Ljeto
i godišnji odmori izvrsna su prigoda za oplemenjivanje duše različitim putovanjima, međutim to nije jedina
mogućnost. Nakon razdoblja naporna rada i, što je najvažnije, dobro obavljena
posla ponekad je potrebno s kolegama otići na odmor tijekom radnog vremena.
Amerikanci bi to nazvali team buildingom,
tj. aktivnosti u opuštajućem okružju i ugodnoj atmosferi kako bi se uskladilo
kreativno razmišljanje, poboljšala međusobna komunikacija kolega te razmišljalo
o daljnjim poslovnim koracima. Sv.
Benedikt bi rekao: „Ora et labora“ – „moliti i raditi“, a valja još dodati
„i ponekad se odmoriti“...
Razmišljajući o odredištu, ubrzo smo se dogovorili da je
najbolja destinacija uvijek ugodna Hercegovina, a izbor je odmah pao na Kravicu,
mjesto tri kilometra nizvodno od Vitaljine u Studencima blizu Ljubuškog, na
kojem se voda rijeke Trebižat dijeli i pada s visine od skoro 30 metara tvoreći
za uvjete krškog kraja veličanstveni slap. Osim Kravice posjetili smo i njezine
manje poznate „sestre“ Koćušu i Čeveljušu...
Kravica ili
Kravice?
Nismo ni pošli, već se pojavio „problem“ jer smo
primijetili nedoumicu u vezi s imenom tog najpoznatijeg slapa u Hercegovini.
Kako bismo odagnali sumnju, upitali smo mons.
Tomu Vukšića, vojnog ordinarija u BiH, koji je rodom iz toga kraja. I ne
samo to, biskupova obitelj dijeli vlasništvo od nekih 10-ak dunuma zemlje na
Kravicama.
„U govoru lokalnih ljudi, tj. onih koji žive oko
slapova, njihovo ime se uvijek izgovara u jednini: Kravica. Tako oni kažu kako 'idu
u Kravicu', 'na Kravicu', 'bili su u Kravici', 'došli iz Kravice', 'kupali se
na Kravici' ili 'u Kravici'... S druge strane zašto neki drugi to ime
izgovaraju u množini i kako je do toga došlo, zaista ne znam“, jasno i
nedvosmisleno nam je mons. Vukšić odgovorio te smo se tako priklonili „lokalnoj“
struji te pošli za Kravicu...
Modernizacija
i ulaganje
U odnosu na naš posljednji dolazak u ovaj kraj prije nekoliko
godina osjeti se veliki napredak. Moglo bi se reći kako dašak Zapada najprije
dolazi u Hercegovinu, pa tek onda u ostale krajeve BiH. Još jednom se to
potvrdilo na ovom primjeru. Konstantna ulaganja i širenje sadržaja kojeg pruža
Kravica dovoljan su pokazatelj. Ulaz se naplaćuje, ali se turistima nudi
usluga, ulaže se... Nije kao po „starom dobrom“ balkanskom običaju: stavi
rampu, počni naplaćivati, a sve ostavi kako je bilo (npr. kao na Vrelu Bosne
pokraj Sarajeva).
Od naplatne kućice do podnožja slapa vozili smo se
vlakićem JP Parkovi Ljubuški koji na
Kravici imaju osam uposlenika. O ponudi smo razgovarali s uposlenikom Parkova Vladom Jurkovićem koji nam je rekao kako u sezoni koja traje od 1.
travnja do 1. prosinca, kada zbog porasta vodostaja i zime prestaje djelatnost,
bude oko 150 000 turista. Prema njegovim riječima, dnevno obično bude oko 600,
a nekad čak i 2 000 posjetitelja. Najviše je gostiju iz Italije, Slovačke,
Češke, Poljske i susjedne nam Hrvatske. Međutim, povećava se broj turista iz
arapskih zemalja koji su, zbog novca i karaktera, navikli da im se sve
prilagođava. S obzirom da arapski svijet obuhvaća 10-ak iznimno bogatih zemalja,
kada se sve zbroji, može se zaključiti kako oni, kao jedna skupina naroda,
polako preuzimaju primat.
Nažalost, s njima dolaze i brojni problemi, ali i
anegdote. Naime, pivo piju samo kad su sami kako ih netko od sunarodnjaka ne bi
vidio, a u skupinama naručuju bezalkoholno piće. Bez ikakvih sustezanja započnu
klanjati, tj. obavljati vjerski obred nasred polja ne obazirući se na druge
goste, a ako ih se prekine u tom poslu, neki od njih ne prezaju ni potegnuti
nož na djelatnike Parkova. Zaista
skandalozno, kontradiktorno i nadasve tužno... Sve nam je to ispričao Vlado i
napomenuo kako Kravica nije državna imovina te da su zbog nemilih scena s
Arapima morali postaviti natpis kako je na privatnoj zemlji zabranjeno
obavljati vjerske obrede.
Vodeni
amfiteatar od 130 metara
Slap Kravice toku
rijeke Trebižat samo je jedan od mnogih primjera koliko je priroda bila darežljiva
i kako se s minimalnim trudom i javnim ulaganjem može omogućiti posao za 15-ak
ljudi te postati gotovo središnja turistička atrakcija na širem području.
Gubeći uporište,
voda konstantno pada s 30-ak metara udarajući o stijene te tako stvara „amfiteatar“
promjera skoro 130 metara s prirodnim bazenom u samom podnožju. Kako smo
vidjeli, ovaj audiovizualni ugođaj privlači oko 150 000 turista godišnje. Među
njima su ljubitelji plivanja, raftinga te vožnje kanuom, a zasigurno je najviše
onih koji utočište traže od žege ljetnih dana.
Stvoren radom
sedronosne rijeke, ovaj prirodni fenomen je pod zaštitom države kao prava
rijetkost. Kako smo saznali, upravo je sedra najznačajnija za nastanak slapa.
Riječ je o vodi istaloženom vapnencu koji se stalno izdiže i podiže barijere
stvarajući tako kroz brojna stoljeća ono što se danas može vidjeti. Uz Trebižat
takve slapove prave, također nadaleko poznate, Pliva i Krka. Sedra je inače
karakteristična za krške rijeke bogate kalcijevim karbonatom i pokazatelj da
voda nije onečišćena.
Vremenom preko
sloja sedre slapa izrasli su trava, mahovina i lišajevi što svemu daje posebnu
draž, a tomu se, kako vidimo, najviše dive oni koji dođu iz pustinje. Ljudi
gladni zelenila i vode, onoga što mi često uzimamo zdravo za gotovo.
Uz slap su nikle
i različite biljke i drveća koje bi botaničari i biolozi bolje mogli
zamijetiti, a laičko oko prepoznaje smokve te topole i vrbe kojima se dive turisti,
kako oni koji se usude skočiti u vodu, tako i oni koji sve promatraju iz
hladovine.
Kristalno čista
i skoro pa tirkizna voda, ovisno od oka promatrača, okružena zelenilom, također
krije različite biljke i vodene životinje, male i velike ribe te kukce
karakteristične za vodene krajeve. Mnoge bezimene stvorove Božje teško je i fotografirati,
a uvijek su tu - ako ih se ne vidi, onda ih se čuje...
Kako smo kasnije
saznali, duž cijelog toka rijeke Trebižat, posebno oko Kravice, nekada su se
nalazili mnogobrojni mlinovi koji danas uglavnom stoje kao podsjetnik na neka
davna vremena. Mlinove su danas zamijenile mini hidrocentrale, a postoji ideja
da ih se izgradi desetak. Nadamo se kako to neće poremetiti "vodeni
raj" u Kravici jer bilo bi to zaista šteta. Doživljaj posjeta slapu upotpunjuje
špilja bogata stalaktitima.
Kada se „umorite“ od
ljepote, možete prezalogajiti nešto u restoranu-kafeu na otvorenom. Kako su nam
konobari u šali rekli, nudi se meso na desetke načina i dosta tekućine, a draž
predstavlja činjenica da doslovce iz klupa možete uskočiti u vodu.
Kako je sve počelo?
Upravo u toj
ljetnoj bašči susreli smo Stanka Vukšića,
brata vojnog biskupa i jednog od suvlasnika zemlje na Kravici. On nam je otkrio
da turista prije 25 godina uopće i nije bilo. Dolaskom rata i u nedostatku
posla razmišljalo se od čega živjeti. Budući da su pripadnici UNPROFOR-a „sramežljivo“
dolazili na Kravicu, rodila se ideja popularizacije ovog mjesta... Suradnja s
Općinom Ljubuški je na zavidnoj razini, a njihovo javno poduzeće upravlja
Kravicom.
„Počeli smo
pomalo raditi, vidjeli smo da sve više ljudi dolazi i tako je sve krenulo.
Posjed je u našoj obitelji, a Općina upravlja. Što će biti u budućnosti, nitko
ne zna, ali je jasno da se svake godine ponuda širi. Kupljen je vlakić za
turiste, prostor se redovito čisti, uređeno je stepenište i parkiralište te
ograda“, rekao nam je Stanko te dodao kako se zimi voda digne do pola restorana
i tako sprječava da se radi cijele godine... Prinudni godišnji odmor, rekli
bismo.
Devet
lica, devet ljepota
Slap Kravica
najveći je i zasigurno najpoznatiji, ali ukupno gledano samo mali dio „ponude“
jedinstvenih slapova i bukova koje duž cijelog svog toka stvara Trebižat,
rijeka poznata kao jedina u Europi s devet različitih imena. Ova ponornica,
koja povezuje nekoliko općina, devet puta nestaje u hercegovačkom kamenu i opet
se uzdiže, zbog čega mijenja ime isto toliko puta.
Trebižat se prvi
put spominje u dokumentima Nesuh-age
Vučjaka, vakufnami pisanoj 1564., a dva stoljeća kasnije – sada pod nazivom
Trebisat – javlja se i u putopisu Put po
Dalmaciji, talijanskog putopisca Alberta
Fortisa. Po čemu je rijeka dobila ime, ni dandanas nije razjašnjeno, ali
postoje brojne polemike i pisani dokumenti o njezinu nazivu. Najzastupljenije
je ipak mišljenje da ime potječe od starog talijanskog naziva za jegulje trebizatto,
upravo zato što je bogata tim stvorenjima.
Na ovoj riječnoj
riznici slatkovodnih riba, osim jegulje, koja se tijekom jesenjih dana lovi u
velikim količinama, nalazi se i nekoliko endemskih vrsta ribe kao što su:
neretvanska mekousna pastrva, zubatak i glavatica. Nekoć je Trebižat obilovao i
riječnim rakom, školjkama, a u podzemnim špiljama su se mogle naći i čovječje
ribice koje su danas sve rjeđe. Mediteranska klima darovala je obalama
krivudave hercegovačke rijeke razne vrste ljekovitog bilja, trava, rijetkih
paprati, niskog i visokog raslinja, već spomenute smokve i slatko grožđe,
kojima malo tko može odoljeti...
Koćuša i Čeveljuša
Naša priča uz
Trebižat se nakon fotografiranja i okrjepe na Kravici nastavila putom prema
Koćuši i Čeveljuši. Slapovi Koćuša nalaze se u selu Beljaci, 5 km uzvodno od
Vitine i oko 12 km od Ljubuškog. Tvori ih rijeka Mlade koja odmah nakon slapa
mijenja ime u Trebižat. Slapovi su vidno manji od onih na Kravici, ali to ne
znači da su manje ljepši. Voda se obrušava s visine između 10 i 12 metara
stvarajući vodenu zavjesu od oko 35 metara. Također je okružena, mahovinom
obraslim, sedimentnim stijenama koje se talože godinama, starim vrbama, a u
neposrednoj blizini se nalaze brojni neaktivni mlinovi. Čuli smo kako neki rade
i danas, ali ih nismo vidjeli... Također, kao Kravica, ovi slapovi stavljeni su
pod zaštitu države jer predstavljaju rijetko prirodno bogatstvo.
No, s obzirom da
nismo imali „svo vrijeme svijeta“, morali smo dalje. Posljednja točka našeg
istraživanja slapova na Trebižatu (i istoj rijeci drugih imena) bilo je kupalište
Čeveljuša pokraj Ljubuškog. Ljubitelji kupanja i gastronomske ponude ovdje su
svoji na svome. Posjetiteljima je na izboru odmor za dušu i tijelo: sunčanje,
odbojka na pijesku, boćanje, bilijar, istraživanje mlinova, prelazak preko visećeg
mosta koji se mnogo njiše ako hoda više od jedne osobe... Jednostavno, mjesto
je sinonim odmora u ljetnim danima.
Posjetom
Čeveljuši i gastronomskom okrjepom završio je naš jednodnevni boravak na rijeci
Trebižat. Naravno, moglo bi se ići dalje, obići i izvor rijeke te možda krenuti
gdje zapravo rijeka počinje svoj život, negdje kod Posušja, ali onda to ne bi
bio jednodnevni izlet niti odmor...
Team building je usprkos svemu ispao pun
pogodak. Napravljeni su planovi za bližu i daljnju budućnost Katoličkog tjednika u segmentu pisane
riječi te rastuće videoprodukcije našeg novinarskog tima koja će do izražaja
doći kada uskoro krene naš internet portal. Videoreportaža s Kravice prvi je čisto
turistički TV prilog našeg medija, a, ako Bog da, zasigurno neće biti jedini.
Ostale prirodne ljepote u BiH jednostavno čekaju da ih ponovno otkrijemo.
Svuda pođi,
stećku dođi
Osim prirodnog, područje oko rijeke
Trebižat poznato je i po povijesnom bogatstvu. Vjerojatno je najpoznatija
Humačka ploča pisana mješavinom glagoljice i starohrvatske ćirilice –
bosančice, nastala oko 1185. Ne zaostaju ni srednjovjekovni
stećci, zanimljivi kameni nadgrobni spomenici iz 14. i 15. st. Na području
Ljubuškoga, na 45 lokacija, evidentirano je oko 600 primjeraka stećaka
različitih oblika – ploča, sanduka i sljemenjaka, a ponajviše u Studencima,
Klobuku, Bijači, Grabu, Veljacima... Nažalost, mnogi su zarasli u grmlje, a dio
je uzidan u ceste, zidove i ograde...
Mnogo imena za jednu rijeku
Općina Ljubuški poznata je po bogatstvu vodenih tokova i bez premca je u Hercegovini. Glavni tok predstavlja rijeka Trebižat. Zasigurno je zanimljivo napomenuti posebnost: Ako od izvora do ušća pratimo rijeku, možemo primijetiti kako joj narod daje devet imena: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja - Matica - Vrlika - Tihaljina - Mlade - Trebižat.
Nema komentara:
Objavi komentar