Države i društva koja ne poštuju privatnu svojinu i ljude kao osobe sa
svim pravima koje iz toga proizlaze osuđene su na dekadenciju i nesreću.
Nažalost, svjedoci smo da je takva situacija i u Bosni i Hercegovini. O tomu
govori i životna priča sarajevskog Hrvata Ivice Šiketa, nekadašnjeg uposlenika Federalnog
Ministarstva unutarnjih poslova.
Dok odbrojava dane kada će i formalno biti umirovljen, Ivica je svoje
iskustvo odlučio podijeliti s nama (2012.). Situacija koja je duktus ove priče bila je
veoma jednostavna: trebalo je uvesti svinjetinu na jelovnik u kantinama
Federalnog MUP-a u Sarajevu. Međutim, naizgled lagan zadatak se pretvorio u „nemoguću
misiju“ i postao izvor novih problema.
Ako smo jednaki onda mora biti izbora
U demokratskom društvu jedna od osnovnih stvari jest jednakopravnost i
tolerancija. Drugim riječima, svi smo jednaki u svojim različitostima i nikome
se ne smije nametati nečija samovolja. Međutim, krenimo od banalne stvari:
jeste li se zapitali na koji način je ishrana regulirana u pojedinim državnim institucijama
u BiH?
Kako rekosmo, jedan od onih koji je na svojim leđima osjetio bh. „demokraciju“
jest Ivica Šiket. Hrvat i katolik, oženjen, otac troje djece od kojih ima
četvero unučadi; porijeklom je iz Osijeka. Rođen je 1947., a u sarajevsko naselje
Ilidža je doselio krajem 1950-ih. Dvadeset godina je radio u poznatoj tvrtki Unioninvest, a u lipnju 1999. našao je
posao u Odjelu za materijalno-financijske poslove pri Federalnom MUP-u, na
mjestu šefa odjela za ishranu i održavanje.
Bila su to teška vremena za policijske strukture jer se nekoliko mjeseci
ranije dogodilo ubojstvo doministra unutarnjih poslova FBiH Joze Leutara. Međutim, za Ivicu dobivanjem
posla nastaju problemi za koje nije ni pretpostavljao da će se dogoditi.
Tadašnji visokopozicionirani Hrvat u Federalnom MUP-u Vinko Dugonjić je predložio Ivici uvođenje na jelovnik i svinjskih
proizvoda u Policijskoj akademiji na Vracama i u Suhodolu.
„Iskreno govoreći, ja sam to jedva dočekao. Ako smo ravnopravni, onda
moramo biti ravnopravni u svemu. Nakon mog prvog pokušaja da uvedem svinjetinu
počinje osobna golgota. Nizala se prijava za prijavom. Primjerice, sjednu osobe
na kavu i smisle prijavu protiv mene - da sam ukrao službenu košulju. Prijava
se podnese. Ja ju na disciplinskoj komisiji oborim i idemo dalje. Od svake sam se prijave
– a bilo ih je desetak –uspio obraniti i nisam im dopustio da mi privežu
disciplinske kazne koje povlače otkaz s posla. Međutim, godinama nisam
povezivao činjenice zašto se pišu prijave protiv mene“, rekao nam je na početku
razgovora Ivica.
Prijave protiv su pisali Hrvati
Vrlo perfidno su podnošene prijave za „teško kršenje radnih propisa i
obveza“. Nažalost, te prijave su pisali Hrvati. Skriveni visokorangirani bošnjački
krugovi su ogorčeni Ivičinom hrabrošću skovali plan o njegovom uklanjanju s
posla bez izazivanja međunacionalnih tenzija. Određene prodane i podobne
hrvatske duše su za „trideset srebrenjaka“ i nekoliko komisija kao na pladnju
dale svog kolegu. Pri svakoj žalbi za nacionalno uznemiravanje opravdanja su
bila riječima: „Što hoćeš, pa tvoji te žele ukloniti?“
Bilo je tu prijava za trovanje hranom, curenje vode preko nogostupa,
podizanje auta paukom ispred policijske zgrade, pa čak i prijave o zmijama u objektu
koje su opet pisali Hrvati na tečnom hrvatskom.
„Oni pišu prijave, a ja se živciram
na disciplinskoj. Naravno, ništa ne bude od prijave, ali mi je načeto zdravlje“,
komentira Ivica.
Častan i pošten čovjek, kakav je Ivica, odupro se svim prijavama i sedam
godina, koliko je bio šef odsjeka za ishranu i održavanje, svinjetina je bila
na jelovniku. Podsjećamo, riječ je o ustanovama u kojima se školuje kadar iz
cijele BiH, kao što je Policijska akademija. Ovakvi problemi ne bi trebali ni
postojati da je riječ i o manjinama, a kamoli o konstitutivnom narodu. Čak da
samo jedan čovjek u državi želi jesti svinjetinu, to mu se mora omogućiti u
državnoj instituciji.
„Nakon što me sve te godine nisu uspjeli tako dotući promijenili su taktiku.
Mene su sistematizacijom prebacili na drugo radno mjesto. Moram reći da nisam
imao manju plaću, financijski me nisu oštetili. Na moje bivše radno mjesto doveli
su Srbina, izvjesnog Radeta Koprivicu.
On je, kao poslušni kadar, da se ne bi zamjerao većini, ukinuo svinjetinu s
jelovnika. Otada radim u Domu policije, sve do danas kada se spremam za
mirovinu“, rekao nam je Ivica napominjući da je bit priče koju je želio
podijeliti s javnosti ostavljanje traga koji omogućava da se vidi kakve se sve
perfidne metode koriste u ostvarenju vjerskih i nacionalnih ciljeva.
Ravnopravnost u svim segmentima
„Pokušao sam učiniti da svi ljudi budu ravnopravni. Dok sam bio šef odsjeka
svi su bili jednaki u ishrani. Nisam pokleknuo, međutim, zdravlje mi je
narušeno i tužan sam što hrvatski kadrovi zbog osobnog napretka i boljitka
svojim podređenim kolegama, također Hrvatima, 'zavrću ruke' i 'lome vratove' u
službi. Bošnjake, naravno, ne smiju dirati. Službe su tako podijeljene da se
ništa ne može pripisati nacionalnim problemima. Bošnjački rukovoditelj je
zadužen za bošnjačke kadrove, Hrvat za hrvatske bez obzira tko je šef, a tko
zamjenik. Tako je bilo i u Policijskoj akademiji“, navodi nam sugovornik primjer
kako funkcioniraju stvari u državnim institucijama.
Je li vrijedilo, pitamo se na kraju razgovora? „I jest i nije“, kaže Ivica.
Jasno, na to se ne može dati kategoričan odgovor. Zbog zdravlja ne vrijedi
ništa riskirati, međutim, ne može se ni čitav život saginjati glava. Ostaje
samo žal za onim Hrvatima koji zbog većinske populacije u Sarajevu, materijalne
koristi i dodvoravanja kolegama Bošnjacima ne prezaju ni od čega.
Ivica je sada (2012.) na godišnjem odmoru nakon kojeg odlazi u mirovinu, planira
prodati kuću i odseliti na primorje ili u Mostar. Imao je problema u vezi s granicom
imanja sa susjedom koji je gradio temelje tik uz njegovu zemlju, što je
povlačilo za sobom i činjenicu da će krov i balkon biti u Ivičinom imanju.
Naravno, to obara cijenu kuće i stvara doživotne probleme budućem vlasniku.
Brojne žalbe u općini nisu urodile plodom. Tek prijetnja da će „pasti mrtva
glava“ ako se nepravda ne zaustavi urodila je plodom.
Nadamo se da će Ivica sačuvati zdravlje i dane u mirovini provesti mnogo
bolje nego za vrijeme radnog vijeka u policiji. Za budućnost ostaje još jedan
primjer nejednakosti i nepoštovanja prava pojedinaca koji žele slijediti višestoljetnu
tradiciju.
Nema komentara:
Objavi komentar