Mr.sc. Marija Pejčinović Burić, magistrica europskih znanosti: Za Hrvatsku je u ovom trenutku bolje biti dijelom Europske unije, nego ostati izvan nje

Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja,  Hrvatska je ispunila svoje strateške ciljeve. U ratu je izborila neovisnost, vremenom postala članicom Ujedinjenih naroda i NATO-a, a kulminacija je ulazak u europsku zajednicu naroda. Hrvatska, međutim, do članstva u EU nije došla lako: rat je bio težak, proces pregovora trajao je predugo, a na tom putu morali su se vući i oni bolni potezi... Što sada predstoji za Hrvatsku, koji su joj izazovi, prijetnje te prednosti ulaska u EU, razgovarali smo s magistricom europskih znanosti Marijom Pejčinović Burić.

 

Iako rođena u Mostaru 1963., gimnaziju je završila u Ljubuškom, a diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1985. Na sveučilištu u Brugesu (Belgija) i Varšavi upisuje poslijediplomski studij i stječe zvanje magistrice europskih znanosti. Autorica je i urednica brojnih članaka i publikacija u svezi s europskim integracijama.

U svojoj bogatoj karijeri radila je kao državna tajnica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija te Ministarstva europskih integracija, a bila je pomoćnica ministra u Ministarstvu europskih integracija i nacionalna koordinatorica za programe pomoći i suradnje s EU-om, te saborska zastupnica (2008. – 2012). Danas radi kao vođa projekta UNDP-ja u Hrvatskoj, govori francuski, engleski, španjolski te razumije njemački i talijanski.

Poštovana mr. Pejčinović Burić, što za Hrvatsku znači povratak u „kuću kojoj je uvijek pripadala“?

Nema nikakve dvojbe da je Hrvatska oduvijek civilizacijski, kulturno, povijesno i zemljopisno pripadala i pripada Europi. Ulazak u Europsku uniju znači u pravom smislu povratak u političku Europu, iz kojeg je kruga bila isključena veći dio prošlog stoljeća. Naime, Hrvatska je do stvaranja Kraljevine SHS bila dijelom zapadnog kulturno-političkog kruga ili kuće, kako bi se u nekom smislu moglo kazati. Kada su Robert Schuman, Alcide de Gasperi, Konrad Adenauer i nekolicina drugih velikih europskih državnika postavljali temelje za buduću Europsku zajednicu, željeli su u njoj vidjeti sve demokratske europske države. Nažalost, za države kao što je Hrvatska, to se iz niza razloga dogodilo s pomakom od šezdesetak godina.

Koji su najveći izazovi za RH i što valja činiti?

Od samih početaka svoje obnovljene državnosti, Republika Hrvatska je ulazak u euroatlantske strukture stavila visoko u hijerarhiji ciljeva koje kao država želi ostvariti. Pripreme za članstvo u EU su za Hrvatsku išle ruku pod ruku s tranzicijskim procesima, tj. s promjenama koje je Hrvatska kao država i društvo trebala proći rješavajući se komunističkog nasljeđa te stvarajući modernu demokratsku državu. Za Hrvatsku, kao i za druge postkomunističke zemlje, proces tranzicije i procesi integracije u EU su bili u velikoj mjeri podudarni i potpomognuti financijski i institucionalno kroz predpristupne fondove. U konačnici to znači da smo provodili brojne reforme koje smo trebali provesti i bez pristupanja u EU.  Međutim, suprotno očekivanjima, tranzicija nije završila ulaskom RH u EU! Stoga je jedan od prioriteta završiti tranziciju, i u tome činjenica da smo sada članica EU-a te da su nam na raspolaganju značajna financijska sredstva, može pomoći da u nekoliko sljedećih godina taj proces završimo.

U kontekstu ulaska u EU, najveći izazov je povećati administrativnu sposobnost, odnosno kako će Hrvatska funkcionirati kao nova članica EU-a i kroz to članstvo omogućiti da Hrvatska postane bolja država svojim građanima (država s boljom upravom, boljim pravosuđem, boljim mogućnostima školovanja, zapošljavanja, rada itd.), s jedne strane, te kako će na najbolji način njezini predstavnici na različitim razinama i u različitim forumima prepoznavati i zastupati hrvatske interese. Za države naše veličine i snage od iznimne je važnosti imati kvalitetne ljude koji razumiju da članstvo u EU nije, da parafraziram prof. Stanka Lasića, „poziv na ples u Elizejskoj palači“, nego da moramo biti bolji i raditi teže nego velike zemlje, kako bismo ostvarili naše interese u toj zajedničkoj europskoj kući.

Koje će prve promjene osjetiti hrvatski građani već 2. srpnja?

Najvidljivija promjena će biti na našim granicama prema EU-u. Tako, primjerice, već od prvoga dana neće biti carina na naše proizvode koji će ići prema drugim državama EU-a. Isto tako, odmah će početi vrijediti znatno niže tarife na mobilne telefonske usluge prema državama EU-a i iz tih država prema Hrvatskoj. Naši će državljani moći tražiti posao u državama EU-a koje nisu uvele vremensko ograničenje kao prijelaznu mjeru, itd. Brojne druge promjene će biti manje izravno vidljive prvih dana, ali će svejedno imati utjecaja na život građana, kao na primjer promjena trošarina na proizvode kao što su energenti, duhanski proizvodi i sl, kao i znatno veća sredstva za financiranje različitih projekata, kako infrastrukturnih, tako i u području povećanja mogućnosti za povećanje konkurentnosti, zapošljavanja, itd. Učinci tih i brojnih drugih promjena postat će vidljiviji kroz određeno vrijeme.

Koje su beneficije od ulaska koje će imati država u cjelini, ali i pojedinci?

Ulazak u EU za Hrvatsku znači potvrdu da je u velikoj mjeri uskladila svoj pravni i institucionalni sustav s visokim standardima u brojnim područjima. To u prijevodu znači da smo postavili solidne temelje za uređeno društvo. Od toga imaju koristi i država i njezini građani. Međutim, koliko ćemo u konačnici imati koristi od članstva, ovisit će najviše o nama samima, tj. koliko ćemo znati i moći iskoristiti fondove EU-a, ali i privući inozemna ulaganja budući da  kao članica EU-a zbog većeg povjerenja u pravni sustav i RH postaje privlačnija, ali to samo nije dovoljno da bitno promijeni ulagački trend. Na tome ćemo još morati poraditi.

Koji je odgovor euroskepticima koji iz EU-a izdvajaju određene negativnosti (npr. Grčka) kojima su argumentirali težnje i želje o neulasku u zajednicu?

Europska unija nije idealna zajednica, ali se za najveći broj svojih članica pokazala kao zajednica koja je nakon stoljeća ratova osigurala mir i prosperitet. Grčka je iz geopolitičkih razloga u EU ušla na prečac, a iz sličnih joj se razloga dosta dugo gledalo kroz prste glede, npr., korištenja EU fondova, tako da se neki strukturni  problemi (kao korupcija ili dosljedna primjena zakona) nisu rješavali na kvalitetan način. Hrvatska kao relativno mala i otvorena ekonomija koja ima najveći dio svoje vanjskotrgovinske razmjene sa zemljama članicama, je ionako uvelike upućena na EU, a u kontekstu globalizacije su vrlo rijetki, ako ih uopće ima, oni koji mogu ostati zatvoreni, i izvan tog procesa. Globalizacija se događa, htjeli mi to ili ne, a Europska unija je njezin uljuđeni oblik i za Hrvatsku je u ovom trenutku bolje da je dio te zajednice, nego da ostaje izvan nje.

Mnogi obični ljudi očekuju promjene nabolje koje im treba donijeti europska zajednica naroda, međutim, koliko je realno to očekivati?

U vremenima krize normalno je da ljudi očekuju promjene nabolje. Nije realno očekivanje da se velike promjene dogode preko noći, pogotovu stoga što kriza nije samo u nas, nego je ona prisutna i u nizu drugih zemalja. Ulazimo u EU u vremenu kada zbog krize svjetskih razmjera sve članice EU-a nastoje konsolidirati svoje ekonomije i svoje financije, a taj posao moramo odraditi i mi u našoj kući. Naše članstvo u EU otvara mogućnosti, a o nama, i posebice onima koji upravljaju zemljom, i pri tome mislim na sve razine od nacionalne do lokalne, ovisi koliko će se potencijala pretvoriti u konkretne dobitke. Ako u tomu budemo uspješni, ljudi će osjetiti učinak tih promjena nabolje, i to dosta brzo.

Kako će se pristupanje RH odraziti na Katoličku crkvu?

Najprominentniji utemelji EU-a bili su osvjedočeni katolici, kao npr. francuski državnik Robert Schuman ili talijanski Alcide de Gasperi ili, pak, njemački Konrad Adenauer, a sama ideja europskog zajedništva počiva na nekim načelima koja su bliska katoličanstvu (solidarnost, univerzalnost, supsidijarnost, itd.). Neke od država koje su od početaka u EU-u, kao Italija, pa kasnije Irska, Španjolska, Poljska itd., imale jaku Katoličku crkvu, i dalje ju imaju, stoga ne očekujem da će se činjenicom samoga članstva bilo što promijeniti. Drugo je pitanje koliko neki drugi procesi, kao što su globalizacija i brzi napredak tehnologije i znanosti, bez odgovarajućih promjena u samome društvu, postavljaju nove izazove na koje Katolička crkva mora naći odgovore.

Hrvati u BiH su možda malo zbunjeni. Kako će se na bosanskohercegovačke Hrvate (ali i ostale građane BiH) odraziti ulazak RH u EU?

Hrvatska je kao članica EU-a morala uvesti sličan režim za prelazak granice kakav EU članice imaju prema  zemljama nečlanicama. U nekim slučajevima to je značilo uvođenje viza, što za BiH u načelu nije slučaj, osim za posebne slučajeve. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su potpisale sporazum koji regulira pitanja kao što su prelazak granice i sl. Hrvati u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Ako to pravo koriste, odnosno ako su hrvatski državljani, za njih se ništa bitno neće promijeniti vezano uz prelazak hrvatske granice, dapače oni će moći koristiti pogodnosti koje proistječu iz članstva u EU-u. Drugi građani BiH koji imaju biometrijske putovnice također ne bi trebali imati problema, ali će kontrola na granicama zbog primjene strožih (schengenskih) pravila biti jača. Ostali građani BiH koji imaju stariju generaciju putovnica, moraju imati vizu. Osim režima na granici za osobe, strože će se kontrolirati i robe koje prelaze granicu, a s obzirom da je Hrvatska izašla iz CEFTA-e,  neki će proizvodi poskupjeti zbog uvedenih ili povećanih carina.

S druge strane, Hrvatska će kao članica EU-a biti u boljoj poziciji pomoći BiH na različite načine da lakše i brže prođe proces priprema za članstvo kada se taj proces pokrene. Uz to, sredstva koja postoje na raspolaganju za prekograničnu suradnju će biti značajnija nego do sada i od toga će koristi imati ljudi s obiju strana granice.

Građani BiH većinom podržavaju proces EU-a, ali ne znaju mnogo o tomu, čak ni kada je RH postala članicom EU-a. Što je glavni razlog nerazumijevanja procesa približavanja Europskoj uniji?

U tomu građani BiH nisu ništa drukčiji nego što su u istoj fazi procesa bili, primjerice, Hrvati, Poljaci, Slovaci i drugi. Kada je taj proces na početku, uobičajeno je da postoji velika potpora, ali vrlo malo znanja o tomu što taj posao zahtijeva i što zaista u konačnici donosi. To je stoga što je taj proces vrlo složen i zadire u brojna područja, te počesto, ne samo da ga ne razumiju obični građani, nego o njegovoj kompleksnosti i zahtjevima ne znaju ni mnogi kojima bi posao bio da to bolje znaju. Uz to, kada je cilj (ulazak u EU) predaleko, ne postoji ni veliki interes od strane medija da se tom temom bave, osim ako se ne radi o nekoj trenutno politički za državu relevantnoj temi. To će se promijeniti kada proces pristupanja u BiH započne jer će se onda mediji po prirodi stvari zainteresirati temom EU-a, a informiranjem i edukacijom o EU-u počet će se ozbiljnije baviti i državne institucije, i političari, te na kraju, iako ne jedino, to će sustavnije raditi i predstavnici Europske unije u BiH.

Nasuprot podršci službenog Bruxellesa, određeni europski političari iznose podatke kako podrška europske javnosti za proširenje EU-a nikada nije bila manja. Koliko se taj stav može odraziti na proces proširenja u slučaju BiH. Vidite li BiH u EU-u i kada?

Na svečanost pristupanja RH u EU došla su tri čelna čovjeka EU-a – predsjednik Europskoga vijeća Herman van Rompey, predsjednik Europskoga parlamenta Martin Schulz te predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso. To je vrlo rječita potpora triju glavnih europskih institucija procesu proširenja, i poruka ostalim zemljama u regiji koje žele postati članicama EU-a. Što se tiče država članica EU-a, u njima je potpora proširenju različito percipirana – od potpore do rezerviranosti i protivljenja. Međutim, i tamo gdje postoji tzv. „zamor proširenjem“, on nije rezultat samo negativne percepcije nekih novih članica koje očigledno nisu najspremnije ušle u EU, nego isto tako je to reakcija na krizu u kojoj su ljudi, pa i države, skloni zatvaranju kako bi zaštitili svoja radna mjesta, itd. Mislim da se na te stavove može utjecati prvenstveno pozitivnim promjenama na gospodarskom planu, odnosno gospodarskim rastom, ali i pozitivnijim stavom domaćih političara o tom pitanju.

Proširenje kao jedan od najuspješnijih projekata EU-a sigurno ide dalje, ali uvjeti postaju složeniji, što je Hrvatska vrlo dobro iskusila na svojemu primjeru. Mislim da jednako težak put očekuje i zemlje koje slijede u pregovorima (Crna Gora, Srbija, itd.).

Kada je u pitanju BiH, preduvjet sine qua non ozbiljnog razmatranja početka procesa je unutarnja politička konsolidacija jer posao je dovoljno težak i kada država nema bremenitih neriješenih unutarnjih pitanja, stoga, niti će EU dati zeleno svjetlo za početak pregovora, a niti bi to bilo dobro za BiH da krene u taj zahtjevan posao bez da na unutarnjem planu osigura potrebni konsenzus oko svih reformi koje treba donijeti i provoditi na tom putu. Po mojemu mišljenju, u ovom trenutku je loptica više u bosanskohercegovačkom terenu, i domaći političari moraju stvoriti preduvjete (a to je prije svega stabilnost i funkcionalnost institucija) da se s europske strane može donijeti odluka o početku pregovora. Za ovo potonje zasigurno treba i politički lobirati, ali tek kada se odradi domaća zadaća kod kuće. Jer i sami pregovori s Europskom unijom su, prije svega i ponajviše, pregovori kod kuće, a tek potom i u bitno manjoj mjeri su to pregovori s Europskom komisijom i državama članicama EU-a! Ovo je nama bio najkorisniji savjet koji smo svojedobno dobili od slovenskog glavnog pregovarača, a danas povjerenika u EK Janeza Potočnika. S obzirom da je BiH na početku tog puta, vrlo je nezahvalno prognozirati kada bi mogla postati članicom. Mi smo u Hrvatskoj bili vrlo optimistični kada smo započeli proces i vjerovali smo da možemo postati članicom već 2007. godine, a postali smo članicom tek sada! Kada pregovori otpočnu s BiH, oni će sigurno trajati jednako dugo (šest i pol godina), ako ne i duže od naših, a pri zadavanju ciljeva glede ulaska u punopravno članstvo, treba napraviti ravnotežu između ambicija i realnosti.

Osobno sam veliki zagovornik proširenja jer vjerujem da je za našu regiju jedini dugoročni jamac mira, a time i prosperiteta, članstvo svih država u okruženju u EU-u. A time će se ispuniti i vizija onih koji su stoljećima sanjali Europu mira, od Saint Simonea, Immanuela Kanta, Aristida Brianda, Roberta Schumana i brojnih drugih. Mi imamo povijesnu priliku taj san učiniti stvarnim, i mislim da tu priliku ne smijemo propustiti!     

Fra Joso Oršolić, ravnatelj udruge Kruh svetog Ante: Postali smo previše sebični i sve želimo samo za sebe

Posljednjih godina u Crkvi i svijetu više se govori o vjeri, povjerenju i ljubavi prema svakom čovjeku. Duhovna i tjelesna djela milosrđa najbolji su poticaj kako možemo pomoći čovjeku u potrebi, kako ga ohrabriti u dobru i odvratiti od zla, kako ga duhovno i tjelesno nahraniti. U isto vrijeme, dok pomažemo drugima u njihovim potrebama, pomažemo i sebi samima. Današnjem čovjeku, koji sve više vidi samo svoje potrebe, a sve manje primjećuje potrebe bližnjih, vrlo brzo ponestane strpljenja, duhovnog i tjelesnog zdravlja, osjećaja za čovjeka, pa nerijetko zaboravi i na zahvalnost prema Bogu. Takvu čovjeku nikada nije dostatno što ima i posjeduje, i vrlo brzo se izgubi u vlastitoj sebičnosti i proždrljivosti.

 

Jedna od onih udruga kojima je primarni cilj djelovanja pomagati drugima je Kruh sv. Ante. Zajedno sa svojim ravnateljem fra Josom Oršolićem, ekipa okupljena oko brige za potrebite marljivo radi, prikuplja donacije i pomaže onim najugroženijim. Fra Joso je rođen 1960. u Tolisi. Za svećenika je zaređen 1986. u Sarajevu. U više od dva desetljeća svećeničkog djelovanja pastoralno je djelovao u Kraljevoj Sutjesci, Novom Šeheru, u Tolisi i Hrvatskoj Tišini te bio odgojiteljem studenata na teologiji u Samoboru.

S fra Josom smo razgovarali o ovoj karitativnoj udruzi danas, s kakvim se problemima susreće, koji se sve projekti vode pod njezinim okriljem, o donatorima i potrebitima...

Poštovani fra Joso, humanitarno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante je ustanova Franjevačke provincije Bosne Srebrene koja ima za cilj brigu o potrebitima. Osim toga, ona se bavi širokim dijapazonom projekata. Recite nam, na početku, nešto o njima.

Kruh sv. Ante je dobrotvorna ustanova Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Nastao je iz franjevačkog osjećaja prema bratu čovjeku, iz brige za ljude u potrebama, kako duhovnim, tako i materijalnim. Baštinik je prijašnje Bratovštine kruha svetog Ante (1896.) i Humanitarnog društva Kruh sv. Ante (1992.). Pod današnjim imenom je registriran u Federalnom ministarstvu pravosuđa 2003. 

Važnije djelatnosti su: pučke kuhinje, pomoć povratnicima, raseljenim osobama i drugim siromasima, skrb za djecu: Zlatni cekin i dječji vrtići u Busovači i Bugojnu, izgradnja bolje budućnosti: pomoć studentima, studentski dom, služba medicinske pomoći: kućna njega i centar za fizikalnu terapiju, trauma centar: psihoterapija u zajednici, itd.

Jedan od projekata je i sprječavanje ovisnosti te liječenje od iste. Koja su Vaša iskustva? Je li ovisnost urgentni problem i za bh. društvo u cjelini i čini li se dovoljno kako bi se ta pošast udaljila barem iz školskih klupa i svela na mogući minimum?

Nažalost, današnje vrijeme i ljudi su zahvaćeni trendom „ovisnosti“. To ne znači da ovisnost nije i prije postojala. Sada je bavljenje ovisnošću postalo industrijom, bolešću modernog društva koje sve pokušava materijalizirati i naplatiti. Tu slabost čovjeka na porok i navezanost mnogi koriste za svoje „više ciljeve“ uništavanja čovjeka i njegova života. Rješenja ili barem ponude za sprječavanje ovisnosti postoje. To činimo zajedno sa sestrom Magdalenom koja već dugi niz godina vodi udrugu Narko-NE. Tu se mladima pružaju savjeti za zdrav život i kako ne zapasti u začarani krug ovisnosti. A za one koji su u tom paklu, ili su ga već prošli, osnovali smo terapijsku zajednicu „Izvor“ na Plehanu. To je zajednica za rehabilitaciju i resocijalizaciju muških ovisnika. S članovima njihovih obitelji radi se u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Terapijski program je usklađen s europskim standardima, te smo punopravna članica Euro TC-a.

Osim pučke kuhinje, stipendiranja studenata, borbe protiv ovisnosti…, pod okriljem Kruha svetog Ante imate i Trauma centar. Recite nam nešto više o tom projektu.

Zlo koje nam je donio rat, nažalost, još uvijek traje. Kad gledamo kako na sve strane ima ruševina, koliko su tek onda ljudi još uvijek ranjeni! Trauma centar ili psihoterapija u zajednici pomaže upravo ljudima koji imaju teške mentalne posljedice. Centar je osnovan 2008. gdje pružamo terapeutske i savjetodavne usluge osobama s vlastitim traumatskim iskustvima i svim osobama kojima je potrebna psihološka podrška. Tu je i stručna podrška udrugama veterana na području BiH, te potpora skupinama samopomoći. Preko seminara i zbornika radova upoznaje se i senzibilizira javnost o značenju traume, njezinim posljedicama i mogućnostima nadvladavanja. Psihoterapeuti, koji su na specijalizaciji, u našem Trauma centru obavljaju kliničku praksu i pružaju savjetodavne i terapijske usluge za oboljele od PTSP-a, članove njihovih obitelji i druge kojima je potreban ovakav oblik pomoći.

Koja je ciljna skupina ljudi kojima želite pomoći i je li ona ograničena samo na određenu populaciju?

Ovo je pitanje koje se uvijek ponavlja, ali možda je i najvažnije. Našim radom su zahvaćeni ljudi svih doba, od najmlađih do najstarijih, pa i oni koje je društvo odbacilo: stare, bolesne i nepokretne osobe, beskućnike, ovisnike... U svojim programima nemamo još samo nerođene, a oni su možda i najvažniji. Bez novoga života, novih ljudi, ni mi sami, a ni ova zemlja nema budućnosti. Mnogi naši krajevi izumiru. Postali smo previše sebični i sve želimo samo za sebe. Izgubio se osjećaj za drugoga i drukčijega, za čovjeka na rubu društva. Zaboravili smo da smo svi Božja djeca, Božja stvorenja i da svi imamo pravo na život, lijep ljudski i pristojan život. Kad to shvatimo, neće nam ništa biti teško i svi će biti sretni i zadovoljni.

Koliko potrebitih izravno pomažete hranom, a koliko kroz razne projekte?

Brojke jesu neki pokazatelj, ali ne onaj pravi. No, moglo bi se ovako reći: svakodnevno nam u tri pučke kuhinje dolazi preko tisuću ljudi. Jednom broju njih hrana se nosi u stan, nepokretnima. Naša su vrata svima otvorena i radimo po načelu da nitko ne smije otići od nas, a da mu ne pomognemo – ukoliko smo u mogućnosti. Svakodnevno na stotine osoba traže da im se pomogne: siromašni, beskućnici, naši studenti u domu, itd. Ovu brojku od preko tisuću ljudi i još nekoliko stotina treba pomnožiti s 365 dana, i onda bi se mogao dobiti nekakav približan rezultat rada Kruha sv. Ante u brojkama. A Kruh sv. Ante je nazočan i na svim župama koje vode fratri Bosne Srebrene u BiH, Hrvatskoj i inozemstvu.

U Domu stanuje 110 studenata i studentica iz regije i BiH, a u akademskoj 2012./2013. godini stipendiramo 43 studenta i studentice iz BiH.

Danas, kada svjetska ekonomska kriza ulazi u petu ili šestu godinu, sve je više onih koji si ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije - hranu za jedan dan. Koliko se to ogleda u broju korisnika pučke kuhinje Kruha sv. Ante?

Iako se zovemo Kruh sv. Ante, to ne znači da nam je jedina zadaća nahraniti gladnoga. Na žalost, danas je sve više gladnih zbog slabog funkcioniranja države, ali možda više zbog krize koja nam se servira ili još zbog sve manjeg osjećaja za potrebe drugoga. Kada bismo bili spremniji dijeliti svoja dobra, puno bismo više imali i svijet bi bio mnogo zadovoljniji. Mi to svakodnevno činimo u našim pučkim kuhinjama na Dobrinji, Grbavici - Kovačićima i Varešu. Zbog velikog broja osoba koje su zainteresirane za dobivanje toplog obroka, moguće je da će biti potrebna još neka kuhinja u drugim mjestima, iako bih najviše volio da svi ljudi naše zemlje imaju dovoljno hrane. Mi još ne znamo što je prava glad. Mnogo više smo opsjednuti strahom od gladi. Naime, kad bismo znali kako, primjerice, žive djeca u Ruandi koja pojedu nešto tek dva-tri puta tjedno, onda bismo vidjeli koliko nam je dobro jer svaki dan imamo barem neki obrok.

U današnje vrijeme, kada čovjek vidi samo svoje potrebe, vrlo je teško naći donatore. Imate li problema s pronalaskom financijskih sredstava za sve potrebite u pučkoj kuhinji, kao i druge razne projekte? Kako, zapravo, sve uspijete financirati?

Istina, sve je više onih koji traže našu pomoć, a sve je manje donatora. Jedni su se umorili od darivanja, drugi su svoje darove usmjerili tamo gdje je mnogo teže, a treći nam govore kako je već krajnje vrijeme da se sami počnemo brinuti za sebe. Naime, naš rad ne može bez dobročinitelja i onih koji su nam na neki način dužni pomagati ili zajedno s nama izvoditi započete projekte. No, kako sve pomalo šteka u našoj zemlji, tako se u posljednje vrijeme događa da ona pomoć koja je bila redovita za rad pučkih kuhinja od strane države, pomalo zatajuje. Nadam se da neće potpuno zatajiti i donatori i državne institucije. Ako se to dogodi, morat ćemo tražiti druga rješenja za održanje projekata.

U modernom svijetu volonteri su bitna karika svakoga društva, ali i humanitarnih organizacija. Koliko imate stalno zaposlenih, a koliko volontera, i je li Vam problem pronaći dovoljan broj osoba spremnih za volontiranje na određenom projektu?

U Kruhu sv. Ante radi oko pedeset djelatnika i još je toliki broj djelatnika u Zlatnom cekinu u Slavonskom Brodu. Ovdje treba pridodati i djelatnike po dječjim vrtićima u Bugojnu i Busovači. Već nekoliko godina uspijevamo podijeliti preko četrdeset stipendija studentima. Njihova je obveza pomagati, odnosno volontirati u našem radu određeni broj sati. U tom svom volontiranju stječu dodatnu naobrazbu i na neki način stvaraju sebi prostor za rad. Mnogi to čine vrlo rado i uspješno, ali ima i onih koji gledaju samo sebe i ne znaju cijeniti mogućnost pomoći i suradnje i na drugim područjima osim onoga što studiraju. Za sada s volonterima ide jako dobro i uistinu smo zadovoljni njihovim radom i pomoći koju pružaju u našem radu.

Ovih dana smo uz Dan Kruha sv. Ante imali akciju s volonterima pod motom „Srce za Ruandu“. Ovom akcijom želimo pomoći izgradnju škole u Ruandi, župa Kiwumu, gdje je naš fra Ivica Perić. On tamo nastavlja izgradnju Školskog centra Otac Vjeko. U ovom primjeru rada naših volontera može se uistinu vidjeti kako su vrijedni, požrtvovani i sretni što rade takvo nešto, i što već kao studenti mogu pomoći svojim radom. Hvala im.

Kakva je Vaša suradnja s Caritasom Vrhbosanske nadbiskupije i Caritasom BK BiH te drugim humanitarnim organizacijama u BiH, Hrvatskoj, ali i svijetu?

Ja sam tek nešto manje od godinu dana ravnatelj Kruha sv. Ante pa nisam siguran kakva je detaljno suradnja postojala prije. Poznato mi je da je suradnja postojala tijekom realizacije projekta „Pomoć za djecu s posebnim potrebama“ u Centru za fizikalnu terapiju. Socijalne radnice Caritasa i Kruha sv. Ante su u kontaktu kad je riječ o pomaganju pojedinaca i često se  zajedničkim snagama pomogne nekoj osobi. Susrećemo se s djelatnicima i ravnateljima na sjednicama i razgovaramo o projektima koje vodimo. Svakako da nam je želja što više projekata raditi zajedno, pomagati jedni drugima. Nažalost, svi smo se pomalo zatvorili u svoje institucije i uglavnom rješavamo zadaće koje su pred nama. Suradnja s drugim humanitarnim organizacijama u BiH, Hrvatskoj i svijetu na svoj način funkcionira, ali je, nažalost, sve slabija.

Ako netko odluči pomoći udruzi Kruh sv. Ante, koji je najbolji i najbrži put da to i učini?

Naš rad ne bi bio moguć bez Božje pomoći i dobrih ljudi. Zato nam na prvom mjestu dobro dođe molitva i zahvalnost Bogu svakoga čovjeka pa i onih koji su u potrebi ili očekuju našu pomoć. Jer, možeš ti čovjeku ne znam što pružiti i učiniti, ali ako je nezahvalan i ne zna i sam da treba pomagati drugima, onda od svega nema ništa. Nadalje, novčana sredstva se mogu uplaćivati na naše žiroračune koji su objavljeni na stranici, a imamo i skladište gdje primamo hranu, odjeću i dijelove pokućstva, kao i polovne strojeve koji nekome više nisu potrebni pa ih želi preko nas nekomu darovati. U svakom slučaju, mi smo samo jedna ispružena ruka bratu čovjeku u njegovim potrebama. Svjesni smo da je to samo kap dobrote u ovom vremenu, ali se povodimo onim lijepim motom kako je ipak bolje upaliti i barem jednu malu svijeću, nego li proklinjati tamu. Ako smo nahranili, odjenuli ili pomogli barem jednom čovjeku, već smo na neki način ispunili svoju zadaću, a svakodnevno to činimo za tisuće. Isus je rekao: „Dajte im vi jesti.“ Bog hranu i dobra umnožava, a mi samo dijelimo.

U ime svih djelatnika i korisnika Kruha sv. Ante, iskreno zahvaljujem dobročiniteljima i svim ljudima koji nastoje ljubavlju i dobrotom boriti se protiv gladi i svakog drugog zla. 

Donirati možete na ove bankovne račune:

Transakcijski računi:

UniCredit Bank d.d. 3383202267235329;
ISP Banka Sarajevo 1549995000405634;

Devizni donatorski računi:

UniCredit Bank d.d. 48-32-92993-8;
IBAN: BA393383204892993804
SWIFT: UNCRBA22 ISP Banka Sarajevo 533-71200-400055;
IBAN: BA391549995000405634;
SWITF: UPBKBA22
Antoniusbrot s.V. Sparkasse, Rhein-Neckar Nord, Konto Nr.:33176007,
BLZ: 67050505;
Antoniusbrot Schweiz, PC 87-119122-9

Giuseppe Garibaldi – revolucionar, rušitelj Papinske Države i otac moderne Italije

Još od početka srednjeg vijeka Italija je bila zona interesa raznih osvajača koji su sa sobom donosili različitu koncepciju društvenog života, političkog uređenja, običaja, navika, pa čak i različitu religijsku orijentaciju (npr. Ravenski egzarhat). U 19. st. na teritoriju današnje Italije postojao je niz državica: Pijemont, Toskana, Parma, Modena, Kraljevina Sicilija, Papinska Država, dok su područja Lombardije i Venecije bila pod austrijskom vlašću... Sve do druge polovice 19. st. Italija postoji samo kao ideja i san revolucionarnih i intelektualnih unionističkih krugova, a onda se pojavio Giuseppe Garibaldi.

 

Danas se većina povjesničara slaže da bez Garibaldijeve potpore ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije jer kao darovit lider i čovjek iz naroda, puno je bolje od svojih suvremenika, primjerice Cavoura i Mazzinija, znao kako okupiti mase te krenuti u akciju.

Obični čovjek – „Junak dvaju svjetova“

Garibaldi je rođen u Nici 4. srpnja 1807. i u mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok 1834. u mornarici Kraljevine Sardinije i Pijemonta, potpao je pod utjecaj predvodnika talijanskog nacionalizma imenjaka Giuseppea Mazzinija te postao pripadnikom društva Mlada Italija. Poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. osuđen je na smrtnu kaznu, ali je pobjegao u Južnu Ameriku gdje se borio za neovisnost Brazila.

Sudjelovao je i u Urugvajsko-argentinskom ratu. U početku je zapovijedao urugvajskom mornaricom, da bi kasnije postao zapovjednikom Talijanske legije u Montevideu. U tim borbama stekao je, za ono doba, zavidnu svjetsku slavu.

U domovinu se vratio u travnju 1848. kako bi pomogao u borbi za ujedinjenje Italije i u ratu protiv Austrije. Borbe protiv Austrijanaca u Milanu i protiv francuskih snaga kod Rima 1849. priskrbile su mu slavu i na „domaćem terenu“.

Unatoč slavi i početnim uspjesima, natjeran je na povlačenje kroz središnju Italiju i tada mu gine supruga Anita, inače njegov suborac. Poslije je došao u pomoć Veneciji s 4 000 dobrovoljaca, no monarhisti su ga uhitili i prognali. Tada je raspustio svoju vojsku i potražio utočište prvo u sjevernoj Africi, potom u Sjedinjenim Američkim Državama i Peruu.

Junak dvaju svjetova, kako su ga prozvali, nije se mogao vratiti u Italiju sve do 1854.

Ekspedicija tisuću dobrovoljaca

U ratu Pijemonta protiv Austrije 1854. Garibaldi je predvodio dobrovoljačke postrojbe koje zauzimaju mjesta Varese i Como. U svibnju 1860. izvodi svoj najveći pothvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao vladinu potporu, ali premijer Cavour i kralj Victor Emmanuel II. nisu mogli proturječiti popularnom junaku.

S tisuću crvenih košulja, pripadnika dobrovoljačkih snaga, 6. svibnja ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. svibnja se proglašava diktatorom Sicilije u ime kralja Emmanuela II. U bitci kod Clatafimija 30. svibnja 1860. njegove gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskoga kralja, a poslije osvajanja Palerma, premijer Cavour odlučio je Garibaldiju pružiti tajnu pomoć.

Nakon osvajanja Sicilije prijelazi na kontinentalni dio Italije i 7. rujna 1860. trijumfalno ulazi u Napulj. Tada uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima, ali umjesto proglašavanja republike, dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju. Njegove su se nade izjalovile jer mu je vojska raspuštena, a on udaljen na otočić Caprera, ali ipak ne prestaje s borbom.

Slom Papinske Države

Konačno, nakon toliko godina i desetljeća želja za ujedinjenjem, godine 1861. Parlament je  svečano proglasio jedinstvo Italije, a izvan zajednice su ostale Papinska Država te Venecija. Papinska Država je bila trn u oku jer je, zapravo, novonastalu zajednicu dijelila na dva dijela, južni i sjeverni.

Godinu kasnije, 1862., Garibaldi je ponovno bio na čelu vojske. U dvama navratima, 1862. i 1867., pokušava zauzeti Rim i srušiti papinsku vlast. U prvom je pokušaju ranjen, a talijanska Vlada morala ga je zaustaviti u strahu od međunarodnih posljedica koje bi uslijedile nakon svrgavanja papinske vlasti jer je Papu štitila francuska vojska.  

Sudjelovao je i u Francusko-pruskom ratu (1870. - 1871.) kada predvodi skupinu dobrovoljaca, među kojima su bila i njegova dva sina.

Porazom Francuza na istočnoj fronti u sukobu s Prusima, francuski garnizon napušta Papu, a talijanski vojskovođa Garibaldi iskoristio je tu situaciju te sa svojim postrojbama upao 20. rujna 1870. u Rim i ubrzo ga uz neznatan otpor papinskih oružnika zauzeo.

Tadašnji papa blaženi Pio IX. povukao se u Apostolsku palaču u Vatikanu uz baziliku svetoga Petra i proglasio se uznikom. Zauzećem i uspostavom Rima kao glavnoga grada novoujedinjene Italije pod kraljem Viktorom Emanuelom II., prestala je postojati tisućljetna Papinska Država, a rimski biskup prestao je biti svjetovnim vladarom.

Istu sudbinu „uznika“ dijelili su i nasljednici pape Pija IX., rimski prvosvećenici: Leon XIII., Pio X. i Benedikt XV.

Garibaldi se u Rim se vraća 1871., a razočaran u dotadašnje političke spletke, proglasio se socijalistom. Preminuo je 2. lipnja 1882. u mjestu Caprera, na istoimenom otočiću u 75. godini života.

Lateranski ugovori i pape blaženici

Garibaldi je umro, ali je njegov čin rušenja Papinske Države imao dalekosežnije posljedice. Napetost koja je stvorena između papa – koji su imali ograničeno kretanje samo u Vatikanu – i građanskih talijanskih vlasti izrazito liberalnog, odnosno kasnije fašističkog i antikatoličkog usmjerenja, papa Pio XI. nastojao je normalizirati. Započeti su pregovori s kraljem i Vladom. Oni su uspješno završili potpisivanjem Lateranskih ugovora 11. veljače 1929.

Ugovor je potpisao državni tajnik kardinal Petar Gasparri, a u ime Kraljevine Italije predsjednik Vlade Benito Mussolini. Plod potpisivanja ugovora je stvaranje male, minijaturne, ali ipak samostalne države Grada Vatikana unutar grada Rima s pripadajućim ekstrateritorijalnim papinskim bazilikama u Rimu i izvan njega, te papinim ljetnikovcem Castel Gandolfo.

Lateranskim ugovorima stvorena je Vatikanska Država, a time je Katolička crkva i njezin vrhovni poglavar dobio slobodu kretanja i samostalnost djelovanja.

Tako je nakon skoro 60 godina statusa ni „na nebu ni na zemlji“ Katolička crkva dobila mali dio onoga što joj je Garibaldi silom uzeo.

Međutim, nije svako zlo za zlo. Promatrajući prošlost Crkve, zaključujemo kako je to povijest „svetaca i grješnika“. Dok su pape prije Garibaldija skupljali donacije za oružja, pokretali ratove, sudjelovali u određenim mutnim ovozemaljskim rabotama, od trenutka kada je – danas bismo rekli antikatolički i liberalni – Garibaldi vojno porazio snage Papinske Države i time praktično dokinuo moć Pape kao svjetovnoga vladara, svi odreda nasljednici sv. Petra bili su sveti ljudi. Od četvorice rimskih prvosvećenika, tri su blaženika i jedan svetac. Tako da s određene povijesne distance možemo zaključiti da je Garibaldi dokinuo recidive iz burne prošlosti europskog kontinenta, koji su se ogledali i u Papi kao svjetovnom vladaru te uveo, doduše na silu, Crkvu u novo doba.

O Garibaldiju ukratko

Garibaldi je bio borac za nacionalno oslobođenje i najveći junak ratova za ujedinjenje Italije. Bio je talentirani vojskovođa i vatreni nacionalni revolucionar, ali i osoba koja je 1870. vojno porazila snage Papinske Države i time praktično dokinuo moć svih budućih papa kao svjetovnih vladara.

Što je Risorgimento?

To je bio pokret za ujedinjenje Italije revolucionarnim putem u 19. st. Stvaranje Kraljevine Italije bio je rezultat napora talijanskih nacionalista i savojskih monarhista za nastanak ujedinjenog kraljevstva koje bi obuhvaćalo cijeli Apeninski poluotok. Dvije najistaknutije osobe ovog pokreta su Mazzini i Garibaldi. Tu su i oni konzervativniji - grof Cavour i Viktor Emanuel II. koji je postao prvim kraljem Ujedinjene Italije.