U zlatno vrijeme Hollywooda pravili su se kvalitetni filmovi (i) o vjerskim temama. Jedan od takvih je Bernardičina pjesma (1943.), o Gospinim ukazanjima u Lourdesu. Zanimalo nas je koliko je to hodočasničko mjesto (ozbiljno) tretirano kroz filmsku povijest...
Vjerojatno nema prosječno informiranog katolika koji nije čuo za Lourdes, grad u jugozapadnoj Francuskoj, oko 60 km od Toulousea. Prema popisu iz 2017. imao je 13 389 stanovnika. Bio bi to običan gradić, kao i stotine drugih u mnogoljudnoj Francuskoj, da 1858. jedna djevojčica, sada Sv. Bernadette Soubirous, nije ispričala kako joj se u špilji Massabielle više puta ukazala „prelijepa gospođa“.
Otada je Lourdes jedno od glavnih
hodočasničkih mjesta u Europi za katolike te je prije izbijanja pandemije koronavirusa primao oko pet milijuna
posjetitelja godišnje.
Početci su uvijek teški
Nažalost, u filmskoj industriji Lourdes je manje poznat pojam jer je na tu temu snimljeno „samo“ 30-ak filmova u otprilike 90 godina, to jest otkako postoji film onakvog kakvog ga znamo danas.
Sve je izgledalo dobro na početku
jer je Lumière Louis, francuski
industrijalac, izumitelj te pionir kinematografije, početkom 1880-ih usavršio
fotografsku tehnologiju, što mu je omogućilo ostvarenje vrlo unosnoga
poslovanja. U svojim pionirskim koracima 1898. snimao je lourdski fenomen te
napravio kratkometražni film imena Lourdes
(1898.).
Francuzi su ponovno pokušali desetak
godina kasnije kada se u dokumentarnom filmu istoga imena, ali ovoga puta 1909.,
filmadžije vraćaju u Lourdes te snimaju procesije, vjernike i hodočasnički
prostor.
Moralo se čekati ravno 20 godina da
Lourdes ponovno bude tema u francuskim filmskim krugovima. Razlog je tomu
vjerojatno činjenica da je Bernadette Soubirous 1925. proglašena blaženom. Tako
je George Pallu režirao nijemi film La vie merveilleuse de Bernadette (1929.)
Henri Fabert je 1933. snimio
film La merveilleuse tragédie de Lourdes
(1933.) fokusirajući se više na grad, a ne na sveticu koja je kanonizirana iste
godine.
Pred početak Drugog svjetskog rata
bio je još jedan pokušaj snimanja kratkog dokumentarca kada je američki režiser
Henry K. Dunn napravio skromni
dokumentarac od 11 minuta pod nazivom Čudo
u Lourdesu (1939.)
Kada je Hollywood zaista snimao filmove
Drugi svjetski rat je bio vrijeme beznađa i velike neizvjesnosti koji je filmadžije „tjerao“ da se okrenu onostranosti (u vrijeme katastrofama najviše se ide u crkvu). Publika je trebala nadu i pozitivnu priču te je tako stigla Bernardičina pjesma (1943.). To je za sada, a vjerojatno i zauvijek, najbolji film o Sv. Bernadetti Soubirous i općenito o događajima u Lourdesu koji su kasnije postali planetarno poznati.
Film je postigao golem uspjeh, i kod
publike i kod kritike, što je veoma rijetko. Bernardičina pjesma osvojila je i četiri Oscara.
Tako je glavnu glumica Jennifer Jones, dobila popularni kipić.
Bitno je istaknuti kako joj je ovo prva velika uloga i prva uloga s novim
imenom (inače se zvala Phyllis Lee Isley).
U Bernardičinoj pjesmi scenografi su dobili oskara u kategoriji
crno-bijelog filma što je dokaz da je francusko selo i Spilja ukazanja pedantno
i dostojanstveno predstavljena u američkom studiju. Ni nagrada za fotografiju
nije izostala, kao ni za originalnu glazbu.
Također, na prvoj dodjeli nagrade Zlatni globus 1944. film ih je osvojio
tri pohvale: za režiju, najbolji igrani film i najbolju glumicu.
Još jedna zanimljivost je ta što je
film snimljen prema istoimenom romanu Židova Franza Werfela. Riječ je o austrijskom književniku rođenom u Pragu
koji je živio u Beču do pripojenja Austrije Njemačkoj nakon čega je izbjegao u
Francusku. Bježeći od Gestapoa s obitelji došao je u Lourdes i njegovu okolici
gdje je, krijući po katoličkim obiteljima, čuo o „nepismenoj djevojčici koja je
1858. tvrdila da je vidjela gospođu koju su kasnije identificirali kao Blaženu
Djevicu Mariju“.
Zavjetovao se da će ako preživi
napisati roman na tu temu. Uspio je emigrirati u SAD i napisati knjigu koja je
pretočena u film.
Godine nadanja
Nažalost, jednom kada se dosegne vrh slijedi neminovni pad u kvalitetu. Priča koja u osnovi i nema skandala, čiji su likovi povijesne osobe istraženih biografija ne vapi za novom ekranizacijom. Producenti ne žele uložiti novac u nešto što se neće isplatiti ili što je već „snimljeno“.
Tako se Lourdes „seli“ na TV, gdje
su cijene snimanja manje, ali i kvaliteta.
U televizijskoj seriji Westinghouse Desilu Playhouse (1958. – 1960.)
snimljena je Bernardičina pjesma kao
jedna epizoda.
Potom slijedi zapravo repriza u
režiji Roberta Darènea pod naslovom Benardetta od Lourdesa (1961.)
Kao što to biva u filmskoj
industriji scenografiju jednoga grada može se preuzeti kako bi se snimio film
potpuno druge tematike. Tako je tijekom 1960-ih godina Lourdes služio za
snimanje nekoliko filmova koji nisu imali veze s našom temom, ali imaju sa
samim gradom.
Nadalje, León Klimovsky snimio je španjolski film o Sv. Benardetti pod naslovom Aquella joven de blanco (1964.), a Pierre Rihouet dokumentarac Gužva
(1966.) u kojemu, prikazuje, hodočasnike u Lourdesu.
Marcel Bluwal napravio je TV
film L'affaire Lourdes (1967.) koji
nije ostavio mnogo traga.
Mješavina žanrova
Ako teme o svetosti nisu „dobre prođe“ na kino blagajnama možda će popularnima postati oni uradci koji ismijavaju svetost. Tom se idejom zasigurno vodio režiser Jean-Pierre Mocky koji je snimio film-komediju o Lourdesu pod nazivom Čudo (1987.) Radnja filma je fokusirana na hodočašće iz Pariza u Lourdes vlakom, s pozornošću na komediju, kičavu scenografiju, praznovjerje te biznis koji je pokrenut oko svetišta.
Kasnije dolaze filmovi Jeana Delannoya Benardette (1988.) te organski nastavak Benardettina muka (1990.)
Tijekom devedesetih godina 20. st.
Lourdes se definitivno preselio na TV. Tako je snimljen dokumentarac Sveta voda Lourdesa (1997.)
Svojevrsni pomak u ekranizaciji o
događajima dao je TV film Lourdes
(2000.) u kojemu se u središnju priču uključuje i lik jednog liječnika koji
dovodi od tuberkuloze oboljelu suprugu na liječenje te se upoznaje s
Benardettom.
U trećem tisućljeću važno je
spomenuti još tri naslova: igrani film Lourdes
(2009.) Jessice Hausner te dva
dokumentarca Kad te zovne Marija
(2014.) i Lourdes (2019.)
Ipak ima pomaka
Iz ovog kratkog presjeka ne može se steći dojam da filmska industrija voli film o vjerskoj tematici. Međutim, realnost je drugačija, vjerski filmovi se snimaju više nego ikada u povijesti. Možda Lourdes nije popularna tema jer nije u SAD-u ili nekoj drugoj zemlji engleskog ili pak španjolskog govornog područja.
„Filmove temeljene na vjeri možete
mirno svrstati u one žanrove koji će donijeti zaradu na blagajnama“, smatra
poznati filmski analitičar Paul
Dergarabedian i dodaje kako „ne možete samo banuti u sobu direktora studija
i reći 'vjerski filmovi odlično idu, hajdemo i mi snimiti jedan', oni moraju
biti autentični, u suprotnom, vjernici će znati da to nije ono pravo“.
U većem dijelu povijesti američke
filmske industrije, snimio bi se pokoji vjerski film godišnje. Od kraja 1990-ih
ta je tema, međutim, doživjela veliku ekspanziju, a sada ih gotovo u kina stiže
nekoliko njih mjesečno.
Razlika je u tome što se u novije doba izbjegavaju epske biblijske drame s tisućama statista nego se snimaju se moderne, suvremene priče s vjerskom tematikom.
