Najveća župa u Bosni i Hercegovini

Zamislite vjerničku zajednicu od 980 mladih na nedjeljnoj večernjoj misi. To je mostarska župa Centar – Zalik, prema posljednjim statistikama sudjelovanja na euharistijama. Iako spada među najmlađe u BiH, ako računamo broj duša, najveća je u cijeloj državi jer joj, procjenjuje se, gravitira između 15 000 i 20 000 vjernika.

Usprkos toj činjenici, ova vjernička zajednica još uvijek nema adekvatni bogoslužni prostor, a o zvoniku i „crkvi kakvu Bog zapovijeda“ da i ne govorimo.

Gdje je zapelo?

Povod za dolazak u ovu župu bila je činjenica kako ova vjernička zajednica "kuburi" već 25 godina s izgradnjom crkve. Svjesni da su (skoro) sve župe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a i u Banjolučkoj biskupiji završile taj proces, zanimalo nas je gdje je zapelo u gradu gdje ima najviše Hrvata u BiH?

Dok u Bosni i Sarajevu sada imamo problem sa živom Crkvom, u Mostaru smo se susreli s potpuno suprotnim stanjem: vjernici ne mogu stati u crkve koliko ih ima. Postavlja se pitanje zašto nisu napravljene katoličke bogomolje, te gdje toliki katolici idu na mise?

Kako bismo ogovorili na ta pitanja, potrebno je najprije "uroniti" u zemljopis te bližu i daljnju povijest Mostara.

Grad se smjestio na prijelaznom području iz niskoga krša u planinsko područje, gdje je stari trgovački put iz zaleđa prelazio Neretvu i nastavljao se prema moru. Značajno je prometno čvorište koje nadopunjuje i zračna luka čija važnost raste. To je i studentski grad te središte Mostarsko-duvanjske biskupije kao i Hercegovačke franjevačke provincije.

Smješten je na oko 50 metara nadmorske visine i udaljen 120 km jugozapadno od Sarajeva te 70-ak km sjeveroistočno od luke Ploče u Hrvatskoj. Mostarsko područje i okolica zemljopisno se mogu opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine.

Zasigurno nema osobe u BiH koja nije, barem jednom, idući na Jadransko more, prošla kroz ovaj grad kroz čije se središte proteže kanjon rijeke Neretve.

Mostar grad slučaj?

Gostima iz Sarajeva, običnim posjetiteljima ovoga grada, a napose stranim turistima sve izgleda lijepo. Većina njih ne zna činjenicu kako je u ovom gradu više od 12 godina na snazi politički vakuum. Zbog marifetluka antihrvatskih kolonijalnih visokih predstavnika te odluka Ustavnog suda, kao i nedostatka dogovora hrvatskih i bošnjačkih političkih opcija, ne mogu se provesti lokalni izbori.

Kada se govori o krizi u Federaciji BiH, spominje se tendencija njezine "mostarizacije". Nažalost, taj pojam dovoljno govori u kolikom je "blatu" zaglavio Grad na Neretvi koji često ima problema s odvozom smeća te općenito nedostatkom novih inicijativa za napredak lokalne zajednice.

Međutim, za katolike problem u ovome gradu nije od vremena neorganiziranja lokalnih izbora 2008., niti od početka rata 1992., a ni od vremena 1945. kada su došli "osloboditelji" partizani koji su bacali svećenike sa Staroga mosta. Problemi sežu u osmansko doba te uspostavu redovite crkvene hijerarhije 1881.

Tako povijest (neizgradnje) mostarskih crkava svjedoči kroz što su sve prolazili tamošnji katolici.

Živa Crkva mnogo bitnija

Upravo je to, uz brojnost župske populacije, bila prva tema razgovora sa župnikom don Mladenom Šutalom. Budući da je on u ovoj vjerničkoj zajednici punih 15 godina, zasigurno je "prava adresa" za sva pitanja koja odmah padaju na pamet, a među njima je i zašto župa nema adekvatni bogoslužni prostor.

"Ovo je klasična gradska župa te se pastoral ovdje umnogome razlikuje od seoskih župa. Ovoj župi gravitira između 15 000 i 20 000 vjernika. Nažalost, još ih ima koji ne znaju kojoj župi pripadaju. Ima župljana koji stanuju preko puta crkve, a nikad nisu ušli u našu crkvu jer je smatraju skladištem. Radije odu u katedralu ili samostan. A za mene je kudikamo važnija živa Crkva od izgleda same građevine. Milijun puta sam rekao i ponovio da mi je draže imati ovo skladište puno vjernika, nego kölnsku katedralu – praznu. Točan broj vjernika teško je utvrditi jer se samo ravnamo po onima koji ovdje dolaze ili koje u blagoslovu obitelji pohodimo. A taj broj nije ni blizu realna broja vjernika“, pokušao nam je objasniti na početku razgovora don Mladen ističući kako na sedam misa nedjeljom bude oko 3 500 duša.

Nadalje smo progovorili o genezi nastanka župe te zašto nema „pravu“ crkvu.

Katedrala nije mogla biti napravljena

Popuštanjem stega Osmanskog Carstva za vrijeme apostolskog vikara Anđela Kraljevića 1866. počela je gradnja crkve Sv. Petra i Pavla koja je završena 1872. te je trebala biti katedralom. Ta je prva mostarska crkva 1890. pripojena franjevačkom samostanu te je istodobno nastavila služiti i kao župna, ali i (privremena) stolna crkva.

Nažalost, sve do početka 1980-ih, dakle skoro 100 godina, bila je to u Mostaru jedina crkva za potrebe ovdašnjih katolika kojih je u jednom trenutku bilo više od 35 000.

Za razliku od Sarajeva i Banje Luke u kojima su, nakon obnove redovite crkvene hijerarhije, gotovo u rekordnu roku 1886. i 1889. brzo podignute katedrale, u Mostaru to nije bio slučaj.

Biskup fra Paškal Buconjić (1881. – 1910.) kupio je zemlju na Rondou, današnjem Trgu hrvatskih velikana, a nabavljeno je i građevnog materijala. Međutim, 40 godina je sve stajalo.

U takvu ga je stanju zatekao i novi mostarsko-duvanjski biskup Alojzije Mišić (1912. – 1942.) koji je kupio 250 m² klesanog kamena. No, ni on za 30 godina nije uspio započeti gradnju.

Takve su (ne)prilike dočekale i biskupa Petra Čulu kada je 1942. preuzeo biskupiju. Najprije zbog Drugog svjetskog rata, a potom i zbog zatvora od 11 godina na koji je osuđen 1948. Ni on nije mogao sve od 1967. krenuti s „mrtve točke“. Nažalost, morao je mijenjati lokaciju za izgradnju. Unatoč svim poteškoćama, biskup i njegovi svećenici uspjeli su podignuti katedralu i ona je 1980. bila osposobljena za bogoslužje, a gravitiralo joj je oko 25 000 vjernika.

Uz crkvu Sv. Petra i Pavla to je bila tek druga katolička bogomolja u Gradu na Neretvi.

Kako je župa dobila zaštitnika?

Nije prošlo ni 12 godina započeo je rat. Zbog novonastale situacije župu Sv. Ivana Apostola i Evanđelista, Centar – Zalik osnovao je biskup Pavao Žanić na Bogojavljenje, 6. siječnja 1993., kako bi izišao ususret pastoralnim i karitativnim potrebama katoličkog puka u Mostaru. Tako je u vrijeme kada su mnoge župe zbrisane s lica zemlje, stvorena jedna od najvećih vjerničkih zajednica u BiH.

Istodobno s ovom osnovane su još tri župe koje su posvećene ostaloj trojici evanđelista. Sve četiri se nalaze na prostoru dotadašnje prostrane katedralne župe.

Jedan od razloga zašto su posvećene evanđelistima je činjenica što se iznad oltara u katedrali nalazi veliko svjetlo u obliku sunca što simbolizira Krista kao Mlado Sunce s visine. Iz tog sunca izlaze i prema zemlji (po krovnoj konstrukciji crkve) silaze četiri zrake sunca, na četiri strane svijeta. Te zrake predstavljaju četiri evanđelja. Vitraj koji je predstavljao Sv. Ivana Ap. i Ev. bio je okrenut prema središtu grada i Zaliku. Tako je župa dobila za zaštitnika Sv. Ivana, a prvi župnik bio je mons. Ivan Vukšić.

Traženje lokacije za crkvu

Kalvarija mostarskih katolika s izgradnjom crkava se tako nastavila. Kako nam je rekao don Mladen, prvi liturgijski prostor u ratu rođene župe bio je Tvrtkov dom (nekadašnji Abrašević) u Šantićevoj ulici, koja se od završetka posljednjeg rata zove Ulica dr. Mile Budaka. Na lijevoj obali Neretve, u Zaliku, za liturgijski prostor i župni Caritas vojne vlasti dodijelile su atomsko sklonište u sklopu prostora Salon namještaja.

Prvu misu na području župe u Tvrtkovu domu mons. Ivan slavio je 18. siječnja 1993. u 9:00 sati, i u Zaliku istoga dana u 11:00 sati.

Župni stan i ured bili su u Sveučilišnoj knjižnici u Ulici branitelja br. 3. Ova zgrada dodijeljena je Biskupskom ordinarijatu u Mostaru nakon što je granatama uništeno, a potom izgorjelo zdanje Biskupije.

Koliko god bio žestok rat u Sarajevu, činjenica je da nije bilo mnogo pomicanja crta obrane te se znalo „odakle prijeti opasnost“. Upravo iz te perspektive Sarajlijama je malo teže shvatiti iznenadnu žestinu ratnih događanja u Mostaru i uličnih borbi između Hrvata i Bošnjaka. O tome nam svjedoči i župna kronika gdje je don Ivan napisao: „Knjiga oglasa župe Sv. Ivana Ap. i Ev. izgorjela je zajedno sa svim drugim župnim knjigama 9. svibnja 1993. kada su provalile muslimanske snage u župni ured ove župe koji se nalazio u zgradi Sveučilišne biblioteke, Lenjinovo šetalište 3. Ovaj župni ured preselio se u prostorije u Splitskoj ulici br. 21, u nekadašnji Razvitkov butik (Mostar, 17. svibnja 1993.).“

Taj je butik služio kao kapelica, a prostorija od njihove bivše samoposluge kao skladište za Caritas.

Na kraju je u bivšem vojnom skladištu, u Ulici kneza Višeslava 2, kod Stare bolnice, danas u sjeni Mepasa, 1994. započelo uređenje crkve od 250 m² i isto toliko za župni ured i dvorane za vjeronauk. Svečani blagoslov imao je 26. veljače 1995. biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić.

 Započela pa stala izgradnja crkve

Budući da se mislilo kako je skladišna crkvica "privremeno" rješenje i da je kvadraturom premalena, odmah se poslije Daytonskog sporazuma počelo ozbiljno razmišljati o izgradnji nove crkve. Tako je 12. veljače 1996. postavljen i blagoslovljen kamen temeljac za novu crkvu Kristova uskrsnuća, u Ulici kardinala Stepinca, na južnoj strani Stare bolnice, uz hotel Eru. Radovi na njezinoj izgradnji uskoro su počeli. Bilo je predviđeno da kripta nove crkve bude posvećena Sv. Ivanu Apostolu i Evanđelistu.

Do svibnja 1999. napravljeni su betonski radovi kripte i dvije etaže pastoralnog centra. Zbog nedostatka financijskih sredstava i političkih zavrzlama koje je sa sobom donijela Europska uprava u BiH, kao i u Mostar, radovi su obustavljeni. Uza sva nastojanja nisu počeli ni do danas. Nažalost, ova je crkva postala i politički kamen spoticanja u gradu.

Velika sramota

Krajem 1999. u župu je došao novi župnik don Krešo Puljić koji je odmah "skladišnu crkvu" obnovio i još bolje prilagodio za liturgijsku uporabu te je opremio novim namještajem. U jubilarnoj 2000. godini otpočeo je graditi Župni sportski centar koji je blagoslovljen i svečano otvoren iste godine, a sastoji se od jednog nogometno-rukometnog igrališta i dvaju manjih igrališta za košarku, mali nogomet i odbojku.

Biskupijski Caritas je početkom 2006. dodijelio polovicu svog skladišta od 250m², koje se nalazi preko puta župnog ureda. U četvrtini toga napravljen je prostor za druženje djece i mladih, katehetske susrete kao i razne susrete vjernika poslije misa.

Tako je "privremeni prostor" postao skoro pa trajni, sve do danas. Sve to ide na sramotu gradske uprave i međunarodne zajednice jer je jadno da župa koja ima toliko vjernika te primjerice 100-tinjak krštenja godišnje, nema riješeno "stambeno pitanje".

Tisuću djece na vjeronauku

Iako je riječ o velikoj župi, uz don Mladena pastoralno djeluje samo vikar don Damir Pažin. Ipak, dvojac ima ispomoć radnim danima i nedjeljom kada mise u 7 sati slavi i dr. Božo Goluža, urednik Crkve na kamenu, kao i drugi svećenici koji dolaze po potrebi.

U pastoralnom pogledu ova velika župa ima sve što imaju i druge vjerničke zajednice. Međutim, često se osjeti nedostatak prostora što nažalost sužava mogućnosti pastoralnog djelovanja. Gotovo uvijek na velikim slavljima vjernici ne mogu svi stati u crkvu pa "slušaju" sv. misu na otvorenom. Kako smo rekli ,nedjeljom je sedam, a radnim danom najmanje tri mise.

"Svake prve nedjelje imamo obiteljsko klanjanje poslije sv. mise u 12:00 pa sve do 17.00 sati. Drugom i četvrtom srijedom imamo navečer klanjanje za mlade što je nažalost bilo stopirano zbog nesretne korone, ali polako se vraća vjerski život 'u normalu'. Svakog četvrtka, prije večernje sv. mise, imamo klanjanje pred Presvetim, kao i svakodnevnu krunicu u crkvi prije večernjih misa. Također, organiziramo pobožnosti trodnevnica i devetnica pojedinim svetcima, kao i 13 utoraka Sv. Anti", ustvrdio je don Mladen posebice ističući nevjerojatnu brojku od skoro tisuću djece od prvog osnovne do prvog srednje koja su upisana na župni vjeronauk.

"U župi ove godine imamo 117 prvopričesnika i stotinjak krizmanika", ponosito je istaknuo župnik te naglasio kako za mlade postoji župni pokret mladih za novu evangelizaciju – BIOS (Biti i ostati svoj). Zatim, dječji pokret DUGA – Dioništvo u grupnom apostolatu“, kazao je župnik Šutalo i dodao da u župi djeluje i sedam živih zajednica koje se okupljaju svake subote na svojim redovitim sastancima.

Još djeluju i župni zborovi i bendovi koji uveličavaju misna slavlja nedjeljom i radnim danima.

Pohvalne aktivnosti u doba korone

Pri župi djeluje i molitveno-karitativna zajednica Milosrdni Samaritanac koja svakog ponedjeljka poslije večernje svete mise moli krunicu Božanskom Milosrđu i litanije te molitvu da Gospodin blagoslovi životni rad župljana. Oni također djeluju kao ispomoć starim i nemoćnim koji nemaju nikoga te im pomažu u osnovnim životnim potrebama.

"Konkretno za vrijeme korone svaki dan imali smo župne volontere koji su bili spremni, po pozivu, pomagati župljane o trošku župe ili svom osobnom trošku. Neki su trebali lijekove, neki hranu, nekima platiti režije, izbaciti smeće... Volonteri su bili voljni pomagati te smo na svaku zgradu na terenu naše župe zalijepili plakat kroz koji smo ponudili pomoć svima onima kojima je pomoć u vrijeme korone bila potrebna", rekao je don Mladen.

Malo vjerno stado na istočnoj strani župe

Važno je napomenuti kako je prije posljednjeg rata u naselju Zalik bilo oko 3 500 vjernika. Rat je učinio svoje, podjela grada na istočnu i zapadnu stranu dovela je do prelijevanja stanovnika, te nam je župnik rekao kako u naselju Zalik ima 10-ak obitelji koje zovu svećenika na blagoslov, ali župnik smatra da ih je puno više.

"Ponavljam, riječ je o katolicima iz istočnog dijela župe koji su smješteni u Zaliku, a prije posljednjeg rata bili su usmjereni prema najbližoj crkvi – Sv. Petra i Pavla, te su i dalje nastavili odlaziti tamo na sv. mise. Mi znamo samo za one koji nas zovu i čije obitelji blagoslivljamo", ustvrdio je Šutalo s kojim smo potom prošetali nekoć vojnim skladištem, a  danas bogoslužnim prostorom.

Ovdje je iznimno živo, župnika smo jedva odvojili od vjernika koji su stalno dolazili. Mnogi koji prolaze svrate u crkvu pomoliti se ili jednostavno s "Hvaljen Isus" pozdravljaju. Tu je i sportski teren u sklopu zdanja te je dječja graja normalna, a i prigodni caffe bar za okrjepu i druženje nakon misa i raznih susreta.

O ovoj bi se župi, s ogromnom živom Crkvom, moglo pričati nadugo i naširoko. Međutim, župnik je bio vremenski ograničen. Sve odgođene aktivnosti za vrijeme pandemije morale su biti organizirane u što kraćem razdoblju, a tu je i pričest te rad na adaptaciji bogoslužnog prostora… pa je bilo vrijeme krenuti dalje.

Što budućnost nosi?

U veljači 2020. ovdašnja je župna zajednica "proslavila" 25 godina otkako se nalazi u sadašnjem "privremenom prostoru". Sada se krenulo u "konačno uljepšavanje" sadašnjega prostora do nekih boljih vremena. Što bi se u Bosni reklo: čemu je vrijeme, tome je i vakat!

Iako Boga vrijeme ne ograničava, nama, malim ljudima, je potrebno dobro uređeno, adekvatno i nadasve lijepo bogoslužno mjesto odmah, ili za naših života.

Ako ništa, 980 mladih s početka priče to zaslužuje.

Crkva Uskrsnuća Krista Gospodina

Nedosanjani san od kojega se nikad neće odustati je crkva zamišljena kao jubilejska (trebala je biti dovršena do 2000., jubilarne godine kršćanstva) i konkatedralna crkva s naslovnikom: Uskrsnuća Krista Gospodina.

Arhitektonski, crkva je koncipirana i prostorno organizirana kao "peterolist" po uzoru na ranosrednjovjekovni predromanički tip crkava s višelisnim središnjim tlocrtom. Sa svoja dva zvonika crkva je trebala dati novu upečatljivu sliku gradu Mostaru. Dva zvonika su kao dvije uzdignute ruke prema nebu koje simboliziraju vjerničko i nacionalno biće koje teži prema uskrsnuću.

Unutrašnjost (lađa) crkve imala bi oko 600 m². Ovomu treba dodati četiri okrugla prostorna dodatka koja zajedno imaju oko 300 m². U njima je predviđena kapelica Gospi Radosnoj, mjesto za crkveni zbor i ispovjedaonice.

Ispod crkve Kristova Uskrsnuća predviđena je kripta koja je posvećena Sv. Ivanu Apostolu i Evanđelistu. Sve dok se ne izgradi crkva, ova kripta trebala je služiti za redovite nedjeljne i dnevne liturgijske sastanke i ostale pastoralne potrebe župe. Ona bi kasnije trebala služiti i kao duhovno-kulturni centar koji bi bio u službi duhovnog i kulturnog uzdizanja. U kripti je trebala biti jedna kapelica hrvatskih mučenika, branitelja i sveukupnih žrtava hrvatskog naroda iz svih dosadašnjih ratova i režima.

Nažalost, za sada sve stoji kako stoji... Molimo za Božju providnost, kako za vjernike, tako i za crkvena zdanja da budu Bogu na slavu, a vjernom puku na korist i spasenje.

Kineske vlasti traže „propovijedanje patriotizma“

U dospjelim naputcima od svećenika, 2020. u jednoj kineskoj provinciji se traži da na bogoštovnim mjestima, uz osiguravanje potrebnih epidemioloških mjera, tijekom bogoslužja „poučavaju patriotizam“.

Katoličko patriotsko udruženje i nadležne obrazovne vlasti u provinciji Zhejiang izdale su upute glede predstojećeg otvaranja crkava i ponovnih javnih slavlja svetih misa nakon smirivanja pandemije koronavirusa.

Žele li otvoriti svoje crkve, katolički će svećenici u Kini u liturgijska slavlja morati uvrstiti „propovijedanje patriotizma“. Riječ je o jednom od uvjeta koje su u nekim dijelovima Kine u svojim uputama za ponovno otvaranje crkava donijeli predstavnici tzv. Kineske „državne Crkve“.

Ovakav zahtjev osudili su brojni katolički svećenici među kojima je i o. Liu iz Provincije Hebei koji smatra kako bi poučavanje patriotizma tijekom liturgijskih slavlja bilo potpuno pogrešno.

„Kao članovi sveopće Katoličke Crkve ne možemo prihvatiti i veličati ono što komunisti smatraju patriotskim obrazovanjem“, kazao je o. Liu, dok je Jacob Chung, vjernik laik iz Wenzhoua, potez kineskih vlasti okarakterizirao kao izravno miješanje države u vjerska pitanja.

Podsjetimo, Sveta Stolica i Kina 2018. postigle su dogovor o zajedničkom izboru biskupa u kineskim biskupijama, dajući komunističkom režimu glas u odabiru i provjeri biskupskih kandidata. Taj je sporazum trebao ujediniti Katoličku Crkvu u Kini povezivanjem države i kineske katoličke zajednice. No, dogodilo se upravo suprotno, odnosno već nakon godinu dana otkako je potpisan sporazum, pogoršala se situacija te je dodatno pojačan progon katolika.

U veljači ove godine umirovljeni biskup Hong Konga kardinal Joseph Zen izjavio je da je trenutačna situacija s Crkvom u Kini strašna i da tamošnje katolike, poglavito posljednjih nekoliko godina, sve više proganja kineski komunistički režim.

„Situacija s Katoličkom Crkvom u Kini je jako loša, praktički beznadna. Nažalost, papa Franjo ne zna mnogo o Kini, bez obzira što Sveti Otac prema meni osobno pokazuje posebnu naklonost. No, Komunistička partija Kine je progonitelj vjere, oni žele potpunu predaju, nisu za kompromis. To je komunizam“, rekao je kardinal Zen.

Isto je potvrdilo i izvješće američke Vlade, prema kojemu se stanje katolika u Kini nakon ugovora s Vatikanom pogoršalo. „Kineske su vlasti najavile nove restrikcije koje su stupile na snagu u veljači ove godine, a koje uključuju propise da se vjerske skupine moraju 'pridržavati direktiva o religijama u Kini, provoditi vrijednosti socijalizma' te promovirati 'principe i politike Komunističke partije Kine'“, stoji u izvješću.

Čini se kako i posljednja odluka kineskih vlasti glede otvaranja crkava potvrđuje kako su katolici u Kini u sve težem položaju.

Pastor i njegova supruga ubijeni su početkom lipnja 2020. na farmi na sjeveroistoku Nigerije. Žena je bila trudna – nosila je njihovo deveto dijete. Kršćanska zaklada Hausa smatra kako su ubojstva dio „sustavnog i izravnog rata protiv kršćanstva u Nigeriji“.

Prema policijskom izvješću, „dok su radili na farmi, iznenada su došle naoružane osobe i otvorile vatru" te ubile pastora Emmanuela Sabu Bileyja i suprugu Juliannu. Smrt su potvrdili s Webberova instituta za bogoslužje na kojem je Emmanuel radio od 2014. Također je služio kao pastor Kršćanske reformirane Crkve.

Kršćanska zaklada Hausa smatra kako su ubojstva dio „sustavnog i izravnog rata protiv kršćanstva u Nigeriji“, dodavši kako u ovoj zemlji na tjednoj osnovi bivaju „otimani i ubijani pastori, kršćanski vođe i bogoslovi“.

Darius Ishaku, guverner savezne države Tarabe, u kojoj se zločin dogodio, nazvao je ubojstva pokvarenim i nehumanim. „Ubojstva ovakve vrste dogodila su se prečesto u posljednje vrijeme u zajednicama na jugu Tarabe te odmažu Vladinim naporima postizanje trajnog mira među zajednicama na tom području“, dodao je Ishaku.

Progoni kršćana u središnjim i sjeveroistočnim dijelovima Nigerije nažalost nisu rijetka pojava. Samo u prvih šest mjeseci ove godine dogodilo se nekoliko otmica i ubojstava biskupa, svećenika i bogoslova. Prema informacijama, u napadima su najčešće sudjelovali pripadnici terorističkih skupina Boko Haram i Zapadnoafrička provincija Islamske države (Iswap) te militantni Fulani koji su nomadski stočari u potrazi za pašnjacima koje obično drže kršćanski seljaci.

S ovakvim sugrađanima budućnost nigerijskih kršćana izgleda mračna i turobna.

EG/ KPKD

 

Nadbiskup Alepa mons. Jean-Clément Jeanbart

Premda ispunjen srećom zbog svoga poziva i poslanja, nadbiskup Jeanbart u poruci za Duhove priznaje kako je istodobno i žalostan zbog svega što se već devet godina događa u Siriji.

"Rad za Gospodina ispunjava moj život smislom i daje mi razlog za život. Kako bih onda mogao šutjeti i ne zahvaliti Gospodinu prepoznajući kako sam sretan upravo zahvaljujući Njemu", napisao je u svojoj poruci nadbiskup Alepa Jean-Clément Jeanbart. Premda ispunjen srećom zbog svoga poziva i poslanja, nadbiskup priznaje kako je istodobno i žalostan zbog svega što se već devet godina događa u Siriji.

"Očito je kako ne mogu biti sretan gledajući stotine tisuća žrtava koje su nestale zbog besmislena i okrutna rata koji je opustošio našu siromašnu zemlju", naveo je nadbiskup dodavši kako ne može osjećati radost promatrajući srušene škole, bolnice i domove svojih vjernika i naroda Sirije koji je ostao bez svoje svakodnevice, tvornica i trgovina.

Među brojnim žrtvama nadbiskup se prisjetio i dvojice biskupa koji su izgubili život u ludilu rata. Riječ je o Yohannau Ibrahimu i Boulosu Yazijiu koji su oteti 22. travnja 2013., a čija je sudbina, baš kao i o. Paola Dall’Oglija, i dalje nepoznata.

„Pogled na naše srušene crkve, ali i uništene društvene i kulturne institucije u meni izaziva veliku patnju. Osobito sam žalostan znajući koliko je žrtve, truda i naporna rada uloženo u izgradnju svake od ovih životnih i dragocjenih ustanova“, napisao je nadbiskup Alepa dodajući da je patnje povećala i pandemija koronavirusa koja je potpuno paralizirala zemlju.

„U trenutku kad se činilo da se vraćamo normalnom životu, sve je ponovno stalo“, naveo je nadbiskup te dodao kako je zbog nedostatka medicinske skrbi Sirija još uvijek u blokadi kako bi se onemogućilo širenje virusa.

„I dok su na Duhove apostoli hrabro počeli svjedočiti, a prvi Sirijci primili krštenje, danas su, nažalost, svi i dalje iza zaključanih vrata“, ustvrdio je i poručio „kako unatoč svim izazovima i poteškoćama ne možemo šutjeti, već želim glasno i bez srama kazati 'Sretan sam!'“.

„Sretan sam što unatoč užasnom ratu, u svakom danu mogu pronaći Gospodina i što nikada prije nisam tako snažno osjećao pouzdanje u Boga i Njegovu blizinu", naglasio je mons. Jean-Clément i dodao da je sretan i zbog toga što su mnogi prijatelji i dobročinitelji prepoznali njihove patnje i odlučili im pomagati.

Zbog sukoba koji više od devet godina razara Siriju u zemlji je ostalo oko 2% kršćana, i to ne zbog toga što su razorene crkve, nego, između ostaloga, zato što se muškarci iseljavaju, a obitelji sastavljene od kršćana i muslimana uglavnom slijede islam.

Nakon Drugog svjetskoga rata kršćani su činili 25% pučanstva u Siriji, a taj je postotak i prije sukoba koji je počeo godine 2012. pao na 6%.