Povodom Međunarodnog dana učitelja koji se obilježava 5. listopada sugovornika smo našli u Ružici Šutalo Selimagić, dugogodišnjoj učiteljici u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu...
Dr. Šutalo Selimagić je rođena u Sarajevu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu diplomirala je 1995., a u akademskoј 1998./99. nastavila je studij, treću godinu, na Pedagoškom fakultetu te diplomirala 2001. Ona je prvi diplomirani profesor razredne nastave u Federaciji BiH. U Katoličkom školskom centru radi od 1996.
Završila je Internacionalnu ljetnu školu u Oslu u Norveškoj 2002. gdje je imala prigodu učiti o suvremenim načinima rada s djecom s posebnim potrebama i njihovu uključivanju u redovitu osnovnu školu (inkluzija). Sudjelovala je i na međunarodnoj razmjeni studenata u Japanu.
Na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2011. obranila je magistarsku radnju pod naslovom Metodički aspekti tumačenja značenja manje poznatih riječi bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti u razrednoj nastavi i time stekla znanstveni stupanj magistra odgojnih znanosti. Na istom fakultetu doktorirala je 2016. na temu Implikacije razumijevanja pročitanog na planiranje metodičke izvedbe interpretacije književnog teksta u razrednoj nastavi i time stekla znanstveni stupanj doktora odgojnih znanosti.
Autor je više stručnih i znanstvenih radova iz područja odgoja i obrazovanja mladih. Većina objavljenih radova može se pročitati u bh. časopisu za teoriju i praksu u odgoju i obrazovanju Naša Škola kao i na znanstvenom portalu Hrčak, Republike Hrvatske.
Poštovana, Svjetski dan učitelja obilježava se 5. listopada. Recite nam što za vas znači biti učitelj danas? Je li učiteljski posao težak?
Učiteljski posao vrlo je specifičan i kompleksan. Učitelj ima mnogo više uloga u odgojno-obrazovnom radu nego u drugim profesijama. Potrebno je imati različite kompetencije, od personalnih, stručnih do profesionalnih. Nije dovoljno da bude samo profesionalac nego i dobar čovjek. Danas, u okviru didaktike, postoji pedeutologija kao posebna znanstvena cjelina koja se bavi proučavanjem kompetencija učitelja, što upravo ukazuje na kompleksnost, složenost i težinu učiteljskog poziva.
Već smo jedan mjesec u novoj školskoj godini, raspust je brzo prošao... Recite nam koji su najveći izazovi na početku nove školske godine među najmlađima?
Pri prijemu nove generacije, novih đaka prvaka, uvijek imam tremu. Ne krijem to od njihovih roditelja. Već pri prvom susretu otvoreno im kažem kako se osjećam jer sam duboko svjesna da oni, toga dana, u moje ruke stavljaju svoje srce. Zamislite koliki je izazov, ali i odgovornost kad vam roditelj prepusti, u vaše ruke, najveće blago koje ima! Ono što bih mogla reći kao neki generalni zaključak na ovo pitanje je da svaka generacija traži drugačiji pristup. Nijedno dijete nije isto i nema šablona za tzv. realizaciju plana i programa kad su djeca u pitanju. Možda, jedan od najvećih izazova, za mene i jeste taj, prilagoditi se djeci i roditeljima.
Što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja u prvim razredima osnovne škole najvažnije?
Razvoj empatije kod djece kako bi što uspješnije mogli boraviti u školi, u učionici, jedni pored drugih. To i jeste osnova socijalizacije kao temeljnog zadatka svakog učitelja. Učitelj nije obvezan odgovarati za daleku budućnost, ali potpuno odgovara za današnji dan. Komotnije je odlagati odgovornost, prenijeti je u maglovito sutra nego već danas, za svaki sat polagati račun. Učitelj posredno odgovara pred društvom i za budućnost, ali neposredno u prvom redu odgovara pred svojim učenikom za njegovu sadašnjost.
Što je najljepše u učiteljskom poslu?
Vidite djelo svoga rada, od trenutka kad učenike opismenite pa nadalje. Pružate im sigurnost da hrabrije kroče i gledaju u svijet. U tim danima dok su još maleni i nezaštićeni, u najužem ste okružju njihova života, u dvorištu njihova srca.
Uči li se i predaje na starinski način „ex katedra“ i „štrebanje iz udžbenika“ ili odgojno-obrazovne metode prate suvremeno vrijeme?
Postojeće metode aktivnog učenja temelje se na reformnim pedagoškim pokretima koji su se pojavili krajem 19. stoljeća. Samo su pristupi donekle inovirani. Svi ti pokreti su zapravo stavljali dijete u središte odgojno-obrazovnog rada što je i danas tendencija modernih pristupa odgoju i obrazovanju.
Koliko je bitno da učitelj živi ono što predaje djeci?
Kao i u svakoj profesiji, čovjek koji je motiviran raditi, koji je izabrao profesiju koju voli, normalno je da živi to što radi. Današnji odgojno-obrazovni proces ukazuje na potrebu traganja za svakodnevnom motivacijom i osposobljenošću. Samo ono što snagom unutarnje motivacije, kao pokretačke snage, dobrovoljno i s ljubavlju damo od sebe pretvara se u neprolaznu vrijednost i u nepropadljivo blago u nama i u onima s kojima i za koje radimo. Pri tome se ne smije zanemariti činjenica da čovjek nije vrelo koje bi moglo davati, a ne primati. Narav rada u odgojno-obrazovnom procesu zahtijeva stalno davanje. I nije riječ samo, i ne prvenstveno o davanju, o prenošenju znanja. Važnije je kako se daje, nego što se daje. Jer puno toga, ako ne i sve što u školi u obliku znanja dajemo, prije ili kasnije zaboravljamo. To zna svatko od nas. Ali način na koji smo to dobili ostaje kao pečat u nama i putokaz pred nama. Zato je u radu s učenicima važnije htjeti nego znati, važnije živjeti profesiju učitelja nego poučavati. Naime, tko u sebi nosi htijenje i spremnost u potpunosti izvršiti svoje poslanje učitelja, uvijek će naći načina kako doći do potrebnog znanja.
Koji je ideal dobrog učitelja danas? Kako, prema Vašem mišljenju, izgleda dobar đak danas?
Postoje četiri vrste ljudi, oni koji rade i stvaraju, drugi koji se čude prvima i onome što su stvorili, treći koji gledaju kako se stvara i nalaze mane stvorenom i četvrti koji stalno sanjaju i očekuju od drugih da stvaraju. Idealan učitelj bi trebao biti u nekoj petoj grupi ljudi: onih koji rade i stvaraju, ali i sanjaju i očekuju od svojih đaka da i sami stvaraju.
Učitelj koji voli svoj poziv, koji izgrađuje i mijenja sebe, koji ima visok stupanj emocionalne i socijalne inteligencije, to je ideal dobrog učitelja. Samo takav učitelj može pružiti djetetu osjećaj životne stabilnosti i sigurnosti koji će mu pomoći izrasti u stabilnu ličnost. Djeca su istrajni istraživači, koji rasponom svoje osjetljivosti i znatiželje često višestruko nadrastaju odrasle ljude. Valja računati s tim osobnim karakteristikama djece, pokušavajući ih razumjeti, odgojiti i pripremiti za život. Dobar đak bio bi onaj đak kojeg dobro usmjeravaju u odgojno-obrazovnom radu i kojem omogućavaju da dostigne maksimum u svim područjima. Mislim na kognitivno, afektivno i motoričko područje, točnije, na holistički pristup učeniku.
Može li se u malenom đaku s velikom torbom na leđima već prepoznati budući znanstvenik, liječnik, općenito uspješni član društvene zajednice?
Dijete ima budućnost, ali ima i prošlost, zbivanja kojih se sjeća. Ništa drukčije od nas ne pamti i zaboravlja, cijeni, podcjenjuje, logično razumije i luta kad ne zna. Razumno vjeruje i sumnja. Ponekad voli samo razgledati. Kad mu je teško, moli za upute i savjete. Djetetu je potreban vodič, koji će ljubazno odgovoriti na pitanje. Potreban mu je učitelj koji će biti pun poštovanja za njegovo neznanje. Potrebno je puno poštovanja za posao saznavanja, poštovanja za neuspjehe i suze.
Umjetnost je pokazati učenicima da se tegobnim putem napora i poteškoća stiže do cilja. A krajnji cilj odgojno-obrazovnog procesa jest odgoj potpune ljudske osobe. Može nam izgledati da je ovaj cilj izvan nadležnosti škola i iznad zadaće učitelja, kako se to obično shvaća. Ali, zar ne bi bila prava šteta, tolikoga truda i vremena pa i pravi promašaj, ako bi škola i učitelji mladim ljudima pomogli da postanu liječnici, znanstvenici, književnici, državnici, a propustili im pomoći da postanu ljudi. Priznajem, ovaj cilj je zahtjevan jer pomagati učenicima da postanu cjeloviti ljudi mogu samo oni koji se uz Božju pomoć ne odriču svakodnevnog nastojanja da i sami budu ljudi. I tu ni za koga od nas nema puta naokolo.
Ako na vrijeme identificiramo učeničke sklonosti, otkrijemo njegove potencijale i sfere interesa te ih razvijamo do maksimuma, naravno da je sve moguće.
Dok su se prije za loše ocjene krivili isključivo đaci, danas se sve više krive učitelji. Kakva su Vaša iskustva s roditeljima današnje generacije mladih osnovnoškolaca?
Opće je poznata činjenica da nije moguće silom nametati vrijednosti bilo kojoj drugoj osobi. Također, nije dobro stvarati „zajednički front“ ili biti na istoj strani u svakom problemu, iako se to povremeno može dešavati. Roditelje svojih učenika doživljavam kao suradnike. Naši odnosi uglavnom su utemeljeni na uzajamnom poštovanju, povjerenju, pa slobodno mogu kazati i bliskosti koja se vremenom razvije.
Trudimo se jačati partnerske odnose, razmjenjujemo ideje, znanje i iskustvo. Većina njih želi naučiti vještine kojima bi mogli sprečavati eventualne probleme u odgoju svoje djece. Nerijetko dobivam povratne informacije da novostečene vještine s roditeljskih sastanaka često znaju koristiti i u drugim odnosima, što me osobito raduje.
O psihičkom, pa i fizičkom nasilju među školarcima se uvijek može pričati. Nasilje predstavlja veliki problem za školu, roditelje te pojedince, a stalno dobiva nove oblike (npr. zlostavljanje preko mobitela ili Facebooka) tako da je uvijek aktualan... Recite nam kako se učitelji suočavaju s ovim problemom među đacima osnovne škole?
Zadirkivanje je najčešći tip nasilništva za djecu nižeg školskog uzrasta. Ne postoji nijedan poseban razlog zbog kojeg neko dijete postaje nasilnik. Razni faktori iz njegove sredine dovode do razvoja nasilničkog ponašanja. Na ponašanje učenika, kao i na cjelokupno ozračje u školi, nastavno osoblje ima jak utjecaj. Učitelji oblikuju živote mladih ljudi. Kada učenike primjećujete, izlazite im u susret i ophodite se prema njima s dobrotom i poštovanjem, pružate im ono što im je potrebno: pozitivnu pažnju brižnog odraslog. Kada djeci pružate primjer prihvaćanja i tolerancije, potičete i njih da se tako ponašaju. Zajednički rad, utemeljen na tome što ćete im na osobnom primjeru pokazati što od njih želite i očekujete preventivno može pomoći po ovom pitanju. U medijima slušamo i čitamo mnoge priče o nasilništvu, ali one su tek vrh ledenog brijega. Problemi s nasilništvom počinju u predškolskom uzrastu, dostižu vrhunac u višim razredima osnovne škole i smanjuju se tijekom gimnazije. Na fakultetima se ne govori mnogo o nasilništvu, osim o maltretiranju.
Međutim, znamo za nasilnike i na radnom mjestu, što podržava činjenicu da je nasilništvo naučeni vid ponašanja od kojeg se treba „odučiti“. Nije istina da nasilnici porastu i time prerastu nasilništvo. Treba ih naučiti boljim načinima ophođenja s drugima. Sada bi slijedilo pitanje „kako“, ali to bi već bila diskusija, a ne odgovor na postavljeno pitanje. Rana intervencija od presudnog je značaja.
Jeste li zadovoljni rezultatima koje poslije završetka škole postižu Vaši učenici u daljnjem školovanju? Imate li kontakta kad odrastu?
U kontaktu smo i na raspolaganju sam im, uglavnom savjetodavno, kako oni znaju reći, u kritičnim trenutcima. Te trenutke radije bih nazvala razvojnim momentima kad trebaju pomoć osobe kojoj vjeruju. Oni učenici koji su kod mene pokazali sklonost ka upijanju znanja, stekli su i radne navike. Bili su sposobni i na vrhunskim svjetskim školama, poput Harvarda, Stanforda, Cambridgea nastaviti i okončati školovanje.
Danas su to uspješni liječnici, psiholozi, inženjeri, glazbenici, pravnici, ekonomisti, profesori… Ali, iznad svega, sretna sam što su svi moji učenici čestiti i dobri ljudi.
Da niste učiteljica što biste bili?
Mislim da bih bila u vječitoj potrazi za snom, bez nekog određenog zanimanja. Kad se bavite onim što volite, nikada nemate osjećaj da vam je posao teret. Teškoće i prepreke na koje povremeno nailazite, samo su svjedočanstvo da put koji ste odabrali nije površan i besmislen. Dođu periodi duševne suše, ali to nikako ne umanjuje značaj onoga čemu ste posvećeni.
Naprotiv, tu se ogleda duhovna snaga. Opet bih bila učiteljica.
Možete li svoje školovanje usporediti s današnjim? Sličnosti, prednosti i razlike?
Ima sličnosti, ima razlika. Danas je znanje atomizirano, parcijalizirano, previše isjeckano. Student nema cjelinu vizije zašto uči. Previše se ide na analitički pristup sadržajima. Studenti se usmjeravaju na nužna područja i zapostavlja se opće obrazovanje.
Ranije su daleko jači bili personalni odnosi između studenta i profesora. Danas se daje prednost učenju na daljinu što je početak jedne bitne promjene koja dovodi do depersonalizacije.
U vrijeme mog školovanja profesori su bili skloniji tradicionalističkim pristupima u poučavanju, ali su više vodili brigu o holističkom pristupu mladom pojedincu nego što je to danas slučaj. Oni koji su inspirirali mene, svojim primjerom pokazali su da se na život može gledati i drugačije od ustaljenih klišeja.
