Mir na putu

Jedan mali zadatak kada sam prvi put "na terenu" sreo kolege s fakulteta na istom zadatku... Ništa memorabilno ali vrijedilo je raditi...

U Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji je 22. kolovoza 2003. održana konferencija za tisak koju je organizirao Caritas Biskupske konferencije Bosne Hercegovine u suradnji s organizacijom Pax Christi iz Nizozemske. Na konferenciji se govorilo o međunarodnom susretu "Mir na putu" s temom "Identitet između religija i nacija".
Koordinator projekta "Mir na putu" Petra Pajdaković je u uvodnom govoru rekla: "Međunarodni susreti Pax Christi se održavaju od pedesetih godina prošlog stoljeća, svakog ljeta u drugoj zemlji ili regiji. Ove godine je Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine pomogao organizaciju skupa u Bosni i Hercegovini. Pax Christi je nevladina organizacija koja se bori za prava manjina, žena, bavi se ekološkim pitanjima i pitanjima demilitarizacije. Svaka religija naučava mir, ljubav, oprost međutim, iskrivljenjem tih načela, nastaju problemi. Mi se bavimo problemom koliko je nacionalna identifikacija pridonijela sukobima i koliko je ona danas temelj za dijalog različitosti".

Kristina Naceva iz Makedonije je rekla daje u ovom podneblju komunizam ostavio duboke tragove na ljudskim dušama. U to doba vjerska osjećanja su bila potiskivana što je utjecalo na kasnija dešavanja. Svi trebamo prihvatiti druge onakve kakvi jesu i otpočeti dijalog.
U sklopu ovog programa organizirani su susreti u Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Banjaluci, S araj e vu, Mostaru i Beogradu. Za tridesetak sudionika iz brojnih zemalja svijeta su organizirani susreti, predavanja, druženja i upoznavanje s životom i kulturom ljudi iz naše zemlje i drugih zemalja u regiji.

Otvorena knjižnica "Mijo Poljak" u Sarajevu

I ovog zadatka se sjećam kao da je bilo jučer. Izgleda da se svega sjećam kao da je bilo jučer. Zaista zanimljivo. Još jedna zanimljiva stvar u vezi s ovim novinarskim zadatkom je činjenica kako su me rođaci vidjeli na TVu kako bauljam i kvarim kadar :) drugim novinarima dok su me na jednom forumu iz hrvatske "provalili" kad su gledali na Dnevniku izvjestaj iz Sarajeva...valjda su povezali moje slike s foruma sa mojom strukom... sve u svemu nije bilo loše...

Na dan sv. Ćirila i Metoda, 5. srp­nja 2003. godine, Napredak je ponovno otvorio svoju knjižnicu na­kon stanke od pedeset godina. Time se na najljepši način obilježava 75. obljetnica osnutka stare Napretkove knjižnice.

Stara Napretkova knjižnica je otvo­rena 1. srpnja 1928. godine i predsta­vljala je iznimno vrijedan dio sve­ukupne Napretkove tradicije. Knji­žnica je bila namijenjena prvenstve­no mladima, što je u svom govoru prigodom otvaranja knjižnice 1928. naglasio njezin utemeljitelj prof. Mijo Poljak: "Radi mladeži se i otvara ova knjižnica. Napredak hoće da očuva mladež od indiferentnosti, on hoće da u njoj pobudi smisao za lijepo, dobro i plemenito, da u njoj probudi narodni duh i socijalnu svi­jest. Napredak hoće da naša mladež bude ono što su bili i njihovi očevi, to jest pravi i Čelični Hrvati". Prije Drugog svjetskog rata ova knjižnica je bila ponos grada Sarajeva, mjesto gdje su svi građani mogli pro­naći knjigu za sebe. Mnogi ugledni sarajevski intelektualci i znanstvenici rado se sjećaju dana kada su, kao đaci i studenti nalazili potrebnu liter­aturu u Napretkovoj knjižnici. Knjiž­nica je bila otvorena za sve građane Sarajeva.

Od otvaranja knjižnice 1928. godine, pa do 1943. godine knjižnica je stal­no imala oko 3.000 članova koji su u tom razdoblju pročitali više od 250 tisuća knjiga. Napretkova knjižnica poslije Drugog svjetskog rata 

nas­tavlja s radom sve do 1949. godine kada su njezine knjige formalno ušle u sastav Narodne biblioteke NR BiH. Knjige su do 1992. godine bile nekatalogizirane u Vijećnici. Sarajlije i danas pamte jednu od naj­tužnijih slika razaranja svoga grada: barbarsko granatiranje i paljenje Vijećnice. Aktivisti Napretka, izlažu­ći se životnoj opasnosti, spasili su ta­da dio Napretkovih knjiga iz podru­ma zapaljene Vijećnice i pohranili ih na sigurno mjesto.

Tijekom 2002. i 2003. godine 30 tisuća knjiga je složeno po metodo­logiji koja se koristila u staroj Napretkovoj knjižnici. Sve knjige su sada unesene u kompjutorske baze podataka, tako da je čitateljima ola­kšano pronalaženje knjige koju žele čitati. Napretkova knjižnica je trenut­no vodeća knjižnica po broju kom­pjutorski evidentiranih knjiga u BiH, U pozdravnom govoru prof. dr. Fra­njo Topić je rekao: "Zahvaljujući ra­zumijevanju Općine Centar prostor knjižnice u Napretkovoj palači je vraćen Napretku 1997. godine. Mi smo uspjeli obnoviti značajan fundus knjiga i urediti prostor knjižnice što ne bismo uspjeli bez donatora: Vlade Republike Hrvatske, njemačke crk­vene organizacije Renovabis i grada Sarajeva. Imamo obećanje i očekuje­mo da će Vlada Županije Sarajevo svrstati našu knjižnicu u isti rang s drugim gradskim knjižnicama. Ovaj veliki projekt radili su Napretkovi ljudi na čelu s voditeljem projekta Hrvojem Šapinom te im ovdje zah­valjujem na radu i na ispunjenim rokovima. Bez obzira na internet knjiga će uvijek imati važno mjesto u obrazovanju i životu čovjeka. Uspo­stavljanjem ove važne kulturne i obrazovne institucije uvjereni smo da ćemo uspjeti u pomoći ovom gradu, pa i ovoj zemlji, da budu gradskiji, pismeniji i obrazovaniji". 

Knjižnicu je službeno otvorio vele­poslanik Republike Hrvatske u BiH dr. Josip Vrbošić riječima: "Veoma sam ponosan stoje Vlada moje zem­lje sudjelovala u ovom zaista važnom projektu i želim Napretkovoj knjižni­ci sretnih budućih 75 godina rada". Veleposlanik Vrbošić i Abid Jusić, čijim je razumijevanjem 1997. godi­ne vraćen prostor knjižnice, postali su prvi članovi obnovljene knjižnice. 

Knjižnica je dobila nove knjige koje su joj za obnavljanje rada darovali Gianluca Paciulli, lektor u Velepo­slanstvu Italije u Sarajevu i Ajša Džemila Zahirović. Posjetitelji su nakon svečanog otva­ranja mogli razgledati knjižnicu i po­stati njezini članovi.                   

Dan otvorenih vrata

Kraj maja 2003. i povratak u školu koju sam završio 4 godine ranije. Veoma zanimljivo iskustvo jer tu instituciju nikada nisam volio. Zapravo volio sam učiti, ali škola kao kruta ustanova, pogotovo ona stroga škola, mi nikada nije "ležala". I ovog se zadatka sjećam kao da je bilo nedavno a ne prije toliko godina. Sada s ove vremenske distance mogu reći da nisam nimalo zadovoljan. Ima mnogo ponavljanja, nespretnih konstrukcija i nema zaključka... je ali čovjek se uči dok je živ...pogotovo ako se radi s pisanom riječi... Sjećam se Minoltinog digitalnog  aparata koji slovio za najmoderniji aparat tada...

 Baš me zanima šta je s ovom djecom. Vjerovatno idu u srednju školu ne mogu procijeniti. Ako se ko prepozna nek se javi :)

U Katoličkom školskom centru "Sveti Josip" u Sarajevu 24. svibnja održana je manifestacija "Dan otvorenih vrata". Manifestaciji su nazočili rodiielji učenika, osobe iz kulturnog života grada Sarajeva, veleposlanici raznih zemalja i novinari Federalne lelevizije. Program se sasto­jao iz dva dijela: kratki program koji su izvele sekcije folklora i tamburica u velikoj dvorani Centra i prezentaci­ja radionica koja je izvođena u učionicama i kabinetima. Manifestacija je izvedena pjevanjem himne Centra: "Svi smo Bože tvoja djeca" pod dirigentskom palicom sestre Ankice Garić. U pozdravnom govoru ravnatelj Ante Meštrović je rekao: "Čast mi je i ugodna dužnost poz­draviti vas na drugoj po redu manifestaciji Dan otvorenih vrata. Cijenimo vaše vrijeme i dolazak na današnju man­ifestaciju: Vrata Katoličkog školskog centra u Sarajevu danas su vam otvorena. Vi prošavši kroz njih, ponesite realnu i istinitu sliku o školi koja je mnogima idealna, a nekima 'trn u oku'. Mi se trudimo biti modema škola u zemlji u kojoj smo rođeni i koju volimo. Pomažemo djeci i mladima odrastati u jednoj multireligioznoj i multina­cionalnoj sredini, želimo da imaju otvoreno srce i oči koje vide sve što je dobro kod drugoga, bez obzira na različi­tosti, kako bi mogli osjetiti ljepotu otvorenosti, toleranci­je, demokratske širine i uzajamnog uvažavanja". Prvi dio programa otvorila je tamburaška sekcija Centra koja je izvela poznata djela W.A. Mozarta: Uspavanka i Čežnja za proljećem. Folklorna sekcija učenika 3. razreda osnovne škole izvela je dječje igre sa prostora Sarajeva i srednje Bosne. Drugi dio manifestacije je nastavljen raz­gledanjem radionica i sekcija ekologije, fizike, novinarst­va informatike, matematike, biologije u kojima su sud­jelovali učenici i nastavnici Osnovne škole, Opće realne gimnazije i Srednje medicinske škole. (ZIK)

Marijin dvor - župa sv. Josipa u Sarajevu

Kako su vremena čudna. Moj drugi zadatak na autorskom tekstu sam također radio u timu, ovoga puta sa starijom kolegicom ali u ovom slučaju sam dobio više zasluga nego sam trebao. Fotografije su većinom moje, slikane običnim aparatom koji je 2003 još uvijek bio s običnim filmom za razvijanje. Ostale fotografije su iz župne arhive. Tekst je opet izvučen iz PDF-a tako da su greške moguće. Ovo već liči na reportažu mada se još uvijek ne može reći da je "pogođen" žanr. Kasnije sam sam išao raditi reportažu ali na to će se čekati barem 8 godina. Pročitajte, vrijedi, ako ništa slike imaju neku povijesnu vrijednost budući kako su zidovi crkve danas bijeli. Tako je bilo u aprilu 2003.

Marijin dvor je, s prelijepom crkvom svetog Josipa izgrađenoj u stilu neoromanike, povijesni dio Sarajeva, glavnoga grada naše države i sjedišta metropolije. Prema povijesnim podatcima na području grada -malo više sjeverno ili južno; istočno ili zapadno ili u srcu današnjega grada, zar je bitno, sta­jao je grad Vrhbosna u kojem je stolovao biskup. Katedrale i biskupi su osnovna povijesna obil­ježja gradova. Sila Boga ne moli... stara je narodna, pa tako i Turci rušeći okupiraše Bosnu i uništiše sve značajno za Bosansko kraljev­stvo. Vrhbosna i katedrala padoše pred naletom turske sile. Na brzinu, kao i svaka vojska jer treba dalje osvajati, postaviše šaraj - stražu. Tako, ne samo što Vrhbosni odu-zeše sav tvarni bitak, od Vrhbosne ne ostade ni ime.

Nazalost slovo "r" nisam mogao ukloniti iz već napravljenog PDF-a a fotografija je negdje izgubljena

Vrijednosti su teško iskorjenjive

Na Marijinu dvoru vjerojatno je postojala katedrala još početkom XIII. stoljeća.

Daleke 1238. godine papa Grgur IX. postavlja dominikanca Ponšu bosanskim biskupom (Codex diplo-maticus IV., str. 56-57.), a ovaj da učvrsti svoje biskupovanje podiže katedralnu crkvu s kaptolom u Brdu u Vrhbosni. To povijesno naselje (Debelo) Brdo po nekim znanstvenicima obuhvaća prostor današnjeg Marijin dvora, Podtekije, Skenderije i Koševskog potoka. BURBO IN SVPA VRHBOZNA spominje se i u jednoj povelji 1244. godine. U nedavnom su ratu neki, obilježili 500. obljetnicu grada. Dokle ćemo u ovoj našoj multikul-turalnosti vidjeti samo ono od jučer, a za prekjučerašnja zbivanja pravdat ćemo se izostankom s tog školskog sata povijesti. No, vrijednosti je teško iskorijeniti, pa tako Brdo - Marijin dvor i danas ima svoju šezdeset trogodišnju kat­edralu. To nije katedrala po stolo­vanju biskupa, već po njezinoj lje­poti.

Jesu li povijesni podatci ili sposob­nost za graditeljske pothvate, pobudili želju nadbiskupa Stadlera za izgradnju nove katedrale na Marijinu dvoru, a crkvu posvećenu sv. Josipu želio je graditi u današn­joj ulici H. Kreševlj ako vica. Ni veliki poduzetnik Stadler nije uspio izgraditi sve željeno. Nadbiskup Ivan Šarić nastavlja djelo svog prethodnika želeći izgraditi novu katedralu. Za marijindvorsku crkvu - buduću katedralu rađeno je više skica, nacrta i projekata. Ova crkva svetog Josipa izgrađena je po pro­jektu koji je nadbiskup Šarić donio iz Rima i dao prof. Karlu Paržiku da ga doradi. Izgradnja je započela 16. kolovoza 1936., a radovi su završeni i crkva posvećena 31. ožujka 1940. godine. Radove je izvodio Vinko Doutlik. To je trobrodna bazilika u obliku križa; s glavnim i dva pomoćna oltara te dvije sakristije. Crkva je duga 48,55 m; široka 22,51; visina kupole je 23 m, dok je četvrtasti trokatni zvonik visok 31,31 m. U podrumu je kripta s projektiranim grobnicama. Vanjski zidovi su od tesanog kamena iz hercegovačkog Drača i s otoka Brača, a unutarnji od opeke. Zidno je slikarstvo 1939. godine radio Josip Podolski. U prvoj i drugoj slikarskoj zoni su elementi arhitekture s imitacijom većih kamenih oplata; a u trećoj i na stropu su ornamenti biljnih ukrasa. Na stropu su i velike slikareve kompozicije:  Raspeće, Isus Dobri Pastir i sv. Petar prima ključeve od Isusa. Stolariju je, od slavonske hrastovine, radio Josip Tabori po Paržikovu projektu. Mramorni oltar i Križni put od ter­akote darovao je papa Pio XII. Prve prozorske vitraje radio je Zagrep­čanin Ivan Marinković, ali su ti vit­raji nastradali 1945. godine. Autori ponovno rađenih vitraja su Zla tko Latković i Zdenko Grgić, a izrađeni su u poznatoj radionici Stanišić u Sombom. Nažalost, i ovi su nastra­dali u Domovinskom ratu.

Živa župna zajednica

Župna zajednica svetog Josipa uoči Drugog svjetskog rata imala je oko osam tisuća vjernika. Nakon toga rata župa je doživjela pravi egzo­dus. Trebalo je dugo vremena da župljani živnu i duhovno ojačaju u ozračju protukatoličke ideologije. Nakon Drugog vatikanskog sabora župna zajednica duhovno je snažnija i javnija: djeluju zborovi (dječji, mladih i odraslih), a katehe-zom su obuhvaćeni kako oni najm­lađi, studenti tako i odrasli. Organiziraju se duhovni susreti, a katolički tisak, knjige i novine polako nalaze svoje čitatelje. I, opet nova stradanja. Novi rat, rušenja, pogibije. Bježanja. Nevolje svih vrsta. Župa je na crti bojišnice. Mala zajednica prima još veći broj izbjeglica iz pojedinih dijelova grada. U ratu je tu bilo oko devet tisuća vjernika. Trebalo je svima pomoći preživjeti. Rat je odnio i živote.

Devet bojovnika je poginulo, stradao je 31 civil, a sedmero djece je ostalo bez roditelja. Sada su djeca i unuci većinom vani, a djedovi i bake čuvaju stanove. Povratak se sporo odvija. Ipak, župa danas ima oko 2500 vjernika u 1750 obitelji. Svaki treći brak je mješovit. Župnik vlč. Luka Brković ističe da je mnogo župljana što mjesecima izbivaju - jedni ljeti, a drugi zimi. Neki u vikendicama na jugu, drugi posjete djecu pa se i

zadrže koji mjesec. Uz sve nedaće život u župi se lagano stabilizira i duhovnost oživljava. Iako je župnik sam, nema vikara, vjeronauk se održava za sve uzraste. Pučkoško­laca je 60, a 66 učenika je u sred­njim škola. Trideset mladih župl­jana studira na raznim sarajevskim fakultetima. Pripomoć župniku su članovi Pastoralnog i Ekonomskog vijeća samozatajni župljani i župl-janke. U pomoć oko misne glazbe i uređenja euharistijskog stola priskoče i časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove.

Duga i mukotrpna priprema radova

Na crkvu je tijekom rata palo više od 40 granata, a oko crkve još i više. Ratna šteta premašila je iznos od preko 350 000 maraka. Zauzetošću župnika vlč. Luke Brkovića, nakon potpisivanja mira, obnovljen je krov i elektirifcirana su zvona. "Odmah po prestanku ratne pucnjave gospodin Anton Gaon, kaže mi: Ova zvona bi tre­bala zvoniti. Evo ponude za obnovu krova i zvona. Plati i zvonit će. A Božidar Matić jednoga dana 1999. godine pita mogu li se ti vitraji kako urediti da ne plaše te slike svetaca bez glave, bez ruku... Govorili su i poticali i drugi", ističe župnik. Tako smo se obratili tadašnjem dopredsjedniku u Sarajevskoj županiji dr. Mladenu Bevandi. S njim odlazim na raz­govor ministru financija gospodinu Kemalu Kozaricu, a on: "Ovog čovjeka poznajem, sjednite pomoći ćemo sve što bude moguće". Župnik se snebivao: "Misleći otkud me poznaje? Možda mu Caritas nije dao pomoć kad je tražio ili slično jer svašta se dešavalo u ratu. Ali i u ratu ima i zgodnih susreta. Ovaj se zbio 1994. na 'Plavom putu' za Travnik i čovjek zapamtio". Gospodin Zdenko Vavra, član Hrv­atskog društva za znanost i umjet­nost u Sarajevu predlaže uređenje jaslica pred vratima crkve i to se svake godine radi. Uz to, uspostavi

nam vezu s gospodinom Darijom Almesbergerom. On ima u Italiji firmu SER.CO.TEC koja je ispitala statičnost temelja crkve. To je bilo važno utvrditi kako bi se moglo pristupiti obnovi (ili ne daj Bože rušenju). U crkvi je postavljeno 12 elektronskih instrumenata. Svaki dan smo zapisivali i javljali po­datke. Troškovi tog ispitivanja su 43 000 KM a gospodin Almesber-ger to ne naplaćuje - daruje obnovi crkve.

Nakon mukotrpnih priprema obno­va unutrašnjosti crkve počela je u ljeto 2002. pa je crkva za Božić za­sjala punom ljepotom. Razmišljajući od koga tražiti po­moć mi se obratimo pismom Ame­ričkoj biskupskoj konferenciji s podatcima i zamolbom. Ali, pomoć je samo pomoć, župljani trebaju sebe ugraditi u svoju crkvu. Jednom zgodom župnik se vratio iz Njema­čke, a župljani pitaju je li što dobio. Ne! Onda župna vijeća i župnik napisu pismo svim vjernicima pa i pismeno ih pozovu "da budu sudi­onici obnove svoje crkve i da na taj način iskažu ne samo pripadnost svojoj župi nego da tim činom po­kažu pripadnost zajedništvu koje nam je tako nužno i koje je pretpo­stavka našega života i opstanka u ovom gradu". Župnik kaže "Tako smo molili, pitali, tražili od prijatel­ja do prijatelja, od poznanika do poznanika i uradilo se dosta. Ra­dovi u sakristiji još traju". Sredstva su osigurali vjernici župl­jani, prijatelji župe i štovatelji sv. Josipa, općina Centar, Ministarstvo financija Federacije BiH. Zanimljiva je pomoć američkog svećenika Alfreda Derntrera koji je u određenim prigodama prodavao slatkiše s mladeži njegove župe i taj novac poslao za uređenje marind-vorske crkve. Župnik se zahvaljuje svima što su svojom potporom sud­jelovali u obnavljanju župne crkve Sv. Josipa. Naravno bilo je i onih vrlih gospodarstvenika s riječima; "Kupio sam vikendicu, nemam sada ni zašto" ili još vrlijih poli­tičara: " Ma, daj, gdje mene nađe".

Zavjetna crkva sja punom ljepotom

Nakon mukotrpnih priprema obno­va unutrašnjosti crkve počela je u ljeto 2002. pa je crkva za Božić zasijala punom ljepotom. Nakon zidova oronulih zbog ratnih pro-kišnjavanja, nova svjetlost boja, blagost tonova i svježina potiču un­utarnji mir i živo sudjelovanje u eu-

haristiji. Župnik ističe dobru surad­nju, tijekom priprema i obnove crk­vene ponutrice, općinskih, županij­skih i federalnih vlasti te Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i pri­rodnog nasljeđa Sarajevo.Svi ra­dovi su obavljani tako da crkvi vra­te prvotni ugođaj. Uređeni su zi­dovi i strop. Obnovljena je katedra i prezbiterske klupe. Za umjetničko uljepšavanje brinuo se sedamdeset trogodišnji Mirko Gerstenhofer ne žaleći truda ni vremena provodeći na skelama po cijele dane. U Ateljeu Stanišić iz Sombora ponovno su  urađeni ili obnovljeni

nastradali prozorski vitraji. Uz mnogoštovane svece i zaštitnike -jedan vitraj se radi s likom našeg budućeg blaženika Ivana Merza, a jedan s likom bosanske kraljice Ka­tarine Kotromanić. Uz sve probleme i brige vlč. Brko-vić ističe: "Bezbroj stvari se sretno srelo, pa kao da smo bili Božji miljenici jer svi poslovi su izvršeni bez i najmanjih problema (zamjer­ki, nezgoda, ozljeda) što u ovakvim radovima nije rijetkost. Majstori rade zbog novca, ali ovaj posao je rađen i s puno ljubavi. Svi smo ostali prijatelji".

Crkva će granuti ljepotom kad se dotjera njezin vanjski izgled. "Prat ćemo vanjske zidove jer je kamen tesanac potamnio, a presložit ćemo i stubište", istaknuo je vlč. Luka Brković.

Pa, dragi čitatelji ugradite i vi zrnce vaše dobrote u obnovu marind-vorske katedrale.

Drugi svjetski rat je omeo nastojan­ja da ova crkva postane konkate-dralna crkva. "Crkva svetog Josipa je mozaik vjerničke ljubavi u koju su ugrađeni kamenčići mnogih vjernika, štovatelja sv. Josipa i služi kao lijepi spomenik njezinu gra­ditelju nadbiskupu Ivanu Sariću" čiji su posmrtni ostatci 1997. godine iz Španjolske preneseni i položeni u kriptu ove crkve.

Sto godina života

Ovo je moj prvi samostalni rad na tekstu. Iako sam sam obavio većinu posla nisam dobio potpune zasluge. Ovako, s velike vremenske distance tekst i nije nešto posebno, ali za jedan početak je sasvim solidno. Tekst sam uzeo iz PDF-a pa su moguce određene greške prilikom transfera...

Sto godina života

Na svetkovinu Krista Kralja, župa Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu proslavila je svoju stotu obljetnicu. Ne treba ni napo­minjati važnost loga događaja za ovu župnu zajednicu, pogotovo kada se uzmu u obzir događanja u dvadesetom stoljeću. U stoljeću koje je obilježeno i ratom i mirom, i padovima i rastom. I u takvim okolnostima vjernici župe Presvetog Trojstva su kroz to vrijeme stajali uspravno, čuvajući temelje vjere ne gubeći nadu u bolju i pravedniju budućnost. Sam događaj proslavljen je sv. misom koju je predvodio uzoriti kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju velikog broja svećenika i nazo­čnosti   mnogobrojnih   vjernika.

Župnik Dominko Bilić istaknuo je u svom pozdravu da je "ovo mjesto uis­tinu sveto mjesto i sveto tlo. Sveto mjesto i sveto tlo jer je u ovoj crkvi, kroz sto godina postoj­anja, slavljeno 36400 misa. Jer je na ovom svetom tlu obavljeno 10030 krštenja   i   sklopljene 2893 ženidbe. I, uistinu je ovo mjesto posvećeno i vjerom i nadom i ljubavlju."

Obljetnica kao zahvala, obnova i prepoznavanje

"Proslava obljetnice jedne župe jest svečan i slavan trenutak. Trenutak kada trebamo zahvaliti Gospodinu za sto godina postojanja, a zahvaliti danas znači sebe prepoznati i prisjetiti se što sam i tko sam? Prepoznati se kao dijete Božje, prepoznati se kao dio župne zajednice i dio hrvatskog naroda. Zahvalili Gospodinu što je kroz sto godina bilo svećenika koji su župnu zajednicu okupljali i hranili Božjom Riječju. Zahvaliti Gospodinu za naše korijene i naše pretke koji su nam ugradili osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu i katoličkoj vjeri. Možda su ti osjećaji ratom i drugim prilikama narušeni te je pred nama vrijeme ko)e traži i zahtijeva obnovu. Kao što je crkva izvana i iznutra obnovljena, tako se i mi trebamo upravo   tom   Božjom   riječju obnavljati. Obnova nam je i te kako potrebna a ona može doći iz obitelji. Obitelji se trebaju pouzdavati u Boga i na tome graditi temelj i biti škola vjere, škola ljudskosti i škola molitve onima koji će sutra izgrađivati župnu zajednicu." Bile su riječi kardinala Vinka Puljića u propovijedi.

Početak izgradnje crkve

Zamisao o gradnji crkve prvi je iznio nadbiskup Josip Stadler krajem 19. stoljeća. U svojoj korizmenoj poslanici početkom 1899. godine je rekao da će gradnja crkve Presvetog Trojstva biti najbolji vanjski znak ljubavi prema Trojedinome Bogu. Nadbiskup Stadler je izabrao Novo Sarajevo za gradnju crkve zbog širenja grada i pristizanja novih vjernika koje je trebalo vjerski zbrinuti. Župa Presvetog Trojstva je formalno osnovana 24. kolovoza 1902. dekretom kojim je župnik iz Goražda, Antun Alaupović,   imenovan   upraviteljem novoosnovane župe. Zbog raznih administrativnih problema i nedostatka financija čekalo se tri godine na početak gradnje župne crkve. Konačno 1905. godine arhitekt Josip Vancaš ie napravio nacrt crkve. Nije prošlo ni pola godine a crkva je već imala krov i uzdignuti toranj. Nakon Prvog svjetskog rata u župi se bilježi blagi porast broja župljana. Nakon Drugog svjetskog rata vlast nije bila naklonjena onome stoje katoličko i hrvatsko. Zato su se katoličke vjerske aktivnosti svele i odvijale samo unutar crkve, a mnogi svećenici su radi svoga rada zatvarani. Zabranjivan je rad svećenicima s mladima, oduzimana je zemlja i zgrade kako bi se što više odvojilo svećenike od naroda i na taj način oslabio i razblažio osjećaj biti katolik i biti Hrvat. Unatoč novim društveno-političkim uvjetima župna zajednica U Novom Sarajevu je rasla i sazrijevala. I u svom rastu župna zajednica je dala Bogu i Crkvi osam svećenika.

Ratna oštećenja i obnova

Na samom početku rata crkva i župni ured su pretrpjeli oštećenja: tri granate su pogodile toranj, devet vitraža je uništeno, fasadaje izrešetana gelerima, župna kuća pogođena s 4 granate. Novi župnik dr. Zvonimir Baotić je za vrijeme rata pokrenuo periodični list Mir koji je danas važno svjedočanstvo tog vremena. On 1995. godine traži da se u župu pošalje još jedan svećenik zbog duhovne potrebe vjernika. Njegova molba je uslišana te u župu dolazi vlč. Luka Janjić kao

pastoralni suradnik. Po procjeni župnika u župi je tada bilo oko 11000 vjernika. U ratu su 173 člana župne zajednice Presvetog Trojstva izgubili živote. Nakon smrti župnika Baotića krajem 1995. godine imenovan je novi župnik Dominko Bilić, dugogodišnji misionar u Africi. Novom župniku je jedan od prioritetnih zadataka bio obna­vljanje crkve kako bi se spriječila daljnja oštećenja. Zbog nedo­statka financija poslovi su se obavljali u duljem vremenskom razdoblju ali su ipak dovršeni: prvo je napravljena nova krovna konstrukcija tornja, na tornju je postavljen novi križ, zatim je crkva dobila novu fasadu u alternaciji svjetlijeg i tamnijeg okera na bijeloj podlozi. Do 1999. godine crkva je izvana potpuno obnovljena. Za restauraciju slika unutar crkve župnik Bilić je angažirao istog akademskog slikara Antu Martinovića kojemu je i Stjepan Kočiš povjerio oslikavanje zida iznad glavnog oltara. On je zbog velikog oštećenja freski Krštenje Isusovo na Jordanu, Preobraženje na gori Tubom  i  Isusovo Uzašašće na nebo oslikao po­tpuno nove slike.

Poratne godine

Poratne godine nisu osobito dobre za župu Presveto Tro­jstvo. Broj žu­pljana je u stalnom opada­nju. Mnoge mla­de obitelji napu­štaju svoju župu i

svoj grad ne nalazeći posla i sigurnosti za svoju obitelj i svoj život. Mnogi ostaju bez posla i odlaze u potrazi za njim odvodeći sa sobom svoje obitelji. Malo je mladih i djece a najviše je starih i nemoćnih. Pred župnom zajednicom Novo Sarajevo je teško vrijeme koje zahtijeva ustrajnost i pronalaženje zajedničkih rješenja za ostanak, napredak i rast zajednice. Župna zajednica je, za ovu prigodu tiskala monografiju u kojoj se ističe: "Mnogo se svećeničkog, sestarskog i vjerničkog napora uložilo kako bi župna zajednica u Novom Sarajevu živjela, rasla i sazrijevala tijekom ovih stotinu godina njezina postojanja. Budimo, stoga, Bogu zahvalni za tu našu prošlost. Molimo ga da nam On bude oslonac, zaštita i putokaz i u ovoj našoj sadašnjosti kako bi buduće generacije vjernika mogle reći za nas: i taje generacija znala i htjela sačuvati život i vjeru u Novom Sarajevu.".

Dugo sam se pitao koji je ovo novinarski žanr. Glumi reportažu, ali to nije, liči na članak ali nije ni to. Vijest i izvještaj zasigurno ne predstavlja. 

Početak je uvijek teško i osjetljivo vrijeme tako da novembra 2002 nisam ni mislio na žanr jer je trebalo popuniti stranice...