Jednom upaljen misionarski žar nikad se ne ugasi

Činjenica je da većina ljudi voli putovati. Obično se mašta o odlasku u tzv. „zemaljski raj“, na neki od rijetko naseljenih sunčanih otoka zvučnih imena gdje nema gužve i problema. Postavlja se pitanje koliko ljudi je spremno otići u jednu od zemalja trećeg svijeta na nekoliko godina ili cijeli život samo s jednim ciljem: služiti i pomagati. Među brojnim humanitarcima, liječnicima i općenito ljudima koji žive za služenje drugima nalaze se i brojni misionari. Jedan od takvih koji je sedam godina proboravio u Africi jest i vlč. Marko Stipić.

Na sami spomen Afrike prva asocijacija je zelenilo, brojne bune i ratovi, glad, dijamanti, i nažalost, u posljednje vrijeme ebola i Boko Haram. Oni malo upućeniji svjesni su problema koji muče Crni kontinent, a među njima su neokolonijalizam, politički sukobi te teški uvjeti života i rada među tamošnjim ljudima.

Veliki problemi i opasnosti koji postoje u Africi ne obeshrabruju stotine i tisuće misionara koji djeluju na tom napaćenom kontinentu. Sve ono što vidimo na televiziji, pročitamo u novinama ili saznamo izravno od njih potvrđuje činjenicu kako su misionari ljudi koji su se, riskirajući svoj život, posvetili toj plemenitoj svrsi pomaganja drugima u negostoljubivim uvjetima, svjedočeći im ljubav Kristovu.

Slučajni misionar

U komunikaciji s ljudima koji žele ići u misije možemo saznati kako većina tijekom studija i života dugo razmišlja o tomu u kom pravcu i gdje će vršiti svoj pastoralni rad. Međutim, među njima postoje i oni koji su o svojem pozivu odlučili sasvim slučajno. Takav je i sadašnji župnik u Srednjoj Slatini, u srcu Bosanske Posavine, koji je u Zambiji djelovao od 1985. do 1992.

„Nisam imao neku posebnu želju za misionarskim zvanjem. Kolega koji je bio dolje u Africi, pokojni vlč. Zdravko Mandić, je za vrijeme godišnjeg odmora pričao o svojim doživljajima. Dok mi je govorio kako izgleda život u Zambiji, ja sam osjetio da to i mene zanima te sam pitao bih li i ja mogao ići dolje. Budući da je on rekao kako može bilo tko, ako ispunjava uvjete, krenuti u Afriku, obećao je da će srediti papire i potrebne dozvole u Zambijskoj biskupiji. On je tamo bio sâm od naših svećenika, tako sam mu se ja pridružio“, objasnio je vlč. Stipić kako je njegova želja za pastoralnim djelovanjem na Crnom kontinentu nastala gotovo spontano u jednom trenutku običnog razgovora s kolegom svećenikom.

Najteže se naviknuti

Čitajući misionarska iskustva, ali i iskustva laika koji su barem mjesec dana boravili u Africi, dolazimo do zaključka da je to sasvim drugi svijet. Razmišljanja ljudi različitih profesija i godina su skoro identična. Svjedočenja govore kako su gosti u Africi vidjeli čitava podneblja i milijune ljudi koji doista nemaju ništa. Ipak su ti ljudi i unatoč silnoj neimaštini i bijedi, zapravo sretni, neopterećeni i zadovoljni svim onim malim stvarima, ako i njih igrom slučaja dobiju. Nažalost, te male stvari ljudi u razvijenim zemljama svijeta uzimaju, blago rečeno, zdravo za gotovo. Svatko se na iste uvjete drukčije navikava te nas je zanimalo što je bilo posebno teško nakon dolaska u jednu afričku zemlju.

„Bilo je teško naviknuti se na dosta stvari. Teška je klima i meni je to bilo najproblematičnije. Ja sam malo gadljiv pa mi se bilo teško naviknuti i na hranu. Jedanput sam gledao gdje oni vade vodu. To je jedna lokva oko koje goveda i krmad hodaju, a žene uzimaju vodu za puru ili drugo jelo te njome peru tanjure“, objasnio je vlč. Stipić kroz smijeh svoja prva iskustva s Afrikom.

Samo rad, rad i opet rad

Prema njegovu sjećanju, posla za svećenika u pastoralu ima mnogo. „Nema ništa drugo nego samo raditi. Rad, rad i samo rad. U ono vrijeme ja sam bio u mjestima gdje nije bilo struje, dakle ni televizije nije bilo. Radiš, voziš, prašina, baš teški uvjeti... Mi smo imali 10 filijala i pet tjedana obilazimo filijale, a šestog tjedna budemo u središnjoj misiji, a onda opet pet tjedana na kotačima“, ističe sadašnji župnik u Srednjoj Slatini.

Na pitanje koliko je imao župljana, rekao je da nikada nisu stigli sve prebrojati i evidentirati, ali se pretpostavlja, prema procjenama, kako su imali oko 18 000 vjernika. Promjer misije-župe u kojoj je djelovao bio je 100 km u krug, i na tom području živjelo je oko 60 000 ljudi. Od toga je jedna trećina katolika, druga trećina su bili ostali kršćani. Pogani i pripadnici mješavine raznih religija, među kojima je bilo oko 1% muslimana činili su ostatak pučanstva. Prema njegovim riječima, popisa nikad nije bilo, tako da je teško dati točne brojke. Fascinantno je to što su godišnje u misiji imali oko 700 krštenja, 500 djece i 200 odraslih te 200 krizmanika i stotinjak vjenčanja.

Nema psovke

Naš sugovornik o tamošnjim katolicima ima samo riječi hvale. Afrički čovjek nakon krštenja zaista živi ono što je učio, sluša svećenika i nastoji biti bolji čovjek. Naravno, uvijek postoje određeni problemi, a za to podneblje bio je izražen fenomen višeženstva među poganima. Problem su stvarale katolkinje koje počinju živjeti s nekršćanima kao prva ili druga žena.

 „Imali smo jedan slučaj, katolkinja se vjenčala s poganinom i imala 10 djece s njim. Djeca se normalno krste, idu u crkvu bez ikakvih problema. Nakon određenog vremena za poganina se uda druga žena katolkinja. Takve krupne probleme smatrali smo javnim grješnicima s teškim grijesima i zvali smo ih otpadnicima. Slično je kada kršćani idu k vračevima. Javne grješnike smo pribilježili u kartotekama i čekali da se vrate. Kad shvate svoju pogrešku i pomire se s Crkvom, imali smo za njih obred pomirenja. Oni određeno vrijeme pohađaju pouke, imaju pokoru te nakon ispovijedi ponovno ih primimo u zajednicu“, komentirao je neke od najvećih problema tamošnjih zajednica vlč. Stipić i naglasio kako kod njih nema psovke.

„Psovka općenito govoreći ne postoji. Imaju određene nepristojne izraze, ali to nisu psovke koje mi znamo“, rekao je naš sugovornik.

Mnogo duhovnih zvanja

Prema riječima vlč. Stipića, biskupija u kojoj je djelovao imala je sjemenište i bogosloviju, međutim nisu svi na kraju išli „u svećenike“.

„U Africi, općenito govoreći, ima dosta duhovnih zvanja. Međutim, postoji jedan fenomen kao i kod nas. Kad sam i ja išao u sjemenište, bila je aktualna generacija 1946., dakle poslijeratna generacija kad su mnoge majke ostale udovice. U sjemeništu u Dubrovniku bilo je 80% udovičkih sinova. Dečki dođu da se školuju i dalje nastave život ne odlazeći u svećenike. Neki su to smišljeno radili jer bilo je jeftinije školovanje, a nije se imalo uvjeta. E, isto se tako dole događa“, komentirao je vlč. Stipić i istaknuo da je zahvaljujući bogosloviji u Zambiji stasala generacija kvalitetnog domaćeg klera.

Jedan od dugogodišnjih profesora na tamošnjoj bogosloviji bio je i p. Luka Lucić koji je skoro 20 godina sudjelovao u oblikovanju budućih zambijskih svećenika.

Išao bi opet!

Nakon što je u Africi obolio od malarije u vrijeme rata 1992., morao se vratiti u BiH. Iako je „upao“ u zonu ratnih sukoba, u Zavidoviće gdje je bio kapelan, zanimalo nas je što mu je najviše smetalo u BiH, a nedostajalo iz Afrike.

„Ja sam sve vrijeme od povratka u BiH bio po manjim i raseljenim župama. Teško mi je bilo što ljudi ne idu u crkvu kao u Africi i što ih malo ima. Dole sve vrvi od ljudi i života“, naglasio je vlč. Stipić te potom potvrdio kako bi unatoč skoro 70 godina života vrlo rado išao ponovno u Afriku. Naravno da ima uvjete i zdravlje za to.

Iz životnog primjera vlč. Marka možemo vidjeti kako se misionarska iskra vrlo brzo i iznenada može upaliti, ali da žar koji ona stvori nikada ne zgasne.

Stjepan Mikić, predsjednik Središnjeg izbornog povjerenstva BiH: Pozivam birače da iskoriste svoje pravo glasa jer tada imaju najvažniju ulogu

Prema svojoj osnovnoj definiciji, izbori su postupak kojim narod i nacionalne manjine jedne države povjeravaju obavljanje političke vlasti pojedincima u predstavničkim tijelima različitih razina. Nakon završetka glasovanja, a kada se završi zbrajanje i procedura provjere, izabrani političari predstavljaju svoje birače (ali i ostale) te tako vrše suverenu volju većine naroda. Zbog toga se izbori održavaju u redovitim intervalima te predstavljaju temelj legitimiteta cjelovitog sustava određene države, a bez njih pojedine političke sustave nazivamo diktatorskim. Budući da se u BiH 12. listopada održavaju Opći izbori, razgovarali smo sa Stjepanom Mikićem, predsjednikom Središnjeg izbornog povjerenstva u BiH.

 

Gosp. Mikić je rođen 1949. u Vidovicama. Studij povijesti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radnu karijeru započeo je 1975. kao profesor u Srednjoj školi u Odžaku, a tijekom godina obavljao je različite funkcije među kojima su: načelnik Policijske uprave za Posavinu te predstojnik Ureda hrvatskog člana Predsjedništva. Prije 10 godina izabran je za člana Središnjeg izbornog povjerenstva BiH kojemu je i aktualni predsjednik. Oženjen je i otac je dvoje odrasle djece.

Poštovani, u kakvu ozračju država BiH, njezini narodi, političke stranke i Središnje izborno povjerenstvo dočekuju nove Opće izbore?

Ja mogu govoriti o Središnjem izbornom povjerenstvu BiH. Privode se kraju aktivnosti na organiziranju i održavanju Općih izbora u BiH zakazanih za 12. listopada. U tijeku je distribucija izbornog materijala prema općinskim/gradskim izbornim povjerenstvima. Mi u ovom trenutku možemo kazati da će 12. listopada biti sve spremno da građani s pravom glasa mogu obaviti glasovanje. 

S obzirom na velike svibanjske poplave, možete li reći hoće li u poplavljenim područjima biti problema s biračkim popisima i hoće li se izbori organizirati s poteškoćama?

Na osnovi informacija koje smo dobili s terena od lokalnih izbornih povjerenstava, možemo kazati da nije bilo značajnijih migracija pučanstva, tako da će se izbori i na tim područjima provesti bez problema.

Retorika izborne kampanje je dovedena do usijanja. Recite nam, prema vašem predviđanju, hoće li izbori biti fer i pošteni s obzirom na količinu iznesene „prljavštine“?

Nemam utisak da je kampanja nešto drukčija u odnosu na ranije izbore koje smo provodili, a uvijek su ocjenjivani od međunarodnih izbornih promatrača kao fer i pošteni. Vjerujem da će tako biti ocjenjeni i predstojeći listopadski izbori.

Već su se pojavili navodi o glasačima u inozemstvu kojima je pristiglo nekoliko desetaka glasačkih listića drugih birača. O čemu je tu riječ?

Mi smo svoju zakonsku obvezu ispunili i informaciju, koja sadrži sva saznanja o toj pojavi koju smo dobili iz medija i na druge načine, smo proslijedili Tužiteljstvu BiH. Mi smo u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH proveli istragu o onomu što se događalo od trenutka raspisivanja izbora do trenutka kada je BH Pošta preuzela glasačke pakete (kuverte) i konstatirali smo da nije napravljen niti jedan propust, sve je urađeno u skladu s procedurama. Sada je posao na Tužiteljstvu BiH da utvrdi o čemu se zaista radi.

Koji su najčešći načini kršenja izbornih pravila?

Ako govorimo o kampanji, onda su to uglavnom kršenja koja se odnose na plakatiranje, odnosno postavljanje plakata tamo gdje to nije dopušteno, ili oštećivanje plakata. Ali za te povrede, u prvom stupnju postupka, nadležno je općinsko izborno povjerenstvo. Do sada nije bilo značajnijih kršenja pravila ponašanja u izbornoj kampanji.

Bh. birači su razočarani i sve više apstiniraju od glasovanja, a mnogi ih vide samo kao dodatni trošak koji ništa u biti ne mijenja. Prema vašem mišljenju, zašto je to tako?

Mislim da nije primjereno da ja kao predsjednik Središnjeg izbornog povjerenstva BiH odgovaram na takva pitanja, vjerojatno će politički analitičari imati što kazati o tome. Mi kao državna institucija, za svake izbore pa tako i za ove, provodimo posebnu kampanju za animiranje birača da iziđu na izbore i da glasuju. U fokus stavljamo mlade i žene.

U pojedinim zemljama su izbori nevažeći ako na njih iziđe manje od 50% glasača? Zašto u BiH ne postoji takva odredba jer i neizlazak na izbore je slanje poruke kako se nešto mora mijenjati, a na kraju o svemu odlučuje nekih 25% glasača ili manje?

                                                                                                         

Ovo pitanje trebate postaviti zakonodavcu, u ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.

Često se spominju kupovina i prodaja pojedinih glasova. Možete li nam reći je li to dokazano i u kojem slučaju, i kako Izborno povjerenstvo reagira na to?

Mi dosad nikada nismo imali argumentirani prigovor s dokazima za bilo kakvu „kupovinu“ ili „prodaju“ glasova. Ukoliko bi takvo što postojalo, bilo bi procesuirano, a svakako bi o tomu obavijestili i nadležno tužiteljstvo jer bi takva pojava imala obilježje kaznenog djela.

Naše novine izlaze na dan izbora. Koja je vaša poruka našim čitateljima, potencijalnim glasačima?

Koristim prigodu pozvati birače da iskoriste svoje pravo glasa. Oni danas imaju najvažniju ulogu. Političkim subjektima upućujem poziv da poštuju izborna pravila za vrijeme izborne šutnje, a svim kandidatima želim puno sreće i uspjeha.

Ularice i sokaci tvoji, čudnije selo nigdje ne postoji

Župa sv. Ilije proroka Ularice i okolna sela koja joj pripadaju nalaze se u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, pet kilometara jugozapadno od Doboja, na prostoru koji se naziva Usora. To je relativno novija župa, ne starija od 40-ak godina, nastala odvajanjem pojedinih naselja od Doboja i Sivše. Crkva je svoje mjesto našla na prirodnom uzvišenju načičkanom privatnim kućama, nekoliko kilometara udaljenom od žile kucavice čitavog kraja - magistralne prometnice koja središnju Bosnu spaja s Hrvatskom.

 

Odmah nakon dolaska u župu zamijetili smo da je riječ o bogatu i vrijednu kraju. Miris staja i glasanje živine govori da se skoro svi bave uzgajanjem domaćih životinja. Zvuk miješalica za beton i ljudi koji alatima popravljaju i vrše radove na krovovima ukazuje kako ovdje nitko ne miruje. Izgleda da svi nešto grade i rade. Budući da smo se prilazeći crkvi mimoišli sa župnikom koji je žurno morao nešto obaviti „u gradu“, sami smo razgledali okućnicu i župno imanje.

Spomenici župno dvorište krase

Prema viđenom ni župnik ne ljenčari: betonirao je stepenice, potporne zidove te nadograđuje šupu i garažu... Ispred crkve su nas „dočekala“ tri mala psa koji se griju na suncu te bijela kamena instalacija usorskoj tužnoj majci, kao i spomenik poginulim župljanima u Drugom svjetskom i posljednjem ratu. Budući da su se Hrvati ovdje vojno organizirali, ostali su svoji na svome, a s Bošnjacima nije bilo sukoba. U sukobima sa Srbima poginulo je 13 bojovnika i devet civila, a iz knjiga smo vidjeli da su crkva i župni ured bili gotovo do temelja uništeni. Nije ni čudo jer je crta bojišnice bila udaljena nekoliko kilometara.

Šećući po selu, zamijetili smo mnoštvo malih pasa koji slobodno lunjaju sokacima i oko osnovne škole. Kasnije smo saznali da je svojevrsno pomodarstvo imati malog psa te kako oni prate djecu od kuće do škole gdje čekaju završetak nastave.

Naišli smo i na mjesno groblje s kapelicom koje je lijepo uređeno. Također smo primijetili da je većina kuća, što bi se reklo, rađena prema europskim standardima s uređenim okućnicama. Uskoro nam se pridružio i župnik vlč. Ilija Miškić, naš znanac iz župe Novo Sarajevo gdje je kratko pastoralno djelovao.

Starima je iz poniženja pjevati

Odmah nakon upoznavanja ušli smo u župnu crkvu u kojoj svu pozornost „otima“ freska na zidu iza oltara koja skoro pokriva čitavu površinu. Napravio ju je 1996. jedan Bošnjak iz Žepča, prema potpisu Mandić E., a darovali su je tamošnji Hrvati, prijatelji nekadašnjeg ularičkog župnika Joze Batinića. Na njoj se mogu raspoznati likovi Sluge Božjega Josipa Stadlera i sv. Ilije koji stoje u podnožju brda na kojemu se nalazi Raspeti.

Ulaz u crkvu s lijeve i desne strane uljepšavaju ispovjedaonice te minijaturne kopije Višeslavove krstionice. Mala je to i skladno uređena crkva koja ima nekoliko modernih dodataka u vidu razglasa i klime te glazbenih pomagala.

Odmah na prvi pogled može se primijetiti kako crkva nema vitraje. Župnik je htio raditi nešto na tom planu, stupio je u kontakt s umjetnikom Mamušom, međutim sadašnja sredstva ne dopuštaju nikakve radove. Križni put je darovala župa Žabljak. Postoji plan i to umjetnički dotjerati, ali pitanje sredstava koči svaki projekt.

Iako u crkvi postoji solidan broj stolica, za članove župnog zbora on je još uvijek u nastajanju. „Stari neće pjevati, stide se, a nekima je to čak iz poniženja. Ovdje su mnogi naučili šargiju svirati i malo tko može uhvatiti tercu“, uz osmjeh kaže župnik i ističe kako su djeca aktivnija u tom pogledu. Jedna časna sestra je obučavala mladu i glazbeno nadarenu župljanku Josipu Kesedžić koja sada zna mnoge pjesme tako da je animiranje misnog slavlja pjevanjem u „uzlaznoj putanji“.

Na oltaru se nalaze zanimljiva rješenja ambona i svetohraništa, ali nemaju velike umjetničke vrijednosti. Krstionica je također imitacija one poznatije Višeslavove i dar je Lovrina Joze Bejića.

U crkvi su instalirani klima uređaji koji su zbog nepostojanja prikladne izolacije na zidovima potrebni i ljeti i zimi. „Klime sam uradio pred prošli Božić. Vidio sam nešto slično u župi Boće pa smo odlučili ovdje ugraditi. Ljeti se crkva mnogo ugrije, a s pomoću klima se rashladi za pola sata. Što se grijanja tiče, treba uključiti sat prije mise i bude ugodno unutra kako ne bi bilo cupkanja i puhanja u ruke. Veoma je rentabilna i računi nisu mnogo veliki“, rekao nam je vlč. Ilija.

„Sakralna granata“ u mladoj crkvi i župi

To što nema nekih slavnih umjetnina ne znači da unutrašnjost crkve nije posebna. Nažalost, krasi je ostatak jedne granate koja je prošla kroz župni ured, zid crkve i zaustavila se u potpornom stubu drugog zida. Vlč. Batinić je prilikom obnove odlučio taj relikt prošlog vremena ostaviti kao svojevrsni podsjetnik. Ovdje nije bilo sukoba između Hrvata i Bošnjaka, ali je postojala bojišnica prema Srbima i Doboju odakle je i došla granata...

Već smo znali kako je ularička župa veoma mlada u usporedbi s okolnim. Zanimljivo je spomenuti kako je vlč. Ilija bio tajnik mons. Marka Jozinovića kada je on blagoslovio kamen temeljac za crkvu u novoosnovanoj župi Ularice. 

Inače, vlč. Miškić smatra kako je župa još uvijek mlada. „Nema župe prije nego prođe 50 godina. Sve dok oni ljudi koji se sjećaju bivše župe ne izumru i dok prvi naraštaj ne odraste u novoj. Ularice su odvojene od župa Doboj i Sivša, a prije su bili na marginama - tako su se osjećali, čak i danas govore: 'Tako je bilo.' Ja im naglašavam da dok ne osjete kako je to, njihova župa nema napretka“, komentirao je župnik stanje i razliku u razmišljanju između mladih i starih vjernika...

Statistike

Poprilično je naglasio kako su župljani iznimno bogati, ali ih nije pohvalio kada je riječ o darežljivosti. Naglasivši kako nema namjeru ocrniti svoje vjernike, kazao je da mora reći istinu, zapravo određene poražavajuće činjenice koje su potkrijepljene statistikama.

„Ovo mi je osma župa po redu. Dvije sam godine ovdje i nigdje drugdje nisam doživio da toliko malo ljudi dolazi na sv. misu, oko 30%. To je poražavajuće za selo. Imamo 600 duša u 203 obitelji, 40-ak je samaca i dosta neoženjenih. Od svih obitelji, članovi njih čak 80 dođu jednom ili nijednom godišnje na sv. misu. Taj loš običaj se nažalost prenosi s koljena na koljeno. Još je ovdje žal za drugom Titom. Stalno se u razgovoru poziva na vrijeme kad je on bio živ i kako je tada dobro bilo. 'Hvaljen Isus' nije pretjerano zaživio. Ljudi koji dolaze u crkvu zaslužuju svake čestitke. S njima se može raditi. Imam dvije mise nedjeljom i prema statistici, od 170 do 180 ljudi bude na misnom slavlju“, veli župnik i naglašava da kad upita one koji ne dolaze u crkvu zašto izbivaju, dobije odgovor: „Tko si ti da mene to pitaš?“ „Ja im odgovaram kako sam zato ovdje i postavljen. To mi je misija. Tražiti izgubljene ovce, ali oni su i dalje izgubljeni.“ Na pitanje je li barem jednu obitelj uspio „vratiti“ u Crkvu, rekao je kako je uspio „čak“ dvije. „Vjerski su dosta neupućeni i neodgojeni. Krizmanike molim da sa sv. potvrdom ne prestanu njihove obveze prema crkvi. Obećali su, a za samo 2 - 3 krizmanika od prošle godine može se reći kako redovito dolaze na misu. Djecu krste po rođenju i tada je prigoda da otac prvi put nakon duljeg vremenskog razdoblja dođe u crkvu. Može se reći kako određeni župljani dolaze u crkvu samo na krštenje, pričest, krizmu i eventualno vjenčanje“, rekao je vlč. Miškić te istaknuo tekući problem u župi sa 17 parova koji nisu vjenčani. Uglavnom je riječ od bi-nacionalnim brakovima. Katolička Crkva ima dobre naputke za mješovite ženidbe, ali prema župnikovim riječima, izgleda kako „šefica“ u kući kaže, tako će biti... Također, mnogi „važu“ hoće li ostati ili otići te u kojoj Crkvi će se djeca krstiti pa čekaju s odlukom.

„Kad se kosi, nek' se mrsi“

Prema slici koju smo u razgovoru stekli, ovdje se u pravom smislu riječi ostvaruje izreka: „Kad se kosi, nek' se mrsi.“ Župnik spominje da se, bez obzira je li riječ o svadbi, sprovodu, pričesti, krštenju ili krizmi, podižu šatori s minimalno 500 zvanica. Za proslavu patrona župe Sv. Ilije uključi se i mjesna zajednica. Buka koja se tom prigodom stvara bude takva da smeta liturgijskim obredima, a u načelu „glavom zaplati“ i vol oko kojeg se „vrti“ čitav dan pa ispada kako je on važniji od proslave patrona. 

„Nigdje u našoj biskupiji nisam vidio, a i šire, da se nakon točno godinu dana poslije smrti npr. roditelja diže spomenik i opet se slavi. Ja odem blagosloviti spomenik, a oni odoše pod šatore“, ističe vlč. Miškić i kaže kako je specifičnost sprovodnih običaja česta u čitavom kraju, a posebno u Ularicama.

Župa nema filijalnih crkava i sastoji se od triju sela: Cerik, Ularice i Bejići i, prema riječima našeg sugovornika, tu se opet stvara problem. „Neki ne mogu podnijeti ime Ularica, nego žele da ima tri imena koliko ima i sela. Žalili su se nadbiskupiji, ali je ostalo Ularice“, uz osmijeh veli župnik pa dodaje kako ne možemo davati imena župama kao jedan Englez koji je djetetu nadjenuo ime uvrstivši imena svih igrača Liverpoola.

Iseljavanje

Inače vlč. Iliji u pastoralu pomaže jedna katehistica Ankica Anđelić kojoj je prepustio školske sate kako bi imala normu, zbog plaće. Ove godine prvopričesnika će biti troje, krizmanika 12, a u školi ima 45 djece. Župa ima jedno „kasno“ duhovno zvanje Borisa Gavrana, za Bečku nadbiskupiju.

Nažalost, iseljavanje je također problem. Odlaze i oni koji su dobrostojeći. Kako smo rekli, narod je bogat, ali kad treba pomoći drugima, župnik se razočara. Bile su poplave - odazvala se jedna trećina župljana, dakle oni koji dolaze na misu. Prikupili su jedan kamion hrane i drugih potrepština koji su odvezli za Doboj.

Seoska škola

Nakon crkve sa župnikom smo obišli i susjednu Osnovnu školu fra Ivan Frano Jukić koja se nalazi tik do župnog ureda. Seoska je to škola u kojoj nema puno djece, a u sklopu škole povremeno djeluje i ambulanta. Odjeljenja su mala i više razreda je istodobno u istoj prostoriji s istom učiteljicom. Takav je slučaj bio u razredima koje vodi nastavnica Dragana Perić. I ona nam se požalila kako je primjetan trend odlaska mladih obitelji s djecom. Slična situacija je bila i u razredu u kojem je predavala Finka Rajkovača. 

Tko hoće - može

Nakon teških tema o kojima smo govorili u crkvi, školi i razgledajući stećke, etnoavliju te groblje, vratili smo se u župni ured gdje se razgovor odvijao u ležernijem tonu. U župnoj kući kao domaćica radi Krista Kesedžić. Njezina obitelj je jedna od brojnijih. Župnik u šali kaže kako ima četiri curice i jednu kćerkicu. Postoji još nekoliko obitelji s pet i više djece.

Osim nje tu smo zatekli i Juru Rajkovaču, zvanog Đuka koji je član Župnog ekonomskog vijeća. Pitamo ga kako se ovdje živi, a on kaže da se ne smije kukati.

„Svi imaju nekakva primanja i bore se. Mnogi rade u tvrtkama, a privrjeđuju kod kuće. Svi se nečim bave. Međutim, primjetan je odlazak čitavih obitelji. Muž ode raditi u Njemačku, povuče ženu i djecu, i tamo se natovare na socijalu, dobiju socijalne stanove... Ne mogu stići sve poplaćati, onda da im se ne bi odbijalo od plaće, ispisuju se iz vjere. Odu odavde gdje se može živjeti. Ne moraš imati najnoviji laptop i tablet, ali može se normalno živjeti. Ovdje na selu, brate mili, nitko ne može biti gladan“, rekao nam je Đuka, otac dvaju sinova i nekadašnji polaznik Policijske akademije u Sarajevu koju je sponzorirala međunarodna zajednica. Nažalost, zbog nacionalnih peripetija u Zeničko-dobojskom kantonu većina Hrvata koji su se novcem međunarodne zajednice školovali za policajce nisu dobili posao jer su onda mnogi Bošnjaci morali ostati bez posla, pa je umanjen broj radnih mjesta koja su obećana Hrvatima. Stoga se Đuka sada bavi izradom fasada i konobari po slavljima u selu kojih, na svu sreću, ima mnogo. Ponekad ode i na more raditi.

Padale su ćuskije

Osim podsjećanja na lovačke i ribičke priče koje su se u selu skupljale godinama i od kojih se čovjek može pošteno nasmijati, o npr. vidrama veličine trosjeda koje love vrapce u letu, ribama od po nekoliko metara, upecanim biciklima kojima još uvijek svijetle lampe, župski vijećnik Đuka i vlč. Ilija su se podsjetili na 23. kolovoza kada je čitav kraj poharan neviđenim nevremenom koje je došlo „ni od kud“. 

Dan je bio uobičajen. Zakazano je bilo krštenje i svadba. Međutim, iznenada je počela padati tuča veličine teniske loptice koja je sve uništila: brojni krovovi razbijeni, kao i automobili, plastenici... Kao dokaz donijeli su kugle leda koje župnik čuva u hladnjaku, uz napomenu kako su bile i veće jer su se mnoge otopile odmah nakon pada na zemlju.

Čekajući nove generacije

U razgovoru smo se dotakli i negativnih trendova iz prošlosti. Naime, neki su župljani fizički maltretirali bivše župnike te obijali župnu kuću, no sadašnji župnik je svojim oštrim potezima spriječio svaku pomisao na to. Izvjesio je kao župni oglas isječak iz novina u kojemu stoji da je na svojoj prethodnoj župi uhvatio lopova kojeg je onesposobio lopatom za snijeg i sačekao policajce.

Saznali smo i to da se mnogo obitelji i pojedinaca međusobno tuži na sudu, tako da je jedan sudac iz susjednog sela, inače Bošnjak, rekao župniku kako izgleda da u Ularicama svatko svakoga tuži s obzirom na količinu predmeta...

S posebnostima bi se moglo u nedogled. Inače lijep i bogat kraj kojeg nastanjuju zaista posebni i tvrdoglavi ljudi s čudnim odnosima među sobom, a i prema Crkvi. Možda će se stvari promijeniti, ali netko reče da i ovdje kao u biblijskoj slici izlaska iz Egipta mora proteći barem 40 godina - dok ne stasaju novije generacije.