Kako su vremena čudna. Moj drugi zadatak na autorskom tekstu sam također radio u timu, ovoga puta sa starijom kolegicom ali u ovom slučaju sam dobio više zasluga nego sam trebao. Fotografije su većinom moje, slikane običnim aparatom koji je 2003 još uvijek bio s običnim filmom za razvijanje. Ostale fotografije su iz župne arhive. Tekst je opet izvučen iz PDF-a tako da su greške moguće. Ovo već liči na reportažu mada se još uvijek ne može reći da je "pogođen" žanr. Kasnije sam sam išao raditi reportažu ali na to će se čekati barem 8 godina. Pročitajte, vrijedi, ako ništa slike imaju neku povijesnu vrijednost budući kako su zidovi crkve danas bijeli. Tako je bilo u aprilu 2003.
Marijin dvor je, s prelijepom crkvom svetog Josipa izgrađenoj u stilu neoromanike, povijesni dio Sarajeva, glavnoga grada naše države i sjedišta metropolije. Prema povijesnim podatcima na području grada -malo više sjeverno ili južno; istočno ili zapadno ili u srcu današnjega grada, zar je bitno, stajao je grad Vrhbosna u kojem je stolovao biskup. Katedrale i biskupi su osnovna povijesna obilježja gradova. Sila Boga ne moli... stara je narodna, pa tako i Turci rušeći okupiraše Bosnu i uništiše sve značajno za Bosansko kraljevstvo. Vrhbosna i katedrala padoše pred naletom turske sile. Na brzinu, kao i svaka vojska jer treba dalje osvajati, postaviše šaraj - stražu. Tako, ne samo što Vrhbosni odu-zeše sav tvarni bitak, od Vrhbosne ne ostade ni ime.
Nazalost slovo "r" nisam mogao ukloniti iz već napravljenog PDF-a a fotografija je negdje izgubljena
Vrijednosti su teško iskorjenjive
Na Marijinu dvoru vjerojatno je postojala katedrala još početkom XIII. stoljeća.
Daleke 1238. godine papa Grgur IX. postavlja dominikanca Ponšu bosanskim biskupom (Codex diplo-maticus IV., str. 56-57.), a ovaj da učvrsti svoje biskupovanje podiže katedralnu crkvu s kaptolom u Brdu u Vrhbosni. To povijesno naselje (Debelo) Brdo po nekim znanstvenicima obuhvaća prostor današnjeg Marijin dvora, Podtekije, Skenderije i Koševskog potoka. BURBO IN SVPA VRHBOZNA spominje se i u jednoj povelji 1244. godine. U nedavnom su ratu neki, obilježili 500. obljetnicu grada. Dokle ćemo u ovoj našoj multikul-turalnosti vidjeti samo ono od jučer, a za prekjučerašnja zbivanja pravdat ćemo se izostankom s tog školskog sata povijesti. No, vrijednosti je teško iskorijeniti, pa tako Brdo - Marijin dvor i danas ima svoju šezdeset trogodišnju katedralu. To nije katedrala po stolovanju biskupa, već po njezinoj ljepoti.
Jesu li povijesni podatci ili sposobnost za graditeljske pothvate, pobudili želju nadbiskupa Stadlera za izgradnju nove katedrale na Marijinu dvoru, a crkvu posvećenu sv. Josipu želio je graditi u današnjoj ulici H. Kreševlj ako vica. Ni veliki poduzetnik Stadler nije uspio izgraditi sve željeno. Nadbiskup Ivan Šarić nastavlja djelo svog prethodnika želeći izgraditi novu katedralu. Za marijindvorsku crkvu - buduću katedralu rađeno je više skica, nacrta i projekata. Ova crkva svetog Josipa izgrađena je po projektu koji je nadbiskup Šarić donio iz Rima i dao prof. Karlu Paržiku da ga doradi. Izgradnja je započela 16. kolovoza 1936., a radovi su završeni i crkva posvećena 31. ožujka 1940. godine. Radove je izvodio Vinko Doutlik. To je trobrodna bazilika u obliku križa; s glavnim i dva pomoćna oltara te dvije sakristije. Crkva je duga 48,55 m; široka 22,51; visina kupole je 23 m, dok je četvrtasti trokatni zvonik visok 31,31 m. U podrumu je kripta s projektiranim grobnicama. Vanjski zidovi su od tesanog kamena iz hercegovačkog Drača i s otoka Brača, a unutarnji od opeke. Zidno je slikarstvo 1939. godine radio Josip Podolski. U prvoj i drugoj slikarskoj zoni su elementi arhitekture s imitacijom većih kamenih oplata; a u trećoj i na stropu su ornamenti biljnih ukrasa. Na stropu su i velike slikareve kompozicije: Raspeće, Isus Dobri Pastir i sv. Petar prima ključeve od Isusa. Stolariju je, od slavonske hrastovine, radio Josip Tabori po Paržikovu projektu. Mramorni oltar i Križni put od terakote darovao je papa Pio XII. Prve prozorske vitraje radio je Zagrepčanin Ivan Marinković, ali su ti vitraji nastradali 1945. godine. Autori ponovno rađenih vitraja su Zla tko Latković i Zdenko Grgić, a izrađeni su u poznatoj radionici Stanišić u Sombom. Nažalost, i ovi su nastradali u Domovinskom ratu.
Živa župna zajednica
Župna zajednica svetog Josipa uoči Drugog svjetskog rata imala je oko osam tisuća vjernika. Nakon toga rata župa je doživjela pravi egzodus. Trebalo je dugo vremena da župljani živnu i duhovno ojačaju u ozračju protukatoličke ideologije. Nakon Drugog vatikanskog sabora župna zajednica duhovno je snažnija i javnija: djeluju zborovi (dječji, mladih i odraslih), a katehe-zom su obuhvaćeni kako oni najmlađi, studenti tako i odrasli. Organiziraju se duhovni susreti, a katolički tisak, knjige i novine polako nalaze svoje čitatelje. I, opet nova stradanja. Novi rat, rušenja, pogibije. Bježanja. Nevolje svih vrsta. Župa je na crti bojišnice. Mala zajednica prima još veći broj izbjeglica iz pojedinih dijelova grada. U ratu je tu bilo oko devet tisuća vjernika. Trebalo je svima pomoći preživjeti. Rat je odnio i živote.
Devet bojovnika je poginulo, stradao je 31 civil, a sedmero djece je ostalo bez roditelja. Sada su djeca i unuci većinom vani, a djedovi i bake čuvaju stanove. Povratak se sporo odvija. Ipak, župa danas ima oko 2500 vjernika u 1750 obitelji. Svaki treći brak je mješovit. Župnik vlč. Luka Brković ističe da je mnogo župljana što mjesecima izbivaju - jedni ljeti, a drugi zimi. Neki u vikendicama na jugu, drugi posjete djecu pa se i
zadrže koji mjesec. Uz sve nedaće život u župi se lagano stabilizira i duhovnost oživljava. Iako je župnik sam, nema vikara, vjeronauk se održava za sve uzraste. Pučkoškolaca je 60, a 66 učenika je u srednjim škola. Trideset mladih župljana studira na raznim sarajevskim fakultetima. Pripomoć župniku su članovi Pastoralnog i Ekonomskog vijeća samozatajni župljani i župl-janke. U pomoć oko misne glazbe i uređenja euharistijskog stola priskoče i časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove.
Duga i mukotrpna priprema radova
Na crkvu je tijekom rata palo više od 40 granata, a oko crkve još i više. Ratna šteta premašila je iznos od preko 350 000 maraka. Zauzetošću župnika vlč. Luke Brkovića, nakon potpisivanja mira, obnovljen je krov i elektirifcirana su zvona. "Odmah po prestanku ratne pucnjave gospodin Anton Gaon, kaže mi: Ova zvona bi trebala zvoniti. Evo ponude za obnovu krova i zvona. Plati i zvonit će. A Božidar Matić jednoga dana 1999. godine pita mogu li se ti vitraji kako urediti da ne plaše te slike svetaca bez glave, bez ruku... Govorili su i poticali i drugi", ističe župnik. Tako smo se obratili tadašnjem dopredsjedniku u Sarajevskoj županiji dr. Mladenu Bevandi. S njim odlazim na razgovor ministru financija gospodinu Kemalu Kozaricu, a on: "Ovog čovjeka poznajem, sjednite pomoći ćemo sve što bude moguće". Župnik se snebivao: "Misleći otkud me poznaje? Možda mu Caritas nije dao pomoć kad je tražio ili slično jer svašta se dešavalo u ratu. Ali i u ratu ima i zgodnih susreta. Ovaj se zbio 1994. na 'Plavom putu' za Travnik i čovjek zapamtio". Gospodin Zdenko Vavra, član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu predlaže uređenje jaslica pred vratima crkve i to se svake godine radi. Uz to, uspostavi
nam vezu s gospodinom Darijom Almesbergerom. On ima u Italiji firmu SER.CO.TEC koja je ispitala statičnost temelja crkve. To je bilo važno utvrditi kako bi se moglo pristupiti obnovi (ili ne daj Bože rušenju). U crkvi je postavljeno 12 elektronskih instrumenata. Svaki dan smo zapisivali i javljali podatke. Troškovi tog ispitivanja su 43 000 KM a gospodin Almesber-ger to ne naplaćuje - daruje obnovi crkve.
Nakon mukotrpnih priprema obnova unutrašnjosti crkve počela je u ljeto 2002. pa je crkva za Božić zasjala punom ljepotom. Razmišljajući od koga tražiti pomoć mi se obratimo pismom Američkoj biskupskoj konferenciji s podatcima i zamolbom. Ali, pomoć je samo pomoć, župljani trebaju sebe ugraditi u svoju crkvu. Jednom zgodom župnik se vratio iz Njemačke, a župljani pitaju je li što dobio. Ne! Onda župna vijeća i župnik napisu pismo svim vjernicima pa i pismeno ih pozovu "da budu sudionici obnove svoje crkve i da na taj način iskažu ne samo pripadnost svojoj župi nego da tim činom pokažu pripadnost zajedništvu koje nam je tako nužno i koje je pretpostavka našega života i opstanka u ovom gradu". Župnik kaže "Tako smo molili, pitali, tražili od prijatelja do prijatelja, od poznanika do poznanika i uradilo se dosta. Radovi u sakristiji još traju". Sredstva su osigurali vjernici župljani, prijatelji župe i štovatelji sv. Josipa, općina Centar, Ministarstvo financija Federacije BiH. Zanimljiva je pomoć američkog svećenika Alfreda Derntrera koji je u određenim prigodama prodavao slatkiše s mladeži njegove župe i taj novac poslao za uređenje marind-vorske crkve. Župnik se zahvaljuje svima što su svojom potporom sudjelovali u obnavljanju župne crkve Sv. Josipa. Naravno bilo je i onih vrlih gospodarstvenika s riječima; "Kupio sam vikendicu, nemam sada ni zašto" ili još vrlijih političara: " Ma, daj, gdje mene nađe".
Zavjetna crkva sja punom ljepotom
Nakon mukotrpnih priprema obnova unutrašnjosti crkve počela je u ljeto 2002. pa je crkva za Božić zasijala punom ljepotom. Nakon zidova oronulih zbog ratnih pro-kišnjavanja, nova svjetlost boja, blagost tonova i svježina potiču unutarnji mir i živo sudjelovanje u eu-
haristiji. Župnik ističe dobru suradnju, tijekom priprema i obnove crkvene ponutrice, općinskih, županijskih i federalnih vlasti te Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Sarajevo.Svi radovi su obavljani tako da crkvi vrate prvotni ugođaj. Uređeni su zidovi i strop. Obnovljena je katedra i prezbiterske klupe. Za umjetničko uljepšavanje brinuo se sedamdeset trogodišnji Mirko Gerstenhofer ne žaleći truda ni vremena provodeći na skelama po cijele dane. U Ateljeu Stanišić iz Sombora ponovno su urađeni ili obnovljeni
nastradali prozorski vitraji. Uz mnogoštovane svece i zaštitnike -jedan vitraj se radi s likom našeg budućeg blaženika Ivana Merza, a jedan s likom bosanske kraljice Katarine Kotromanić. Uz sve probleme i brige vlč. Brko-vić ističe: "Bezbroj stvari se sretno srelo, pa kao da smo bili Božji miljenici jer svi poslovi su izvršeni bez i najmanjih problema (zamjerki, nezgoda, ozljeda) što u ovakvim radovima nije rijetkost. Majstori rade zbog novca, ali ovaj posao je rađen i s puno ljubavi. Svi smo ostali prijatelji".
Crkva će granuti ljepotom kad se dotjera njezin vanjski izgled. "Prat ćemo vanjske zidove jer je kamen tesanac potamnio, a presložit ćemo i stubište", istaknuo je vlč. Luka Brković.
Pa, dragi čitatelji ugradite i vi zrnce vaše dobrote u obnovu marind-vorske katedrale.
Drugi svjetski rat je omeo nastojanja da ova crkva postane konkate-dralna crkva. "Crkva svetog Josipa je mozaik vjerničke ljubavi u koju su ugrađeni kamenčići mnogih vjernika, štovatelja sv. Josipa i služi kao lijepi spomenik njezinu graditelju nadbiskupu Ivanu Sariću" čiji su posmrtni ostatci 1997. godine iz Španjolske preneseni i položeni u kriptu ove crkve.
Nema komentara:
Objavi komentar