Kakanj je industrijski grad i istoimena općina u središnjoj Bosni. Smješten je pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva između brda na obje obale rijeke Zgošće, a administrativno pripada Zeničko-dobojskom kantonu.
Kada se napusti autoput koji od Sarajeva vodi u smjeru
Zenice, na ulazu u Kakanj oči bode reklama: Dobro
došli u grad dobrih ljudi! Možda bi neki putnik-prolaznik i povjerovao u
to, međutim, elementarne činjenice govore suprotno. Nakon razgovora s desetak vjernika
župe sv. Petra i Pavla u Kaknju i njihovim župnikom vlč. Marijanom
Marijanovićem saznali smo pravo stanje stvari koje nije nimalo ružičasto.
Tri kakanjske crkve
Kako bismo shvatili život današnjih vjernika
potrebno se vratiti u prošlost. Kakanjska župa nije toliko stara, utemeljena je
1920. (kao župa Zgošća) odvajanjem od Kraljeve Sutjeske. Austro-Ugarska je na
teritoriju kakanjske općine 1902. započela eksploataciju ugljena. To je nagnalo
brojne hrvatske/katoličke obitelji iz BiH i šire da upravo tu potraže svoj kruh
i krov pod nebeskim svodom. Tako se javila potreba za pastoralnom skrbi doseljenih
obitelji u samom gradu te je osnovana nova župa.
Župnici, zajedno s vjernicima, gradili su tri
crkve u Kaknju. Prva je bila obična baraka koju je 1926. „zamijenila“ zidana
crkva. Ona je bila u pastoralnoj uporabi sve do 1965. kada je izgrađena nova
crkva koja postoji i danas. Zvonik je odvojen od crkve i njegova gradnja je
završena 1972. Na teritoriju župe postoji devet grobaljskih kapelica.
Od samog osnivanja župe Zgošća-Kakanj broj Hrvata-katolika
je stalno rastao. Početkom 1923. taj broj je iznosio 1.290 da bi se za samo 15
godina udvostručio, a pred posljednji rat je dosegao impozantnih 8.000.
Rat je promijenio sve
Za vrijeme i nakon 1993. Uslijedili su: progon
Hrvata, oštećenje crkve u samom gradu te miniranje kapelica. Ratna stradanja
vjernika i katoličkog puka, koja su uzrokovali ekstremni muslimani, nisu
zaustavljena potpisivanjem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Časna sestra
Danka Jurčević mučki je ubijena 30. rujna 1996. Crkva je oštećena postavljenom eksplozivnom
napravom 29. srpnja 1998., a godinu prije jedna od kapelica je zapaljena.
U posljednjih nekoliko mjeseci aktualan je problem
izgradnje benzinske crpke u neposrednoj blizini župne crkve sv. Petra i Pavla koja
je, unatoč svim apelima, dobila sve potrebne dozvole i danas normalno radi,
iako su brojni katolici prosvjedovali protiv njezine izgradnje.
Posljedice ratnih događanja i poratne neimaštine,
borbe za opstanak, majorizacije i tihog ignoriranja postojanja Hrvata u Kaknju vidljive
su po njihovom broju koji je nasilno smanjen na 1.394 osobe u 604 obitelji.
Povratak je završen. Ponekad se iz Hrvatske vrate ljudi koji su u mirovini, ali
nema mnogo takvih primjera.
Zbog negativnog prirodnog priraštaja (2010. je
bilo samo sedmero krštenih, a 40 umrlih) broj Hrvata se stalno smanjuje, a
preostali se „bošnjakiziraju“ bilo kroz binacionalne brakove ili jednostavno
priklanjanje većinskom narodu odvajanjem od Crkve koja je istinski čuvar
identiteta katoličkog puka. No, najveći problem jest, kao i u mnogim drugim
mjestima, zaposlenje.
„Drugotni patron župe je sv. Barbara, zaštitnica
rudara. Kakanj se i dalje tretira kao radničko i rudarsko mjesto. Međutim, malo
Hrvata je uposleno u tim postrojenjima i rudniku. Veliki broj Hrvata uopće ne
radi u Kaknju. Obično ljudi žive od mirovine ili čekaju da im rodbina nešto
pošalje izvana. Mladi uopće nemaju posao, muče se i 'ubijaju' od dosade. Čekaju
roditeljsku marku za odlazak na kavu“, komentirao je župnik stanje u vezi sa zapošljavanjem,
a to su potvrdili i mladi s kojima smo razgovarali u župnom uredu. Za sve se
mora tražiti veza, pogotovo za zapošljavanje. Česte su diskriminacije zbog
imena pa i otpuštanja nakon odrađenog pripravničkog staža.
Klasičan primjer odnosa prema kakanjskim
katolicima je trgovac Hrvat koji mora ponuditi bolje proizvode od svog
konkurenta Bošnjaka kako bi prodao robu. Međutim, i to nije jamac dobre zarade
jer će Bošnjak kod Hrvata kupiti robu samo kad je ne nađe kod svojih
sunarodnjaka trgovaca.
I izborne brojke potvrdile su kakvo je stanje na
terenu kada je riječ o Hrvatima. Na nedavno održanim lokalnim izborima hrvatski
kandidat za načelnika Kaknja Niko Lozančić dobio je skoro 2.000 glasova
dok su hrvatske stranke osvojile samo dva vijećnička mandata.
Kakanjska župa – svjetlo u tunelu
Ipak, nije sve tako crno kako bi se moglo
pomisliti. Zlobnici bi možda rekli da muka tjera ljude u crkvu. Ipak, naši
sugovornici u župnom uredu naglasili su da bi oni koji su sada blizu crkvi bili
isti i da je situacija s međunacionalnim relacijama sređena.
Odnos između župnika vlč. Marijanovića i vjernika
je izvanredan. Potvrdili su to svi nazočni župljani koji, što u šali, a što
ozbiljno, kažu da će tražiti od kardinala
Puljića da vlč. Marijan bude doživotni kakanjski župnik.
Prema župnikovim riječima, u svako doba dana i
noći on može računati na minimalno pedesetak župljana koji će raditi na
najraznovrsnijim akcijama, pa ako treba i fizički čuvati župni ured.
„Prošao sam mnogo župa i gdje god sam bio mogu
reći da su vjernici prema meni uvijek bili dobri, ali Kakanjci su posebni.
Nedavno sam bio u jednoj župi Vrhbosanske nadbiskupije gdje su dva sprovoda
sami župljani bez svećenika obavili. Iz inata to rade i ne žele poslušati
župnika koji traži sprovod bez procesije. Svugdje ima prgavih ljudi i župljana,
ali vjerujem da se takvo što u Kaknju ne bi moglo dogoditi. Moji su vjernici
odlični“, rekao nam je vlč. Marijan napominjući da u pastoralnom radu ima pomoć
dvije časne sestre Kćeri Božje Ljubavi.
Duhovni i društveni život u okviru župe je izrazito
bogat. Uz standardne listopadske i svibanjske pobožnosti na radost župljana
uvedene su mise zornice. Zanimljivo je spomenuti podatak da često bude više
vjernika na zornicama nego na nedjeljnim pučkim misama. Za Božić i Uskrs se
organizira pokorničko bogoslužje.
U župi se njeguje i sjećanje na mučki ubijenu sestru
Danku Jurčević koja je probodena nožem više puta na mjestu ispred zgrade Caritasa koja se nalazi nekoliko metara
od crkve.
Kako su nam rekli, prema nekim teorijama, meta nalogodavaca
ubojice koji ima psihičkih smetnji bio je tadašnji župnik mons. Petar Jukić koji je među Bošnjacima slovio za „najvećeg
kakanjskog ustašu“. Danas se vjernici mole pored mjesta mučkog ubojstva sestre
Danke, a organizirano se ode i na mjesto gdje je pokopana.
U sklopu župnog ureda organiziraju se tečajevi
šivenja za nezaposlene te tečajevi engleskog jezika, obilazak starijih i
bolesnih uz pomaganje ljudima u vidu donacija drva i hrane. Također, organiziraju
se i hodočašća. Kakanjski vjernici zajedno sa svojim župnikom ove godine
pohodili su: Goražde, mjesto stradanja Drinskih mučenica, Travnik i tamošnje
sjemenište te Bobovac gdje su sudjelovali u molitvi za Domovinu.
U župi je zaživio i projekt savjetovališta za žene
koji će im pripomoći u njihovu vjerskom životu, a organiziraju se i tribine u
suradnji s HKD Napredak podružnica
Kakanj.
Skupina mladih koja pohađa Katolički školski
centar – Sarajevo aktivno je uključena u rad s djecom u župi. U tom smislu
osnovan je i dječji zbor Sv. Cecilija.
Gradska i seoska župa s raznolikim vjernicima
Kakanjskoj župi pripadaju naselja: Banjevac Gornji
i Donji, Brnjic, Bukovlje, Crnač, Juke, Kakanj, Pope, Srijetež, Zgošća, Doboj,
Šimići, Mandovina..., a najčešća katolička prezimena su: Mijač, Filipović, Tomić, Šimić, Kalfić...
Nažalost, nekoliko sela u kakanjskoj župi ima samo
dva-tri vjernika te im prijeti pustoš.
Kakanj je gradska župa i tako se tretira. Međutim,
pola njezina teritorija i vjernika je na selu pa župljani u šali kažu da je to „gradsko-seoska
župa“.
Prema riječima vlč. Marijana, župa ima specifičnih
vjernika - „od ubojica do svetaca“. Jedan od istaknutih umjetnika ovoga kraja je
slikar Zvonko Ostojić. Njegovo djelo
Katarina Kosača darovano je mons.
Vukšiću za vrijeme hodočašća na Bobovac. Josip
Gujić, kakanjski inovator, dobitnik je brojnih nagrada na domaćim i
inozemnim natjecanjima među kojima je i cjevasta pritka za cvijeće, voće,
povrće i ostalo bilje. Među njegovim inovacijama su još i štap sa svjetlom, ortopedis i narodni štap te mehanizam za
čišćenje dimnjaka bez penjanja na krov.
Uređivanje crkve još nije završeno
Nakon ugodnog i raznovrsnog razgovora s vjernicima
u župnom uredu u kojem smo „protabirili“ sve kakanjske teme, obišli smo mjesto
stradanja sestre Danke čiji se spomenik nalazi neposredno do zgrade gdje je
djelovao Caritas. Vidjeli smo i Gospinu
špilju te razgledali samu crkvu.
Župna crkva sv. Petra i Pavla krije nekoliko
vrijednih umjetničkih djela. Akademski slikar Tomo Hrgota, inače rodom
iz Kaknja, naslikao je dvije freske Uskrsnuće
i Gospa koje krase lijevu i desnu
stranu oltara. Crkva ima samo jedan vitraj - Posljednju večeru. Ipak, planirano je uraditi i ostale vitraje koji
će vjerojatno prikazivati povijest spasenja. Skladan oltar koji se vidi iz
svakog kutka crkve krase dva kipa: sv. Petra i sv. Pavla te drveni križ čiji se
horizontalni dio izdužuje nadesno. S njega okomito «padaju» drvene linije iz
kojih kao da izranja svetohranište. Sve to zajedno čini oltar izuzetno jedinstvenimi
skladnim.
Župnik ima u planu „odzidati“ dva prozora iza
oltara koji su zatvoreni zbog toga što je crkva imala previše svjetlosti.
Nadamo se da će u skorije vrijeme ostvariti svoje želje te urediti crkvu kako
želi.
Nakon obilaska crkve uslijedilo je zajedničko
fotografiranje ispred Gospine špilje sa župljanima te kratki razgovor s
prakaraturom Stjepanom Mijačem, jednim
od najstarijih župljana te prijateljem svih svećenika koji su djelovali u
Kaknju. Neki od njih su i spavali pod njegovim krovom kad je za to bilo
potrebe.
Nakon pozdrava napustili smo Kakanj osvrćući se na
početak priče o gradu u kojem žive dobri ljudi. Zaključili smo kako je život
tamošnjih Hrvata izrazito težak. Njihov životni kruh je sa sedam kora, iako
nisu zaposleni u rudniku. Teško poraće te borba za opstanak i ostanak zasigurno
su ostavili traga u njihovim životima. Kako su nam rekli u razgovoru, oni ne
namjeravaju odustati i borit će se za svoja prava i u budućnosti, a u tome će
uvijek imati pomoć Katoličke crkve.
Sva sam ljeta provodio u Kaknju u gornjoj koloniji.
OdgovoriIzbriši