Katarina Grgić, medicinska sestra i FertilityCare stručnjakinja: Bez vjere je danas teško odvažiti se za „demografski povoljan“ broj djece

Na prvu nedjelju u mjesecu veljači slavi se Dan života. Obično se tada prisjetimo egzistencijalne prijetnje hrvatskom narodu kojemu je hitno potrebit demografski oporavak. Na Dan života također se podsjećamo kako su ugrožene temeljne obiteljske vrijednosti te kako društvene prilike ne pogoduju formiranju novih obitelji i rađanju djece. Nažalost, svjesni smo i činjenice kako su danas obitelji s više djece uglavnom predmet ismijavanja, čuđenja i ironije... 

Znamo kako je obitelj temeljna stanica društva i Crkve i zato joj se mora vratiti prioritet u svakom pogledu. Svi se zajedno moramo boriti protiv „kulture smrti“ te se zalagati na putu kulture života i ljubavi.

Što to konkretno znači, svojim životnim načelima nastoji odgovoriti Katarina Grgić. Iako je rođena 1978. u Livnu, odrasla u Tomislavgradu, od 1992. ima stalnu adresu u Zagrebu. Po struci je viša medicinska sestra (po novom prvostupnica sestrinstva) i FertilityCare stručnjakinja. Zaposlena je u patronažnoj službi u Zagrebu i predsjednica udruge Centra za skrb o plodnosti FertilityCare Hrvatska. Udate je i majka je troje djece. S njom smo razgovarali o Udruzi u kojoj radi, prirodnom planiranju obitelji, educiranju bračnih parova te demografskoj slici hrvatskog naroda.

Poštovana gđo Grgić, recite nam što je udruga FertilityCare? Koliko imate članova i simpatizera i komu je prvotno namijenjena?

Udruga Centar za skrb o plodnosti FertilityCare Hrvatska osnovana je 2008. u Zagrebu s ciljem podučavanja FertilityCare sustava i promicanja NaPro liječenja. To je jedna stručna Udruga koju trenutno čine četiri certificirane poučavateljice FertilityCare sustava i još dvije pripravnice. Mada sve živimo u Zagrebu, dostupne smo po cijeloj Hrvatskoj, a i šire. Osnovni cilj naše Udruge je taj da se ovi sustavi prošire diljem Hrvatske i u regiji kako bi svakomu bili dostupni.

Bilješke koje se dobiju praćenjem plodnosti kakvo nudi FertilityCare sustav daju detaljan uvid u zdravlje i plodnost žene, te one omogućuju individualni pristup svakoj ženi čime je dijagnostika problema puno bolja nego klasičnim pristupom u ginekologiji. Kako bi se provodilo liječenje, potrebni su certificirani liječnici koji su završili posebnu edukaciju za tzv. NaPro liječenje (engl. NaProTechnology- skraćenica od Natural Procreative Technology). U NaPro liječenju je moguće surađivati sa ciklusom svake žene, i ono koristi različite dostupne medicinske metode liječenja (uključujući i kirurški pristup) kako bi se otkrio prvenstveno uzrok problema koji se zatim i liječi. U liječenju neplodnosti i spontanih pobačaja ide se za tim da prirodnim putem dođe do trudnoće i da se ona održi. Za NaPro možemo reći da je drugačiji u tome što nudi posve individualan i cjelovit pristup svakoj ženi, što je jako važno jer se ciklusi svake žene razlikuju. Zahvaljujući FertilityCare sustavu bilježenja ciklusa, uspjeh utvrđivanja dijagnoze neplodnosti iznosi 99,5%! NaPro je, zatim, manje invazivan i jeftiniji u usporedbi s klasičnim pristupom te nosi manje zdravstvenih komplikacija.   

Ovi sustavi u svijetu postoje gotovo 40 godina. Uspješnost liječenja neplodnosti u Europi iznosi više od 52%, a uspješnost liječenja spontanih pobačaja više od 75%. Ovo je sustav koji može predvidjeti i rizike za spontani pobačaj te ga unaprijed može pokušati spriječiti. 

Naša Udruga namijenjena je svim djevojkama i ženama koje žele dobiti uvid, te upoznati i  pratiti svoje zdravlje, parovima koji žele prirodno i zdravo planirati obitelj, bračnim parovima s problemom neplodnosti i spontanih pobačaja te ženama s različitim problemima ginekološkog i reproduktivnog zdravlja.

Kao što sam navela, trenutno imamo šest stručnih osoba koji se bave podučavanjem žena i parova. Dvoje liječnika ginekologa su u tijeku edukacije za NaPro liječenje te očekujemo uspješnu suradnju s njima kroz nekoliko mjeseci.

Kao Udruga smo pokrenuli i mrežu prijatelja, no ta ideja, zbog naših brojnih obveza, još nije u potpunosti zaživjela. Imamo nekoliko desetaka prijavljenih u tu našu mrežu potpore do sada. Moram istaknuti da svakodnevno dobivamo mnogo upita i prijava za naš program. Potrebe su, očito, jako velike, no nas je brojčano još uvijek premalo da bismo mogli primiti sve ljude i raditi u skladu s potrebama. 

Što je, ustvari, prirodno planiranje obitelji?

Prirodno planiranje obitelji bi bilo ponašanje u skladu s prirodnim cikličkim promjenama koje nam pokazuje tijelo žene.

Kroz povijest su postojali brojni pokušaji, nagađanja, zablude i spoznaje o prirodi ljudske plodnosti. Zahvaljujući napretku znanosti i tehnologije, 20. stoljeće je, kao i u svakom drugom području života, donijelo veliki napredak u spoznajama o ljudskoj plodnosti. No, sve do otkrića koji su temelji Billingsove metode nije bilo metode koja je s pouzdanjem mogla odrediti plodno i neplodno razdoblje u ciklusu žene. Nakon što je bračni par liječnika iz Australije, John i Lynn Billings, 50-ih godina prošlog stoljeća sa svojim suradnicima otkrio pojavu i djelovanje cervikalne sluzi, moglo se pouzdano odrediti plodna i neplodna razdoblja u svakoj vrsti menstrualnog ciklusa (u neredovitim ciklusima, tijekom dojenja, klimakterija, itd.). Zahvaljujući brojnim znanstvenim istraživanjima danas postoje tri načina pouzdanog prirodnog planiranja obitelji (PPO). Oni su: Billingsova ovulacijska metoda, Simptotermalna metoda i FertilityCare sustav.

Sva ova tri načina se odnose na svakodnevno praćenje promjena u menstrualnom ciklusu žene i uče se uz pomoć poučavatelja. Oni omogućuju svakomu upoznati kako ljudska plodnost funkcionira te je na koji način mogu pratiti. Pomoću njih je moguće pouzdano prepoznavati plodne i neplodne dane kroz čitavu reproduktivnu dob žene (do menopauze) te  je moguće na vrijeme prepoznati razne probleme ženskog zdravlja. One mogu biti, također, velika pomoć u dijagnosticiranju i liječenju raznih zdravstvenih problema i problema s plodnošću. Učinkovitost korištenja ovih metoda u odgađanju/ izbjegavanju trudnoće iznosi blizu 100%. Ove prirodne metode su znanstveno utemeljene, pouzdane i zdrave, bez ikakvih nuspojava.

Dobrobiti PPO su brojne. Kao prvu dobrobit bitno je napomenuti upoznavanje svoje plodnosti što doprinosi prihvaćanju svoje plodnosti kao jednog normalnog i zdravog dijela sebe. Time osoba počinje cijeniti i poštivati svoju plodnost. To doprinosi odgovornijem odnosu prema sebi i drugima te rezultira odgovornim spolnim ponašanjem. Jedna od velikih dobrobiti je dokazano povoljan učinak na brak jer one izgrađuju međusobnu komunikaciju i produbljuju intimnost para. Time one povoljno djeluju na obitelji i doprinose zdravijem društvu. One predstavljaju najzdraviji (u punom smislu te riječi) izbor za pojedinca, obitelji i za čitav ekosustav. One bi svakako trebale biti prva metoda izbora u planiranju obitelji, što zbog svoje neškodljivosti i brojnih dobrobiti, što zbog preventivnog aspekta kojeg nude.

Danas je, nažalost, većina ljudi zakinuta za informacije vezane uz pouzdane načine prirodnog planiranja obitelji i za sve dobrobiti koje one nude. Više od pola stoljeća nakon brojnih izvanrednih otkrića i spoznaja o ljudskoj plodnosti, većina stručnjaka i laika mimoilazi prirodne metode da bi preporučivali ili koristili neke “instant” načine planiranja obitelji. 

Je li moguće da jedan katolički bračni par živi u skladu s crkvenim zakonima i da ima samo dvoje djece?

Moguće je, naravno. Da bi se poštovao crkveni nauk glede planiranja obitelji, dakle, da bi jedan par mogao primjenjivati prirodno planiranje obitelji, iziskuje njihovu međusobnu stalnu izgradnju, komunikaciju, prihvaćanje zajedničke žrtve kada je to potrebno (tu mislim na, najčešće povremene, situacije u životu koje otežavaju primjenu takvog načina planiranja obitelji). Te situacije iziskuju nekada mnogo razumijevanja i strpljenja, ali sve to doprinosi našoj međusobnoj izgradnji u ljubavi i komunikaciji. Najbitniji uvjet za prihvaćanje prirodnog planiranja obitelji je motivacija - trebamo znati zbog čega nešto radimo, zašto je to nama važno. Danas je, nažalost, PPO nepravedno marginaliziran te parovi, čak i oni jako motivirani za to, ne nailaze na podršku i razumijevanje (posebno kod stručnjaka) što zna otežati njihove odluke i poljuljati povjerenje. 

Crkveni nauk navodi i opravdane razloge koji trebaju postojati u namjeri izbjegavanja trudnoće. Tu svaki par donosi odluke u skladu sa svojom dobrom savješću. 

Možete li iznijeti podatke, s obzirom na iskustvo vaše Udruge, koliko procentualno parova danas ima problema sa začećem djeteta?

Većina ljudi koja se nama javi ima problema sa začećem ili spontanim pobačajima. Rekla bih da ih je oko 90%. Ostali se javljaju uglavnom radi PPO-a, PMS-a, a ima i dosta mladih djevojaka koje žele upoznati svoju plodnost. 

FertilityCare u Hrvatskoj nudi educiranje osoba i parova. Što predavanja uključuju, tko ih vodi i koliko traju?

Svi zainteresirani za FertilityCare se prvo prijave na uvodni susret i tek nakon tog susreta se odlučuju žele li ući u naš program. Uvodni susreti se održavaju uglavnom grupno nekoliko puta godišnje. S onima koji ne žive u Zagrebu, moguće je dogovoriti uvodni susret i putem interneta. Postoji lista čekanja te se na uvodne susrete trenutno čeka određeno vrijeme.

Tko se uključi u program, ima individualno edukacijske susrete s dodijeljenim poučavateljem. Osnovni program za PPO traje godinu dana i u tom razdoblju je predviđeno osam susreta. Ovisno o situaciji žene/para raspored susreta se može i mijenjati, tako da je u slučajevima nekih zdravstvenih problema raspored obično drugačiji. Prva četiri susreta su uvijek u razmacima od dva tjedna jer je to početno razdoblje bitno za učenje i stjecanje povjerenja. Peti susret je mjesec dana nakon četvrtoga, a ostali susreti se održavaju u razmacima od tri mjeseca, no to dosta ovisi o situaciji korisnika. Susrete održavaju poučavateljice i oni se dogovaraju individualno.  

Ima li vaša Udruga kontakta sa svećenicima, imate li duhovnika? Znate li kakav je feedback Crkve prema FertilityCare udruzi u Hrvatskoj?

Imamo kontakt sa svećenicima i oni su nam velika pomoć i podrška. Također je veliki broj parova upućen nama upravo radi otvorenosti svećenika ovom sustavu i ti su parovi jako zahvalni na toj informaciji.

Zaista vidimo veliku potrebu za onim što možemo ponuditi (PPO i prirodno liječenje neplodnosti), ali se još uvijek ne možemo puno sami „reklamirati“ jer nas nema dovoljno. Želim naglasiti koliko su potrebne edukacije novih stručnjaka kako bi nas bilo više i u Hrvatskoj i u regiji. Jedna naša kolegica je trenutno u tijeku osposobljavanja za voditeljicu stručnih edukacija i ona će biti prva dostupna na ovim područjima, tako da se nadamo da će to pomoći širenju ovih sustava u regiji jer će edukacije stručnjaka biti dostupnija i zasigurno jeftinija od dosadašnjih.

Napominjem da su stručne edukacije jako skupe za naše uvjete i odvijaju se, za sada, jedino u inozemstvu. Za grupu ljudi koja je trenutno u edukaciji smo čitavu prošlu godinu prikupljali sredstva jer je većina trebala dodatnu financijsku pomoć za pohađanje edukacije. Neizmjerno smo zahvalni svima koji su nas podržali i tako omogućili pokrivanje troškova edukacije.   

Koliko je danas Udruga koje ste član bitna s obzirom na demografsku sliku Hrvatske?

Demografska slika Hrvatske je loša iz mnogih razloga, a jedan od njih je i strah od rađanja djece zbog materijalne neizvjesnosti i loše socijalne situacije. Mogu iskreno reći da se teško u današnje vrijeme odvažiti na „demografski povoljan“ broj djece bez vjere. U Zagrebu, npr. postoje dobri financijski poticaji od Grada te produžen porodiljni dopust za treće i svako sljedeće dijete (na razini Hrvatske), tako da se ipak primjećuje veći broj mladih obitelji s barem troje djece (što je ipak jedno dijete više u odnosu na nekadašnji „ideal“ od samo dvoje djece). Upoznala sam mnoge žene koje imaju jedno ili dvoje djece i više nisu u reproduktivnoj dobi, i kojima je žao što nisu rodile više djece. U vrijeme kada su mogle rađati također nije bilo neke sigurnosti. Često vidim mlade žene koje i same kažu da bi htjele barem imati troje. Vidjet ćemo što će demografska slika donijeti od ovih „hrabrih“ generacija.

Naša Udruga potiče i podučava prirodno planiranje obitelji. To je također jedan životni stav otvorenosti životu. Nijedna metoda planiranja obitelji nije 100 sigurna i toga nisu svjesni mnogi koji koriste različite vrste (i hormonalnu i mehaničku kontracepciju). Rekla bih da su toga svjesniji oni koji koriste PPO i to mogu lakše prihvatiti. Tako su ovi ljudi manje skloni posegnuti za postkoitalnom kontracepcijom (ili tzv. hitnom kontracepcijom) i napraviti pobačaj. To je jedan vid u kojem se može poboljšati demografska, ali i moralna, slika društva.

Kod PPO nema nikakve štetnosti za ekosustav; ne stvara se višak smeća, niti višak hormona koji onda završe tko zna gdje. Postoje mnoga znanstvena istraživanja koja su na tragu štetnosti ovakvih metoda za ekosustav, za plodnost i ljudi i životinja. Time PPO daje svoj doprinos u smanjenju mogućnosti da se našteti ljudskoj plodnosti na globalnoj razini.

I još jedan vid demografske obnove je, naravno, pomoć parovima s poteškoćama u postizanju začeća ili u održanju trudnoće.  

Obraćaju li vam se za pomoć parovi koji ne žive u Hrvatskoj, primjerice iz BiH?

Obraćaju nam se parovi iz svih susjednih zemalja Hrvatske. Do sada smo u programu imali parove iz Slovenije i BiH. Ne znam za slične udruge u BiH. Moram priznati da nam je velika želja da budemo dostupni i u BiH, i nadamo se da ćemo FC početi uskoro promovirati i tamo. Također, očekujemo podršku svih onih koji mogu pomoći da i ljudi iz BiH dobiju mogućnosti koje nudi FC.  

Što je FertilityCare?

FertilityCare (engl. Creighton Model FertilityCare™ System) je medicinski, znanstveno utemeljen sustav u kojem se žene i parove podučava kako pratiti i bilježiti znakove svoje plodnosti. Tomu sustavu sve zainteresirane podučavaju za to obučene poučavateljice (FertilityCare stručnjakinje). One sa ženama i parovima održavaju individualno edukacijske susrete u određenim vremenskim razmacima kako bi korisnici stekli povjerenje u sebe i u praćenje svoje plodnosti. 

Ono što žena može promatrati i pratiti tijekom ciklusa su menstrualno krvarenje, suhi dani, dani sluzi te sve njihove varijacije. Pravilnim promatranjem i praćenjem promjena u svom ciklusu, žena dobiva informacije o plodnim i neplodnim danima, te o stanju njezina ginekološkog zdravlja i plodnosti.

Tako se FertilityCare sustav može koristiti za pouzdano prirodno planiranje obitelji, za praćenje ženskog zdravlja te za preciznu dijagnostiku i liječenje različitih problema poput ženske ili muške neplodnosti, ponavljajućih spontanih pobačaja, hormonalnih problema, cista, predmenstrualnog sindroma...

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu – arhitektonsko i duhovno bogatstvo grada

Skoro pa u srcu sarajevske Baščaršije, nedaleko od Sebilja-poznate česme, nalazi se Stara srpska pravoslavna crkva. Tik uz tramvajske tračnice, zaklonjena povisokim zidom koji je u osmanska vremena služio da crkvu sakrije od pogleda prolaznika nalazi se crkva za koju ni mnoge rođene Sarajlije ne znaju. 

Vrijeme njezine izgradnje, imena graditelja ili naručitelja prekriva misterija. Ne zna se ni ime vladara ni države za čijeg vremena je napravljen njezin temelj. Dok narodna predaja priča svoju priču o njezinu porijeklu znanstvenici se slažu kako je riječ o jednom od najstarijih aktivnih sakralnih objekata u BiH. Znajući tu činjenicu povodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja se svake godine održava od 18. do 25. siječnja odlučili smo obići Staru pravoslavnu crkvu i njezine prateće objekte.

Tri teorije o razdoblju nastanka crkve

Njezino pravo ime, koje je dobila po svojim zaštitnicima, je crkva arhanđela Mihajla i Gavrila. Međutim, vjerojatno nitko u Sarajevu vas ne bi mogao uputiti kako doći do nje jer je u gradu poznata kao Stara pravoslavna ili crkva sv. Tekle.

Nije to monumentalno zdanje koje se po nečemu izdvaja iz sklopa okolnih građevina nego skromna kamena kuća Božja. Da nije zvonika (koji je 1883. nadograđen sa zapadne strane) više bi ličila na kakav starinski obiteljski dom nekog zaboravljenog velikana, manju vojarnu ili možda utvrdu, zbog debljine svojih zidova.

Kada se prođe kroz vrata zida koji „opkoljava“ kompleks tek tada se dobiva potpuni uvid u ono što se krije iza: više odvojenih i kamenom stazom spojenih zdanja, crkva sa zvonikom, magaza, muzej, stambeni dio od kamena i drveta gdje žive pravoslavni svećenici te prostrano dvorište koje odvaja crkvu i zvonik od okolnih objekata. Prava mala duhovna oaza koja kao da je izronila iz srednjeg vijeka nasuprot gradskoj vrevi koja se nalazi „preko zida“.

O točnom vremenu nastanka ove crkve i njezinih pratećih objekata, rekli smo već, malo se zna, međutim postoji nekoliko teorija. Neki autori smatraju kako je nastala u 5. ili 6. stoljeću, dok drugi spominju razdoblje od 12. do 14. st. Postoje i oni koji tvrde kako je crkva obnovljena na temeljima neke starije i to za vrijeme početka osmanske okupacije.

Njezina arhaična osnova i neobični unutrašnji oblici upućuju na starokršćanske epohe gradnje 5. i 6. stoljeća, dok ostali sakralni elementi te nadgrobni spomenici iz srednjeg vijeka oko crkve upućuju na razdoblje gradnje od 12. do 14. stoljeća.

Pobornici treće teorije navode nekoliko osmanskih dokumenata prema kojima je čitav prostor gdje se danas nalazi crkva pripadao Isa-begu te da je crkva napravljena poslije 1462. i to na prostoru crkvišta u kršćanskoj „mahali“ zvanoj Varoš koja je pripadala kasabi Saraj.

Mala crkva je često stradala u požarima

Kroz svoju turobnu i velom misterija prekrivenu povijest crkva je više puta gorjela te bila popravljana, a za vrijeme prodora Eugena Savojskog u Bosnu i u Sarajevo i opljačkana.

Budući da je čitav crkveni kompleks usko vezan uz okolna zdanja s kojim doslovce dijeli i krovove kad god bi se u prošlosti dogodio veći požar u Gradu na Miljacki izgorjela bi i Stara crkva. Nažalost, tijekom prošlosti bilo ih je više.

Tako je zabilježeno da je crkva gorjela: 1615.,1644.,1656. i 1726. Nakon posljednjeg požara 1730. svećenstvo i narod obnavljaju crkvu te ona poprima današnji izgled. Crkveni kompleks je gorio i krajem 18. stoljeća.

Postoje indicije kako je crkva nakon požara proširivana, međutim nema dokumenata koji bi to potvrdili jer je osmanska uprava zabranjivala izgradnju novih i proširivanje već postojećih kršćanskih sakralnih prostora. Samo je obnova bila dozvoljena tako da sada, u ovom konkretnom slučaju, imamo uvid u izgled pravoslavnih crkvi u prošlosti, te za vrijeme osmanskog razdoblja.

O nepostojanju zvonika i veličini crkve pisao je i Evlija Čelebi (1611.-1679.) koji je u svojim putopisima opširno govorio o Sarajevu, a o kršćanskim bogomoljama u tom gradu je rekao kako su crkve malene i nemaju zvonika.

Mošti sv. Tekle

Arhitektonske karakteristike Stare crkve, veća širina nego duljina objekta, nepostojanje istaknute apside, kao i crkveni naos s trostranim trijemom koji ga okružuje, čine crkveno zdanje jedinstvenim primjerom sakralne arhitekture na ovim prostorima sačuvanim do danas.

Kada se kroz niska vrata, pri obveznom saginjanju, uđe u crkvu otkriva se još jedna od posebnosti, a to je ujedno i najvredniji element crkvenog interijera: duborezni zidani ikonostas (zid s ikonama i religijskim slikama koji odvaja lađu od svetišta u crkvi) s ikonama majstora Radula iz 1674., Maksima Tujkovića iz 1734. te Aleksije Lazovića i nepoznatog autora iz 19. stoljeća.

U ovom hramu se nalaze i mnogobrojne ikone domaćih i stranih (italo-kretskih) majstora od 15. do 19. stoljeća vrlo značajne umjetničke i arhitektonske vrijednosti. Različite škole i stilovi, zanimljivi crteži, lijepe kompozicije, neobični anatomski oblici i brojni drugi detalji čine kolekciju još ljepšom i oku ugodnijom.

Dok smo obilazili malu crkvu unaprijed snimljena duhovna glazba je svirala i tako upotpunjavala ugođaj bogoštovnog prostora.

Hodajući kroz crkvu po kojoj je razasuta slama, povodom Božića, lako se zamjećuju kujundžijski radovi: kandila, okviri i okovi ikona i kivot sa svetim moštima koje ističu duhovnu vrijednost Stare crkve.

Kako smo saznali tu se nalaze sv. mošti mučenika i Božjih ugodnika prvih stoljeća kršćanstva: Jakova Perzijanca, Trifuna, Marine (sestre sv. Vasilija Velikog), kao i desna ruka prvomučenice Tekle. Nju je iz Antiohije u Srbiju donio prvi srpski arhiepiskop sv. Sava 1233., a patrijarh srpski Arsenije IV. Jovanović ih je 1733. darovao Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Sv. Teklinu desnu ruku mitropolit sarajevski Sava Kosanović odnio je 1873. u Rusiju, gdje je za nju izrađena biserna rukavica s narukvicom.

Grob sv. Tekle nalazi se u Maluli, maloj sirijskoj varoši, koja slovi za jednu od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. 

Kada smo se popeli na drugi nivo bogoštovnog prostora vidjeli smo mnoštvo manjih ikona, prostor za paljenje svijeća, klupe za sjedenje te sanduk s moštima Mladenca- nepropadljivo tijelo bebe, ispod kojeg se provlače žene koje ne mogu zanijeti ili se mole za ozdravljenje bolesne djece. 

Upravo za vrijeme našeg obilaska crkve jedna žena se nakon molitve provukla ispod.

Jedan od pet „najjačih“ muzeja

Nakon obilaska crkve obratili smo pozornost na okolna zdanja. U unutrašnjem dvorištu nalazi se kompleks u kojemu je muzej s vrijednom zbirkom ikona iz vremena od 13. do 19. stoljeća, brojni rukopisi, liturgijski i umjetnički eksponati. Muzej ove crkve ima oko 700 eksponata, a ulazak unutra košta samo 2 KM.

Prema vrijednosti ikona svrstava se među prvih pet muzeja u svijetu.

Muzej Stare srpske pravoslavne crkve u Sarajevu nastao je iz njezine riznice. Za otvaranje posebno je zaslužan crkveni tutor Jeftan Despić. Na ideju da se riznica pretvori u Muzej Despić je došao 1889. poslije otvaranja Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Kako bi se ova ideja realizirala preuređen je gornji kat podruma u crkvenoj porti. U prvobitnoj prostoriji muzej je ostao do 1939. kada je kompleks crkvenih zgrada oko Stare crkve uređen baš za potrebe muzeja.

Budući da prostorija nije zadovoljavala potrebe muzeja 1954. se počelo sa širenjem. Novo proširenje muzeja izvršeno je 1975. kada je denacionalizirana zgrada Daire adaptirana za potrebe izlaganja starina.

Predmeti koji se čuvaju u crkvenom muzeju mogu se podijeliti na: stare umjetničke radove, stare rukopisne i tiskane knjige, crkvene tkanine i vez, metalne predmete, stari novac, etnografske rekvizite, bogoslužbene stvari, starinsko oružje, rukotvorine duborezačke vještine i zbirku obrađenog kamena.

Od tekstilnih stvari ima dosta vezova, odeždi od zlatnog brokata, crkvenih draperija, vezenih i tkanih pojaseva s paftama. U muzeju se čuva priličan broj sitnog dubrovačkog, turskog, mletačkog i novijeg austrijskog i srpskog novca. Predmeti od drveta i obrađenog kamena su malobrojni.

U muzeju se čuva veći broj rukopisnih i tiskanih crkvenih knjiga velike povijesne i umjetničke vrijednosti. Tu je prije svega Sarajevska Krmčija na pergamentu iz prve polovine 14. stoljeća, zatim Siloanovo Evanđelje iz 14. st. Danas riznica muzeja ima više od 700 vrijednih eksponata, a muzej posjeduje osim srpskih i italo-grčke te ruske ikone od 16. do 19. stoljeća. Jedna od čuvenih je ikona Nikole Ricosa rađena 1490. Deizis s praznicima i svetiteljima .

U muzeju se čuvaju i mnogi dokumenti koje su izdavali sultani za vrijeme turske vladavine.

Važno je spomenuti kako za vrijeme Drugog svjetskog rata Stara crkva i muzej nisu stradali niti opljačkani.

Stara pravoslavna crkva je imala i važnu prosvjetiteljsku ulogu, jer se pod njezinim okriljem  nalazila škola koju je 1858. osnovala Staka Skenderova.

Sve u svemu nakon obilaska kompleksa Stare pravoslavne crkve i svega viđenoga, zaključili smo da starine koje se nalaze u crkvi, povijesna sredina, mistična tama interijera uz duhovnu glazbu pobuđuju religijska raspoloženja te upotpunjuju umjetnički doživljaj.

Zatvorenost za medije

Nakon obilaska Stare pravoslavne crkve ne možemo se otrgnuti razmišljanju kako je pravoslavno svećenstvo zajedno s uposlenicima crkvenih dobara općenito „uplašeno“ novinara i fotoaparata te onih koji remete njihov mir i dnevni red. Svi nekud žure, ne žele komunicirati i izrazito su sumnjičavi, naravno s opravdanjem obzirom na sigurnosnu situaciju i konstantne pljačke i otimačine.

Naše časne namjere morali smo dokazivati novinarskim iskaznicama za koje se ne sjećamo kad smo ih posljednji put morali pokazati.

Jerej o. Vanja Jovanović, osoba na koju su nas uputili za razgovor o Staroj crkvi se danima nije javljao na telefon, a popadija je u razgovoru opravdala to mnogobrojnim obvezama koje svećenstvo ima nakon pravoslavnog Božića.

The Day the Earth Caught Fire (1961)

Dugo mi je na CD hrpi, a kasnije kad sam prebacio filmove na DVDove i na DVD hrpi,stajao ovaj mali solidni filmić katastrofe. Čim je došao na red odmah sam znao da će biti zanimljiv. Novinari i novinarska redakcija iz šezdesetih godina 20. stoljeća su glavni protagonisti što odmah povećava "cijenu" filma u mojim očina.
Glavna priča je: novinar zaključi kako postoji globalna zavjera o prikrivanju planetarne katastrofe i počne kopati.
Hoće li se svijet izvući ili ne?
Tople preporuke za sve ljubitelje ovog žanra

Evo nekoliko fotografija

Posebno je zanimljiva jedna od posljednjih scena u kojima vidimo 2 naslovnice u novinama... svijet preživio i svijet osuđen na propast... s obzirom na ishod pokušaja spašavanja...

Crkva u Lovnici „ulovi“ ljude koji se u njoj pomole

Početak prosinca na putu za Lovnicu kraj Žepča posebno je iskustvo koje se ne zaboravlja tako lako. Postoji nešto što izdiže ovaj kraj iz „prosječnosti“ desetina bosanskih sela. Iako se, prema fotografijama, crkva nalazi na blagoj uzvisini i dominira čitavim krajem, nije ju lako zapaziti i doći do nje ako ne znate put. Isprepletena bosanska brda i doline je zaklanjaju od pogleda putnika namjernika, a bez „smjernica“ mještana zasigurno bi bilo mnogo „praznog hoda“. Asfaltni put koji vodi prema crkvi kao da se uplašio ponekad surove bosanske klime i konfiguracije tla. Taman kada pomislimo kako smo na pravom putu asfalta iznenada nestane da bi se pojavio desetak metara dalje, oštećen, isprekidan, potkopan podzemnim vodama... 

Baš u trenutku kada smo izgubili nadu da smo na pravom putu, vidjeli smo crkvu, skromnu po dimenzijama, ali veličanstvenu sakralnošću kojom „nadgleda“ razbacane kuće u kojima žive njezini župljani.

Crkva je to župe Lovnica, posvećena sv. Petru i Pavlu, a uz nju se nalazi mjesno groblje, kapelica sv. Jurja i župni stan zajedno s pratećim pastoralnim prostorijama.

Narodna predaja kaže kako je to selo dobilo ime po mnogim lovištima koja se nalaze u blizini, iako to nije dokazano.

Mala škola s malo đaka

Naš obilazak lovničke župe započeo je kod osnovne škole i spomenika poginulim braniteljima u posljednjem ratu koji je podignut prije pet godina. Tu su nas dočekali župnik vlč. Marko Lacić i prakaratur Tado Martić.

Spomenik je skromno zdanje na kojem se u podnožju nalaze ploče s imenima poginulih pripadnika HVO-a porijeklom iz lovničkog kraja koji su živote dali za obranu hrvatskog naroda u vrijeme rata s bošnjačkom Armijom BiH. Iz baze se uzdižu dva betonska elementa koji svojim unutarnjim stranama zajedno tvore konture velikog križa. Nažalost, i ime Tadina brata nalazi se na jednoj od tih ploča.

U školi, u kojoj se odvija nastava prema hrvatskom planu i programu, ima 15 djece i to od prvog do petog razreda. Malo starija djeca vozare do Žepča gdje idu u više razrede osnovne škole. S obzirom da je u prosincu u Lovnici izrazito hladno uz oštar vjetar, drva u velikim pećima u učionicama naložena su kako bi grijala učenike i njihove nastavnice. Prema tome, nije ni čudo što izgleda kao da su djeca rasporedila stolice i klupe okrenute prema peći.

Djeca k'o djeca, svuda su ista... Naš dolazak su iskoristila za predah od učenja za njih možda teških tema. Kroz priču s nastavnicama Maricom i Ivanom saznali smo da nema mnogo loših ocjena u razredima te da je sv. Nikola nedavno podijelio darove svima jer su djeca bila dobra protekle godine. Nismo mogli ne zapaziti da su djeca sklonija fotografiranju i opuštenijem razgovoru s „kamerama“. Na naša pitanja odgovarala su onako kako to najbolje znaju: iskreno i odmah, kao iz topa, rekli bi neki.

Ratom poharana crkva zamijenjena je potpuno novom

Nakon razgledanja škole i spomenika palim braniteljima, pri obilasku crkve s vlč. Markom i Tadom razgovarali smo o povijesti župe i čitavog kraja. Vlč. Lacić je malo vremena u Lovnici dok je Tade tu čitav život, zato i nije čudo što se dobro razumije „u svoj kraj i crkvu“.

Lovnica je mala i, prema datumu osnivanju, mlada župa. Danas zbog ratnih događanja iz devedesetih ima samo 480 vjernika dok je broj župljana 1991. iznosio više od 1.000. Župa je službeno utemeljena 1. listopada 1989., ali gradnja crkve, kao filijale župe Zavidovići, počela je 1980.

Najveću ulogu u osnivanju nove župe i gradnji crkve, prema riječima našeg sugovornika vlč. Marka, imao je pokojni vlč. Mato Bičvić koji je dugo godina bio župnik u Zavidovićima.

Nažalost, broj župljana se svake godine smanjuje zbog iseljavanja trbuhom za kruhom.

U posljednjem ratu crkva, župni stan i jedina grobljanska kapelica su devastirani, kao i kuće svih katolika koji su protjerani prema Žepču. Nakon završetka rata Caritas iz Italije je pomogao obnovu kuća povratnika, ali nažalost nisu se svi Hrvati vratili, iako je Dayton  teritorij župe „darovao“ žepačkoj općini.

S obzirom da je crkva bila oštećena u ratu, za vrijeme povratka Hrvata katolika 1998. odlučeno je ne obnavljati staru crkvu već izgraditi potpuno novu. Obnovljena je i grobljanska kapelica na groblju koje je formirano dok je selo pripadalo zavidovićkoj župi.

Tako je župa (i istoimeno selo) Lovnica koja obuhvaća i zaseoke: Bare, Pramakuće, Lučice, Gaj, Tadiće, Selište, Martiće, Vidoviće i Katoličku Ljeskovicu, u manje od 15 godina dobila drugu, mnogi bi rekli, ljepšu crkvu.

Župnik – majstor za kuću i grijanje

Razgovor nas je „odnio“ na hladnu klimu koja se osjeti. Prema riječima prakaratura, često se zna dogoditi da se od jakog vjetra na groblju „ne mogu držati upaljene svijeće“. Ipak, unatoč hladnoći, zornice su veoma posjećene, a groblje lijepo uređeno, pa čak i u zimske dane.

„Za vrijeme došašća imamo svako jutro u 6 sati oko 70 vjernika na misi. Ja se probudim mnogo ranije i naložim vatru u župnom uredu odakle toplina dolazi kroz radijatore u crkvu da se župljani ne smrzavaju. To je moj izum jer sam odlučio izbaciti klima-grijanje koje samo malo propuše topli zrak i nemaš ništa od toga. Ne želim podučavati majstore, ali danas, nažalost, i to moraš. Prijašnji radnici su pogrešno napravili grijanje kako bi što prije završili i uzeli novce tako crkva skoro nikad nije mogla biti zagrijana. Mi smo ljetos ugradili radijatore ne narušavajući bogoslužni prostor i povezali ih izravno s kotlovnicom pa je crkva svaki dan ugrijana za relativno malo novaca“, rekao nam je vlč. Lacić naglašavajući kako je sam zamijenio crkvenu rasvjetu.

„Sam  sam uzeo štedne sijalice i proveo struju te tako zamijenio obične žarulje koje su se stalno kvarile i tako narušavale sakralni prostor. Ove štedne žarulje, koje sada imamo, traju po pet godina, a čitav mjesečni račun za struju ne prelazi deset maraka. Osvjetljenje je neusporedivo jače, pogotovo ujutro i u sumrak jer su stare žarulje davale 500 luksa, a ove nove i do 1.000“, objašnjava župnik.

Prakaratur je u šali dodao kako je i on zaslužan za zagrijavanje crkve jer župniku omogući desetak metara šume. Odakle nabavljaju drva tako jeftino, ostala je tajna.

Skroman bogoslužni prostor - oaza duhovnosti

Možda je do lokacije ili okolne prirode, ali čini se kako lovnička crkva bolje „lovi“ ljude od ostalih. Prema riječima župnika i prakaratura samo 2-3% muških župljana ne ide u crkvu. Ostaci prošlih vremena, neki će reći, a drugi kako je to stvar inata. Župljani su uvijek spremni pomoći svom paroku, odazivaju se na akcije te dolaze u crkvu u visokom postotku, unatoč udaljenosti.

Prema onomu što smo vidjeli, crkva je skromni sakralni prostor kojim dominira oltar – donacija iz inozemstva – posvećen 2009., na kojem su kipovi sv. Petra i sv. Pavla uz kip sv. Josipa.

Župnik naglašava da je kip sv. Josipa baš tu uz sv. Petra i Pavla jer je lovnička crkva kćerka zavidovićke župe sv. Josipa. 

Na zidovima do oltara nalaze se kipovi Isusa s raširenim rukama i Blažene Djevice Marije.

Crkva ima kor, ali župa nema stalni župni zbor niti orgulje već se svira na sintisajzeru (engl. synthesizer).

Župa jest mala, može se zaključiti, ali su iz nje „potekla“ dva svećenika salezijanca: vlč. Josip Tadić i  don Goran Antunović, te šest časnih sestara. Za sada nema bogoslova i sjemeništaraca s teritorija župe, ali je „za svećenika“ krenuo mladić koji je u Lovnici kršten, a sada živi u drugoj župi. Zanimljivo je spomenuti da je jedina kćer prakaratura Tade također stupila u časne sestre i to Kćeri Božje Ljubavi. Mnoge veće župe koje se diče svojom brojnošću i većim crkvama dale su manje duhovnih zvanja u istom razdoblju.

Težak život župljana

Nažalost, tema neimaštine, starosti i iseljavanja aktualna je u većini župa u Bosni. Tako je i u Lovnici.

„Narod živi teško. Ja imam dva sina. Jedan je u Zagrebu, a drugi u Dubrovniku. Oni bi rado živjeli ovdje, ali nema posla. I ja sam radio u Krivaji, a sada nema posla ni mirovine. U ovoj župi ima dosta starijih samaca koji nemaju nikakvih primanja. Nitko ne zna zapravo od čega žive. Neki pomažu oko uređenja crkve, drugi žive od pomoći. Mnogima rodbina šalje novce“, rekao nam je prakaratur Tade.

Župnik dodaje kako u župi ima dosta samaca, ali također ima i obitelji s po desetero djece pa se može reći da je ta vjernička zajednica - ni stara ni mlada.

„Ima mnogo staraca, ali hvala Bogu, osjeti se i mladost. Pokušavam se više posvetiti pastoralu mladih kako bi stariji bili ljubomorni“, u šali kaže župnik.

I politika je neizostavna tema. Lovnica sada administrativno pripada žepačkoj općini, međutim župnik smatra kako se Lovničana sjete samo kada treba glasove uzimati. Kada treba, primjerice, put asfaltirati, tada općina ne mari niti ih zanimaju Lovničani. Još jedna stvar koja je zajednička čitavom podneblju, rekli bismo. O ljudima se „brine“ tik pred izbore i to samo na riječima. Narode, nemoj zaboraviti!

Svestrani župnik

Kroz razgovor smo saznali da je lovnički župnik vrlo svestran. Osim što se „razumije u struju, centralno grijanje...“, više desetljeća se bavi i fotografijom. Zanimalo nas je otkud toliko zanimanje za električnu energiju.

„Kad sam još bio učenik srednje škole u Pazinu, morao sam izabrati neki hobi. S obzirom da sam nizak rastom, nikako me nisu htjeli u nogometni tim te sam izabrao tehniku. Uvijek sam to volio te sam vrlo brzo tamo postao hausmajstor jer me to zanimalo. Isto tako, u bogosloviji u Sarajevu održavao sam instalacije. Dok sam bio župnik u Dragunji, kao prvi župnik, komplet instalacije sam sâm napravio, a električar mi je pomogao dan-dva prilikom prijavljivanja struje jer je to mogao napraviti samo netko tko ima obrt. Kad su došli provjeriti struju, rekli su kako dugo nisu vidjeli bolje urađene instalacije. Kako bi nešto dobro radio, moraš to i voljeti i pratiti trendove, a i uštedi se novaca“, rekao nam je župnik.

Svoju ljubav prema fotografiji njeguje godinama, razumije se i u digitalnu fotografiju, vrsne moderne aparate, ali i starije modele koji trebaju izradu s negativa ili postprodukciju...

Nakon ugodnog i opuštenog razgovora uz kavu, koju su u župnom stanu spremile tri župljanke: Zvjezdana, Jelena i Ivana, završili smo naš posjet Lovnici.

A što kaže povijest?

Knjige nam govore da se Lovnica prvi put spominje u jednom pismu upućenom u Rim u prosincu 1673. Ono je napisano u Maglaju, kojemu je administrativno pripadala i Lovnica.

Prilikom pohoda biskupa fra Grge Ilića župi Žepče 1797. zapisano je: „...došavši iz pravca Lipnice on posjećuje i Lovnicu gdje obilazi jednoga bolesnika kojega ispovijeda te nastavlja put prema Žepču gdje krizma veliki broj krizmanika“.

Kako je žepačka kotlina oduvijek privlačila nove doseljenike zbog plodne zemlje za obradu i mogućnosti bavljenja zemljoradnjom tako znamo za više valova doseljenja Hrvata katolika iz Hercegovine. O tome nam danas svjedoče i mnoga prezimena koja su donijeli iz svojih ranijih prebivališta, a danas su zastupljena u lovničkoj župi: Martić, Jukić, Jurić, Vidović...

Zanimljiv je podatak iz popisa župe Žepče za 1882., kada se navodi da selo Lovnica pojedinačno ima najveći broj katolika, njih 216.

Jasno je da su od prvog spomena mjesta do današnjih dana ovaj kraj i njegovi stanovnici vezani za crkvu i katoličku vjeru koja je davala snagu i poticaj opstanka hrvatskom narodu na ovim prostorima. Bitno je istaknuti da je Lovnica od najstarijih vremena do ovoga posljednjeg nesretnog rata bila jedno od najvećih katoličkih naselja žepačkoga kraja koje je, unatoč svim nedaćama, i danas vrlo živo mjesto.