Pismo iz sirijskog Alepa

Kako je poznato u Siriji se već pet godina odvija rat u kojemu najgore prolaze nemoćni, djeca, žene i stariji dok su posebna meta napada većine pobunjeničkih skupina upravo kršćani koji u viziji islamista buduće Sirije ne trebaju postojati. U ovom broju donosimo prijevod pisma nadbiskupa Melkitske grkokatoličke Crkve Jean-Clément Jeanbarta iz Alepa...

 

Milijunski grad Alepo na sjeveru Sirije sukus je čitave ratne noćne more koja je zadesila tu zemlju: grad je opkoljen i podijeljen na tri dijela (vladin, pobunjenički i kurdski) oko kojeg se nagomilavaju najjače vojne formacije kako predsjednika Bašara Al Asada tako i brojnih pobunjeničkih te kurdskih, hezbolahovih, ruskih, iračkih, iranskih postrojbi spremnih na „konačni obračun“ koji se kolokvijalno zove bitka svih bitaka...

Mons. Jeanbarta, koji od početka sukoba rezidira u Alepu svijetu je 3. srpnja odaslao veoma emotivno pismo koje mogu razumjeti samo oni koji su preživjeli strahote rata i stalnog granatiranja:

„Nakon mise u blizini župne crkve sv. Dimitrija u krugu Al-Wouroud škole 2. srpnja se okupilo 25 ljudi, od toga 20 djece, tri svećenika i dva laika-volontera. Upravo u tom trenutku eksplodirala je raketa koja je pala samo nekoliko metara od crkve. Čitav kvart je bio u panici, ali su zahvaljujući prisebnosti nekolicine djeca brzo odvedena u podrume baš nekoliko trenutaka prije druge eksplozije koja je izravno pogodila školu. Zahvaljujući Božjoj Providnosti nitko od 25 ljudi koji su se okupili ispred crkve nije povrijeđen.

Ipak, vatra i razarajuća moć raketa još su jednom osiromašili ionako ne baš bogatu župnu zajednicu te školu kao i okolne zgrade koje su bombardirane više puta tijekom rata. Kako je to bio tužan završetak jednog tjedna. Još jednom su stanovnici morali trpjeti veliki teror koji ne prestaje dan i noć.

Sutradan, kada se okupila velika skupina vjernika kako bi sudjelovali na nedjeljnoj misi ostao sam bez riječi, ali sam uspio pozvati vjernike da mi se pridruže u molitvi zahvale Gospodinu koji nas je još jednom zaštitio. Bila je to izvrsna prigoda podsjetiti vjernički puk kako nismo sami, da je Dobri Pastir uvijek blizu, i da nas nikada neće ostaviti same ili bez pomoći.

Za vjernički puk i mene ovo je bio trenutak buđenja i shvaćanja kolika je briga Gospodnja za nas i kako nas Proviđenje štiti. Razmišljam o proteklih pet godina nemilosrdnog rata koji bi nas psihički uništio i odveo u očaj i ludilo da nije bilo Njegove brige. Bez zaštite Providnosti neprekidna bombardiranja koja preživljavamo uništila bi nas odavno. Za vrijeme proteklih tužnih godina više od 300 bombi pogodilo je različite crkve i pastoralne objekte.

Trebamo li zaboraviti našu katedralu, uništene katehetske centre i pomoćne objekte, oštećene škole te nadbiskupijski dvor koji je pogođen šest puta?

Usprkos svemu, zahvaljujući Bogu, osim vlč. Imada koji je bio teško ranjen, nitko od naših svećenika, đakona i volontera nije ubijen. Svi oni i dalje, baš poput vlč. Imada, daju sebe u pastoralnim zadatcima. To je samo jedan od razloga da imamo povjerenje u Isusa Krista te Milosrdnog Oca.

Dok ovo pišem zaglušuju me eksplozije granata i intenziviranog bombardiranja te podižem oči u visine kako bih zamolio Boga da skrati trajanje ovog dugačkog iskušenja. Ljudi su umorni i ne znaju više gdje da pobjegnu, a nažalost mnogi napuštaju Alepo i Siriju pa se počinje pričati kako će Alepo izgubiti svoje kršćane. To bi bilo veoma nesretan događaj za našu povijest od 2 000 godina. Ipak, usprkos svemu, nećemo dozvoliti da budemo poraženi. Neka nam se prijatelji koji nam žele dobro pridruže u molitvama kako bi ojačali naš psihološki otpor i pomogli nam da ostanemo svoji na svome.“

Vijest 1

U Nigeriji 2016. ubijeno 4 028 kršćana

Prije nekoliko mjeseci, točnije sredinom travnja, na drugu obljetnicu otmice 276 djevojaka (većinom kršćanki) iz Chiboka, u Nigeriji svijet se s posebnim pijetetom sjećao tog tragičnog zločina. Tim povodom hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir uputila je zastupničko pitanje potpredsjednici Europske komisije i visokoj predstavnici EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federici Mogherini tražeći konkretne mjere kako bi se zaustavilo djelovanje terorističke skupine Boko Haram u Nigeriji i kršćanima osiguralo pravo na slobodu. Odgovor je stigao početkom srpnja.

Podsjetimo, Boko Haram je 14. travnja 2014. oteo 276 srednjoškolki iz Chiboka u Bornu, mjesta koje je većinom kršćansko. Dok je 57 djevojaka pobjeglo, preostalih 219 tinejdžerki (većinom između 16 i 18 godina) prisiljene su na brak, prodane u roblje, darivane vojnicima Boko Harama kao „nagrada“... Neki izvori navode da militanti školarke koriste i kao bombaše samoubojice u Kamerunu...

No, ovo je tek jedan u nizu zločina koje je Boko Haram od 2009. počinio u Nigeriji. U toj je zemlji od tada ubijeno više od 20 000 osoba, oteto više od 2 000 žena i djevojčica, a iz svojih domova pobjeglo je 2,5 milijuna ljudi. Samo u masakru u Bagi u siječnju prošle godine brutalno je ubijeno oko 2 000 ljudi – većinom kršćana. Prošle godine je u Nigeriji ubijeno najmanje 4028 kršćana i napadnuto 198 crkava te se Nigerija u kratkom roku našla na listi zemlja u kojima je najopasnije biti kršćanin.

Ipak, kako to obično biva, u birokratskim procedurama Europske unije hrvatska zastupnica je dobila odgovor tek prije 15-ak dana. U duhu najboljih političkih relativiziranja zločina i pokušaja izjednačavanja broja žrtava Mogherini isključuje da Boko Haram u svojim napadima u Nigeriji cilja kršćane te navodi da je nasilje usmjereno i na kršćane i na muslimane. Time Mogherini nastavlja svoju do sada ustaljenu politiku „zatvaranja očiju“ nad zločinima i genocidom koji se diljem svijeta provodi nad kršćanima.

Jedino što se u odgovoru Visoke predstavnice konkretno navodi jest kako je za borbu protiv pobune u Nigeriji osnovana Multinacionalna zajednička jedinica za posebne namjene.

„Ako se ciljano napadaju kršćanska sela, ako se pale crkve, otimaju i zlostavljaju djevojčice kršćanke, onda je jasno da je to nasilje usmjereno protiv kršćana. Cijeli svijet to vidi, pa se pitam kako to da je potpredsjednica Mogherini jedina koja to ne vidi“, navela je zastupnica Petir te dodala kako ubijeni, progonjeni i nestali u Nigeriji imaju svoj identitet i ne mogu biti tek dio mase ili puka statistika.

Vijest 2

I droga je velik problem

U našim izvješćima o progonu kršćana donosili smo brojne informacije o ciljanu progonu i ubojstvima vjerskih manjina, međutim u nesređenim državama gdje nema međunacionalnih tenzija postoje drugi problemi koji se često svode na isto: uništenje obitelji, župne zajednice i mladih života. Jedna takva pojava na koju ukazuje web-stranica asianews.it je trgovina drogama u biskupiji Miao, u indijskoj državi Arunachal Pradesh. Pošast je uzela toliko maha da su brojni mladi, pa čak i djeca, postali ovisnici. Tako je sjeveroistočni dio Indije stupio na medijsku scenu kao eklatantni primjer globalna problema s drogama.

„Jedan od deset mladih u državi Runachal Pradesh probao je drogu ili postao ovisnik”, rekao je o. Felix Anthony medijima i nadodao kako postoje konkretne brojke o razmjerima ovisnosti, ali ogroman broj mladih u okolici škole u kojoj pastoralno djeluje ovaj svećenik konzumira droge.

O. Anthony se redovito sastaje sa svojim đacima, čak i za vrijeme ljetnih odmora kako bi raspravljali o ovom rastućem problemu koji razara obitelji, zajednicu te sve one koji su involvirani u taj proces.

Arunachal Pradesh ima populaciju od skoro milijun i pol ljudi i njezin najveći problem je blizina granice s Mijanmarom i Kinom što je čini idealnom pozicijom za trgovce drogama koji ne prezaju ni od čega. Svećenici i obični kršćani često su meta tih trgovaca kao glavni zagovarači za poštovanje zakona...