Godina dvostrukog jubileja Školskih sestara franjevki

Utjelovljivati, svjedočiti i navješćivati Kristovo kraljevstvo

 

Ove se 2019. godine obilježava 150. obljetnica od osnutka Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja i 120. obljetnica dolaska prvih sestara u Mostar i Hercegovinu. Upravo je to bilo povodom da posjetimo sestre u njihovu provincijskom sjedištu i samostanu Svete Obitelji u Gradu na Neretvi, u Franjevačkoj ulici 88, nedaleko od samostana Sv. Petra i Pavla poznatog po 100-tinjak metara visokom tornju...

 

Dok nam je najviše zdanje u Mostaru bilo smjerokaz u vožnji kroz grad, razmišljali smo o dugoj i bogatoj povijesti Školskih sestara franjevki Krista Kralja koje su dio velike obitelji Trećeg samostanskog reda Sv. Franje.

Ukratko, sestre sudjeluju u franjevačkoj karizmi koju obilježava opsluživanje evanđelja kao temeljno pravilo. To podrazumijeva suobličenje Kristu po trajnomu obraćenju, sestrinstvo kao životni okvir, malenost, vrijednost molitve i rada te crkvenost...

Začetak djelovanja i dobivanje imena

Iz knjiga nam je poznato kako je Družba nastala prije 150 godina u Mariboru u Sloveniji, premda svoje korijene ima u Družbi Školskih sestara iz Graza u Austriji koju je 1843. utemeljila s. Franciska Lampel.

Sestre iz Graza otvorile su 1864. podružnicu u Mariboru i nakon pet godina, željom i zalaganjem s. Margarite Pucher te potporom mjesnog biskupa Maksimilijana Stepišnika, mariborska se podružnica osamostalila i odijelila od matične kuće u Grazu te postala kućom maticom nove Družbe.

Utemeljiteljica nove Družbe s. Margarita imenovana je 13. rujna 1869. prvom vrhovnom predstojnicom. Ideji osamostaljenja vodila ju je „sućut prema siromašnoj i zapuštenoj djeci“ te misao da će sestre tako bolje odgovoriti povijesnim okolnostima i potrebama svojega naroda.

Duh koji je prožimao život i djelovanje u početcima i koji je vodio kasnije generacije sestara može se opisati kao: „Milosrđe prema siromašnima, zapuštenima, rubnima.“ A to se očitovalo u brizi za odgoj i obrazovanje, posebice ženske mladeži iz najsiromašnijih društvenih slojeva.

Budući da su se u tom početnom razdoblju Družbe sestara bavile odgojno-obrazovnim radom, nastao je naziv Školske sestre franjevke. Karizmatski naziv Družbe proširen je na Vrhovnom kapitulu 1935. dodatkom „Krista Kralja“ kako bi se osvijestilo da je smisao ljudskoga života, odgoja i rada u zauzimanju za Kristovo kraljevstvo u svijetu.

 

Dolazak sestara u Hercegovinu i Mostar

 

Prvo plodno tlo izvan područja u kojima su živjeli Slovenci Družba Školskih sestara franjevki našla je upravo u Mostaru. Bilo je to prije 120 godina, točnije 1899. kada je tadašnji mostarski biskup fra Paškal Buconjić pozvao sestre iz Maribora da preuzmu skrb za djecu u ženskom sirotištu.

Prve dvije redovnice - s. Rafaela Kovačič i s. Benedikta Zupančič došle su u Mostar 1. kolovoza 1899., ali u pamćenju zajednice kao prve „mostarske“ sestre smatrane su s. Gertruda Neuwirth i s. Štefanija Detiček koje su inače stigle krajem kolovoza jer su cijeloga života ostale u Hercegovini, te s. Inocencija Ozmec koja je u Gradu na Neretvi bila dugi niz godina.

Poslije dolaska sestara iz Maribora brzo se javljaju i domaće djevojke za kandidatice. Prva među njima bila je s. Jeronima Buntić. Zahvaljujući velikodušnom biskupu Buconjiću, otvorene su i nove podružnice.

Hercegovačke sestre su u organizacijskom smislu bile povezane i ovisne o kući matici u Mariboru. Kandidatice su išle u Maribor stjecati prvu redovničku formaciju, a godine 1923. u Mostaru je osnovan novicijat. Devet godina poslije, 1932., ustanovljena je i vlastita Provincija posvećena Svetoj Obitelji.

 

Organizacijsko uređenje Družbe

 

Tijekom vremena, odgovarajući na povijesnu zbilju i potrebe Crkve, Družba se raširila na četiri kontinenta u 15 zemalja. O tome smo razgovarali s provincijskom predstojnicom s. M. Zdenkom Kozinom koja nam je objasnila da u organizacijskom smislu Družbu danas tvori deset pokrajina.

„Osim 'mostarske' Provincije Svete Obitelji, tu su: Mariborska, Splitska, Tršćanska, Lemontska (Sj. Amerika), Bosansko-hrvatska, Austrijska, Argentina-Urugvaj, Paragvajska provincija te Rimska Regija s generalnom kućom. Od osnutka do danas u Družbu su svoj život utkale 1 544 već preminule sestre i, prema posljednjem popisu, više od 900 živućih sestara koje djeluju u 128 zajednica svjedočeći u različitim vrstama apostolata“, rekla je s. M. Zdenka.

Kako smo još saznali, danas Provincija Svete Obitelji ima 204 sestre i 29 podružnica. U već spomenutim vrstama apostolata redovnice su nazočne pri franjevačkim samostanima i nekim župama u BiH i Hrvatskoj, u Hrvatskim katoličkim misijama u Europi (Njemačka i Švicarska) i SAD-u (New York, Chicago).

U skladu s pozivom pape Franje „izići na periferije“, jedna se sestra pridružila misionarkama Splitske provincije u DR Kongo, a po jedna sestra se nalazi na dužnostima u upravi Družbe i vatikanskoj Kongregaciji za ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života u Rimu.

 

Povratak u školske klupe

 

Nakon posljednjega rata sestre su ponovno uključene u odgojno-obrazovni rad: od predškolskog do visokoškolskog uzrasta. U vlasništvu su Provincije tri dječja vrtića: Sv. Franjo u Kiseljaku, Sv. Klara u Bijelom Polju i Bukovica kod Tomislavgrada.

U Bijelom Polju imaju duhovni centar Biskup fra Paškal Buconjić, a u Mostaru internat za djevojke koje studiraju u tom gradu. S mladima se radi u vidu molitvenih seminara.

Sestre su prisutne i u ustanovi za odgoj i skrb Majčino selo u Međugorju, a nekoliko ih je angažirano u pomoći djeci i majkama žrtvama obiteljskog nasilja u udruzi Majka Krispina. „Nazočne smo i u drugim područjima socijalne skrbi i karitativnog djelovanja, kao i u književnom i slikarskom stvaralaštvu te glazbi, radijskom vjerskom programu i drugim medijima. Za razliku od ranijih vremena, danas mnoge djelatnosti obavljamo iz 13 vlastitih kuća i samostana. U većim samostanskim središtima (Mostar, Bijelo Polje i Međugorje) sestre se bave i izradom crkvenoga ruha, redovničkih odijela te pripremanjem hostija“, ustvrdila je provincijalna predstojnica i naglasila da im je Bog darežljiv pa i u početnom odgoju imaju pet djevojaka: jednu kandidaticu, dvije postulantice i dvije novakinje koje se kroz sakramentalni život i molitvu, rad i duhovno vodstvo te proučavanje povijesne baštine i karizme zajednice pripremaju za redovnički život.

 

Razvijanje karizme u teškim vremenima

 

U evanđeoskom duhu njihove utemeljiteljice i sestre „mostarske“ Provincije, od početka do naših dana, nastojale su čitati znakove vremena i na evanđeoski način odgovarati potrebama svoje okoline.

Valja istaknuti da otvorenost sestara za probleme i potrebe ljudi među kojima se živi, nije bila vezana samo za odgoj i obrazovanje, već i za druge potrebe ovisno o društveno-političkim (ne)prilikama.

Naime, kad su u komunističkom režimu, oduzimanjem samostana i škola te zabranom odgojnog i prosvjetnog rada, ostale bez krova i kruha, sestre nisu gubile pouzdanje u Boga. Vjera im je davala „elastičnost“ što razlučuje bitno od nebitnoga i snalazi se u stresnim i nepredvidivim situacijama koje su zahtijevale da se uključe u djelatnosti na koje nisu bile pripravljene.

U novim okolnostima sestre se okreću novim načinima služenja. Svjedoče karizmu djelujući u župnom apostolatu kao sakristanke, orguljašice, katehistice i u kućanstvu nekih crkvenih ustanova te u bolnici i staračkim domovima.

Budući da se gotovo nigdje nisu smjele pojavljivati u redovničkom odijelu, prihvatile su u početku djelovanje u civilnoj odjeći. Apostolat se vremenom proširio na hod za iseljenicima koji su bili prisiljeni napustiti Domovinu. Naglasak je na prirodnoj ucijepljenosti u jednostavne, ugrožene i potrebne, dijeleći s njima ono što imaju. Upravo iz duboke vjere u Božju providnost proizlazila je snalažljivost, duh žrtve i smjelost za nova započinjanja.

 

Život Provincije u posljednjem ratu

 

Sestre su tako dočekale rat u BiH kada je zajednica ponovno doživjela snažan udarac. Odmah 1992. spaljen je i do temelja uništen samostan u Bijelome Polju koji je nakon Drugog svjetskog rata bio duhovno središte i kuća u kojoj je živjela gotovo trećina Provincije.

Tu je bio novicijat, sjedište provincijske uprave, kuća duhovnih vježbi i drugih susreta, te oaza u kojoj su starije sestre mogle mirno provoditi svoje dane. Iako su i zajednice u Mostaru, Konjicu i Sarajevu bile izravno ugrožene ratnim djelovanjem, sestrama je najteže palo napuštanje ovog samostana.

Većina prognanih redovnica smjestila se u Baškoj Vodi, a u Hercegovinu su se vratile do kraja rujna 1992. Raspoređene u nekoliko privremeno osnovanih zajednica u kućama koje su im na korištenje ostavili dobri ljudi, ili ih je provincijska uprava unajmila za smještaj.

Konačno su našle „svoj kutak“ zahvaljujući izgradnji samostana u Međugorju u naselju Donji Baraći, te u obnovljenoj kući u Franjevačkoj 88 koja je vraćena Provinciji nakon gotovo pola stoljeća.

Cjelodnevno klanjanje pred Presvetim

Danas se u sklopu samostana u Franjevačkoj nalazi kapelica u kojoj je cjelodnevno izložen Presveti oltarski sakrament. U klanjanju euharistijskom Isusu svaki se sat izmjenjuju sestre samostanske zajednice, a tijekom dana pridružuje im se i značajan broj vjernika laika koji se u Isusovoj blizini krijepe mirom, nutarnjom radošću i sigurnošću koju nitko ne može oduzeti.

Kršćanskom solidarnošću mnogih i u Bijelom Polju podignut je novi samostan i godine 2005. sestrama omogućen povratak na izvore. Ponovno su dobile molitveni i radni prostor, kuću za odgoj redovničkog pomlatka, mirni prostor za bolesne i nemoćne...

 

Karizma Družbe jučer, danas, sutra...

Nakon povijesnoga hoda razgovarali smo o, kako se popularno kaže, „modernim vremenima“ i budućnosti Družbe. Iako se doba u kojemu živimo bitno razlikuje od vremena u kojem je Družba nastala, poziv i poslanje sestara i danas su jednaki onima s početaka, a to je, kako kažu Konstitucije (čl. 2): „utjelovljivati, svjedočiti i navješćivati Kristovo kraljevstvo.“

„Danas u svijetu razdrtom mnogim podjelama više no ikad traži se od sestara svjedočenje sestrinskog zajedništva, radosna služenja i poniznosti kao alternative ovosvjetskim podvojenostima, nasilju, oholoj samodostatnosti i izrabljivanju svake vrste. I danas postoje potrebni, siromasi i ugroženi koje smo dužne susretati u Isusovu duhu prepoznajući u njima Njegov vapaj: Žedan sam, gladan sam, u tamnici, bolestan, ostavljen… (usp. Mt 25,35-36). Svjesne smo da se takav život gradi iz dana u dan, s Božjom pomoći i putem trajnog osobnog i zajedničkog obraćenja“, naglasila je s. M. Zdenka prihvaćajući činjenicu da su evangelizacijske potrebe Crkve i našega vremena veće, da se treba „izići na periferije“, kao što traži Sveti Otac, i „probuditi svijet“.

U tom kontekstu progovorili smo i o opadanju broja duhovnih zvanja, što se zrcali u činjenici da su starije sestre brojnije od mlađih. U tim se okolnostima sestre trude preispitati svoj život i prepoznatljivost kao „Školskih sestara franjevki“ i raditi na onom bitnom što njihovu životu daje smisao, neovisno o broju i učinkovitosti, odnosno želji da zadrže sva područja apostolata koja su imale.

Kako je rekla S. M. Zdenka, kušaju prepoznati mogućnosti, a ne samo probleme, razlučiti prioritete i u planiranjima apostolskih djelatnosti polaziti od onog što stvarno mogu, s osobama koje imaju. Važno je naglasiti da neke poslove kojima se sestre bave sve više u društvenoj domeni preuzimaju kršćanski laici.

Razgledajući i fotografirajući samostan u Franjevačkoj 88 te pričajući kratko s ostalim sestrama, zaključili smo kako je vrijednost sestrinskoga i molitvenoga života u zajednici, svjedočenje Boga ljubavi, oproštenja i mira, njihovo služenje prije svake druge djelatnosti i može biti znak koji upućuje na jedan drugačiji način života koji ukazuje da je Bog prisutan na ovoj zemlji i da je lijepo, a ne teško biti Božji.

 

Poruka djevojkama koje razmišljaju o pozivu

S. M Zdenka Kozina je razmišljajući o duhovnim zvanjima, uputila poruku djevojkama koje razmišljaju o pozivu: "Sadašnja situacija posvećena života je veoma složena zbog utjecaja brojnih činitelja. Mladi se sučeljavaju sa svijetom koji je sekulariziran, možda i više nego u prijašnjim vremenima obilježen potrošačkim i individualističkim mentalitetom, relativizmom u kojemu je sve dopušteno (vrijede samo užitak, moć, novac), iščezava osjećaj za grijeh, krjepost i osobnu odgovornost. Ta kaotična moralna situacija zbunjuje sve vjernike, pa tako i mlade stavlja pred zamku komotnog životnog stila i nametnutih privida sreće.

Stoga bi se možda mogao steći dojam da posvećeni život nema budućnosti jer u današnjim prilikama nije privlačan. Shvaća se kao odricanje ili „život bez“, umjesto kao odabir, odnosno „sloboda za“ – sloboda za posluh, za služenje, za vjeru, za navještaj boljega svijeta. Milost je zaboraviti sebe, oduprijeti se požudi tijela, požudi očiju i oholosti života. Iskušenja ima, ali s Božjom pomoći i danas je moguće živjeti prema uzoru Isusa siromašnog, poslušnog i čistog.

Mladićima i djevojkama koji u svojem srcu čuju Isusov glas i u sebi slute čežnju za nebeskim stvarnostima, poručujem: Ne bojte se odazvati Gospodinu! On sve traži, ali i sve daruje. U Njemu su puni smisao i radost koje trebamo!"

 

Zajednički zbor

 

Družba Školskih sestara franjevki Krista Kralja započela je 13. rujna prošle godine slavlje 150. obljetnice svojega osnutka (1869. – 2019.). Među brojnim jubilarnim inicijativama Vrhovna je uprava potaknula na osnivanje združenog pjevačkog zbora sestara što su uspjele ostvariti četiri prostorno bliže provincije: mariborska Provincija Bezgrješnog Začeća, splitska Provincija Presvetog Srca Isusova, Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina (Sarajevo) te mostarska Provincija Svete Obitelji.

Već su imali četiri slavljenička susreta i zajednička nastupa: na otvaranju Jubilarne godine u Mariboru, 18. studenoga 2018. u Splitu, 2. ožujka u Mostaru i 3. ožujka u Sarajevu.

 

Središnja proslava jubileja

Središnja proslava jubileja bit će 7. rujna 2019. u mariborskoj katedrali Sv. Ivana Krstitelja, a dan ranije u Zagrebu će biti upriličen simpozij na kojemu će 150-godišnja povijest biti osvijetljena novim korisnim informacijama za produbljeno upoznavanje sestarskih izvora, samobitnosti i duhovne baštine Družbe.

Sretna je okolnost da je Jubilej Družbe u godini u kojoj se istodobno navršava 120. obljetnica dolaska sestara u Hercegovinu. Tako je za Provinciju 2019. – godina dvostrukog jubileja. Slavlje ovih obljetnica, na razini Provincije, ujedinit će se u zborovanju sestara 18. svibnja 2019. u Bijelom Polju i provincijskom sjedištu u Mostaru.

Nova prijetnja za kršćane u Iraku

Nakon zločina Islamske države irački Asirci se 2019. suočavaju s novom prijetnjom: Shabak šijitskim milicijama koje onemogućavaju povratak kršćana.

Nema mira za kršćane na sjeveru Iraka. Iako je još uvijek živo sjećanje na nasilje džihadista Islamske države, u proteklim tjednima 2019. još jedna se prijetnja nadvila nad budućnost kršćanskih zajednica: šijitske milicije povezane s etničkom, islamskom skupinom Shabak. One zapravo priječe povratak kršćana u Ninivsku dolinu.

Kako piše AsiaNews, a prenosi AINA, epicentar ovog novog poglavlja protukršćanskih progona je Bartella, asirski grad smješten 21 km istočno od Mosula, a sada sav oblijepljen plakatima koji oslikavaju borbu milicija protiv IDIL-a prikazujući ih kao svetce i svete figure šijitske tradicije.

Izmijenjen demografski izgled

"Bartella je problem, poseban slučaj", rekao je don Paolo Thabit Mekko, prvi čovjek kršćanske zajednice u Karamlesu, govoreći za AsiaNews.

"U nedavnim godinama prisutnost Shabak populacije dramatično je porasla i kršćani se boje vratiti. Najmanje 600 obitelji koje su pobjegle pred Islamskom državom još uvijek je u Erbilu, Iračkom Kurdistanu, te nemaju mogućnost vratiti se u ovom trenutku. Postoji stvarni demografski preokret u tome gradu koji je počeo 2003. nakon američke invazije, a ubrzan je u posljednjem razdoblju", objasnio je svećenik.

Prisutnost lokalnih šijitskih milicija, dodao je don Paolo, "stvara nelagodu i izgledi za budućnost pobuđuju ljutnju i zabrinutost". Naglasio je kako postoje zakulisni pokušaji da se promijeni demografski izgled područja, čiji "dizajn" orkestriraju šijitski lideri, a provodi se izvana, sa sudioništvom dijela "Shabak političara i predstavnika u Bagdadu koji ih podupiru".

Milicije žele eliminirati kršćane

Prije 30 godina populacija Bartelle bila je u potpunosti kršćanska. Demografske promjene posljednjih desetljeća preokrenule su situaciju naglavačke završavajući s podjelama između kršćana i većinski šijitske muslimanske etničke skupine Shabak.

Kada je Islamska država zauzela veći dio sjevernog Iraka, uključujući Ninivsku dolinu, pučanstvo Bartelle napustilo je područje tijekom progona koji su poduzeli sunitski ekstremisti.

Danas, dvije godine poslije svrgavanja džihadističkog kalifata, manje od trećine prijašnjih 3 800 obitelji koje su nastanjivale grad, uspjelo se vratiti. Većina je još uvijek u izbjeglištvu te postoji strah od povratka zbog progona, prijetnji, zastrašivanja koje provode neki članovi Shabak zajednice - točnije zapovjednici šijitskih milicija koje kontroliraju područje. 

Slijedeći protjerivanje Islamske države i konfesionalne podijeljenosti, milicije i naoružane skupine pojavljuju se sa sve većom snagom, nastojeći zadržati osvojeni teritorij na sjeveru Iraka, a poglavito Ninivsku dolinu koja je nekoć bila skoro u potpunosti kršćanska.

Treba uspostaviti regularnu policiju

Qusay Abbas, član Shabaka u Parlamentu, rekao je da su napadi djelo male nereprezentativne manjine.

Međutim, priče (i pritužbe) iz Bartelle i ostalih gradova u području govore drugačiju istinu: da šijitske milicije pokušavaju - uglavnom silom - eliminirati kršćansku sastavnicu. Zapravo slučajevi seksualnih napada, krađe, prijetnja i nasilja protiv pojedinaca postaju sve češći.

Nedavno je, primjerice, jedan Shabak više od sat vremena pucao u zrak točno ispred crkve u ovom gradu.

"Što se događa u Bartelli, ponavlja se, iako u manjoj mjeri, u ostalim područjima Doline, kao što su Karamles i Qaraqosh. Mi se suočavamo s pokretom koji se izgleda širi", objasnio je don Paolo te dodao:

"Vijeće mudraca u Ninivskoj dolini, koje uključuje kršćane, Arape, Shabake, pokrenulo je dijalog i nastoji riješiti situaciju. Nažalost, ne postoje službeni sporazumi, a poglavito nema puta primjene i onih rijetkih dogovora između stranaka."

U ovom kontekstu Crkva u Iraku i dalje ostaje snažno pri odluci da odbija formirati kršćansku miliciju, nego pokušava ojačati inicijative susreta i suočavanja s istinom. "Situacija ostaje delikatna i kršćani se boje. Jedno od rješenja koje daje nadu može biti uspostava službenih institucionalnih policijskih snaga kojima također mogu doprinijeti i kršćani kako bi se čuvao red i zakon", zaključio je svećenik Thabit Mekko. 

Što će kršćanima donijeti izbori u Nigeriji?

Nakon završetka klasične kolonijalne ere u većini država Afrike vodili su se dugotrajni ratovi što je razlog da do danas nije zaživjela istinska demokracija. Jedna od takvih država je i mnogoljudna Savezna Republika Nigerija koju 24. veljače i 31. ožujka 2019. čekaju predsjednički i parlamentarni izbori.Aktualni čelnik Muhammadu Buhari želi osvojiti drugi mandat, ali mu je jak protivnik Atiku Abubakar, biznismen i bivši potpredsjednik. Tu je još 70-ak stranaka sa svojim kandidatima.

Umjesto demokratske borbe, rasprava i slobodnih okupljanja u Nigeriji odjekuju puščani metci i bombe. Tako su tri osobe ubijene u napadu 12. veljače na konvoj guvernera Borno Kashim Shettima na sjeveroistoku Nigerije, za koji se sumnja da su ga izveli pripadnici terorističke pobunjeničke skupine Boko Haram. Do sada je u borbenim djelovanjima samo protiv tih terorista poginulo najmanje 27 000 ljudi, a dva ih je milijuna raseljeno.

U vezi s izborima u Nigeriji, svoje su priopćenje u prosincu dale i SAD: „Islamska Država Zapadne Afrike i Boko Haram izjavili su da planiraju prekinuti predstojeće predsjedničke izbore provodeći napade na nigerijsku sigurnost i infrastrukturu, kao i na mjesta okupljanja kao što su tržnice, hoteli i trgovački centri.“

Tko su Fulani?

Sve to ipak ni približno nije ozbiljno kao najvažnije sigurnosno pitanje Nigerije, a to je pojava „novih“ paravojnih skupina koje se vežu uz nomadsko-stočarski narod Fulani.

Njih je približno 15 milijuna i zbog različitih čimbenika, ali u prvom redu klimatskih, oni su prisiljeni spuštati se sa sjevera na jug u potrazi za pašnjacima za svoja goveda. Fulani su, kao i većina sjevernjaka, muslimani, dok su ljudi na čije pašnjake dolaze većinom kršćani.

Podjela na muslimane i kršćane, kojih je u Nigeriji otprilike jednak broj, opterećuje zemlju koja teško održava autoritet u sjevernim saveznim državama gdje je kršćana „samo“ 30 milijuna.

Farme i sela kršćana u mnogim dijelovima sjeverne Nigerije ubrzano se prazne, a poljodjelski običaji nestaju. Poljodjelci koji su se pokušali vratiti u svoja sela na strašan su način mučeni (odsijecanje šaka). Koriste se i druge vrste fizičkih i psiholoških pritisaka prema oprobanom afričkom scenariju kao što su napadi na crkve u vrijeme misa ili svetkovina, otmice i ubojstva svećenika i redovnica. Od izbijanja problema s Fulanima takva vrsta napada dogodila se u najmanje 22 savezne države.

Religijska podjela pučanstva, osim za prevlast nad zemljom, dobro dođe i bandama za prikrivanje – najčešće bandama na kros-motociklima koje haraju, pljačkaju, kradu stoku i otimaju ljude (po broju otmica u svijetu Nigerija je odmah iza Indije i Pakistana).

Lokalni dužnosnici, nemoćni u obuzdavanju toga ludila, prilagođavaju ga svojim potrebama podjarmljujući svoje narodne skupine protiv onih suprotnih.

Afrička Jugoslavija?

Inače je Nigerija zemlja s najviše kršćana u Africi, i s takvim legitimitetom ugledni kršćani optužuju predsjednika Buharija da zatvara oči pred napadima jer je i on pripadnik naroda Fulani i muslimanski vjernik. On te optužbe snažno negira.

Prema procjenama, do 2050. Nigerija će biti treća zemlja po broju stanovnika na svijetu, odmah iza Kine i Indije. Ona je također kulturno, vjerski i običajno najraznolikija država afričkog kontinenta. Kao takva ima složen politički i pravni sustav u kojem su povezani opće, običajno i vjersko pravo, kao i više razina vlasti, te je za naše shvaćanje društvenog poretka nezamislivo zahtjevno provoditi klasičnu provedbu zaštite ljudskih prava i oživotvorenje izbora na kojima će se natjecati čak 73 političke stranke.

Wole Soyinka, nigerijski moralni autoritet, književnik i dobitnik Nobelove nagrade, upozorio je: „Nigerija se može sunovratiti u etničko krvoproliće gore nego u Jugoslaviji, osim ako se agresori Fulani ne obuzdaju.“

Rakitno: S ravnice ka Sv. Ivanu Krstitelju molitva i srce vuče

Na prostranoj rakitskoj visoravni okruženoj gorjima Jarmom, Gvozdom, Olujom i Konjskim, 12 kilometara od Posušja, na prometnici za Jablanicu nalaze se dvije župe - Sutina te Rakitno sa sjedištem u selu Poklečani. Ravničarski kraj i nepregledni pašnjaci razlog su što se pučanstvo u prošlosti pretežno bavilo stočarstvom i poljoprivredom. Upravo je ta činjenica pomogla u zaustavljanju procesa iseljavanja danas...Za prostor Rakitna može se reći kako spada u onu skupinu ljudskih naseobina koje su naseljene u kontinuitetu još od doba Rimljana, pa i prije, u prapovijesti. Iliri su se ovdje sukobljavali sa svojim osvajačima s Apeninskog poluotoka, a arheolozi i povjesničari utvrdili su glavne ceste koje su išle preko Rakitna.

O postojanju arheoloških tragova na rakitskoj visoravni prvi put je javnost izvijestio fra Rafael Radoš 1878. Tadašnje austrougarske vlasti uputile su u Rakitno dr. Franza Fialu te Wenzela Radymskog koji su objavili stručne radove o tamošnjim nalazima. Njih dvojica su uz pomoć mještana pronašli i popisali stećke. Na Petrovića i Sutinskoj Gradini pronašli su novčiće iz rimskog doba te ostatke ukrasnih metalnih kopči i oruđa.

Države nastaju i propadaju, a Rakitno ostaje

Stvaranjem Hrvatske Države u 9. st. područje današnjeg Rakitna pripadalo je Duvnu, a ne župi Imota, kako bi se možda i pretpostavilo.

Nadalje, u povelji bosanskog kralja Ostoje Kotromanića iz 1408., kojom je braći Radivojevićima dana sva zemlja između Neretve i Cetine, spominje se župa Rakitno koja je 50 godina poslije pala pod Osmanlije. Prvi popis Bosanskog sandžaka iz 1468./'69. ustvrdio je da je Rakitno, koje je pripalo Mostarskoj nahiji, imalo 13 kućanstava koja su bila dužna plaćati 450 akči poreza. Prema ovom malom broju popisanih kuća, može se zaključiti da su žitelji Rakitna pobjegli pred njihovom vojskom, ili odvedeni u roblje. 

 

Tijekom turske vladavine Rakitno je u crkvenoj organizaciji bilo vezano za Duvno i župu Seonicu sve do 1845. kada je postalo samostalnom kapelanijom te 1866. župom.

Dolaskom austrougarske uprave u BiH i Rakitno se počelo buditi iz stoljetne letargije. To se, u prvom redu, odnosilo na početak razvoja školstva. Tako je 1886. otvorena prva osnovna škola. Broj žitelja je rastao, i prema prvom popisu pučanstva 1879., ovdje su živjele 1 693 duše; 1895. godine 2 408, a 1910. čak 3 293.

Ulaskom u Kraljevinu SHS slijedi razdoblje stagnacije, a za vrijeme Banovine Hrvatske u Rakitnu je dosta aktivno bilo Hrvatsko kulturno društvo Napredak koje je mnogo doprinijelo opismenjavanju pučanstva.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovom su se prostoru dogodili veliki zločini koje su počinili četnici i partizani. Progoni i ubijanje rakitskih ljudi trajali su i poslije završetka rata, sve do 1947. Upravo je ta činjenica, kao i političko i ekonomsko zapostavljanje ovoga kraja za vrijeme bivše Jugoslavije, dovelo do velike migracije pučanstva, kako iz cijele Hercegovine, tako i iz Rakitna...

Promjena župnih patrona

Iskazujući želju raditi reportažu iz župa pojedinog kraja, obično su nam najvažniji parametri podatci koja je veličina vjerničke zajednice, njezin zemljopisni položaj te komu je posvećena. U slučaju Rakitna javila se jedna nedoumica. Ovisno o adresaru ili literaturi, vidjeli smo kako je Rakitno posvećeno ili Sv. Ivanu Nepomuku ili Sv. Ivanu Krstitelju. Pridavali smo to mogućnošću tiskarske pogreške... Upravo nam je to bilo prvo pitanje u razgovoru s dr. fra Marinkom Lekom, dugogodišnjim župnikom u Rakitnu.  

„Župa od svojih početaka, to jest od kako je osnovana 1845., odvajanjem od župe Duvno sa sjedištem u Seonici, kao samostalna kapelanija za zaštitnika ima Sv. Ivana Nepomuka. Usprkos činjenici da je bila pod zaštitom mučenika iz zapadne Češke koji je živio u 14. st., ipak, narod zna za samo jednog Sv. Ivana, a to je Krstitelj. Rakićani su uporno kao svojega zaštitnika slavili Sv. Ivu. Kako bi se izbjegla ta nelogičnost, zamolio sam mjesnog ordinarija mons. Ratka Perića da se 'ide za narodom'. Biskup je pitao u Rimu je li uopće moguće promijeniti zaštitnika župe, a odgovor je stigao kako je dopušteno 'samo ako je crkva blagoslovljena, a ne posvećena'“, rekao nam je na početku razgovora fra Marinko te napomenuo da je „transfer“ učinjen na svetkovinu Sv. Ivana Krstitelja 2011.

Izgradnja hrama Božjega

Govoreći o duhovnoj izgradnji župe, zanimala nas je i ona materijalna. Budući da crkva izgleda relativno novo, željeli smo saznati kako je tekla obnova.

„Rakitno kroz povijest do 1845. nije imalo župu u današnjem smislu riječi. Postoje dva crkvišta na području Rakitna i Sutine. Bile su tu nekoć dvije crkve, ne zna se kada su izgrađene. Stoga je Rakitno pastoralno opsluživano iz župe Duvno kojoj se mijenjalo sjedište, najprije u Mokronogama, današnjem Tomislavgradu, te Seonici. Župom pravno postaje 1866. Najprije je sjedište bilo u Vrpolju, a kasnije je prvi župnik fra Rafo Radoš napravio crkvu u brdu, dosta visoko, 700 metara od sadašnje, te joj je bilo teško pristupati zimi“, rekao nam je fra Marinko napominjući da je takva situacija bila sve do pred Drugi svjetski rat.

Kako smo saznali, fra Jure Zlopaša je 1938. započeo izgradnju nove crkve na ravnom terenu gdje se i danas nalazi. Međutim Drugi svjetski rat i teško poraće spriječilo je njezin završetak. Tek je 1964. fra Jozo Peić nastavio radove te 1967. dovršio, doduše ugrubo.

„Blagoslovljena je 18. prosinca 1967. I eto koliko sam mlad kada sam kao svećenik nazočio toj misi“, našalio se župnik napominjući da u crkvu dugo godina nije ulagano jer je u župu na službu došao 2005. i zamijetio je da od blagoslova nije nijednom okrečena.

„Za sve to vrijeme bilo je krivih procjena da Rakićani nisu zainteresirani za obnovu. Međutim, ja sam probao i oni su bili zainteresirani. Započela je obnova 2008./2009. Sve je promijenjeno što se moglo promijeniti, vanjska fasada, novi razglas, kor, pod, novi strop i klupe. Zapravo sve je novo“, rekao je fra Marinko naglašavajući da je sve brzo završeno. Važno je napomenuti da nisu dizani krediti, a nešto je priloga došlo izvana. Ipak, većinu tereta podnijeli su sami župljani.

Umjetnički radovi  

Crkva je relativno velika, neki bi rekli monolitna za jednu bogomolju ipak seoske župe, a unutrašnjost je dosta skladna. Zanimalo nas je kako je postignuto da ništa ne strši niti iskače iz kanona. „Sve što vidite u crkvi, a spada u umjetničke radove, djelo je jednog autora. Pa kad ste vi Bosanci, i taj umjetnik je Bosanac. On je Anto Mamuša. Kada smo počeli govoriti, prva tema bila su vitraji. Odmah sam mu rekao činjenicu da se u umjetnost razumijem 'kao moja baba'. Ali želim da kad baba uđe u crkvu, raspoznaje Gospu, svetce i anđele. Rekao sam da ne želim nekakve šare, niti galerije. Želim crkvu i vjerski ambijent“, ustvrdio je župnik.

Kako je rekao, predlagano mu je da različiti umjetnici rade vitraje, ali on nije želio da umjetnine odvlače pozornost od oltara te je zahtijevao pobožni ambijent koji će stvoriti ista ruka...

Ima mladih...

Nakon razgovora o crkvi kao zdanju, popričali smo i o onomu bitnijem segmentu svake župe, to jest živoj Crkvi. Kako smo na početku napomenuli, ovdje je zaustavljen ili, kako je pravilnije reći, umnogome usporen odlazak vjernika. Razlog tomu je zasigurno stočarstvo, industrija vezana uz taj dio ljudskog djelovanja te ugostiteljstvo po Blidinju. Znatan dio vozari ka poslu u Posušju te Hrvatskoj, ali živi u Rakitnu.

Tako danas u župi ima 1 249 vjernika u 318 obitelji. Iako ta brojka nije ni blizu onoj iz 1910., Rakitno je danas za Hercegovinu jedna prosječna, a za nas koji smo obišli skoro cijelu BiH, zapravo velika župa.

U 2017., u odnosu na 2016., broj vjernika se smanjio za 38, međutim tu statistiku treba promatrati pažljivo, neki se presele u susjedno Posušje, drugi se ožene/udaju u drugu župu, a manji dio ode u Hrvatsku ili, na kraju, Njemačku. Nažalost, najviše boli odlazak mladih obitelji.

Kršteno je 15 djece, to jest troje više nego od pretprošle godine koja je bila u povijesti župe statistički najlošija, a preminulo je 20 župljana. Činjenica koja pokazuje kako nema prirodnog prirasta, ali brojke ipak nisu crne. Krizmano je 35 mladih, a vjenčano devet parova od kojih većina ostaje u župi. Međutim, alarmantna je brojka starih momaka i neudanih cura, mada još ima nade, danas su tridesete godine života nove dvadesete.

Kako nam je župnik rekao, veliki problem je taj što u Rakitnu „nema mjesta za ljude s fakultetom“. Za obične radnike posla ima, tako da je perspektiva studenata ostati u onom mjestu gdje su završili više škole, ili tražiti kruha drugdje.

„Vjeronauk s djecom se održava redovito. U školi imam vjeroučitelje, a župni držim redovito subotom. Imamo dva zbora – jedna profesorica glazbe dolazi izdaljega na probe i za svetkovine svira. Organizirane Frame nemamo, oni koji su zainteresirani, idu u Posušje i osjećaju se bolje u širem društvu, a dolje je Frama veoma jaka. Imamo ponekad seminara i duhovnih obnova u suradnji s mladima iz Splita koji animiraju“, rekao nam je župnik i ustvrdio da rijetko tko od ministranata „dođe“ do trećeg razreda srednje škole. „Već kad se zamomče, teže ih je 'pohvatati', a ovi mali hoće ministrirati – ima ih uvijek 15 do 20“, naveo je fra Marinko.

Boljka duhovnih zvanja

Kako je dokazano da put do svećeničkoga zvanja ima dijelom korijene i u ministriranju, zanimalo nas je daje li Rakitno duhovnih zvanja. „Najžalosnije poglavlje ove župe... Polazilo je puno mladih u sjemenište. Recimo godište 1948./'49. išlo ih je po sedmorica u sjemenište, a nijedan nije ostao. Imamo jedno prezime Romić, gdje su roditelji otišli u Hrvatsku, dvoje u Slavoniju, jedni u Dubrovnik, te su njihovi potomci postali svećenici. To je Rafael u Dubrovniku te Orislav i Šimun koji se vratio u našu provinciju. U Dubrovniku na Dančama imamo dvije časne sestre, mi ih zovemo Dančarke“, rekao nam je fra Marinko napominjući da je posljednji svećenik iz Rakitna kojemu su roditelji ostali u župi te da je tu i odgojen, poginuo 1945. Poslije toga nijedan nije zaređen za svećenika.

Zavjetna kapelica...

Potom smo malo obišli crkvu. Dvorište krije još jednu posebnost ove župe koju je fra Marinko zatekao kada je došao na službu. Riječ je o zavjetnoj kapelici, sličnoj desetcima drugih koje smo vidjeli na drugim župama. „Na kapelici piše da je za neoženjene i neudane. Ovo je radio moj predšasnik fra Šimun Romić. Je li to bila izvorna nakana samoukog i dobrog lokalnog umjetnika koji je župi darovao Gospin kip: ne znam. Selom je pukao glas da ih se barem deset udalo nakon molitve Gospi ovdje. Tražio sam da mi se da barem jedno ime, no svi su čuli od nekoga, ali konkretne osobe nema“, ustvrdio je župnik i kroz smijeh naglasio da je ideja iznimno zanimljiva, a ljudi dolaze i zagledaju pa čak i ako ne žele moliti na tu nakanu.

Glas o kapelici se proširio i do središta biskupije, Mostara. Neke djevojke su čule da postoji kapelica u Rakitnu u kojoj im se prijateljica pomolila, te se brzo udala, i telefonom su tražile upute kako doći iz Mostara. Zaista zanimljivo, možda se netko i javi da mu je „uspjelo“.

Rakitno ostaje

Kako je u zimsko vrijeme dan kraći, morali smo se brzo rastati. Pozdravljajući se s fra Marinkom izvan dvorišta, djelomično zatrpanim snijegom, vidjeli smo spomenik ubijenim župljanima tijekom ratova. „O Rakitnu je napisana jedna monografija u kojoj su popisane sve žrtve Drugog svjetskog rata i ovoga posljednjega, njih točno 400. Kad je spomenik rađen 2002., tada je nedostajalo imena pa je do pojave monografije pronađeno još novih te se došlo do te brojke. To je sve bio mladi svijet, vojnici. Bilo je nešto poginulih na bojištima, a veći dio je poginuo na Križnom putu, te kada su partizani dolazili u selo 1945. i 1946. te ulazili u kuće i ubijali“, komentirao je poantu o važnosti izgradnje jednog takvog spomenika što su uradili prošli župnici kako bi se svi prolaznici, a i župljani, podsjećali na vrijeme koje je iza nas, nadamo se, zauvijek.

Kako smo vidjeli, zbog siromaštva i političke nepodobnosti ovoga kraja mnogi su se raselili, ali se u posljednje vrijeme taj trend polako zaustavlja zbog razvoja stočarstva i obrta. To je dokaz kako zdrave i stabilne tvrtke te obiteljski poslovi koji nude dostojanstvenu plaću za uloženi trud mogu zaustaviti populacijska gibanja i pompozno najavljene egzoduse.

Života na ovoj visoravni je oduvijek bilo, kako vidimo i bit će, Bogu hvala na tomu.

 Pčelarstvom se bavi desetak fratara

Malo je poznato da franjevačka zajednica u Hercegovini ima desetak fratara koji se bave pčelarstvom. Među njima je i dr. fra Marinko Leko koji je „odgojio“ savjetima i pomoću, kroz dugi niz godina, veliki broj pčelara.

Prošlih godina, kada se malo koji pčelar u Hercegovini mogao pohvaliti velikim prinosima meda, u Rakitnu kod fra Marinka ga je bilo podosta. Za njih kao da nije bila loša godina! Je li do znanja ili podneblja... ostavit ćemo misteriju.

Prezimena

U Hercegovini se mogu pronaći matične knjige od druge polovice 18. stoljeća. Nažalost, veliki broj matičnih knjiga u BiH je u vrijeme ratova uništen ili izgubljen, kao u župi Rakitno. Podatci o prezimenima rakitskih rodova mogu se pronaći u povijesnoj građi Arhiva u Zadru, te u starim župama u Podgori, Imotskom, Vinjanima, Seonici i Rakitnu. Prezimena svjedoče o tome kako je ogromna većina rodova bila podrijetlom iz južnih predjela zapadne Hercegovine. Njima je Rakitno služilo kao „planina“ za ljetne ispaše brojnih stada. Danas u Rakitnu postoji 38 prezimena, a nažalost 24 su nestala, izumrla ili se odselila, nema nikog od njihova roda i plemena.

Današnja rakitska prezimena su: Barišić, Bonić, Bošnjak, Brekalo, Bulaja, Buntić, Bušić, Ćurdo, Drinovac, Dumančić, Đerek, Gudelj, Ivanković, Jakovljević, Kolobarić, Lucović, Markota, Mihalj, Mijatović, Miličević, Mitar, Oreč, Pavković, Pejić, Perko, Petrović, Radoš, Rajič, Rezo, Romić, Sabljo, Soldo, Srebrović, Šarić, Tokić, Tomić, Topić, Vukoja i Zlomislić.

Groblja i naselja

Na području župe postoji osam grobalja: Ivankovića groblje u Poklečanima, Petrovića i Đerekovo groblje u Vrpolju, Staro i Novo groblje u Mukinjama te groblja u Donjim Poklečanima, na planini Štitar i u Dupovcima. U Đerekovu groblju i na Štitaru se više ne ukapaju mrtvi. Sva groblja imaju kapelice, a uz crkvu se nalazi moderna mrtvačnica.

Župu čine naselja: Mukinje, Poklečani (tu je crkva), Vrpolje, (šest zaselaka) i Zaglavica.