do staraca, te etničko čišćenje više od 25 000 ljudi s područja enklave. Zločine je izvela Vojska Republike Srpske pod zapovijedanjem generala Ratka Mladića. Taj događaj je među najstrašnijima u suvremenoj europskoj povijesti i slovi za najveći pokolj na Starom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. 

Na obljetnicu stradanja zanimalo nas je kako danas živi Srebrenica. U tom povodu razgovarali smo s Damirom Peštalićem, glavnim imamom Islamske zajednice u Srebrenici, koji već deset godina živi u tom gradu sa suprugom i troje maloljetne djece. Upitali smo ga ima li napretka, pomirenja, kako preživjeli gledaju na haaške sudske procese, što misle o UN-u, ali i o međuvjerskom dijalogu te pomirenju...

Poštovani efendija Peštaliću, genocid u Srebrenici je najveće masovno ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nakon pada Srebrenice u ruke srpskih vojnih i policijskih snaga ubijeno je, prema dostupnim podatcima, oko 8 000 nenaoružanih muškaraca koji su mislili da imaju utočište u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda. Recite nam na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

Krivci se znaju, a to je potvrđeno i presudom u Haagu. To su Vojska i Policija Republike Srpske. Oni su u ime srpskoga naroda i ovog genocidnog entiteta (Republike Srpske) počinili genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Mi Bošnjaci imamo apsolutno pravo svakog Srbina i svaku drugu osobu koja ne osudi te zločine i ne nazove ih pravim imenom – genocid, proglasiti sudionikom u genocidu. Naravno, sve te zločine ne bi mogli izvesti sami da nisu imali podršku JNA i Srbije koja je i počinila agresiju na našu državu Bosnu i Hercegovinu.

Je li UN mogao i ako jest, zašto nije spasio Srebrenicu?

Velika je to institucija da ne bi mogla spasiti jednu Srebrenicu. Zašto nije pomogla Bošnjacima Srebrenice, zašto ih nije spasila, to samo ona zna, te na kraju međunarodna zajednica je agresora za njegov zločin genocida nagradila darujući mu entitet Republiku Srpsku u kojem se nalazi i Srebrenica. Odgovor na ovo može samo dati međunarodna zajednica, a mi Bošnjaci nikada to nećemo razumjeti, ali isto tako nikada nećemo zaboraviti da više ne smijemo vjerovati da će nas netko spasiti. To su samo bile laži.

Svjedoci smo posljednjih, blago rečeno, čudnih odluka Haaškog suda u svezi s ratnim zločinima u BiH. Kakav je odnos Haaškog suda prema preživjelim Srebreničanima?

Možete li zamisliti kako se osjeća majka koja još nije našla kosti svojega djeteta, a zločinci koji su to uradili već su na slobodi. Nama ostaje nadati se pravdi od Boga, koja će sigurno doći i gdje će svaki čovjek odgovarati za ono što je uradio.

Kako komentirate sudske procese protiv Karadžića i Mladića? Rugaju li se oni žrtvama i međunarodnoj pravdi?

Povijesno je važno za Bošnjake i za cijeli svijet da je genocid presuđen i da su dvojica glavnih aktera privedena pred lice pravde. Sve što ti krvnici tamo rade, govori samo o njima, što drugo i očekivati... Mi nemamo pravne, niti bilo koje druge mogućnosti da ih sankcioniramo, ali Haaški tribunal ima, i nadamo se da će to i uraditi.

Srebrenica nakon isprike predsjednika Srbije Nikolića - je li to početak nove ere u odnosima između dviju država ili „trenutak slabosti“...?

Nama ne trebaju isprazne riječi, nama trebaju djela koja će to potkrijepiti. Dosta je bilo praznih riječi. Ako se gospodin Nikolić iskreno ispričao za genocid nad Bošnjacima, neka dođe u Potočare, neka oda počast našim najmilijim, i posluži kao primjer ostalim Srbima. Dakle, ako ne bude djela, smatram da je to samo jedan u nizu političkih poteza.

U BiH se, izgleda, o Srebrenici govori samo pred izbore i na tužne obljetnice. Kako danas žive Srebrenica i njezini stanovnici? Ima li posla, ima li mladih, ostaju li ljudi ili život započinju negdje drugdje, daleko...?

      

Zahvalni smo dragom Bogu što nam je dao priliku da nakon genocida možemo ponovno pokušati organizirati svoje živote u Srebrenici. Žrtve genocida, posebno majke i mladi, naš su ponos. Preživjeti genocid i ponovno imati snage vratiti se na mjesto gdje ste izgubili sve, veliki je potencijal. Povratak je proces i treba dosta truda i zalaganja da u potpunosti uspije. Mi očekujemo da svatko radi svoj posao i da se u Srebrenici naprave uvjeti da svatko može živjeti od svojega rada i da Srebrenica bude privlačna za sve one koji bi došli u nju. U Srebrenici je najživlje sad pred dženazu. Mi to na neki način razumijemo, i već smo na takav tempo i navikli, i zahvalni smo našim Srebreničanima i svim ostalim  našim prijateljima iz cijele BiH i dijaspore, Amerike i Australije koji dođu u srpnju u Srebrenicu i ne dopuštaju da se zaboravi srpanj 1995. Srebrenica je najtužnije mjesto na svijetu, ona je rana svakog Bošnjaka, ali Srebrenica ima svoje pobjednike, ima mlade ljude koji su preživjeli genocid, izgubili u njemu svoje najmilije, završili fakultete i došli u svoju Srebrenicu. Došli su boriti se s vjetrenjačama, ali ne odustaju, oni traže istinu i pravdu. Mnogi ti mladi ljudi su zasnovali svoje obitelji u Srebrenici, imaju svoju djecu koja idu u vrtić, u školu i oni na neki malo specifičniji način žive svoj život kao i njihovi vršnjaci u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Nažalost, na Srebrenici se lome mnoge političke nesuglasice i najviše trpe mladi ljudi koji su se vratili u svoj grad i koji žele Srebrenicu kakva je bila nekad prije genocida.

Ima li suživota danas, kakvi su odnosi među ljudima? Jedna od dviju franjevačkih provincija u BiH nosi ime Srebrenice... Zanima nas ima li međureligijskog dijaloga u Srebrenici danas?

Drago nam je da je obnovljena katolička kapela u Srebrenici i nadamo se da će se svi katolici koji su živjeli prije genocida u Srebrenici vratiti, te želim naglasiti da s Katoličkom crkvom imam korektne odnose. Nažalost, s Pravoslavnom crkvom nemamo suradnju osim što se onako ponekad vidimo i pozdravimo. Čekamo jasnu ispriku za genocid od strane Pravoslavne crkve koja se itekako ima zašto ispričati. Sjetimo se samo osvještavanja Škorpiona koji su ubijali našu djecu. Sa Srbima za koje znamo da nisu sudjelovali u genocidu imamo komunikaciju, posebno s mladeži koja je rođena poslije genocida i nadamo se da će ta mladež zajedno s našom graditi bolju budućnost, koja neće nikad dopustiti da se bilo kome dogodi genocid.

Koliko pravoslavna crkva u dvorištu Fate Orlović utječe na život Srebreničana svih nacija?

Utjecaja ima, ali taj utjecaj je na neki način zasjenjen novom provokacijom, gradnjom crkve u blizini Memorijalnog centra. Memorijalni centar je sveto mjesto svih Bošnjaka, to je mjesto boli, mjesto utjehe i mjesto nade za sve majke, supruge, sestre i djecu. Osamnaest godina od genocida, a Pravoslavna crkva još nije shvatila da se genocid osuđuje, a ne nagrađuje. Strašno.

Kako se Srbija i srpski narod u BiH danas suočavaju sa Srebrenicom i onime što se događalo tih tužnih dana u srpnju 1995? Postoji li pomak ili su razmišljanja ista kao 1995.?

Ima li pomaka? Ne znam što da vam kažem, nisam čuo nijednog Srbina u Srebrenici da je javno osudio genocid. Predsjednik RS-a Milorad Dodik dođe u Srebrenicu, prođe pored Memorijalnog centra i preko 5 000 bijelih nišana, i ne postidi se zločina koji je počinjen u ime njegova naroda, nego i kaže kako u Srebrenici nije počinjen genocid uz ovacije podrške velikog broja ljudi – Srba. Bojim se da moram reći da nema nekih značajnijih pomaka, ali to ne znači da još nemaju priliku. Trebaju samo shvatiti i pogledati istini u oči, neka uzmu primjer Njemačke koja se osvijestila nakon genocida nad Židovima.

Hoće li ikada doći kraj političkim igrama oko Srebrenice?

Nadam se, molim dragog Boga da do toga dođe zbog ovih mladih ljudi koji i pored sve boli nisu pokleknuli, nego su došli u svoju Srebrenicu i odabrali ju za mjesto svojega života.

Pozivam sve političare da prestanu s igrama kada je u pitanju Srebrenica. Dužni su učiniti Srebrenicu mjestom poželjnim za život.

U sjedištu UN-a se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, ali je izgleda riječ genocid nepoželjna u diplomatskim krugovima. Čini se kako se s pravom zamjera da UN čini malo na obilježavanju ovog zločina kojem je i sam kumovao? Šutnja i prešućivanje izgleda odgovaraju svima osim rodbini žrtava?

Svojom šutnjom su odobrile genocid nad Bošnjacima, a sada u miru dopuštaju da se negira genocid. Tu politiku mi Bošnjaci ne razumijemo. Imali smo nedavno situaciju kada je naša majka Munira Subašić izbačena sa sjednice Glavne skupštine UN-a i nije joj kao žrtvi genocida dopušteno obratiti se. To je poniženje za sve majke, supruge i djecu. Oni i nakon 18 godina tragaju za kostima svojih najmilijih ubijenih u genocidu, i mole dragoga Boga da pronađu barem nekoliko kostiju kako bi imali bijeli nišan u Potočarima i imali svoje malo svetište na koje će otići umiriti svoju dušu i proučiti fatihu. 

Kakvu poruku iz Srebrenice šaljete za kraj ovog razgovora?

Srebrenica ima mlade ljude Bošnjake koji joj žele dobro, i samo traže da se pravda provede, zločinci kazne, priznaju svoje zločine i mjesta gdje su zatrpavali tijela ubijenih Bošnjaka, kako bi barem na dostojanstven način pokopali svoje najmilije. Pozivamo sve dobronamjerne ljude i institucije da podrže ove mlade ljude i da svi zajedno pravimo jaku i stabilnu Srebrenicu.