Postoje mjesta u BiH u koja redakcija Tjednika ne dolazi tako često. Jedno od tih podneblja je i semberski kraj. Tko je putovao tim dijelom Bosne, mogao je vidjeti da se Bijeljina nalazi u trokutu kod ušća dviju velikih rijeka. Smještena je osam kilometara zapadno od Drine i dvadesetak kilometara južno od Save. Iako povijesna istraživanja ukazuju na stoljetno postojanje katolika u ovom „ćošku“ Bosne, u tom gradu ih danas kronično nedostaje...
Opće je
poznato kako se prostor oko Bijeljine, između Drine, Save i planine Majevice
zove Semberija. To je najplodniji dio BiH,
a njezin najveći postotak nalazi se u entitetu Republici Srpskoj. Semberija ima
vrlo bogatu povijest, a prvi put je spomenuta 1533. tijekom osmanlijske
vladavine. Ime je ugarskog porijekla i vjeruje se kako korijenje vuče iz razdoblja
nakon 12. stoljeća kada je ovo područje povremeno bilo pod vlašću Mađarske.
Procjenjuje
se da na području Semberije danas živi oko 240 000 stanovnika, a najveći broj
njih u općini Bijeljina koja je jedna od najmnogoljudnijih u BiH. Kroz vrijeme ona
je relativno često mijenjala ime. Zvala
se Belina, Biljena, Bjelina... Povijesne knjige nam govore o bogatoj katoličkoj
nazočnosti u ovom kraju kao što su: samostan sv. Marije u Polju te župa Balatino (danas naselje Balatun)
koja je tada pripadala samostanu u Olovu...
„Lepo“ je živjeti u Bijeljini
Prema
uhodanoj tradiciji, prva „adresa“ na koju se obraćamo kada želimo napisati
reportažu o nekom kraju je župni ured i katolička crkva, naravno, ako ih ima.
Znajući za teške ratne posljedice od prije 20 godina i protjerivanje nesrpskog
pučanstva, pretpostavljali smo kako će o ovom gradu biti teško napisati reportažu
iz katoličke perspektive. Djelomično smo bili u pravu. No krenimo redom...
Crkvu i
nije teško pronaći, nalazi se nekoliko minuta hoda od središnjeg trga,
automobilom naravno još brže. Na ulicama nema pretjerane gužve, veliki trgovi i
parkovi odaju dojam sređena i čista grada.
Kao što
smo već ranije znali, u župi djeluje novi župnik vlč. Marko Zubak koji je inače desetak godina obavljao funkcije u
različitim Crkvenim institucijama u Sarajevu. Prati ga glas savjesna i dobra
svećenika koji se veoma voli šaliti. Budući da je u Bijeljini nepuna dva
mjeseca, nije dobro upoznao kraj i njegove ljude. Međutim, nakon pozdrava
dobrodošlice odmah je na pitanje kako je živjeti u novom gradu, u svojem stilu
odgovorio: „Lepo je živjeti ovdje.“ Vjerojatno je ta kratka rečenica sukus
čitave priče o katolicima u gradu s pravoslavnom većinom, uz granicu sa Srbijom.
Ipak, vlč.
Zubak nije prvi put u Bijeljini. Tu je boravio kao ministrant na gostovanju
jedan dan osamdesetih godina 20. st. te se živo sjeća toga dana i susreta s, i
tada, malobrojnim vjernicima.
Iako se
od tog vremena grad utrostručio po veličini i brojnosti zbog dolaska izbjegloga
srpskoga pučanstva iz drugih krajeva Bosne, nažalost katolička zajednica je i
dalje malobrojna. Zanimalo nas je kakva je „druga“ impresija grada i vjerničke
zajednice sada kada više nije ministrant nego svećenik.
„Oduševljen sam susretljivošću i otvorenošću
vjernika, ali i zadivljen njihovom hrabrošću i svjedočkom - živom vjerom, koliko je to moguće u ovakvoj
sredini. Ako usporedimo vjernike u nekim drugim gradskim sredinama, posebno u
glavnom gradu gdje katolici imaju puno crkvenih institucija, kulturnih i
duhovnih ponuda, ovdje je zajednica sačuvana na okupu. Iako je 'malo stado' i
korijenom s različitih strana, djeluje dosta kompaktno. Crkva je ta koja
okuplja i ujedinjuje. Na tome su puno učinili dosadašnji župnici, posebno
pokojni mons. Mijo Perić- Mića“, rekao je novi bijeljinski župnik
prenoseći nam svoje dojmove o gradu i njegovim ljudima.
100 godina od izgradnje crkve
Nakon ležernih
razgovora („Što ima u Sarajevu?“) zajedno smo prošli kroz povijesne knjige i
fotografije. Župa Prečistog Srca Marijina u Bijeljini osnovana je 1885., a
crkva koju je projektirao Josip pl. Vancaš
sagrađena je točno prije 100 godina. Župnik je naglasio kako smo sasvim
prigodno došli praviti reportažu na stogodišnjicu izgradnje crkve koju je u
svom 11-godišnjem mandatu sagradio vlč.
Anto Jović. Od osnutka župe zaštitnik je bio sv. Stjepan Kralj, a od 1952. Neokaljano
Srce Blažene Djevice Marije, danas Prečisto Srce Marijino. Patron se slavi kad
i Blažena Djevica Marija Kraljica: 22. kolovoza.
Iako su
u Bijeljini prvi župnici bili franjevci, s prijelaza 19. u 20. stoljeće u župi
pastoralno djeluju dijecezanski svećenici. Unatoč činjenici kako je danas u tom
gradu malo katolika, ova župa je nekoć dala nekoliko duhovnih zvanja, a čak trojica
domaćih sinova bili su ovdašnji župnici: preč.
Josip Fuchs (1924. - 1943.), vlč.
Mihovil Thon (1943. - 1949.) i vlč.
Josip Konopka (1950. - 1952.). Rodbina domaćeg sina vlč. Antuna Zajca i danas živi u tom gradu.
Prema
riječima našeg sugovornika, njih se, kao i većine ostalih župnika, stariji vjernici
i danas rado i sa zahvalnošću sjećaju, a posebno nedavno preminulog mons.
Perića koji je bio prvi župnik nakon posljednjeg rata koji je živio u
Bijeljini. On je strpljivo obnavljao narušene međuljudske odnose, ali i dotrajale
i oštećene zidove crkve i župne kuće. Usporedo je radio na materijalnoj i
duhovnoj obnovi koliko je mogao. Uz pomoć Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije
oformio je i medicinsku skrb za bolesne te hranu i ogrjev za siromašne. Nalazio
je vremena otići i u ribolov na Drinu ili na sijelo kod župljana, a rado je i
njih primao kod sebe.
Prema
grafikonu iz 1910., u župi Bijeljina bilo je 1 616 katolika, a 1937. čak 2 400.
U službenom popisu iz 1959. ovdašnja vjernička zajednica brojala je 800
katolika. Neposredno pred rat 1991. bilo je približno toliko, a danas ih ima
svega stotinjak. Za mnoge se sazna tek kad dođe vrijeme za ukop, a do tada ih
nije bilo u evidenciji, niti su dolazili na sv. mise.
Zanimljivo
je spomenuti kako je najmlađi katolik ove župe - Ante Barač, 1980. godište. Nedavno je postao otac kćerkice Ive. Vlč. Zubak kaže kako Ante osjeća
svu težinu života u ovom kraju i naglašava da je lako biti katolik u Imotskom,
rodnom mjestu njegova oca, za razliku od Bijeljine gdje sada živi.
Oni koji
su se odselili tijekom posljednjeg rata diljem BiH, Europe i svijeta ne
pokazuju nikakva znaka da bi se željeli vratiti. Nakon 1992. i „ljubavnog
zagrljaja“ Željka Ražnjatovića Arkana
i osuđene haaške ratne zločinke Biljane
Plavšić život za Hrvate i Bošnjake postao je nesnošljiv. Brojna ubojstva i
protjerivanja „poremetila“ su nacionalni balans. Međutim, osjeća se tendencija
da se u Semberiju, kao i u ostalim predjelima, Bošnjaci više vraćaju nego
Hrvati. Statistike kažu da Bošnjaka u gradu ima oko 6 000.
Katolici različitih nacija
No, napustimo
teške devedesete i vratimo se ponovno 100 godina natrag. Čini se da je ta 1914.
bila svojevrsno proljeće za Katoličku Crkvu i Hrvate u BiH jer su te godine sagrađene
brojne crkve (Bos. Brod, Zavidovići, Zenica, sv. Anto Sarajevo, Bijeljina), ali
je početak Prvog svjetskog rata ugasio „propupali“ život bh. katolika. Tako je
bilo i u Bijeljini.
Župa se
za stogodišnjicu, isto kao prigodom osnivanja prije 130 godina, sastojala od
vjernika-katolika različitih nacionalnosti koji su došli na ovo područje u
vrijeme Austro-Ugarske. Zato je na pročelju središnje apside iznad oltara
pisalo: „Hvalite Gospodina svi narodi!“ Tako je i pok. župnik Thon, rođeni
Bjeljinac, bez političkih konotacija iz današnje perspektive znao reći: „Majka
mi je Mađarica, otac Austrijanac, a ja čistokrvni Bosanac“.
Iz fotoarhiva
koji nam je pokazao vlč. Zubak posebno su dirljive svečane tijelovske procesije
i mnoštva prvopričesnika ispred crkve. U usporedbi s današnjim vremenom to
izgleda kao znanstvena fantastika, ali služi kao podsjetnik kako je nekoć bilo...
ali nikad se ne zna, možda nekim Božjim čudom bude opet.
Nažalost,
osim ljudi puno je toga u ratu nestalo te se još uvijek traga za otuđenom
arhivskom građom župe. Vlč. Zubak je zamolio župljane da ustupe bilo koju fotografiju
iz bogata vjerničkog života i na taj način barem u potpunosti otmu zaboravu prošlost
župe.
Nakon
razgovora u župnom stanu, kojemu je inače potrebita temeljita obnova krova jer
pri svakoj jačoj kiši prokišnjava, krenuli smo razgledati crkvu i grad.
 | |
| Prodavaonica ptica |
Na
izlazu nas je dočekao, ne „nervozni“, nego veseli poštar koji je napomenuo kako
još nije upoznao novog župnika jer poštu ostavlja u sanduče. Čini se da smo iz Sarajeva
prije stigli nego pošta koju je on donio: baš neka pisma i primjerke Katoličkog
tjednika. Redakcija u Bijeljinu, a novine
za njom, rekli bismo.
Brojne umjetnine u crkvi
Nakon
razgledanja moglo bi se kazati kako crkva nije ni premala ni prevelika. Očito
je građena s mjerom i u vrijeme dok je ovo bila, prema broju vjernika, velika
župa. Središnja oltarna slika je Da Vincieva Posljednja
večera koju je nakon posljednjeg rata
restaurirao domaći sin akademski slikar Stjepan
Tonković. Iznad nje u oltarnoj apsidi nalazi se slika Presvetog Trojstva i
Krunjenja Blažene Djevice Marije za kraljicu neba i zemlje. Ispod je oltarna
figura Presvetog Srca Marijina iz vremena kasne gotike, zapravo iz prijelaznog razdoblja
gotika - barok. Kip je urađen u drvetu (bijela lipa) iz masivnog komada s
nekoliko manjih dijelova koji su propisno spojeni u jedinstvenu cjelinu i star
je oko 120 godina.
U
srednjoj lađi nalazi se slika Presvetog oltarskog sakramenta kojemu anđeli i
ljudi iskazuju poklonstvo. Na stropu je slika Uzašašća Isusova na nebo, a na
kraju je lik sv. Cecilije. Zanimljivo je da se pjevački zbor od 1937. zvao Sv.
Cecilija. U dnu crkve primjećuju se
ugrađene zahvalne pločice Gospi za sva uslišanja.
Važno
je napomenuti kako je nekoć ova crkva bila povlašteno hodočasničko mjesto
Gospi. S lijeve strane od ulaznih vrata nalazi se špilja Nazaret. Uz Isusa,
Mariju i Josipa tu je i lik Gospe Kazanske, dar pravoslavnih monaha.
Grad s ekonomskom perspektivom
Nakon
razgledanja crkve obišli smo Bijeljinu. Za nas koji dolazimo iz brdovitih
predjela svako mjesto u ravnici sa širokim ulicama i trgovima je fascinantno.
Bijeljina zbog svojeg položaja i bogatstva ima perspektivu postati pravo
regionalno središte. Kao što se može primijetiti, grad živi neku svoju priču.
Hodajući
gradskim ulicama, župnik nam je rekao kako je još uvijek u ovom kraju nazočan
velik broj nekrštenih, dok njihove bake i djedovi mole na tu nakanu. Želja za
krštenjem postoji, ali volja za pripravu i dolazak na sv. misu baš i ne. Možda
je zanimljivo kazati kako su za vrijeme našeg boravka u Bijeljini sinodski oci u
Rimu razmišljali o gorućim pastoralnim pitanjima u svezi s brakom i obitelji te
dijeljenjem sakramenata. Iako većina sinodalnih otaca nikad nije čula za ovaj
kraj, jasno je da problemi vjerničke populacije u ovom mjestu gotovo stopostotno
potpadaju pod potrebe i zahtjeve suvremenog čovjeka o kojima se govorilo na sinodi.
Jasno
je kako svećenici nemaju „čarobni štapić“ kojim se može odjednom riješiti ili
iskorijeniti duboki korov prošlog sustava koji je sijan 50 godina, nedavnog
rata te ekonomske krize koja je dotukla
tu malu katoličku zajednicu, međutim predati se ne smije.
Kako
župnik reče, naznake znatiželje ili simpatije ljudi prema Crkvi i vjeri postoje,
samo im nedostaje malo više odvažnosti potpuno se „otisnuti od obale“ i zaplivati
u milosne vode. Toranj i Crkva su vidljivi, ali „vjera gorušičina“ možda će tek
doći!
Šaljite mi vjernika!!!
Budući da
među svećenicima Bijeljina baš i ne zbori za dobar pastoralni izbor, vlč. Zubak
se nije pokolebao i prihvatio je onu župu koju mu je nadbiskup namijenio. Tik
po dolasku u taj grad dobivao je pozive od kolega svećenika koji su ga pitali treba
li mu pomoć. Pogođen situacijom u kojoj se našao, jednom svećeniku iz Posavine
je na pitanje treba li ti što poslati, odgovorio: „Ništa mi ne treba samo mi
pošalji vjernika.“ Na to mu je ovaj odgovorio:
„Eto ti nosi ih sve.“
Nema komentara:
Objavi komentar