Uskrsnut će župa Trn, još otpisana nije!

Župa Sv. Josipa – Trn, nalazi se 10-ak kilometara od središta Banje Luke u pravcu Bosanske Gradiške. Spada među najmlađe župe u Banjolučkoj biskupiji jer je osnovana prije 37 godina. Unatoč svojoj „mladosti“, njezina izranjavana zajednica vjernika čuva dosta priča, u što smo se i uvjerili. Iako malobrojni, Hrvati-katolici Trna ne gube nadu i s entuzijazmom gledaju u budućnost...

Na početku je važno napomenuti nekoliko stvari. Prvo je činjenica da je redakcija Katoličkog tjednika željela prije skoro sedam godina pisati reportažu o župi Trn i to na dan kada je banjolučki biskup Franjo Komarica, krajem rujna 2010., predvodio obred posvete obnovljene crkve pred 600-tinjak župljana među kojima je bilo veliko mnoštvo prognanih vjernika. Nažalost, jaka, gotovo olujna, kiša te veliki broj parkiranih automobila i vjernika s kišobranima oko crkve spriječio je normalni novinarski rad i fotografiranje. Tako je trnska župa morala „čekati“ godinama naš ponovni dolazak, što se i ostvarilo u korizmi 2017.

Druga činjenica o kojoj treba progovoriti je naše znatno nepoznavanje prilika u kojima su živjeli i preživjeli katolici Banje Luke i okolice za vrijeme posljednjeg rata. Koliko god mislili da je Vrhbosanska nadbiskupija propatila, za Banjolučku se biskupiju može reći da je prošla mnogo gore.

Iako je riječ o istom narodu i istoj metropoliji, nažalost, naša percepcija rata iz 1990-ih je uvijek vezana za podneblje u kojemu smo proveli te teške godine. Medijska blokada i propaganda, kako u ratu, tako i u poraću, doveli su do toga da su progoni i stradanja Hrvata Banje Luke nepoznati, a skoro i zaboravljeni – rekli bismo: gurnuti pod tepih. Nadamo se kako će ova reportaža barem djelomično otkloniti taj „veo tajni“...

Protjerivanje Hrvata i doseljavanje Srba

Unatoč poznavanju prometnih pravaca i posjedovanja putničke navigacije, dolazak u Trn nije nimalo lagan. Razlog tomu su brojna zdanja koja „niču preko noći“, što zbunjuje neažuriranu navigaciju, kao i skoro nepregledna ravnica koja se proteže oko Banje Luke, što onemogućava zdravorazumsku orijentaciju ljudima naviklim na planine i brda...

Nakon nekoliko pogrešnih skretanja i vraćanja, zamijetili smo toranj katoličke crkve (pravoslavnih crkvi ima nekoliko, a ima i jedna grkokatolička) te konačno došli na odredište. Dočekao nas je i sa svojim župljanima lijepo ugostio fra Dominko Batinić, prijatelj medija iz vremena dok smo pisali reportaže iz Busovače i Nove Bile.

Fra Dominko je tek od kolovoza 2016. u Trnu i već se prilagodio na novu župu i njezine vjernike koji su ga srdačno primili. Kako je rekao, nije bio upoznat s ovim krajem jer tu nikada nije ni bio, ali polako susrećući ljude i ulazeći u obiteljske kuće, zavolio je ovaj kraj i njegove malobrojne katolike.

Općenito govoreći: nema problema ni sa Srbima susjedima koji su pokupovali katoličke kuće unatoč činjenici kako je riječ o hrvatskim Srbima koji su izbjegli iz Krajine 1995. I tim ljudima je bilo teško napustiti svoja ognjišta i doći živjeti u kraj o kojemu, možda, ni čuli nisu do izbjeglištva.

Kako smo odmah saznali, ulica u kojoj se nalazi crkva nekada je gotovo u potpunosti bila naseljena hrvatskim obiteljima. Danas je najbliža katolička kuća oko kilometar i pol udaljena od crkve. Inače, župu tvore tri naselja: Trn, Jablan i Bukovica, koja su prije rata imala oko 2 200 vjernika.      

 „Župu je 1980. osnovao pokojni biskup Pichler, a crkva je sagrađena 1985. Ona je normalno funkcionirala do rata kada nastaju perturbacije. Narod se počeo iseljavati, neki su otišli dragovoljno, dok su drugi bili prisiljeni. Možemo opisivati što želimo, ali je ipak bilo pritisaka da se ode odavde“, rekao nam je na početku razgovora fra Dominko te napomenuo kako je župa 1995. spala na oko 120 vjernika što je i brojka koja se danas održava.

Progon katolika 1995.

Upravo u toj činjenici kako je župa raseljena 1995. u svibnju kada je i minirana crkva, leži naša velika nepoznanica o stanju katolika grada Banje Luke i okolice. Obično kada pomislimo na protjerivanje i rat u sjećanje nam dolazi 1992., i masovni egzodus nesrba s teritorija RS-a. Međutim, prema župnim statistikama Trn je 1994. imao čak 1 372 katolika. Pitali smo se kako je to moguće?

Odgovor je veoma jednostavan, tamošnji Hrvati nisu predstavljali niti vojnu, niti političku opasnost za većinske Srbe koji su u svojoj obrani imali korpus bivše JNA koji je povlačenjem ljudstva i naoružanja iz Slovenije i Hrvatske porastao na možda najjaču vojnu formaciju bivše JNA. Neki smatraju da je bio i najveći korpus u Europi koji je pod oružjem imao skoro 80 000 vojnika.

Bilo je jasno da Hrvati, bez organizacije i oružja ne predstavljaju nikakvu opasnost te nisu ni protjerivani. Sporadičnih ubojstava, bacanja bombi na kuće i odvođenja je bilo, ali većina katolika je dočekala svibanj 1995. u svojim domovima. Postojala je radna obveza, a nemogućnost kretanja spriječilo je masovnije iseljavanje.

Međutim, problemi su postali nepodnošljivi kada su se počeli doseljavati Srbi iz Hrvatske pokrenuti poznatom vojno-redarstvenom operacijom Bljesak te jasnim pripremama Oluje.

Nažalost, trnska je crkva tada minirana kao i župna kuća, dok je zvonik ostao sačuvan, a većina Hrvata protjerana je.

Ponovna izgradnja crkve

Takvo stanje bez crkve, kao središnjeg mjesta za okupljanje katolika, trajalo je do 1999. kada fra Dujo Ljevar započinje ne obnovu, nego izgradnju potpuno nove i tri puta manje crkve nego što je bila prijeratna. Gradnju je nastavio fra Ivo Brezović te je crkva posvećena 2010.

„Od tada župa živi po svojim mogućnostima. Nema nas ukupno mnogo, ali se osjeća kršćanski duh. Što se tiče dolaska na sv. mise ovo je župa s visokim postotkom jer u prosjeku bude 40-ak vjernika na euharistiji nedjeljom. Mladog svijeta ima malo i svi su okupljeni oko Crkve. Imamo nekoliko momaka i ministranta, tako da župa ima kakvu-takvu perspektivu“, rekao je fra Dominko i naglasio da postoji dosta miješanih brakova u župi te se pojedini ljudi u vjerskom smislu u svemu tome izgube. Nasuprot tomu, istaknuo je brojne primjere također miješanih brakova u kojima ljudi svakodnevno svjedoče svoju vjeru primjerom i dolaskom na misu.

„Čuo sam prigovore pojedinih da ovako male župe ne trebaju svećenike. Ne slažem se s time, jer ako ikome treba svećenik, to su ovi ljudi. Oni su sretni, i ja sam sretan. Kada sam ušao među njih shvatio sam da je svećenik ovdje kao jedan magnet koji okuplja ljude, ne samo na vjerskoj osnovi, nego i na običnoj ljudskoj“, istaknuo je fra Dominko, a u razgovor se najprije uključio Ivica Tomić, vodoinstalater i aktivni vjernik trnske župne zajednice.

Sloga kuću gradi

Ivica je naglasio kako je posebnost župe mali broj vjernika. Međutim, to ih ne obeshrabruje. Drže se zajedno i spremni su pomoći jedni drugima. Mimo nedjeljnih svetih misa župna zajednica se posebno okuplja za patron župe te ostale svetkovine kada se nastoji da nitko ne bude bez „čašice riječi“. Kako je rekao, nastoje biti pozitivni u okružju u kojemu se promovira beznađe.

„Zadovoljan sam životom u Trnu. Nakon svake sv. mise družimo se sa župnikom i on je tu uvijek za nas. Nov je i tek je došao, ali smo odmah uspostavili korektne odnose. Član sam župnog ekonomskog vijeća i kad se okupimo zajedno sa župnikom nastojimo rješavati sve probleme zajedno. Što se tiče egzistencije, život je na ovom području težak. Recimo, kod mene smo svi zaposleni. Živim s dva sina i suprugom i kada svedemo sve plaće zajedno može se shvatiti kako je potrošačka korpa veća od svih naših primanja zajedno“, rekao je Ivica te naglasio kako je zbog prirode posla zalazio u skoro sve kuće na prostoru župe Trn i zna kako je financijska situacija teška. Pretežno je riječ o starijim osobama. Bavljenje poljoprivredom je na minimumu: svatko za sebe radi bez viška kojeg bi plasirao dalje.

„Muke“ po studentu

Potom smo razgovarali sa župljankom Snježanom Orlovac, predstavnicom mladih. Apsolventica je na državnom Medicinskom fakultetu Više medicinske škole u Prijedoru, smjer fizioterapija. Jako je aktivna u župi, svira na misama skoro deset godina i, prema njezinim riječima, jako je zadovoljna s događanjima u Trnu.

„Sretni smo odnosom sa župnikom i vjernicima međusobno. Fra Dominko nam je velika podrška u svemu što radimo. Tijekom godine imamo uvijek različita događanja prilagođena liturgijskom vremenu. Uvijek se nešto događa pri župi. Što se tiče ljudi koji su se doselili, smatram da kroz život treba imati pozitivan stav. Prema ljudima s kojima se susrećemo treba se postaviti prijateljski. Mislim da, ako mi prema njima pokažemo poštovanje, i oni će prema nama. Jedini problem župe je, ja bih rekla, starosna dob vjernika, ali nadam se da će se i to popraviti u budućnosti“, optimistična je Snježana.

Tri puta manja i dva puta ljepša crkva

Zanimljivo je spomenuti da se misa, budući da je župa bila bez crkve 15 godina, slavila u obližnjoj grkokatoličkoj crkvi. Nakon izgradnje nove bogomolje ne može se izbjeći njezina usporedba s onom starom. S obzirom da su pastoralne potrebe drugačije podignuta je manja crkva te je sva pozornost stavljena na njezin interijer.

Možemo sa sigurnošću reći kako je riječ o jednim među najljepšim crkvenim interijerima u BiH.

„Mislim da tko god je došao u ovu crkvu, ostao je zadivljen. Ona je mala, ukusna, moderna i stoji na ponos cijeloj župi ovdje. Tko god dođe u Trn navrati samo da crkvu vidi. Trebalo bi još samo klupe promijeniti, ali o tom po tom“, rekao nam je fra Dominko, a mi smo potvrdili kako je riječ o jednoj od ljepših crkava gdje je sve na svome mjestu: visoki svijetli otvori, kameni oblozi, rasvjeta, lamperija, oslikani križni put, oltarna slika, impresivni kameni oltar, ambon te kip Sv. Josipa. Jednostavno rečeno: sklad je prva misao koja pada na pamet, a kasnije dolaze ljepota, ukus i jednostavnost.

O procesu izgradnje crkve i njezina interijera razgovarali samo sa Slađom koja je svo vrijeme bila tu te je dobro upoznata s događanjima.

„Temelji za novu crkvu postavljeni su 2009., a crkva je završena 2010., kada je i posvećena. Crkvu je gradio Komtin iz Jajca, a arhitektica je bila Ljubica Kos. Postaje križnog puta i oltarnu sliku radila je umjetnica Nada Čabro. Određeni dijelovi crkve su se naknadno radili jer nisu bili gotovi za vrijeme posvete, kao lamperija i ograda te kamenice. Kip Sv. Josipa je iz stare crkve ostao netaknut te ga je umjetnica Čabro restaurirala. Gospin kip je nabavljen s juga Italije putem donacije i od posebnog je drvnog materijala te je bio dosta skup“, rekla nam je Snježana i odsvirala nekoliko standardnih skladbi za animiranje misnog slavlja. U Trnu čini se svi pjevaju, bitno je samo povesti!

Župa je na okupu dva dana u godini

Posjet župi Trn završili smo na obilaskom Suvaja, jednog od dva mjesna groblja. Suvaje su posebno mjesto za župljane, osobito mještane Bukovice i Jablana. Uz pomoć uprave Grada Zagreba kupljen je plac pored groblja koji služi za parking prilikom velikih okupljanja. Groblje je uređeno, a cvijeće krasi i grobove onih koji su pokopani prije više desetljeća. Nažalost, odmah po dolasku, tu se može vidjeti kabasti otpad koji mještani srpske nacionalnosti (u blizini groblja nema hrvatskih kuća) bacaju pored kontejnera, dok vjetar i valjda šumske životinje razbacaju kese s otpacima.

„Postoji jedna legenda koja kaže da je na ovim prostorima bila kapela Sv. Martina. Je li  istinita, ne znam. Došao je biskup imati misu te su ga ubili Turci i tu je sahranjen, na lokalitetu ovoga današnjeg groblja. Upravo je ta sahrana bila početak djelovanja groblja. Biskup Komarica je odobrio 2012. da Sv. Rok bude zaštitnik ovoga groblja na kojemu se pokapaju vjernici iz Bukovice i Jablana. Ovdje ćemo, ako Bog da, imati sekundaciju – drugu mladu misu našega fra Dragana Grizelja, franjevca hrvatske provincije koji je porijeklom iz trnske župe koji živi u Hrvatskoj. Ovo je groblje naša povijest, starina, naša sadašnjost i budućnost“, rekao nam je župnik Dominko i posebno naglasio da na proslavu Sv. Roka dođu iseljeni župljani koji su sada razasuti po Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji. Tako se može kazati kako je župa na okupu na Sv. Roka i Svi svete.

Nažalost, narod je ovdje budzašto prodavao svoju imovnu i sada nema gdje prenoćiti. Zato većina ljudi dođe na jedan dan i mora se isti vraćati.

Iako je groblje bila posljednja točka našeg obilaska župe, fra Dominko smatra kako Trn nije župa za umiranje, nego za život. Vjernici zajedno sa svojim ujakom nastoje živjeti svoje katoličanstvo i pod misama i pobožnostima pokušavaju svjedočiti život s Bogom. Nije župa za otpis: prilično ima vjere i duha, a činjenica kako se prije nekoliko tjedana doselila jedna potpuno nova katolička obitelj Ćosić, svjedoči da ovdje još ima mjesta za život.

Ekumenizam u praksi običnih ljudi

Zanimljiva je činjenica da u Trnu postoje tri župe: zapravo jedna pravoslavna parohija, grkokatolička zajednica te katolička župa. Na putu križa znaju zajedno sudjelovati pravoslavni, katolički i grkokatolički vjernici. Tako smo saznali kako je jedne zgode na križnom putu grkokatolik nosio križ, a sa strana su bili pravoslavac i katolkinja-srpkinja iz Trna. Uistinu specifična i jedinstvena situacija.

Grkokatolika u Trnu ima približno koliko i katolika, ali njihova je pozicija naspram pravoslavnih umnogome ovisna od odnosa Rusije i Ukrajine. Vjerojatno je potrebna čitava studija da se ovo objasni. 

Referendumski problemi

Dobrosusjedske odnose u Trnu povremeno „pokvare“ događaji od šireg nacionalnog značaja za srpski narod. Tako je bilo za vrijeme famoznog referenduma o Danu Srpske kada su brojni mještani srpske nacionalisti cijelu noć kroz Trn ispaljivali petarde i druga pirotehnička sredstva, ali su se čuli i rafali automatskog oružja. Nimalo nije bilo ugodno.

Inače, naši sugovornici su izjavili kako uopće nemaju problema sa susjedima Srbima, mada se osjeća određena napetost unutar srpskog naroda u vezi s pitanjem tko je došljak, a tko starosjedilac. Često se u razgovoru može čuti da domicilni Srbi žale što su Hrvati prodali kuće i otišli, dopustivši Srbima iz Krajine da se nasele u njihove kuće. Očito je riječ o sukobu mentaliteta i svjetonazora koji je nastao zbog vakuuma prilikom odlaska većine Hrvata.

Kršćanske Crkve u Iraku obnavljaju 12 000 porušenih domova

Prema procjenama oko 12 000 kršćanskih domova u 10-ak naselja Ninivske doline uništeno je tijekom okupacije tzv. Islamske države koja je iza sebe ostavljala pustoš. Poražavajuće statistike potaknule su kršćanske Crkve u Iraku na zajedničko djelovanje u obnovi uništenih naselja kako bi se izbjeglim kršćanima omogućio što brži povratak.

Tako su poglavari Sirsko-katoličke, Sirsko-pravoslavne i Kaldejske Crkve početkom travnja potpisali u Erbilu zajednički dokument kojim se osniva Povjerenstvo za obnovu Ninive, a čija je primarna zadaća planiranje i nadgledanje obnove kršćanskih naselja u Ninivskoj dolini uništenih nakon okupacije 2014.

Korijeni kršćanstva

Procjenjuje se kako će obnova uništenih kuća koštati više od 200 milijuna eura, a prikupljena sredstva bit će pravedno raspoređena između Crkava, u odnosu prema broju uništenih objekata.

Nadbiskup Sirsko-pravoslavne Crkve Mor Timotej Mosa Alshamany naglasio je kako ova inicijativa ima dvostruki karakter: s jedne strane riječ je o istinskom izrazu ekumenskog duha, dok bi s druge strane trebala omogućiti povratak tisućama kršćana na njihova stoljetna ognjišta.

„Danas smo doista jedna ujedinjena Crkva… Ujedinjena u obnovi kuća na području Ninivske doline, u posredovanju vjere onima koji žive u ovim mjestima i u pozivu na povratak svima koji su izbjegli“, kazao je mons. Alshamany u obraćanju medijima, posebno zahvalivši organizaciji Kirche in Not na svesrdnoj pomoći kako prošloj, tako i onoj budućoj.

Sirsko-katolički nadbiskup mons. Yohanna Petros Mouche pozvao je kršćane na povratak njihovim domovima i svjedočenje kršćanske vjere te naglasio kako je zajednički čin triju Crkava izraz želje za što bržom obnovom i povratkom normalnom životu na oslobođenom području Iraka.

Sirsko-pravoslavni biskup i mitropolit Mosula, Kirkuka i Kurdistana Nikodem Daoud Matti Sharaf  također je uputio svoj poziv izbjeglom kršćanskom stanovništvu podsjetivši kako su njihovi prostori „korijen kršćanstva“.

„Moramo ostati u svojoj zemlji. Moramo ostati kao svjedoci Isusa Krista u ovoj zemlji, u Iraku, a posebice u Dolini Ninive“, kazao je mitropolit Sharaf.

Kada je sve krenulo naopako?

Kršćanska zajednica u Iraku živjela je relativno mirno za vrijeme diktature Sadama Huseina. Imali su svoje predstavnike u vlasti i politici te je postojao kakav-takav mir. Sve je to narušeno 2003. za vrijeme američke invazije na ovu zemlju kada se nesigurnost uvukla u sve pore društva, a bombaški napadi postali su svakodnevnica.

Unatoč svemu, da uvijek može biti gore vidjelo se u noći 10. lipnja 2014. kada su teroristi tadašnjeg IDIL-a zauzeli milijunski grad Mosul, drugi po veličini u Iraku te njegovu okolicu.

U kakvom je rasulu bila iračka vojska govori i činjenica kako je u akciji sudjelovalo samo 800 terorista. Bio je to opasan napad na srce Iraka, a pokušano je istrebljenje najstarijih kršćanskih zajednica.

Na svu sreću iračka vojska se uspjela reorganizirati te već više od tri godine vraća teritorij koji je izgubila u samo nekoliko dana.

Nažalost, teritorij će biti vraćen, ali izgubljeni životi nikada. Magnitude progona kršćana u ovoj kolijevci civilizacije imaju konture genocida o čemu govore brojna istraživanja. Prognani se možda i vrate, zato je akcija obnove domova hvale vrijedna.

Meksički biskup se susreo s vođama bandi

Biskup Salvador Rangel Mendoza iz meksičke države Guerrero odlučio je napraviti hrabar korak. Kako bi spriječio nasilje nad svojim svećenicima, mons. Mendoza sastao se s vođama bandi koje su ovu meksičku državu pretvorili u pakao nasilja i trgovine drogom, a sve kako bi promovirao „mir, sklad i dijalog“.

„Kad sam doznao za prijetnje koje su upućivali svećenicima, od kojih je jedna bila vrlo ozbiljna, odlučio sam se susresti s tim ljudima i razgovarati s njima“, objasnio je biskup Chilpancingo-Chilape, dodavši kako je vođama rekao da u slučaju smrti svećenika neće moći ništa dogovoriti te kako će situacija u ovoj meksičkoj državi postati još gora.

Nakon što su lokalne vlasti od njega zatražile informacije o osobama s kojima se susreo, biskup Mendoza kazao je kako je njegova misija bila pastoralne naravi.

„Ja sam biskup, a ne javni tužitelj. Na njima je da istražuju. Ja sam samo oruđe dijaloga, susreta i moja dužnost nije privoditi ili prijavljivati ljude. Ako su oni bili otvoreni prema meni, ako su bili iskreni, tada i ja moram biti odan“, odgovorio je hrabri meksički biskup.

Nažalost, u ponekim društvima gdje država ne funkcionira, crkveni predstavnici su prisiljeni raditi ovakve poteze...

Prema službenim statistikama, stopa nasilja u ovoj meksičkoj saveznoj državi u stalnom je porastu. U siječnju ove godine zabilježeno je 165 ubojstava, dok ih je u veljači bilo 175, čime je Guerrero, uz Veracruz i Michiacán, službeno postao najnasilnija država u Meksiku.

Podsjetimo kako je u posljednjih deset godina u Meksiku ubijeno čak 40 svećenika.

Američki tinejdžer planirao izvršiti atentat na Papu

Čudna vijest koja neće odjeknuti svjetskim medijima dolazi nam iz SAD-a. Američki tinejdžer, koji je u vrijeme Papina posjeta SAD-u (2015.) i planiranja atentata imao samo 15 godina, uhićen je početkom travnja za vrijeme susreta s prikrivenim agentom FBI-a.

Santos Colon Jr., američki 17-godišnjak, priznao je istražiteljima kako je sudjelovao u planiranju i organizaciji atentata na Svetoga Oca.

Prema iskazima tužitelja, Santos je pokušao angažirati snajperista koji bi pucao na Papu tijekom njegova posjeta Philadelphiji te eksploziv koji bi postavio i detonirao na mjestu događaja. Napad se trebao dogoditi tijekom svete mise.

Tinejdžer je priznao krivnju za pružanje „materijalne podrške i resursa uključujući usluge i ljudstvo, teroristima, znajući da će ta podrška biti iskorištena u pripremi i pokušaju ubojstva stranog dužnosnika“, zbog čega bi mogao biti kažnjen s 15 godina zatvora i kaznom od 250 000 dolara.

Kako piše International Business Times, dječak je vjerojatno bio povezan s IDIL-om te je tijekom priprema za napad koristio ime Ahmad Shakoor.

Osnivanje HVO-a bila je vizionarska odluka

Svake godine, 8. travnja, obilježava se obljetnica osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, glavne oružane snage Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1992. – 1995. HVO je dao nemjerljiv doprinos ostanku i opstanku hrvatskog naroda u BiH. Tim povodom željeli smo razgovarati s nekim tko je osobno bio uključen u obranu te smo sugovornika našli u kolegi novinaru Zvonimiru Čiliću, dragovoljcu Domovinskoga rata u Lašvanskoj dolini... 

 

Gosp. Čilić se školovao u Vitezu, Sarajevu i Ljubljani. Po obrazovanju je socijalni radnik, a prema profesionalnom angažmanu novinar i publicist koji je radio u Sportskim novostima, zagrebačkom Vjesniku, a od 1986. u Slobodnoj Dalmaciji gdje je i umirovljen. Radio je i u drugim medijima, npr. Radiopostaji Herceg-Bosne, a suosnivač je i prvi glavni urednik Radiopostaje Vitez.

Od prvog dana uključen je u oružani otpor srpskom agresoru, a kasnije je postavljen za člana Zapovjedništva Viteške brigade HVO-a. Prije blokade Lašvanske doline bio je na crtama obrane od srpskih paravojnih snaga na području Kamenjaša (planinsko područje između Bugojna, Novog Travnika i Komara), nakon Vašingtonskog sporazuma bio je na Kupreškoj bojišnici (između planine Cincar i Kupreškog polja, pa na Glamočkoj bojišnici (područje Rore i Rorskoga polja).

Poslije potpisa Daytonskog sporazuma, iako mu je nuđen ostanak u vojsci, otišao je i u potpunosti se posvetio novinarstvu. Autor je i suautor više knjiga, publikacija, među njima Viteške ratne kronike, foto monografije Svjetlost i nada: Bijeli put i bolnica u Novoj Biloj...

Poštovani, 8. travnja se obilježava četvrt stoljeća od osnivanja HVO-a. Što možemo reći o HVO-u danas, 25 godina poslije?

Ogromna većina pripadnika HVO-a s pravom se ponosi što su u tim presudnim vremenima bili na braniku svoje domovine BiH, na braniku, posredno i neposredno, drage nam Hrvatske, na braniku svoga roda i naroda. Najprije od srpskog agresora podržavanog snagama tzv. JNA, a kasnije i od, do tada političkog i ratnog saveznika, tadašnje muslimanske politike i njihovih vojnih snaga, Armije BiH u čijim su se redovima borili i mudžahedini.

Bili su to, a rekao bih i ostali dani ponosa i slave, kako je to već davno rečeno i opjevano. Jer, Hrvatsko vijeće obrane bilo je oružana snaga, vojna organizacija i formacija, a ujedno izvršno i pravno tijelo Hrvatske republike Herceg-Bosne, oružana i administrativna snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini uoči, za vrijeme rata i neposredno u poraću.

Ne smije se zaboraviti nego treba posebno istaknuti i stalno isticati, Hrvatsko vijeće obrane je osnovano iz nužde. Hrvati su jednostavno natjerani na taj korak jer se nad njih nadvila velika opasnost od srpske agresije koja je već odavno žarila i palila Lijepu našu. Jer, Država (?) za koju su Hrvati na Referendumu plebiscitarno glasovali nije funkcionirala, nije je bilo briga za Hrvate. Poznata je i izjava Alije Izetbegovića, nakon zločina u Ravnom i drugim područjima Istočne Hercegovine gdje su živjeli Hrvati, kako „to nije naš rat“, kao i stalna njegova „očijukanja“ s tadašnjim rukovodstvom Jugoslavije.

I može se reći osnivanje HVO-a u svim segmentima nužnim za obranu, za funkcioniranje života uopće, pa ma što god tko mislio o tomu, bila je vizionarska odluka, poduhvat koji će zauvijek ostati zlatnim slovima zapisan u povijesti hrvatskog naroda. No, nećemo zaboraviti reći da je Hrvatsko vijeće obrane bilo nositelj izvršne i upravne vlasti u Herceg-Bosni, kao što se ne smije zaboraviti da je sve to, sukladno statutarnoj odluci, bilo privremeno, do uspostave redovno i legalno izabrane izvršne i upravne vlasti. I u takvim teškim ratnim vremenima Hrvatsko vijeće obrane je funkcioniralo na visokoj razini i na području Herceg-Bosne bilo je sve funkcionalnije, daleko bolje i kvalitetnije nego na područjima pod muslimanskim ili srpskim nadzorom.

U nekim je područjima žestoka obrana HVO-a postala gotovo legendarna, ali možete li nam, prema vašem saznanju, reći gdje se, u kojim gradovima i selima, moglo učiniti više?

Jasno je, ništa se ne može svesti pod zajednički nazivnik, posebno kada je riječ o ratu. Naime, za različite (ne)uspjehe HVO-a diljem BiH niz je razloga – zemljopisnih, komunikacijskih, organizacijskih, prosudbenih, „viđenja“ opasnosti, odlučnosti braniti se, ostati i opstati…

No, za legendarne obrane, kako kažete, moralo se ginuti, ginuti i krv prolijevati. Mi u Lašvanskoj dolini smo ginuli i krv prolijevali, branili se nadčovječnim naporima, neviđenom hrabrošću, kažu mnogi, a ja ću reći da drugoga izbora i nismo imali. Nitko nas nije zvao pod svoje okrilje, nije nam imao tko pomoći, svaki dan nas je bilo manje…, bili smo, slikovito rečeno, drvena barka u morskoj oluji s nikakvim izgledima ostanka na površini, ne potopljeni…

Naime, ispred nas snažan, višestruko brojniji neprijatelj, a iza nas naš dom i u domovima naši najmiliji. Treba li i može li biti većega motiva, odlučnosti i hrabrosti za boriti se? Samo u mom malom Vitezu poginulo je ili su ubijeni 653 pripadnika HVO-a i hrvatska civila, među kojima je bilo staraca i djece. U Travniku je 427 poginulih i ubijenih pripadnika HVO-a i 127 civila, a u Lašvanskoj dolini približno 2 000 poginulih i ubijenih, 5 000 ranjenih… A ništa tuđe nismo pokušali osvojiti, uzeti… Željeli smo samo ostati i opstati.

Istina je, za neke krajeve gdje baš i nije bilo uspjeha vežu se razne priče, kako komu odgovara: izdala nas, ili prodala nas Hrvatska; bježali su, nisu se htjeli boriti; bili smo malobrojniji, slabo naoružani, a neprijatelj snažan, dobro naoružan…

A što je od toga istina, zaista bi bilo nekorektno s moje strane bilo što tvrditi ili bilo kakav sud donositi. Jer, 316 dana moja Lašvanska dolina je bila u potpunoj blokadi, opkoljena sa svih strana, stalno napadana od osmostruko brojnijeg neprijatelja. Voda i struja su nam stalno bili isključeni, s minimalnim količinama hrane, bez lijekova. Crkva je bila bolnica, borili smo se, ginuli, djeca su se rađala i u takvim okolnostima, a ostali smo i opstali. I reći ću, u Lašvanskoj dolini se zaista nije moglo ni bolje ni više. A na nekim mjestima možda je i moglo?

Kako komentirate trend u današnjem društvu da hrvatski branitelji i ratni vojni invalidi bivaju optuživani da imaju „velike“ mirovine, često i lažne, a zaboravlja se njihova nemjerljiva uloga u obrani hrvatskih ognjišta?

Komu i zašto smetaju mirovine koje imaju pojedini pripadnici HVO-a, ratni vojni invalidi, obitelji poginulih, a daje ih Republika Hrvatska? Istina, primaju oni i mirovine, invalidnine, skrb i u BiH i tu je, čini se, najveći problem. Po mišljenju, po djelima i postupcima bivšeg ministra federalnog Ministarstva branitelja, Zukana Heleza, tu su i najveći problemi. Bivši ministar Helez želio ih je „izvesti“ iz svih prava koja im pripadaju, a on bi, kada bi mogao, sve Hrvate „izveo“ iz Bosne i Hercegovine, da ih nema i da ih više nikada na ovim prostorima i ne bude. A neće ići! Uostalom, tisuće branitelja, pripadnika HVO-a koji su branili i obranili i svoj narod i svoju Bosnu i Hercegovinu, nemaju nikakve ratne, materijalne ni bilo koje druge, privilegije. Među takve spadam i sam. Dragovoljac sam Domovinskoga rata, časnik sam HVO-a, nikada ništa materijalno nisam očekivao, tražio niti dobio. Prevare, lažne mirovine, a ujedno i visoke plaće za obnašanje važnih (i dobro plaćenih) visoki dužnosti u strukturama vlasti, kao, recimo, u slučaju visokog dužnosnika HDZ-a BiH i federalnih struktura vlasti, Nikole Lozančića (tvrde mnogi ujedno i lažnog invalida), kao u slučaju HSP-ovca Živka Budimira…, neprihvatljive su i za takve makinacije morali bi i odgovarati. Međutim, moram reći, pa gdje, u kojem segmentu društva, u kojoj organizaciji, udruženju u politici…, nema lopova, mutikaša, prevaranata. No, to je posao nadležnih organa i institucija. I, rekao bih, s tim „visokim“, ponekad na prevaru dobivenih mirovina, ne smije se, grijeh je to, prikrivati, sakrivati, umanjivati i uloga koju su primatelji mirovina i invalidnina, pripadnici HVO-a uopće, imali u obrani BiH, svoje rodne grude i svojih obitelji. Zavist je bolest, no često takvi napadi imaju i druge i drugačije nakane i konotacije.

Je li u tijeku sotonizacija HVO-a i općenito hrvatskog vojnika u BiH? Konstantno se u medijima ponavljaju nesretne slike bošnjačkih logoraša, rušenja Starog mosta u Mostaru, zločina u bošnjačkim selima... Kako se osjeća obični vojnik HVO-a?

Sotoniziranje HVO-a traje, traje i ne prestaje. Mi smo agresori, ustaše, koljači, fašisti, u svemu „takozvani“, nelegalni…, sve se to ponavlja iz dana u dan, iz emisije u emisiju, „dokumentirano“, mnogo toga što se nikako ne može stvarno dokumentirati…, ne bježeći od istine i činjenica da su se i na našoj strani, hrvatskoj, činili zločini. Od tih i takvih činjenica Hrvati niti bježe niti mogu pobjeći.

Međutim, pitanje je gdje je pravda, gdje je istina, gdje je objektivnost. Zar žrtva nije žrtva, po Božjim i ljudskim načelima, ma čija ona bila i ma čije je ona nedjelo? Kada je u pitanju bošnjačka politika, bošnjački mediji, toga nažalost nema. Ma, neka me netko iz tih medija demantira, kaže mi kada su i gdje prikazali masakrirana tijela živih odvedenih i u najlonskim vrećama vraćenih zarobljenih u Križančevu Selu; žicom vezane, mučene i masakrirane zarobljene iz Buhinih Kuća… Neka mi kažu kada i gdje su emitirali snimke osmoro ubijenih viteških mališana i snimke izbezumljenih roditelja koji skupljaju dijelove njihovih tijela. Neka mi kažu i pokažu kada i gdje su pokazali zatočenike Hrvate iz Muzičke škole (Zenica), iz Silosa u Busovači, s nogometnog stadiona Iskra i još 11 logora Armije BiH u Bugojnu., iz Orašca u općini Travnik gdje su i ritualno odrubljivane hrvatske glave… Licemjerje je što oni čine i kako rade! Kao: Hrvati, pripadnici HVO-a su činili zločine, a Armija BiH to nije činila i moglo bi se govoriti tek o sporadičnim, pojedinačnim incidentima.

To i tako je govorio Alija Izetbegović, a papagajski znao ponavljati i njegov nasljednik, sin mu Bakir. E, da je tako zaista i bilo! Nasreću, istina polako izlazi na vidjelo, iako se već odavno pod tepih gurnulo više tisuća dokumenata o zločinima Armije BiH koje je, recimo, nadležnim organima pa i pravosuđu prije tri godine „podastro“ ugledni i hrabri dugogodišnji visoki dužnosnik SDA, Mirsad Kebo. A dokaza o zločinima pripadnika Armije BiH, o nalogodavcima ima još na stotine, tisuće.

I Vi me sada pitate kako se u takvim okolnostima bošnjačke pravde i istine, dvostrukih aršina, nakaradnog i nepoštenog pravosuđa od pravde i istine bošnjačkih medija, osjećaju bivši pripadnici HVO-a. Reći ću Vam: osjećamo se frustrirano, nemoćni smo, a to je uvijek najteža situacija. Nemamo medije, nemamo izbora, nemamo mogućnosti reći, pokazati i drugu stranu medalje. A kada bi se vidjela i ta druga strana, mnoge bi zaboljela glava, mnogi bi završili iza rešetaka gdje im je i mjesto. Teško je sve to podnositi, teško, no mi Hrvati smo naučili na pritiske, da nismo već odavno nas ovdje ne bi ni bilo. A ima nas i bit će nas!

Kako vi kao hrvatski dragovoljac komentirate uhićenje pripadnika HVO-a iz Orašja? U optužnici koja se stavlja na teret uhićenima spominje se i famozni „udruženi zločinački pothvat”... Je li njihov grijeh samo taj što su se obranili na tom malom području?

Naravno, zločin se može počiniti i činjeni su i tamo gdje se branilo, a ne napadalo. S jedne, druge i treće strane. I tu nema ništa sporno niti za bilo koji zločin može biti opravdanja. Međutim, kada su u pitanju optužnice i uhićenja pripadnika HVO-a Orašje u kojima se optužuju za sudjelovanje u „udruženom zločinačkom pothvatu“, onda, da nije tužno, sve bi to bilo smiješno. Poharati cijelu Bosansku Posavinu, opljačkati i protjerati 150 000 Hrvata, popaliti i uništiti njihove domove, za sve to nikoga ne optužiti i procesuirati, a optužiti one koji su organizirali i vodili obranu i sačuvali mali dio Posavine, zaista je nonsens.

Krivi su jer su živi, jer su branili i obranili, a mogli su i trebali pobjeći preko Save i „mirna Bosna“.

Prema dosadašnjim optužnicama i procesima koji su vođeni, koji se vode i koji će se još voditi, neće ostati nijedan ugledni Hrvat, politički ili vojni dužnosnik, po onoj ili ovoj „krivici“ koji nije vidio i „osjetio“ sud u Haagu ili Sud za ratne zločine BiH. Svi smo mi krivi, svi smo mi sudionici „udruženog zločinačkog pothvata“, krivi smo što smo branili i obranili i tako pokvarili neke i nečije planove. Zločini, progoni, pljačke, silovanja, takozvani, nelegitimni, secesionisti …, sve se to nama pripisuje i tako nas etiketiraju. Bez moćnog mentora smo, bez zaštite petrodolara smo, bez Turske, Rusije…, najmalobrojniji smo i „kamen u cipeli“ smo mnogima. Sjetite se samo, poslije Blaškića i Alesovskog početkom 1996., stiglo je još 11 optužnica protiv civilnih i vojnih dužnosnika s područja Lašvanske doline. A jedan od njih, kasnije, nakon dvije godine oslobođen svih optužaba kazao je prilikom dragovoljnog odlaska u Hag: „Mi smo u čaši vode zahvaćenoj u našoj Lašvi.“ Poruka je jasna, krivi smo jer smo Hrvati, jer smo se branili i obranili. A bila je još jedna optužnica protiv Stipe Alilovića, optuženog za ratne zločine počinjene u Vitezu, u Lašvanskoj dolini u prvoj polovici 1993. A Vitez i BiH, Stipo Alilović s obitelji napustio je u travnju 1992. odselio u Nizozemsku i prema potvrdama iz policije nikada više Nizozemsku nije napuštao, a 17 listopada 1995., u Amsterdamu je i umro. Što na to reći, dodati...? Možda će sve ovo čitateljima izgledati i djelovati patetično, no ovo su činjenice koje se argumentima ne mogu pobijati!

Pitanje Haaga je uvijek nezaobilazno, a i sami ste bili u Međunarodnom sudu kao svjedok. Običnom čovjeku se čini kako u Haagu imaju svoju posebnu viziju „pravde“ za pripadnike pojedinih naroda iz bivše SFRJ? Možete li nam ocijeniti rad tog međunarodnog suda?

Da, bio sam svjedok u Haagu i već tada sam vidio, osjetio da je Haški sud prije politička nego pravosudna institucija. Pitao sam se kakva je to međunarodna pravosudna institucija kada – uglavnom bez ikakvih dokaza, bez mogućnosti da bilo što kažu u svoju obranu – prije dragovoljne predaje, osumnjičene proganja kao divlje zvijeri. Pitao sam se, jer sam svakog od tih 13 u Hagu zatočenih s područja Viteza i Busovače „u dušu poznavao“, skupa s njima dijelio zlo i dobro u tim teškim ratnim vremenima, a nekima od njih po zapovjednoj hijerarhiji bio sam i nadređen, a zapovjedniku Viteške brigade HVO-a, Mariju Čerkezu, u svojstvu člana Zapovjedništva bio sam „desna ruka“, moglo bi se reći: „Bože moj, što se ovo događa?“ I reći ću Vam, nema te sile koja bi me natjerala ići svjedočiti i braniti ratne zločince. Moj odgoj, moj svjetonazor mi takvo što nije dao ni zamisliti. Reći ću, također, kada sam s odvjetnicima dogovarao o svjedočenju, s Antom Nobilom i Jadrankom Sloković, postavio sam im samo jedan uvjet: Nemojte od mene tražiti da bilo što lažem. Naime, znao sam koga branim, znao sam da se za njih mogu zakleti i Bogu i narodu, pa tako i Haškom sudu i za njih ne treba ništa lagati. Istina, bilo je kasnije i pokušaja angažirati me u svojstvu svjedoka u nekim drugim haškim predmetima. Nisam pristao, a valjda ne treba dodatno objašnjavati zašto.

Reći ću, također, kako me suci i tužitelji u Haagu uopće nisu impresionirali. Dapače, razočarali su me nepoznavanjem situacije i okolnosti za što su moji prijatelji iz Viteza i Busovače bili optuženi i suđeni. Međutim, mora im se priznati mnoge su oslobodili po svim točkama optužnica; nekim su provedeno vrijeme u zatvoru „pokrili“ kaznom, a rekao bih bez ikakvih dokaza, a „zaglavio“ je tek Dario Kordić. A otvoreno ću kazati svoje mišljenje, da Kordića nije bilo ne bi bilo ni nas Hrvata u Srednjoj Bosni. Možda ova moja konstatacija zvuči pretenciozno, ali uvjeren sam, potvrdit će je mnogi Hrvati u Srednjoj Bosni, povjesničari i vojni analitičari. Pa otud i moje pitanje samom sebi: Je li to najveći Kordićev krimen? A ova konstatacija mogla bi biti i dio odgovora na prethodno pitanje o „grijesima“ optuženih iz Orašja jer su se obranili na tom malom području.

Na Haaškom sudu nastavljena je žalbena rasprava za bh. šestorku. Koliko taj proces utiče na život običnih ljudi koji su samo branili svoja ognjišta?

Molim Vas lijepo, evo na početku odgovora na Vaše pitanje, moje pitanje i Vama i vašim čitateljima: Pa, zar se ovaj proces 'Prlić i ostali' nije pretvorio u ružni i tužni cirkus? Trinaest godina ljudi su u kazamatu, groznom kazamatu koji psihički ubija, a pravomoćne presude još uvijek nemaju. Sada im se, kao kruna svega, uporno nameću važne uloge u „udruženom zločinačkom pothvatu“, a preko njih, po svaku cijenu, u tu mrežu uvlači se i Hrvatska.

Žele nas sada sve „začiniti“ kolektivnom odgovornošću: monstruoznom optužnicom protiv Hrvatske i nas Hrvata iz Bosne i Hercegovine i HVO-a, bez kojih ne bismo opstali ni ostali tu gdje su naši korijeni, temelji našega postojanja. Pravdo, gdje si, ima li te?

Odrastao sam i odgojen sam u obitelji koja je, s majčine i očeve strane uvijek sanjala Zapad, zapadnu pravdu, demokraciju… Znao sam govoriti kako meni sunce izlazi sa zapada, a nakon što sam mnogo što vidio i doživio, u ratu, u Haagu, kroz Haški sud, znao sam reći dužnosnicima međunarodne zajednice, koji su kao „prosvjetitelji“ i „pomiritelji“ dolazili u BiH, a nama iz dana u dan bivalo sve gore i gore: „Gdje ste braćo Rusi?“

Razumjeli su oni što im govorim, vjerujem da su i razumjeli zašto takav obrat kod zagriženog antisocijaliste tipa jugoslavenskog i Istočnog bloka. I sada, nažalost, takve misli i takva pitanja me opterećuju, nameću mi se. Jer, mnogo što je „prljavo“ kada je riječ o Zapadu i zapadnoj demokraciji!

HVO je obranio hrvatski narod u BiH, a dosta obranjenog je izgubljeno makinacijama velikih sila te političkim nametanjima, a danas smo svjedoci iseljavanja Hrvata... Obranili se u ratu, a gubimo u miru...

Prije svega Amerikanci, a i drugi svjetski moćnici i svjetski policajci nisu dali da se agresor pobijedi, da HVO uđe u Banju Luku. A bio je nadomak. Otpora ne bi ni bilo, a neke kolege novinari iz Banja Luke govorili su mi kao su svi bili pripremljeni i spremljeni za bijeg „tamo daleko“. Uostalom, to je mjesec dana u Vitezu, na svečanostima obilježavanja 25. obljetnice utemeljenja Zbornog područja Vitez, govorio umirovljeni general, ratni zapovjednik operacija oslobađanja područja Jajca, Vlašića i pohoda ka Banjoj Luci, Filip Filipović. Rat je stao, a onda su stigle i naredbe „velikih“ da dio Kupresa, Šipovo, Mrkonjić Grad, dijelovi Sarajeva i okolice…, pripadaju Republici Srpskoj kako bi, po svemu, pa i prostorno, stvoren pandan Federaciji BiH. Kasnije, visoki predstavnici i drugi dužnosnici međunarodne zajednice krojili su nam odijela, nama Hrvatima, po svojim mjerama, a bilo kakvo protivljenje tomu značilo je političku smrt ili optužnica za tko zna što…

Takve metode – demokratske nema što – osjetilo je i iskusilo i više od 200 istaknutih dužnosnika koje je hrvatski narod na izborima ovlastio da ga zastupaju, da istupaju u njegovo ime. I skrojena nam odijela bivala su sve tješnja, rađena od najlošijeg materijala. Bilo je i naših, hrvatski propusta. Pa, evo, BiH nikako da pođe disati punim plućima, „zrak „ se nama Hrvatima i dalje uzima na svakom koraku; Hrvatska je ušla u Europsku uniju, mi Hrvati u BiH skupa sa svojom subraćom, i putovi su se otvorili odlascima, opravdanim trbuhom za kruhom ali i pomodarskim, rekao bih, a to je proljetos, upravo u Vitezu, ustvrdio i kardinal Vinko Puljić. Odlaze ljudi, masovno, moglo bi se reći, no vjerujem kako nećemo „iscuriti“, kako potoci krvi proliveni u obrani hrvatski prostora, rodne nam grude, nisu tekli uzalud. Vjerujem, iskreno!

Možemo li zamisliti današnju BiH da HVO nije osnovan?

Ni u snu ne mogu zamisliti današnju Bosnu i Hercegovinu da Hrvati plebiscitarno na referendumu nisu glasovali za njezinu neovisnost, da nešto kasnije nisu osnovali Hrvatsko vijeće obrane, da nisu zaustavili srpsko-crnogorske i snage tzv. JNA na Livanjskom polju, u dolini Neretve, na Komaru, Vlašiću… Da Hrvati nisu zauzeli vojarnu u Čapljini (23. travnja 1992.), tri dana kasnije vojarnu Draga kod Busovače (kada je za osvetu ovaj gradić taj dan bombardiran, srušeno i zapaljeno nekoliko stambenih objekata, Vatrogasni dom, a smrtno je stradalo troje civila), sedam dana kasnije veliko skladište naoružanja i vojne opreme na Slimenima kod travničkog naselja Dolac (u oružanom sukobu pale su i prve hrvatske žrtve u sukobima sa srpskom soldateskom: Vitežani Ilija Petrović i Josip Kurevija, a još sedmorica bojovnika su ranjena), da već mjesecima ranije nisu Hrvati goloruki zaustavljali konvoje JNA koji su pokušavali izvoziti iz vojnih tvrtki Vitezit u Vitezu i Bratstvo u Novom Travniku, vojnu opremu, topove Nora, VBR-ove i barutna punjenja…

Dio oduzetog odvožen je u Hrvatsku, a dio su Hrvati davali Muslimanima, iako oni u tomu nisu sudjelovali. To nije bio njihov rat… I da dalje ne govorim, ne iznosim činjenice: Bosne i Hercegovine, ovakve kakva je danas, bez Hrvata, bez HVO-a, pa i unatoč činjenici da to ni u snu Bošnjaci neće priznati (a znaju da je to tako), sigurno ne bi bilo.

Suci u Haagu su Vas pitali da odgovorite kada ste mobilizirani. Vi ste na to rekli da nikad niste mobilizirani, nego ste bili dragovoljac... Kakva je bila njihova reakcija?

Kao što je i inače praksa, na početku moga svjedočenja pitao me predsjednik sudbenog vijeća za osnovne podatke, o radu obrazovanju, obitelji… pa na kraju i kada sam mobiliziran u postrojbe HVO-a. Odgovorio sam da nisam mobiliziran, a on me, činilo mi se, začuđeno upitao kako to da nisam mobiliziran, a iz dokumentacije koju imaju o meni vidljivo je da sam bio visoko pozicioniran u Viteškoj brigadi HVO-a. Kazao sam mu da sam se ja sām dragovoljno uključio u hrvatske oružane formacije, u početku postrojbe lokalnog karaktera, kasnije u osnovani, formirani HVO.

Zašto im je to bilo čudno ili možda zanimljivo, pojasnili su mi odvjetnici. Naime, u tom procesu mojih prijatelja ja sam bio prvi svjedok obrane, a svi svjedoci optužbe su minimizirali svoju ulogu u postrojbama Armije BiH, nitko od njih nije bio (?) dragovoljac, svi odreda su bili mobilizirani. A moje dragovoljno uključivanje u hrvatske oružane formacije, uopće ne treba glorificirati, jer takvih je bilo na stotine, tisuće… rekao bih većina pripadnika HVO-a bili su dragovoljci. Dodat ću, iz naše male Lašvanske doline, u drugoj polovici 1991. kada je Hrvatska već gorjela, presijecana i komadana, u Hrvatsku je otišlo oko 200 mladih Hrvata braniti Lijepu našu... Neki od njih zauvijek su ostali u njezinim njedrima, neki su ostali s trajnim invaliditetom. Takvih hrabrih, odlučnih mladih ljudi, dragovoljaca, naravno, bilo je stotine, pa i tisuće i iz drugih krajeva i područja BiH, pa otud, valjda, i te sporne (?) visoke i brojne mirovine koje im je dala njihova (naša) Hrvatska.