Gosp. Čilić se školovao u Vitezu,
Sarajevu i Ljubljani. Po obrazovanju je socijalni radnik, a prema
profesionalnom angažmanu novinar i publicist koji je radio u Sportskim novostima, zagrebačkom Vjesniku, a od 1986. u Slobodnoj Dalmaciji gdje je i
umirovljen. Radio je i u drugim medijima, npr. Radiopostaji Herceg-Bosne, a suosnivač je i prvi glavni
urednik Radiopostaje Vitez.
Od prvog dana uključen je u
oružani otpor srpskom agresoru, a kasnije je postavljen za člana Zapovjedništva
Viteške brigade HVO-a. Prije blokade
Lašvanske doline bio je na crtama obrane od srpskih paravojnih snaga na
području Kamenjaša (planinsko područje između Bugojna, Novog Travnika i
Komara), nakon Vašingtonskog sporazuma bio je na Kupreškoj bojišnici (između
planine Cincar i Kupreškog polja, pa na Glamočkoj bojišnici (područje Rore i
Rorskoga polja).
Poslije potpisa Daytonskog
sporazuma, iako mu je nuđen ostanak u vojsci, otišao je i u potpunosti se
posvetio novinarstvu. Autor je i suautor više knjiga, publikacija, među njima Viteške ratne kronike, foto monografije Svjetlost i nada: Bijeli put i bolnica u
Novoj Biloj...
Poštovani, 8. travnja se obilježava četvrt stoljeća od osnivanja HVO-a.
Što možemo reći o HVO-u danas, 25 godina poslije?
Ogromna većina pripadnika HVO-a s
pravom se ponosi što su u tim presudnim vremenima bili na braniku svoje
domovine BiH, na braniku, posredno i neposredno, drage nam Hrvatske, na braniku
svoga roda i naroda. Najprije od srpskog agresora podržavanog snagama tzv. JNA,
a kasnije i od, do tada političkog i ratnog saveznika, tadašnje muslimanske
politike i njihovih vojnih snaga, Armije BiH u čijim su se redovima borili i
mudžahedini.
Bili su to, a rekao bih i ostali
dani ponosa i slave, kako je to već davno rečeno i opjevano. Jer, Hrvatsko
vijeće obrane bilo je oružana snaga,
vojna organizacija i formacija, a ujedno izvršno i pravno tijelo Hrvatske
republike Herceg-Bosne, oružana i administrativna snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini
uoči, za vrijeme rata i neposredno u poraću.
Ne smije se zaboraviti nego treba
posebno istaknuti i stalno isticati, Hrvatsko vijeće obrane je osnovano iz
nužde. Hrvati su jednostavno natjerani na taj korak jer se nad njih nadvila
velika opasnost od srpske agresije koja je već odavno žarila i palila Lijepu
našu. Jer, Država (?) za koju su Hrvati na Referendumu plebiscitarno glasovali
nije funkcionirala, nije je bilo briga za Hrvate. Poznata je i izjava Alije Izetbegovića, nakon zločina u
Ravnom i drugim područjima Istočne Hercegovine gdje su živjeli Hrvati, kako „to
nije naš rat“, kao i stalna njegova „očijukanja“ s tadašnjim rukovodstvom
Jugoslavije.
I može se reći osnivanje HVO-a u
svim segmentima nužnim za obranu, za funkcioniranje života uopće, pa ma što god
tko mislio o tomu, bila je vizionarska odluka, poduhvat koji će zauvijek ostati
zlatnim slovima zapisan u povijesti hrvatskog naroda. No, nećemo zaboraviti
reći da je Hrvatsko vijeće obrane bilo nositelj izvršne i upravne vlasti u
Herceg-Bosni, kao što se ne smije zaboraviti da je sve to, sukladno statutarnoj
odluci, bilo privremeno, do uspostave redovno i legalno izabrane izvršne i
upravne vlasti. I u takvim teškim ratnim vremenima Hrvatsko vijeće obrane je
funkcioniralo na visokoj razini i na području Herceg-Bosne bilo je sve
funkcionalnije, daleko bolje i kvalitetnije nego na područjima pod muslimanskim
ili srpskim nadzorom.
U nekim je područjima žestoka obrana HVO-a postala gotovo legendarna,
ali možete li nam, prema vašem saznanju, reći gdje se, u kojim gradovima i
selima, moglo učiniti više?
Jasno je, ništa se ne može svesti
pod zajednički nazivnik, posebno kada je riječ o ratu. Naime, za različite
(ne)uspjehe HVO-a diljem BiH niz je razloga – zemljopisnih, komunikacijskih,
organizacijskih, prosudbenih, „viđenja“ opasnosti, odlučnosti braniti se,
ostati i opstati…
No, za legendarne obrane, kako
kažete, moralo se ginuti, ginuti i krv prolijevati. Mi u Lašvanskoj dolini smo
ginuli i krv prolijevali, branili se nadčovječnim naporima, neviđenom hrabrošću,
kažu mnogi, a ja ću reći da drugoga izbora i nismo imali. Nitko nas nije zvao
pod svoje okrilje, nije nam imao tko pomoći, svaki dan nas je bilo manje…, bili
smo, slikovito rečeno, drvena barka u morskoj oluji s nikakvim izgledima
ostanka na površini, ne potopljeni…
Naime, ispred nas snažan, višestruko
brojniji neprijatelj, a iza nas naš dom i u domovima naši najmiliji. Treba li i
može li biti većega motiva, odlučnosti i hrabrosti za boriti se? Samo u mom
malom Vitezu poginulo je ili su ubijeni 653 pripadnika HVO-a i hrvatska civila,
među kojima je bilo staraca i djece. U Travniku je 427 poginulih i ubijenih
pripadnika HVO-a i 127 civila, a u Lašvanskoj dolini približno 2 000 poginulih
i ubijenih, 5 000 ranjenih… A ništa tuđe nismo pokušali osvojiti, uzeti…
Željeli smo samo ostati i opstati.
Istina je, za neke krajeve gdje
baš i nije bilo uspjeha vežu se razne priče, kako komu odgovara: izdala nas,
ili prodala nas Hrvatska; bježali su, nisu se htjeli boriti; bili smo
malobrojniji, slabo naoružani, a neprijatelj snažan, dobro naoružan…
A što je od toga istina, zaista
bi bilo nekorektno s moje strane bilo što tvrditi ili bilo kakav sud donositi.
Jer, 316 dana moja Lašvanska dolina je bila u potpunoj blokadi, opkoljena sa
svih strana, stalno napadana od osmostruko brojnijeg neprijatelja. Voda i
struja su nam stalno bili isključeni, s minimalnim količinama hrane, bez
lijekova. Crkva je bila bolnica, borili smo se, ginuli, djeca su se rađala i u
takvim okolnostima, a ostali smo i opstali. I reći ću, u Lašvanskoj dolini se
zaista nije moglo ni bolje ni više. A na nekim mjestima možda je i moglo?
Kako
komentirate trend u današnjem društvu da hrvatski branitelji i ratni vojni
invalidi bivaju optuživani da imaju „velike“ mirovine, često i lažne, a
zaboravlja se njihova nemjerljiva uloga u obrani hrvatskih ognjišta?
Komu i zašto smetaju mirovine
koje imaju pojedini pripadnici HVO-a, ratni vojni invalidi, obitelji poginulih,
a daje ih Republika Hrvatska? Istina, primaju oni i mirovine, invalidnine, skrb
i u BiH i tu je, čini se, najveći problem. Po mišljenju, po djelima i postupcima
bivšeg ministra federalnog Ministarstva branitelja, Zukana Heleza, tu su i
najveći problemi. Bivši ministar Helez želio ih je „izvesti“ iz svih prava koja
im pripadaju, a on bi, kada bi mogao, sve Hrvate „izveo“ iz Bosne i Hercegovine,
da ih nema i da ih više nikada na ovim prostorima i ne bude. A neće ići!
Uostalom, tisuće branitelja, pripadnika HVO-a koji su branili i obranili i svoj
narod i svoju Bosnu i Hercegovinu, nemaju nikakve ratne, materijalne ni bilo
koje druge, privilegije. Među takve spadam i sam. Dragovoljac sam Domovinskoga
rata, časnik sam HVO-a, nikada ništa materijalno nisam očekivao, tražio niti
dobio. Prevare, lažne mirovine, a ujedno i visoke plaće za obnašanje važnih (i
dobro plaćenih) visoki dužnosti u strukturama vlasti, kao, recimo, u slučaju
visokog dužnosnika HDZ-a BiH i federalnih struktura vlasti, Nikole Lozančića (tvrde mnogi ujedno i
lažnog invalida), kao u slučaju HSP-ovca Živka
Budimira…, neprihvatljive su i za takve makinacije morali bi i odgovarati.
Međutim, moram reći, pa gdje, u kojem segmentu društva, u kojoj organizaciji,
udruženju u politici…, nema lopova, mutikaša, prevaranata. No, to je posao
nadležnih organa i institucija. I, rekao bih, s tim „visokim“, ponekad na
prevaru dobivenih mirovina, ne smije se, grijeh je to, prikrivati, sakrivati,
umanjivati i uloga koju su primatelji mirovina i invalidnina, pripadnici HVO-a
uopće, imali u obrani BiH, svoje rodne grude i svojih obitelji. Zavist je bolest,
no često takvi napadi imaju i druge i drugačije nakane i konotacije.
Je li u tijeku
sotonizacija HVO-a i općenito hrvatskog vojnika u BiH? Konstantno se u medijima
ponavljaju nesretne slike bošnjačkih logoraša, rušenja Starog mosta u Mostaru,
zločina u bošnjačkim selima... Kako se osjeća obični vojnik HVO-a?
Sotoniziranje HVO-a traje, traje
i ne prestaje. Mi smo agresori, ustaše, koljači, fašisti, u svemu „takozvani“,
nelegalni…, sve se to ponavlja iz dana u dan, iz emisije u emisiju,
„dokumentirano“, mnogo toga što se nikako ne može stvarno dokumentirati…, ne
bježeći od istine i činjenica da su se i na našoj strani, hrvatskoj, činili
zločini. Od tih i takvih činjenica Hrvati niti bježe niti mogu pobjeći.
Međutim, pitanje je gdje je pravda,
gdje je istina, gdje je objektivnost. Zar žrtva nije žrtva, po Božjim i
ljudskim načelima, ma čija ona bila i ma čije je ona nedjelo? Kada je u pitanju
bošnjačka politika, bošnjački mediji, toga nažalost nema. Ma, neka me netko iz
tih medija demantira, kaže mi kada su i gdje prikazali masakrirana tijela živih
odvedenih i u najlonskim vrećama vraćenih zarobljenih u Križančevu Selu; žicom
vezane, mučene i masakrirane zarobljene iz Buhinih Kuća… Neka mi kažu kada i
gdje su emitirali snimke osmoro ubijenih viteških mališana i snimke izbezumljenih
roditelja koji skupljaju dijelove njihovih tijela. Neka mi kažu i pokažu kada i
gdje su pokazali zatočenike Hrvate iz Muzičke škole (Zenica), iz Silosa u
Busovači, s nogometnog stadiona Iskra
i još 11 logora Armije BiH u Bugojnu., iz Orašca u općini Travnik gdje su i
ritualno odrubljivane hrvatske glave… Licemjerje je što oni čine i kako rade! Kao:
Hrvati, pripadnici HVO-a su činili zločine, a Armija BiH to nije činila i moglo
bi se govoriti tek o sporadičnim, pojedinačnim incidentima.
To i tako je govorio Alija Izetbegović, a papagajski znao
ponavljati i njegov nasljednik, sin mu Bakir.
E, da je tako zaista i bilo! Nasreću, istina polako izlazi na vidjelo, iako se
već odavno pod tepih gurnulo više tisuća dokumenata o zločinima Armije BiH koje
je, recimo, nadležnim organima pa i pravosuđu prije tri godine „podastro“
ugledni i hrabri dugogodišnji visoki dužnosnik SDA, Mirsad Kebo. A dokaza o zločinima pripadnika Armije BiH, o
nalogodavcima ima još na stotine, tisuće.
I Vi me sada pitate kako se u
takvim okolnostima bošnjačke pravde i istine, dvostrukih aršina, nakaradnog i
nepoštenog pravosuđa od pravde i istine bošnjačkih medija, osjećaju bivši
pripadnici HVO-a. Reći ću Vam: osjećamo se frustrirano, nemoćni smo, a to je
uvijek najteža situacija. Nemamo medije, nemamo izbora, nemamo mogućnosti reći,
pokazati i drugu stranu medalje. A kada bi se vidjela i ta druga strana, mnoge
bi zaboljela glava, mnogi bi završili iza rešetaka gdje im je i mjesto. Teško
je sve to podnositi, teško, no mi Hrvati smo naučili na pritiske, da nismo već
odavno nas ovdje ne bi ni bilo. A ima nas i bit će nas!
Kako vi kao hrvatski dragovoljac
komentirate uhićenje pripadnika HVO-a iz Orašja? U optužnici koja se stavlja na
teret uhićenima spominje se i famozni „udruženi zločinački pothvat”... Je li
njihov grijeh samo taj što su se obranili na tom malom području?
Naravno, zločin se može počiniti
i činjeni su i tamo gdje se branilo, a ne napadalo. S jedne, druge i treće
strane. I tu nema ništa sporno niti za bilo koji zločin može biti opravdanja.
Međutim, kada su u pitanju optužnice i uhićenja pripadnika HVO-a Orašje u
kojima se optužuju za sudjelovanje u „udruženom zločinačkom pothvatu“, onda, da
nije tužno, sve bi to bilo smiješno. Poharati cijelu Bosansku Posavinu,
opljačkati i protjerati 150 000 Hrvata, popaliti i uništiti njihove domove, za
sve to nikoga ne optužiti i procesuirati, a optužiti one koji su organizirali i
vodili obranu i sačuvali mali dio Posavine, zaista je nonsens.
Krivi su jer su živi, jer su
branili i obranili, a mogli su i trebali pobjeći preko Save i „mirna Bosna“.
Prema dosadašnjim optužnicama i
procesima koji su vođeni, koji se vode i koji će se još voditi, neće ostati
nijedan ugledni Hrvat, politički ili vojni dužnosnik, po onoj ili ovoj
„krivici“ koji nije vidio i „osjetio“ sud u Haagu ili Sud za ratne zločine BiH.
Svi smo mi krivi, svi smo mi sudionici „udruženog zločinačkog pothvata“, krivi
smo što smo branili i obranili i tako pokvarili neke i nečije planove. Zločini,
progoni, pljačke, silovanja, takozvani, nelegitimni, secesionisti …, sve se to
nama pripisuje i tako nas etiketiraju. Bez moćnog mentora smo, bez zaštite
petrodolara smo, bez Turske, Rusije…, najmalobrojniji smo i „kamen u cipeli“
smo mnogima. Sjetite se samo, poslije Blaškića
i Alesovskog početkom 1996., stiglo
je još 11 optužnica protiv civilnih i vojnih dužnosnika s područja Lašvanske
doline. A jedan od njih, kasnije, nakon dvije godine oslobođen svih optužaba kazao
je prilikom dragovoljnog odlaska u Hag: „Mi smo u čaši vode zahvaćenoj u našoj
Lašvi.“ Poruka je jasna, krivi smo jer smo Hrvati, jer smo se branili i
obranili. A bila je još jedna optužnica protiv Stipe Alilovića, optuženog za ratne zločine počinjene u Vitezu, u
Lašvanskoj dolini u prvoj polovici 1993. A Vitez i BiH, Stipo Alilović s
obitelji napustio je u travnju 1992. odselio u Nizozemsku i prema potvrdama iz
policije nikada više Nizozemsku nije napuštao, a 17 listopada 1995., u
Amsterdamu je i umro. Što na to reći, dodati...? Možda će sve ovo čitateljima izgledati
i djelovati patetično, no ovo su činjenice koje se argumentima ne mogu
pobijati!
Pitanje Haaga je uvijek nezaobilazno, a i sami ste bili u Međunarodnom
sudu kao svjedok. Običnom čovjeku se čini kako u Haagu imaju svoju posebnu
viziju „pravde“ za pripadnike pojedinih naroda iz bivše SFRJ? Možete li nam
ocijeniti rad tog međunarodnog suda?
Da, bio sam svjedok u Haagu i već
tada sam vidio, osjetio da je Haški sud prije politička nego pravosudna
institucija. Pitao sam se kakva je to međunarodna pravosudna institucija kada –
uglavnom bez ikakvih dokaza, bez mogućnosti da bilo što kažu u svoju obranu – prije
dragovoljne predaje, osumnjičene proganja kao divlje zvijeri. Pitao sam se, jer
sam svakog od tih 13 u Hagu zatočenih s područja Viteza i Busovače „u dušu
poznavao“, skupa s njima dijelio zlo i dobro u tim teškim ratnim vremenima, a
nekima od njih po zapovjednoj hijerarhiji bio sam i nadređen, a zapovjedniku Viteške
brigade HVO-a, Mariju Čerkezu, u
svojstvu člana Zapovjedništva bio sam „desna ruka“, moglo bi se reći: „Bože moj,
što se ovo događa?“ I reći ću Vam, nema te sile koja bi me natjerala ići
svjedočiti i braniti ratne zločince. Moj odgoj, moj svjetonazor mi takvo što
nije dao ni zamisliti. Reći ću, također, kada sam s odvjetnicima dogovarao o
svjedočenju, s Antom Nobilom i Jadrankom Sloković, postavio sam im
samo jedan uvjet: Nemojte od mene tražiti da bilo što lažem. Naime, znao sam
koga branim, znao sam da se za njih mogu zakleti i Bogu i narodu, pa tako i
Haškom sudu i za njih ne treba ništa lagati. Istina, bilo je kasnije i pokušaja
angažirati me u svojstvu svjedoka u nekim drugim haškim predmetima. Nisam
pristao, a valjda ne treba dodatno objašnjavati zašto.
Reći ću, također, kako me suci i
tužitelji u Haagu uopće nisu impresionirali. Dapače, razočarali su me
nepoznavanjem situacije i okolnosti za što su moji prijatelji iz Viteza i
Busovače bili optuženi i suđeni. Međutim, mora im se priznati mnoge su
oslobodili po svim točkama optužnica; nekim su provedeno vrijeme u zatvoru „pokrili“
kaznom, a rekao bih bez ikakvih dokaza, a „zaglavio“ je tek Dario Kordić. A otvoreno ću kazati
svoje mišljenje, da Kordića nije bilo ne bi bilo ni nas Hrvata u Srednjoj Bosni.
Možda ova moja konstatacija zvuči pretenciozno, ali uvjeren sam, potvrdit će je
mnogi Hrvati u Srednjoj Bosni, povjesničari i vojni analitičari. Pa otud i moje
pitanje samom sebi: Je li to najveći Kordićev krimen? A ova konstatacija mogla
bi biti i dio odgovora na prethodno pitanje o „grijesima“ optuženih iz Orašja
jer su se obranili na tom malom području.
Na Haaškom sudu nastavljena je žalbena rasprava za bh. šestorku. Koliko
taj proces utiče na život običnih ljudi koji su samo branili svoja ognjišta?
Molim Vas lijepo, evo na početku
odgovora na Vaše pitanje, moje pitanje i Vama i vašim čitateljima: Pa, zar se
ovaj proces 'Prlić i ostali' nije pretvorio u ružni i tužni cirkus? Trinaest
godina ljudi su u kazamatu, groznom kazamatu koji psihički ubija, a pravomoćne
presude još uvijek nemaju. Sada im se, kao kruna svega, uporno nameću važne
uloge u „udruženom zločinačkom pothvatu“, a preko njih, po svaku cijenu, u tu
mrežu uvlači se i Hrvatska.
Žele nas sada sve „začiniti“
kolektivnom odgovornošću: monstruoznom optužnicom protiv Hrvatske i nas Hrvata
iz Bosne i Hercegovine i HVO-a, bez kojih ne bismo opstali ni ostali tu gdje su
naši korijeni, temelji našega postojanja. Pravdo, gdje si, ima li te?
Odrastao sam i odgojen sam u
obitelji koja je, s majčine i očeve strane uvijek sanjala Zapad, zapadnu
pravdu, demokraciju… Znao sam govoriti kako meni sunce izlazi sa zapada, a
nakon što sam mnogo što vidio i doživio, u ratu, u Haagu, kroz Haški sud, znao
sam reći dužnosnicima međunarodne zajednice, koji su kao „prosvjetitelji“ i
„pomiritelji“ dolazili u BiH, a nama iz dana u dan bivalo sve gore i gore: „Gdje
ste braćo Rusi?“
Razumjeli su oni što im govorim,
vjerujem da su i razumjeli zašto takav obrat kod zagriženog antisocijaliste
tipa jugoslavenskog i Istočnog bloka. I sada, nažalost, takve misli i takva
pitanja me opterećuju, nameću mi se. Jer, mnogo što je „prljavo“ kada je riječ
o Zapadu i zapadnoj demokraciji!
HVO je obranio hrvatski narod u BiH, a dosta obranjenog je izgubljeno
makinacijama velikih sila te političkim nametanjima, a danas smo svjedoci
iseljavanja Hrvata... Obranili se u ratu, a gubimo u miru...
Prije svega Amerikanci, a i drugi
svjetski moćnici i svjetski policajci nisu dali da se agresor pobijedi, da HVO
uđe u Banju Luku. A bio je nadomak. Otpora ne bi ni bilo, a neke kolege
novinari iz Banja Luke govorili su mi kao su svi bili pripremljeni i spremljeni
za bijeg „tamo daleko“. Uostalom, to je mjesec dana u Vitezu, na svečanostima
obilježavanja 25. obljetnice utemeljenja Zbornog područja Vitez, govorio
umirovljeni general, ratni zapovjednik operacija oslobađanja područja Jajca,
Vlašića i pohoda ka Banjoj Luci, Filip
Filipović. Rat je stao, a onda su stigle i naredbe „velikih“ da dio Kupresa,
Šipovo, Mrkonjić Grad, dijelovi Sarajeva i okolice…, pripadaju Republici
Srpskoj kako bi, po svemu, pa i prostorno, stvoren pandan Federaciji BiH.
Kasnije, visoki predstavnici i drugi dužnosnici međunarodne zajednice krojili
su nam odijela, nama Hrvatima, po svojim mjerama, a bilo kakvo protivljenje tomu
značilo je političku smrt ili optužnica za tko zna što…
Takve metode – demokratske nema
što – osjetilo je i iskusilo i više od 200 istaknutih dužnosnika koje je
hrvatski narod na izborima ovlastio da ga zastupaju, da istupaju u njegovo ime.
I skrojena nam odijela bivala su sve tješnja, rađena od najlošijeg materijala.
Bilo je i naših, hrvatski propusta. Pa, evo, BiH nikako da pođe disati punim
plućima, „zrak „ se nama Hrvatima i dalje uzima na svakom koraku; Hrvatska je
ušla u Europsku uniju, mi Hrvati u BiH skupa sa svojom subraćom, i putovi su se
otvorili odlascima, opravdanim trbuhom za kruhom ali i pomodarskim, rekao bih,
a to je proljetos, upravo u Vitezu, ustvrdio i kardinal Vinko Puljić. Odlaze ljudi, masovno, moglo bi se reći, no vjerujem
kako nećemo „iscuriti“, kako potoci krvi proliveni u obrani hrvatski prostora,
rodne nam grude, nisu tekli uzalud. Vjerujem, iskreno!
Možemo li zamisliti današnju BiH da HVO nije osnovan?
Ni u snu ne mogu zamisliti
današnju Bosnu i Hercegovinu da Hrvati plebiscitarno na referendumu nisu
glasovali za njezinu neovisnost, da nešto kasnije nisu osnovali Hrvatsko vijeće
obrane, da nisu zaustavili srpsko-crnogorske i snage tzv. JNA na Livanjskom
polju, u dolini Neretve, na Komaru, Vlašiću… Da Hrvati nisu zauzeli vojarnu u
Čapljini (23. travnja 1992.), tri dana kasnije vojarnu Draga kod Busovače (kada je za osvetu ovaj gradić taj dan
bombardiran, srušeno i zapaljeno nekoliko stambenih objekata, Vatrogasni dom, a
smrtno je stradalo troje civila), sedam dana kasnije veliko skladište
naoružanja i vojne opreme na Slimenima kod travničkog naselja Dolac (u oružanom
sukobu pale su i prve hrvatske žrtve u sukobima sa srpskom soldateskom:
Vitežani Ilija Petrović i Josip Kurevija, a još sedmorica
bojovnika su ranjena), da već mjesecima ranije nisu Hrvati goloruki
zaustavljali konvoje JNA koji su pokušavali izvoziti iz vojnih tvrtki Vitezit u Vitezu i Bratstvo u Novom Travniku, vojnu opremu, topove Nora, VBR-ove i barutna punjenja…
Dio oduzetog odvožen je u
Hrvatsku, a dio su Hrvati davali Muslimanima, iako oni u tomu nisu sudjelovali.
To nije bio njihov rat… I da dalje ne govorim, ne iznosim činjenice: Bosne i
Hercegovine, ovakve kakva je danas, bez Hrvata, bez HVO-a, pa i unatoč
činjenici da to ni u snu Bošnjaci neće priznati (a znaju da je to tako),
sigurno ne bi bilo.
Suci u Haagu su Vas pitali da odgovorite kada ste mobilizirani. Vi ste
na to rekli da nikad niste mobilizirani, nego ste bili dragovoljac... Kakva je
bila njihova reakcija?
Kao što je i inače praksa, na
početku moga svjedočenja pitao me predsjednik sudbenog vijeća za osnovne podatke,
o radu obrazovanju, obitelji… pa na kraju i kada sam mobiliziran u postrojbe
HVO-a. Odgovorio sam da nisam mobiliziran, a on me, činilo mi se, začuđeno
upitao kako to da nisam mobiliziran, a iz dokumentacije koju imaju o meni
vidljivo je da sam bio visoko pozicioniran u Viteškoj brigadi HVO-a. Kazao sam
mu da sam se ja sām dragovoljno uključio u hrvatske oružane formacije, u
početku postrojbe lokalnog karaktera, kasnije u osnovani, formirani HVO.
Zašto im je to bilo čudno ili
možda zanimljivo, pojasnili su mi odvjetnici. Naime, u tom procesu mojih
prijatelja ja sam bio prvi svjedok obrane, a svi svjedoci optužbe su
minimizirali svoju ulogu u postrojbama Armije BiH, nitko od njih nije bio (?)
dragovoljac, svi odreda su bili mobilizirani. A moje dragovoljno uključivanje u
hrvatske oružane formacije, uopće ne treba glorificirati, jer takvih je bilo na
stotine, tisuće… rekao bih većina pripadnika HVO-a bili su dragovoljci. Dodat
ću, iz naše male Lašvanske doline, u drugoj polovici 1991. kada je Hrvatska već
gorjela, presijecana i komadana, u Hrvatsku je otišlo oko 200 mladih Hrvata
braniti Lijepu našu... Neki od njih zauvijek su ostali u njezinim njedrima,
neki su ostali s trajnim invaliditetom. Takvih hrabrih, odlučnih mladih ljudi,
dragovoljaca, naravno, bilo je stotine, pa i tisuće i iz drugih krajeva i
područja BiH, pa otud, valjda, i te sporne (?) visoke i brojne mirovine koje im
je dala njihova (naša) Hrvatska.
Nema komentara:
Objavi komentar