Uskrsnut će župa Trn, još otpisana nije!

Župa Sv. Josipa – Trn, nalazi se 10-ak kilometara od središta Banje Luke u pravcu Bosanske Gradiške. Spada među najmlađe župe u Banjolučkoj biskupiji jer je osnovana prije 37 godina. Unatoč svojoj „mladosti“, njezina izranjavana zajednica vjernika čuva dosta priča, u što smo se i uvjerili. Iako malobrojni, Hrvati-katolici Trna ne gube nadu i s entuzijazmom gledaju u budućnost...

Na početku je važno napomenuti nekoliko stvari. Prvo je činjenica da je redakcija Katoličkog tjednika željela prije skoro sedam godina pisati reportažu o župi Trn i to na dan kada je banjolučki biskup Franjo Komarica, krajem rujna 2010., predvodio obred posvete obnovljene crkve pred 600-tinjak župljana među kojima je bilo veliko mnoštvo prognanih vjernika. Nažalost, jaka, gotovo olujna, kiša te veliki broj parkiranih automobila i vjernika s kišobranima oko crkve spriječio je normalni novinarski rad i fotografiranje. Tako je trnska župa morala „čekati“ godinama naš ponovni dolazak, što se i ostvarilo u korizmi 2017.

Druga činjenica o kojoj treba progovoriti je naše znatno nepoznavanje prilika u kojima su živjeli i preživjeli katolici Banje Luke i okolice za vrijeme posljednjeg rata. Koliko god mislili da je Vrhbosanska nadbiskupija propatila, za Banjolučku se biskupiju može reći da je prošla mnogo gore.

Iako je riječ o istom narodu i istoj metropoliji, nažalost, naša percepcija rata iz 1990-ih je uvijek vezana za podneblje u kojemu smo proveli te teške godine. Medijska blokada i propaganda, kako u ratu, tako i u poraću, doveli su do toga da su progoni i stradanja Hrvata Banje Luke nepoznati, a skoro i zaboravljeni – rekli bismo: gurnuti pod tepih. Nadamo se kako će ova reportaža barem djelomično otkloniti taj „veo tajni“...

Protjerivanje Hrvata i doseljavanje Srba

Unatoč poznavanju prometnih pravaca i posjedovanja putničke navigacije, dolazak u Trn nije nimalo lagan. Razlog tomu su brojna zdanja koja „niču preko noći“, što zbunjuje neažuriranu navigaciju, kao i skoro nepregledna ravnica koja se proteže oko Banje Luke, što onemogućava zdravorazumsku orijentaciju ljudima naviklim na planine i brda...

Nakon nekoliko pogrešnih skretanja i vraćanja, zamijetili smo toranj katoličke crkve (pravoslavnih crkvi ima nekoliko, a ima i jedna grkokatolička) te konačno došli na odredište. Dočekao nas je i sa svojim župljanima lijepo ugostio fra Dominko Batinić, prijatelj medija iz vremena dok smo pisali reportaže iz Busovače i Nove Bile.

Fra Dominko je tek od kolovoza 2016. u Trnu i već se prilagodio na novu župu i njezine vjernike koji su ga srdačno primili. Kako je rekao, nije bio upoznat s ovim krajem jer tu nikada nije ni bio, ali polako susrećući ljude i ulazeći u obiteljske kuće, zavolio je ovaj kraj i njegove malobrojne katolike.

Općenito govoreći: nema problema ni sa Srbima susjedima koji su pokupovali katoličke kuće unatoč činjenici kako je riječ o hrvatskim Srbima koji su izbjegli iz Krajine 1995. I tim ljudima je bilo teško napustiti svoja ognjišta i doći živjeti u kraj o kojemu, možda, ni čuli nisu do izbjeglištva.

Kako smo odmah saznali, ulica u kojoj se nalazi crkva nekada je gotovo u potpunosti bila naseljena hrvatskim obiteljima. Danas je najbliža katolička kuća oko kilometar i pol udaljena od crkve. Inače, župu tvore tri naselja: Trn, Jablan i Bukovica, koja su prije rata imala oko 2 200 vjernika.      

 „Župu je 1980. osnovao pokojni biskup Pichler, a crkva je sagrađena 1985. Ona je normalno funkcionirala do rata kada nastaju perturbacije. Narod se počeo iseljavati, neki su otišli dragovoljno, dok su drugi bili prisiljeni. Možemo opisivati što želimo, ali je ipak bilo pritisaka da se ode odavde“, rekao nam je na početku razgovora fra Dominko te napomenuo kako je župa 1995. spala na oko 120 vjernika što je i brojka koja se danas održava.

Progon katolika 1995.

Upravo u toj činjenici kako je župa raseljena 1995. u svibnju kada je i minirana crkva, leži naša velika nepoznanica o stanju katolika grada Banje Luke i okolice. Obično kada pomislimo na protjerivanje i rat u sjećanje nam dolazi 1992., i masovni egzodus nesrba s teritorija RS-a. Međutim, prema župnim statistikama Trn je 1994. imao čak 1 372 katolika. Pitali smo se kako je to moguće?

Odgovor je veoma jednostavan, tamošnji Hrvati nisu predstavljali niti vojnu, niti političku opasnost za većinske Srbe koji su u svojoj obrani imali korpus bivše JNA koji je povlačenjem ljudstva i naoružanja iz Slovenije i Hrvatske porastao na možda najjaču vojnu formaciju bivše JNA. Neki smatraju da je bio i najveći korpus u Europi koji je pod oružjem imao skoro 80 000 vojnika.

Bilo je jasno da Hrvati, bez organizacije i oružja ne predstavljaju nikakvu opasnost te nisu ni protjerivani. Sporadičnih ubojstava, bacanja bombi na kuće i odvođenja je bilo, ali većina katolika je dočekala svibanj 1995. u svojim domovima. Postojala je radna obveza, a nemogućnost kretanja spriječilo je masovnije iseljavanje.

Međutim, problemi su postali nepodnošljivi kada su se počeli doseljavati Srbi iz Hrvatske pokrenuti poznatom vojno-redarstvenom operacijom Bljesak te jasnim pripremama Oluje.

Nažalost, trnska je crkva tada minirana kao i župna kuća, dok je zvonik ostao sačuvan, a većina Hrvata protjerana je.

Ponovna izgradnja crkve

Takvo stanje bez crkve, kao središnjeg mjesta za okupljanje katolika, trajalo je do 1999. kada fra Dujo Ljevar započinje ne obnovu, nego izgradnju potpuno nove i tri puta manje crkve nego što je bila prijeratna. Gradnju je nastavio fra Ivo Brezović te je crkva posvećena 2010.

„Od tada župa živi po svojim mogućnostima. Nema nas ukupno mnogo, ali se osjeća kršćanski duh. Što se tiče dolaska na sv. mise ovo je župa s visokim postotkom jer u prosjeku bude 40-ak vjernika na euharistiji nedjeljom. Mladog svijeta ima malo i svi su okupljeni oko Crkve. Imamo nekoliko momaka i ministranta, tako da župa ima kakvu-takvu perspektivu“, rekao je fra Dominko i naglasio da postoji dosta miješanih brakova u župi te se pojedini ljudi u vjerskom smislu u svemu tome izgube. Nasuprot tomu, istaknuo je brojne primjere također miješanih brakova u kojima ljudi svakodnevno svjedoče svoju vjeru primjerom i dolaskom na misu.

„Čuo sam prigovore pojedinih da ovako male župe ne trebaju svećenike. Ne slažem se s time, jer ako ikome treba svećenik, to su ovi ljudi. Oni su sretni, i ja sam sretan. Kada sam ušao među njih shvatio sam da je svećenik ovdje kao jedan magnet koji okuplja ljude, ne samo na vjerskoj osnovi, nego i na običnoj ljudskoj“, istaknuo je fra Dominko, a u razgovor se najprije uključio Ivica Tomić, vodoinstalater i aktivni vjernik trnske župne zajednice.

Sloga kuću gradi

Ivica je naglasio kako je posebnost župe mali broj vjernika. Međutim, to ih ne obeshrabruje. Drže se zajedno i spremni su pomoći jedni drugima. Mimo nedjeljnih svetih misa župna zajednica se posebno okuplja za patron župe te ostale svetkovine kada se nastoji da nitko ne bude bez „čašice riječi“. Kako je rekao, nastoje biti pozitivni u okružju u kojemu se promovira beznađe.

„Zadovoljan sam životom u Trnu. Nakon svake sv. mise družimo se sa župnikom i on je tu uvijek za nas. Nov je i tek je došao, ali smo odmah uspostavili korektne odnose. Član sam župnog ekonomskog vijeća i kad se okupimo zajedno sa župnikom nastojimo rješavati sve probleme zajedno. Što se tiče egzistencije, život je na ovom području težak. Recimo, kod mene smo svi zaposleni. Živim s dva sina i suprugom i kada svedemo sve plaće zajedno može se shvatiti kako je potrošačka korpa veća od svih naših primanja zajedno“, rekao je Ivica te naglasio kako je zbog prirode posla zalazio u skoro sve kuće na prostoru župe Trn i zna kako je financijska situacija teška. Pretežno je riječ o starijim osobama. Bavljenje poljoprivredom je na minimumu: svatko za sebe radi bez viška kojeg bi plasirao dalje.

„Muke“ po studentu

Potom smo razgovarali sa župljankom Snježanom Orlovac, predstavnicom mladih. Apsolventica je na državnom Medicinskom fakultetu Više medicinske škole u Prijedoru, smjer fizioterapija. Jako je aktivna u župi, svira na misama skoro deset godina i, prema njezinim riječima, jako je zadovoljna s događanjima u Trnu.

„Sretni smo odnosom sa župnikom i vjernicima međusobno. Fra Dominko nam je velika podrška u svemu što radimo. Tijekom godine imamo uvijek različita događanja prilagođena liturgijskom vremenu. Uvijek se nešto događa pri župi. Što se tiče ljudi koji su se doselili, smatram da kroz život treba imati pozitivan stav. Prema ljudima s kojima se susrećemo treba se postaviti prijateljski. Mislim da, ako mi prema njima pokažemo poštovanje, i oni će prema nama. Jedini problem župe je, ja bih rekla, starosna dob vjernika, ali nadam se da će se i to popraviti u budućnosti“, optimistična je Snježana.

Tri puta manja i dva puta ljepša crkva

Zanimljivo je spomenuti da se misa, budući da je župa bila bez crkve 15 godina, slavila u obližnjoj grkokatoličkoj crkvi. Nakon izgradnje nove bogomolje ne može se izbjeći njezina usporedba s onom starom. S obzirom da su pastoralne potrebe drugačije podignuta je manja crkva te je sva pozornost stavljena na njezin interijer.

Možemo sa sigurnošću reći kako je riječ o jednim među najljepšim crkvenim interijerima u BiH.

„Mislim da tko god je došao u ovu crkvu, ostao je zadivljen. Ona je mala, ukusna, moderna i stoji na ponos cijeloj župi ovdje. Tko god dođe u Trn navrati samo da crkvu vidi. Trebalo bi još samo klupe promijeniti, ali o tom po tom“, rekao nam je fra Dominko, a mi smo potvrdili kako je riječ o jednoj od ljepših crkava gdje je sve na svome mjestu: visoki svijetli otvori, kameni oblozi, rasvjeta, lamperija, oslikani križni put, oltarna slika, impresivni kameni oltar, ambon te kip Sv. Josipa. Jednostavno rečeno: sklad je prva misao koja pada na pamet, a kasnije dolaze ljepota, ukus i jednostavnost.

O procesu izgradnje crkve i njezina interijera razgovarali samo sa Slađom koja je svo vrijeme bila tu te je dobro upoznata s događanjima.

„Temelji za novu crkvu postavljeni su 2009., a crkva je završena 2010., kada je i posvećena. Crkvu je gradio Komtin iz Jajca, a arhitektica je bila Ljubica Kos. Postaje križnog puta i oltarnu sliku radila je umjetnica Nada Čabro. Određeni dijelovi crkve su se naknadno radili jer nisu bili gotovi za vrijeme posvete, kao lamperija i ograda te kamenice. Kip Sv. Josipa je iz stare crkve ostao netaknut te ga je umjetnica Čabro restaurirala. Gospin kip je nabavljen s juga Italije putem donacije i od posebnog je drvnog materijala te je bio dosta skup“, rekla nam je Snježana i odsvirala nekoliko standardnih skladbi za animiranje misnog slavlja. U Trnu čini se svi pjevaju, bitno je samo povesti!

Župa je na okupu dva dana u godini

Posjet župi Trn završili smo na obilaskom Suvaja, jednog od dva mjesna groblja. Suvaje su posebno mjesto za župljane, osobito mještane Bukovice i Jablana. Uz pomoć uprave Grada Zagreba kupljen je plac pored groblja koji služi za parking prilikom velikih okupljanja. Groblje je uređeno, a cvijeće krasi i grobove onih koji su pokopani prije više desetljeća. Nažalost, odmah po dolasku, tu se može vidjeti kabasti otpad koji mještani srpske nacionalnosti (u blizini groblja nema hrvatskih kuća) bacaju pored kontejnera, dok vjetar i valjda šumske životinje razbacaju kese s otpacima.

„Postoji jedna legenda koja kaže da je na ovim prostorima bila kapela Sv. Martina. Je li  istinita, ne znam. Došao je biskup imati misu te su ga ubili Turci i tu je sahranjen, na lokalitetu ovoga današnjeg groblja. Upravo je ta sahrana bila početak djelovanja groblja. Biskup Komarica je odobrio 2012. da Sv. Rok bude zaštitnik ovoga groblja na kojemu se pokapaju vjernici iz Bukovice i Jablana. Ovdje ćemo, ako Bog da, imati sekundaciju – drugu mladu misu našega fra Dragana Grizelja, franjevca hrvatske provincije koji je porijeklom iz trnske župe koji živi u Hrvatskoj. Ovo je groblje naša povijest, starina, naša sadašnjost i budućnost“, rekao nam je župnik Dominko i posebno naglasio da na proslavu Sv. Roka dođu iseljeni župljani koji su sada razasuti po Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji. Tako se može kazati kako je župa na okupu na Sv. Roka i Svi svete.

Nažalost, narod je ovdje budzašto prodavao svoju imovnu i sada nema gdje prenoćiti. Zato većina ljudi dođe na jedan dan i mora se isti vraćati.

Iako je groblje bila posljednja točka našeg obilaska župe, fra Dominko smatra kako Trn nije župa za umiranje, nego za život. Vjernici zajedno sa svojim ujakom nastoje živjeti svoje katoličanstvo i pod misama i pobožnostima pokušavaju svjedočiti život s Bogom. Nije župa za otpis: prilično ima vjere i duha, a činjenica kako se prije nekoliko tjedana doselila jedna potpuno nova katolička obitelj Ćosić, svjedoči da ovdje još ima mjesta za život.

Ekumenizam u praksi običnih ljudi

Zanimljiva je činjenica da u Trnu postoje tri župe: zapravo jedna pravoslavna parohija, grkokatolička zajednica te katolička župa. Na putu križa znaju zajedno sudjelovati pravoslavni, katolički i grkokatolički vjernici. Tako smo saznali kako je jedne zgode na križnom putu grkokatolik nosio križ, a sa strana su bili pravoslavac i katolkinja-srpkinja iz Trna. Uistinu specifična i jedinstvena situacija.

Grkokatolika u Trnu ima približno koliko i katolika, ali njihova je pozicija naspram pravoslavnih umnogome ovisna od odnosa Rusije i Ukrajine. Vjerojatno je potrebna čitava studija da se ovo objasni. 

Referendumski problemi

Dobrosusjedske odnose u Trnu povremeno „pokvare“ događaji od šireg nacionalnog značaja za srpski narod. Tako je bilo za vrijeme famoznog referenduma o Danu Srpske kada su brojni mještani srpske nacionalisti cijelu noć kroz Trn ispaljivali petarde i druga pirotehnička sredstva, ali su se čuli i rafali automatskog oružja. Nimalo nije bilo ugodno.

Inače, naši sugovornici su izjavili kako uopće nemaju problema sa susjedima Srbima, mada se osjeća određena napetost unutar srpskog naroda u vezi s pitanjem tko je došljak, a tko starosjedilac. Često se u razgovoru može čuti da domicilni Srbi žale što su Hrvati prodali kuće i otišli, dopustivši Srbima iz Krajine da se nasele u njihove kuće. Očito je riječ o sukobu mentaliteta i svjetonazora koji je nastao zbog vakuuma prilikom odlaska većine Hrvata.