Živinice – prostrana župa pod zaštitom Svetoga Ive

Župa Sv. Ivana Krstitelja u Živinicama nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Bosne, u Sprečkom polju, pod planinom Konjuh, na nadmorskoj visini od 210 metara. Grad se smjestio na 12. kilometru od regionalnog središta Tuzle. Povodom rođendana Sv. Ivana Krstitelja koji se slavi 24. lipnja – svetkovine koju mnogi nazivaju i „ljetnim Božićem“, zaputili smo se osluhnuti kako diše ovaj kraj koji je pod zaštitom Sv. Ive...

 

Čitava općina Živinice nalazi se u slivovima rijeka: Gostelje, Oskove i Spreče. Presijeca ju magistralna cesta Orašje – Sarajevo te željeznička pruga Brčko – Banovići. Kraj je poznat i po nekadašnjem gigantu, a danas posrnuloj tvornici namještaja Konjuh, velikom romskom naselju, stećcima, arheološkim nalazištima...

Crkva izvan središta grada

Sam grad, u kojemu se nalazi mala i raštrkana katolička zajednica, smješten je na lijevoj strani rijeke Spreče uz prometnicu Sarajevo-Kladanj-Tuzla. Katoličku crkvu neobičnog i modernog izgleda te njezin bijeli toranj nije teško pronaći u nepreglednom mozaiku kojeg čine privatne kuće. Odmah se primijeti njezin suvremeni izgled i „planinski“ stil. Okružena je mnoštvom kuća koje su nabacane jedna na drugu i čija se dvorišta nadovezuju.

Gledajući njezin položaj vidi se da je crkva „izvučena“ iz stambeno-poslovnog kompleksa Živinica te se tako smjestila s desne strane magistrale, ako idete iz pravca Sarajeva prema granici s Hrvatskom.

Osnivanje raštrkane župe

Povijest pamti crkve na širem području Živinica koje su nestale u vihoru vremena. Ipak, današnja župa je relativno mlada. Osnovana je 1969. odvajanjem pojedinih naselja od Morančana. Za vrijeme stvaranja župe, nije imala crkvu, nego samo kapelicu Sv. Ante Padovanskoga u središtu grada.

Nju su 1912. sagradili Anto i Mijo Tadić na svojoj zemlji i darovali je Crkvi. To je najstariji sačuvani, od čvrstih materijala napravljeni, katolički sakralni objekt na širem prostoru grada.

Iako župa pokriva područje Živinica te još obuhvaća Barice, Lug, brojna okolna naselja/sela, kao i Banoviće, Đurđevik, Kladanj i Stupare, u njoj pastoralno djeluje samo jedan svećenik: vlč. Bono Tomić.

„Ovdje je malo više posla nego na drugim župama gdje sam pastoralno djelovao. Kada me je postavio u Živinice vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić je rekao da neću imati župnog vikara te da pokušam raditi što mogu. Župa je teritorijalno velika, a živalj je stariji i njih treba obilaziti. Ipak, s malo više volje i truda sve se uspije obaviti“, rekao nam je na početku razgovora vlč. Tomić naglasivši kako je posebnost ove župe, osim raštrkanosti, i međusobno nepoznavanje vjernika od sela do sela.

„Oni su stranci jedni drugima. U dosadašnjim župama gdje sam djelovao vjernici su se poznavali te je bilo lakše pokrenuti akcije i djelovati. Radimo nešto na tome te se ljudi polako zbližavaju i ide sve mnogo lakše“, ustvrdio je živinički župnik.

Neka nova vremena i statistike

Kako smo saznali postojale su namjere da se nova župa posveti Sv. Ivanu Vianeyu, ali „pobijedio“ je Sv. Ivan Krstitelj. Želja za samostalnom župom u Živinicama bila je stara više od 40 godina, a njezino osnivanje zahtijevali su i jaki pastoralni razlozi, jer je matična župa u Morančanima bila ogromna, čak 50-ak kilometara promjera s više od 12  000 vjernika.

Prilikom osnivanja župa Živinice je imala više od 3 000 vjernika i njihov se broj stalno povećavao do posljednjeg rata od kada počinje smanjivanje.

„Prema posljednjem blagoslovu kuća imamo 1 350 osoba od kojih su 160 samci. U 220 obitelji živi po dvoje dok imamo nekoliko obitelji s pet i više članova“, rekao nam je vlč. Bono te ustvrdio kako je prošle godine krstio šestero djece od kojih troje živi u župi. Slično je i s vjenčanjima kojih je imao osam, ali su samo dva para nakon sklapanja braka tu i ostala.

„Nažalost, najviše sam imao umrlih u župi, točno 35, od kojeg broja je petero preminulih dopremljeno izvana jer su imali želju sahraniti se u rodnome kraju. Župa ima četiri groblja. Središnje je ono u Gornjim Živinicama gdje se većina vjernika i sahranjuje. Imamo gradsko groblje, groblje u Banovića te Rabića groblje“, nastavio je vlč. Tomić o statistikama naglasivši da u župi sada ima tri prvopričesnika i 16 krizmanika.

Uz vjeronauk organiziraju se druženja, različite aktivnosti, sport i roštilj. „Najbitnije mi je da zavole svoju župu te da prihvate kako je ovo njihovo. Ponekad to bude malo teže, ali ide polako. Imamo četiri ministranta iz nižih razreda osnovne škole dok oni iz viših razreda smatraju da su preveliki za to“, naglasio je vlč. Tomić.

Moderna crkva bez sakristije

Prema riječima našeg sugovornika župa Živinice je mnogo godina bila bez pravog sakralnog objekta, skoro 25 ljeta. Mise su slavljene u dvorani današnje župne kuće i kapelici Sv. Ante Padovanskog.

Obilazeći crkvu Sv. Ivana Krstitelja saznali smo kako je ona građena na nekadašnjem močvarnom području gdje je trebalo nasipati materijal kako bi bila moguća izgradnja, te da su prijašnji župnici godinama pokušavali započeti s radovima. Ni toranj se nije mogao praviti zbog blizine zračne luke, međutim naknadnim molbama i dozvolama i to je omogućeno.

Unutrašnjošću sakralnog prostora i oltarom dominira slika Sv. Ivana Krstitelja, ulje na platnu, inače rad akademskog slikara Duška Abramušića iz 2004. Oltar s lijeve strane krase dvije statue, Sv. Ante i Sv. Ivana Krstitelja preko čije je ruke prebačen ručnik, dar župi. Ovaj ručnik je star više od 120 godina i predstavlja posebnost ovog kraja, a imali su ga muškarci kao dio narodne nošnje.

Još jedna unikatnost ove crkve je i činjenica kako ne postoji sakristija. Zasigurno je jedna od rijetkih crkva ove veličine u BiH, ali i svijetu bez sakristije.

Vlč. Bono je naglasio kako je prvi put kada je vidio ovu crkvu bio veoma iznenađen. „Kada sam je vidio izvana zapitao sam se gdje sam ja to došao? Kakav je ovo 'šator'? Međutim, kada sam ušao unutra shvatio sam da je prostrana i kako ima svojih dobrih specifičnosti. Može dosta vjernika stati, dobra je akustika i osvijetljenost“, rekao nam je i naglasio kako je prema projektu crkva trebala imati sakristiju, ali ne zna što se to nije realiziralo, vjerojatno zbog materijalnih razloga.

„Umjesto sakristije sada imamo jednu improvizaciju do koje su župnici došli tijekom godina tako da dio ruha stoji u crkvi, a drugi po župnom uredu“, kaže vlč. Tomić i dodaje da planira uskoro raditi sakristiju.

Kako smo vidjeli jedna od „najprivlačnijih“ stvari u crkvi je središnji luster težak 450 kg, te luster iznad oltara koje je darovao dr. Bože Žepić iz Grabika godine 2008., a izradio i postavio njegov sin Zoran.

Mala i lijepa kapelica

Nakon razgledanja župne crkve odvezli smo se do kapelice Sv. Ante Padovanskoga u središtu grada kako bismo razgovarali sa Zlatkom Tadićem čiji je djed sa svojom braćom najzaslužniji za njezinu izgradnju. „Ovdje su se slavile mise sve do izgradnje župne crkve Sv. Ive. Zemljište su darovali i kapelu izgradili obitelji Tadić. Prije četiri godine renovirana je i otada se za spomendane Sv. Ante i Padovanskog i Pustinjaka slavi sv. misa“, rekao nam je umirovljenik Zlatko. Iako skromna, mnogi bi rekli premala, pogotovo za današnje uvjete, kapelica spada u vrijedne spomenike i njezina kulturno-povijesna važnost za katolike u Živinicama je neprocjenjiva.

Života ima...

Potom smo u župnom dvorištu razgovarali s Jelenom Andrić, poduzetnicom iz Živinica koja ima obiteljski biznis. Potječe iz vjerničke obitelji koja je dala jedno duhovno zvanje, fra Ivana Marića, a skoro 35 godina je član župskog zbora.

„Početci župskog zbora su bili dolaskom vlč. Marka Hrskanovića i s. Ines koja je okupljala školarce, djecu i zrele ljude. Prvi koraci su bili teški, ali je zbor postepeno rastao da bi tijekom posljednjeg rata brojao između 150 i 200 pjevača. Nažalost, posljednjih godina ostalo nas je troje-četvero. Jedan zborovođa, moj sin i ja animiramo misna slavlja te nam se pridruži poneko. Nažalost, mnogi su dolazili pjevati dok se dijelila neka humanitarna pomoć“, rekla nam je Jelena koja je rođena u Banovićima i sjeća se vremena kada se išlo u crkvu u Morančanima.

„Pošto je komunizam ovdje ostavio jake korijene to se osjeća i danas. U Banovićima nije bilo nijedne bogomolje, ni za katolike ni pravoslavne ni muslimane. Međutim, poslije posljednjeg rata počelo se sve pomalo aktivirati tako da naša župa diše punim plućima. Imali smo uvijek dobrih svećenika u kojima smo vidjeli potporu. Prisno smo surađivali i gradili opstanak“, ustvrdila je i napomenula kako ona spada u red onih katolika koji namjeravaju ostati u Živinicama jer smatra da tu ima života.

Naglasila je da je izuzetno bitna stavka što imaju crkvu i župnika koji je veliki oslonac te je prisan s vjernicima. „On se druži s mladima, dolazi nam u obitelji. Nama je to važno jer sada je težak trenutak zbog socio-ekonomskih događanja i svega ostalog što se događa u BiH, ali ipak ondje gdje si odrastao tu ti je, mislim, najljepše“, kazala je Jelena, a u razgovor se uključio njezin sin Dario, inače diplomirani pravnik, koji također djeluje u obiteljskom biznisu.

„Posljednje četiri godine sam prakaratur i obično pratim župnika u blagoslovu kuća kroz Dubravsku ulicu gdje ima oko 35 obitelji. Većinom su to stariji ljudi i nema puno mladih. Inače, mladi moga uzrasta i mlađi uvijek pokušavamo naći pozitivne razloge ostanka. Neki su i otišli, ali ovi što ih znam ovdje žele ostati i zajedno napredovati i izgrađivati sredinu“, rekao nam je Dario i ustvrdio kako se zajedno s bratom i prijateljima okuplja oko Sportsko-ribolovnog društva Mrena.

Osim ribolova bave se i ribočuvanjem te ekologijom. „To je naša velika strast koju volimo. Udruženje ima oko 500 članova i u posljednje vrijeme se bilježi porast broja članstva. Mnogi se trude spriječiti krivolov. Tu su također akcije čišćenje korita“, kazao je Dario i naglasio da je mnogo mladih u udruženju. Shvatili su da im nitko neće pomoći ako se sami ne organiziraju kako bi sačuvali okoliš za buduće generacije koje dolaze.

Banovići i Kladanj – živa i usnula filijala

Kako smo rekli, svećenik iz Živinica pastoralno opslužuju još i gradove Banoviće te Kladanj. Banovići su udaljeni 15 kilometara i u njima ima oko 50  katoličkih vjernika. U tom gradu je započela gradnja crkve: izliveni su temelji i ploča, ali na tome se stalo. Inače, Banovići su za vrijeme komunizma bili predviđeni kao moderni grad bez vjerskih objekata. Zato se tek nakon posljednje rata u gradu koji je ime dobio po stećku Božićka Banovića započelo s gradnjom prve katoličke crkve.

Nažalost, u Kladnju koji je 35 kilometara udaljen od Živinica ima samo 10-ak katolika koji žive u mješovitim brakovima. Tu se misa slavi samo jednom godišnje – na Glavosjek Sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, kada se organizira i manje hodočašće. Kako smo ranije bili u Kladnju zaključili smo da je riječ o usnuloj filijali.

Komunizam, rat, težak život i konstantno iseljavanje učinili su svoje... Ipak, treba se nadati kako Živinice neće završiti kao njezina filijala. Ovogodišnji broj krizmanika nudi nadu da bi župa mogla živnuti u skoro vrijeme...

Nastanak imena grada Živinice

Proučavajući literaturu, nailazimo na tri inačice postanka imena Živinica.

Prva, prema Vladislavu Skariću, da se selo Živinice nalazilo u granicama župe Soli kao starina vlastelina Radivoja Živinčića.

Druga, prema dr. Ademu Handžiću, govori kako se selo u doba dolaska Turaka nije uopće nazivalo Živinice nego Tatarice. Prema toj teoriji, naziv Živinice je kasnijeg datuma. U jednom dokumentu Turci spominju Tatar-bazen u okolici Tuzle iz koga je u to doba vađeno kvalitetno željezo od kojeg su se pravile sablje.

Treća verzija, prema Muhamedu Hadžijahiću, je da su se Živinice zvale Uskopči, vjerojatno Oskovci u nahiji Tuzla. Iz ovog podatka se saznaje kako je u tuzlanskoj nahiji postojalo mjesto koje se zvalo Uskopči ili slično Oskovci.

Kako bilo, jedno je sigurno jasno, naziv Živinice nije stariji od 18. st., jer se ne spominje u popisima iz 1548. i 1600.

Duhovna zvanja iz  župe Živinice

Iako je riječ o „posebnom kraju“ čiji ljudi u kućama još uvijek čuvaju Titove slike, župa je dala nekoliko duhovnih zvanja. Živući svećenici podrijetlom iz ove župe su: Luka Lucić, rođen 1939. u Baricama, dr. Anto Mišić, rođen 1953. u mjestu Lug, fra Ivan Marić iz Banovića. Časne sestre podrijetlom iz župe Živinice su: s. Ana Filipović iz Luga, Lucija s. Vjera Lučić iz Barica te s. Marina Piljić iz Banovića.

Kraj koji vrvi starinama

Živinički kraj „leži“ na povijesti. Ovdje su svoje naseobine imali Iliri i Rimljani, a naselja u srednjem vijeku pouzdano svjedoče o kontinuitetu života ovoga područja od XII. stoljeća. Istočni, južni i središnji dijelovi živiničke općine imaju 25 nekropola stećaka i desetak tzv. „samaca“. Danas na području općine Živinice postoji 266 stećaka, među kojima se posebno ističe: nekropola Vrpolje u Đurđeviku, Trijebnik također u Đurđeviku i lokacija Carska bašča na Panjiku kod Šehića.

U Jeruzalemu održan Molitveni doručak za mir

U jeku sve većih nereda na prostoru Izraela i Palestinskih teritorija, u Jeruzalemu je početkom lipnja upriličen Drugi molitveni doručak koji se održava u godini u kojoj Izrael slavi 70. obljetnicu svoje neovisnosti.

Na molitvenom doručku sudjelovalo je 640 ljudi iz 70 zemalja svijeta, a među njima su državnici, ministri, parlamentarci, predstavnici civilnog društva te vjerskih zajednica.

U srijedu, 6. lipnja 2018., u jutarnjim je satima za sudionike Molitvenog doručka održan prijem u Izraelskom parlamentu – Knessetu, a susreli su se i s predsjednikom države Reuvenom Rivlinom.

Istoga dana uvečer – večer uoči samog Molitvenog doručka – održan je koncert, a inspirativne govore u sklopu večernjeg glazbeno-molitvenog programa održali su Anne Graham Lotz (AnGel Ministries) i pastor Younghoon Lee (Yoido Full Gospel Church). Hrvatska europarlamentarka Marijana Petir također je sudjelovala u programu pročitavši ulomak iz Svetoga pisma koji je za tu prigodu sama odabrala (Iz 60,14-18).

Jeruzalemski Molitveni doručak održan je 7. lipnja na Međunarodni dan Jeruzalema.

To je molitveni pokret kojim supredsjedaju zastupnik u izraelskom Knessetu Robert Ilatov i američka kongresmenica Michele Bachmann. Motiv jeruzalemskog Molitvenog doručka je potaknuti kršćane, pojedince i vjernike diljem svijeta da se na Međunarodni dan Jeruzalema ujedine sa Židovima u molitvi za Jeruzalem, kako bi se u tom svetom gradu održao mir.

Ali je pitanje koliko mira ima u Svetoj zemlji i kakav je položaj kršćana danas?

Što je to Palestina?

Palestina (prema hebr. Pelešet: zemlja Filistejaca, od Pelištim: Filistejci), povijesna je pokrajina na istočnoj obali Sredozemnoga mora, s obiju strana rijeke Jordana. Sam naziv potječe od narodnog imena Filistejaca, na koje su Židovi naišli pri prodoru u Kanaan. Palestina je bila živo migracijsko područje za različita plemena i teritorij zbog kojega su međusobno ratovale velike i male sile i države.

Palestinska samouprava je politička tvorevina koja obuhvaća područje pojasa Gaze i Zapadne obale na prostoru povijesne regije Palestine na Bliskom istoku. Graniči s Izraelom, Egiptom i Jordanom. Početkom 2013. samouprava je preimenovana u Državu Palestinu, međutim kao takva ima ograničeno međunarodno priznanje.

Osnovni problem s kršćanima kojih ima oko 400 000, što čini 10 % sveukupnog pučanstva, islamski je ekstremizam te izraelsko-palestinski konflikt koji traje više od pet desetljeća.

Komplicirana je i duga povijest i svojatanje Svete zemlje što je nemoguće objasniti u samo jednom tekstu.

Za početak treba razlikovati položaj kršćana u Izraelu od položaja kršćana na Palestinskim teritorijima jer su to dvije različite države, mada njihove granice još nisu određene.

Geneza današnjih sukoba leži u 20. st., a početak seže potkraj 19. st. kada europski cionistički pokret organizirano naseljava Židove u Palestini. Naravno da u svemu tomu opet, kao i u mnogim ostalim državama svijeta, svoje prste imaju Britanci i njihova kolonijalna uprava koja donosi Balfourovu deklaraciju o stvaranju židovskoga nacionalnoga doma u Palestini. U studenome 1917. britanska vojska izvela je napad širih razmjera na bojišnici Sueskoga kanala te 8. prosinca zauzela Jeruzalem, a do listopada 1918. skoro cijelu Palestinu te je ona bila pod britanskom vojnom upravom, a 25. travnja 1920. došla je pod britansku mandatnu upravu, koju je 1922. potvrdila Liga naroda. Tijekom godina broj Židova useljenika se povećava u čemu Arapi-muslimani vide veliku prijetnju...

Što je Zapadna obala?

Kako bismo objasnili što predstavljaju Palestinski teritoriji, bitno je znati za dva pojma: Zapadna obala i Gaza. Zapadna obala je angloamerički naziv za područje Bliskog istoka zapadno od rijeke Jordan. U ratnom stvaranju Izraela 1948. (Arapsko-izraelski sukob), na Zapadnu obalu, koju je zauzeo Jordan, sklonilo se oko 280 000 palestinskih izbjeglica (od ukupno 725 000). Izraelsko-jordanskim sporazumom 1949. određena je crta primirja (tzv. zelena crta) kojom je Zapadna obala bila razgraničena prema Izraelu. Jordan ju je anektirao u travnju 1950., a Izrael zauzeo u ratu 1967. (uključujući jordanski, istočni dio Jeruzalema).

Pojas Gaze naziv je za usko područje uz Sredozemno more koje graniči s Egiptom na jugozapadu te Izraelom na sjeveru i istoku. To je prostor od 41 km dužine, i od 6 do 12 km širine, ukupne površine od 360 km². Taj teritorij nema međunarodno priznat status suverene države, ali ga Palestinci drže za teritorij Palestinske samouprave, tj. države. To je jedno od najgušće naseljenih mjesta na Zemlji, s oko 1,4 milijuna stanovnika na području od svega 360 km².

A gdje su tu kršćani?

Iz ovog kratkog prikaza burne i komplicirane povijesti o kojoj bi se moglo napisati dosta znanstvenih traktata jasno je kako su kršćani žrtve političkih manipulacija brojnih zemalja. Kao takvi nisu imali konkretnog zaštitnika svojih interesa za razliku od drugih strana u sukobu. Sada su doslovce stiješnjeni na ograničenom području što je rezultat izraelsko-palestinskog sukoba. Njihov život u Palestini obilježen je brojnim restrikcijama s izraelske strane u vidu velikih betonskih barijera, neprohodnih putova te ograničenja kretanja između gradova i sela, a njihova ih vjera stavlja u manjinski položaj unutar same arapsko-palestinske zajednice koja je većinski muslimanska. Što zbog ekonomske migracije, što zbog malog nataliteta te zaista teške situacije u kojoj se nalaze svi Arapi na palestinskim teritorijima, kršćani se lagano iseljavaju te polako nestaju. Dovoljno je pogledati statistike pučanstva pojedinih gradova.

Primjerice, u Betlehemu 1947., kršćani su činili 75 % stanovništva, da bi do 1998. pali na 33 %. Iako Palestinska samouprava sporazumom jamči jednakost kršćanima i muslimanima, realnost je drugačija poglavito za onoga tko je u stvarnosti manjina. Obraćenja su zabranjena, na sveučilištima sve djevojke moraju nositi marame, a izraelske bombe ne biraju žrtve prema vjerskoj pripadnosti.

Težak položaj kršćana u Svetoj zemlji, a i na čitavom Bliskom istoku rezultat je licemjerne politike velikih sila koji uopće ne mare za živote običnih ljudi i manjina na pojedinim područjima. Nažalost, takva situacija će se nastaviti. Nadamo se jedino kako kršćani ipak neće nestati s teritorija Palestine i Bliskog istoka što je očito i jedna od agendi gotovo vječitog rata između Izraela i arapskog svijeta.

Patron katedralne župe Presvetog Srca Isusova

 

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak, 8. lipnja 2018., katedralna župa u Sarajevu proslavila je svoj patron. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je fra Velimir Bavrka župnik u Vitezu.

U koncelebraciji je bilo 15-ak svećenika, župnika u sarajevskim župama ili profesora na  KBF-u u Sarajevu.

Na početku euharistijskog slavlja nazočne je pozdravio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović. Posebice je zahvalio hodočasnicima iz Neuma koji su došli na grob Josipa Stadlera podsjetivši kako se svakog 8. u mjesecu hodočasti u katedralu na grob prvog vrhbosanskog nadbiskupa.

U svojoj propovijedi fra Velimir je govorio o poteškoćama koje danas tište one vjernike koji žele živjeti životima pravih kršćana. Naveo je dva svetačka primjera ljudi koji su propovijedali istinu te su zbog toga imali poteškoće u životu kao što su Sv. Tereza Avilska te Sv. Ivan od Križa.

Progovorio je i o Sv. Josipu Moscatiju, liječniku iz Napulja koji je bio vrhunski dijagnostičar bolesti. „Danas trebamo dijagnostičara koji će 'otvarati' naša srca i dijagnosticirati od čega to bolujemo. Što se uvuklo u naša srca i od čega boluje naše srce da u njemu nema mjesta za Krista, Božju pravdu i zakone?“, rekao je viteški župnik zapitavši se stide li se današnji kršćani Kristova nauka.

Misno slavlje animirao je župski zbor iz Vareša pod ravnanjem fra Mirka Majdandžića.

Na kraju svete mise uslijedila je pobožnost pred kipom Presvetog Srca Isusova, a potom je u župskom dvorištu upriličeno druženje.

Proslava svetkovine završena je u večernjim satima „bolesničkom misom“ koju je predslavio vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

Proslavi patrona prethodila je devetnica s prigodnim temama, pobožnostima, zagovornom molitvom pred kipom Srca Isusova i euharistijskim slavljima.

Je li spomenik palim sarajevskim bojovnicima HVO-a nemoguća misija?

Na sastanku koordinacije različitih udruga HVO-a Kantona Sarajevo 2007. donesena je odluka o pokretanju potrebitih koraka ka izgradnji spomen obilježja svim poginulim braniteljima HVO-a glavnoga grada. Taj su projekt podržale i obitelji poginulih branitelja HVO-a. Budući da sve tapka u mjestu čitavo desetljeće zanimalo nas je zašto?

I Hrvati su branili Sarajevo! Koliko god to nekomu danas izgledalo možda nestvarno, ili koliko god to određeni krugovi moći željeli negirati: činjenica je da su i Hrvati sudjelovali u obrani glavnog grada BiH od napada Vojske RS-a. Tako pada u vodu teza o Hrvatu kao antidržavnom elementu, ratnom šverceru, dezerteru ili jednostavno pobjegulji koja godinama (ne)izravno kruži medijskom slikom Sarajeva.

Osnivanje HVO-a Sarajevo

Zatečeni (i zatočeni) u gradu na početku rata 1992., sarajevski katolici-Hrvati su prema osobnom opredjeljenju odlučili, samoorganizirajući se kroz jedinice Hrvatskog vijeća obrane, braniti i obraniti grad kako se ne bi događalo etničko čišćenje kao u naseljima koje je držala Vojska RS-a. Naravno, nisu svi Hrvati koji su branili Sarajevo bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, no veliki broj njih jest, a 109 njih su poginuli noseći odoru HVO-a. Upravo zato ti ljudi zaslužuju spomenik!

Želje su većine obitelji poginulih da on bude na lokaciji u Novom Sarajevu, pored crkve Presvetog Trojstva gdje se svakog 29. svibnja, kao podsjetnik na nadnevak osnivanja, polažu vijenci i pale svijeće te slavi misa za poginule. Ne samo da je najviše poginulih iz te općine, nego je i nedaleko od crkve u prostorijama Osnovne škole Malta organiziran prvi susret za formiranje sarajevskog HVO-a. Tako se lokacija sama „nametnula“...

Smetaju li Hrvati?

Kako bismo ispitali dokle se došlo s realizacijom i gdje „šteka“, kontaktirali smo Koordinaciju različitih udruga koja okupljaju nekadašnje sarajevske bojovnike HVO-a i njihove obitelji. Oni su nas uputili na Radmilu Cenčić, predsjednicu Udruge obitelji poginulih i preminulih branitelja HVO-a koja je inače supruga palog branitelja, to jest zapovjednika bojne Ivana Cenčića koji je poginuo u siječnju 1993.

Dok se različite udruge brinu o demobiliziranim i ranjenim bojovnicima HVO-a Udruga koja okuplja obitelji poginulih radi za njihove interese te ima najveće moralno pravo govoriti o spomeniku.

S predsjednicom Udruge razgovarali smo u njezinu domu, nedaleko od crkve Presvetog Trojstva i škole gdje je osnovan sarajevski HVO. Udruga je registrirana 2014. i ima 53 člana. Nacionalni sastav je raznolik, kao što je bio i sarajevski HVO.

„Nažalost, izgradnja spomenika se oduljila. Nemamo potpore ni od Hrvata. Mi smo u siječnju prošle godine poslali dopis u Predsjedništvo BiH dr. Čoviću da nas primi kako bismo razgovarali o izgradnji, međutim, nismo dobili odgovor. Ove godine smo u ožujku također poslali jedan dopis na koji nije došao odgovor. Obilazili smo različite urede, od gradonačelnika dok je bio Ivo Komšić do načelnika različitih općina. Slali smo dopise različitim institucijama pa i HKD Napretku, međutim nitko se ne oglašava“, rekla nam je Radmila i ustvrdila kako misli da je glavni razlog činjenica što se spomenik pravi Hrvatima.

Spomenula je jednu anketu koja je bila urađena prije nekoliko godina među Sarajlijama i doslovce 100 % su odgovori bili negativni u smislu: „Što će ustaše ovdje, neka idu u Herceg-Bosnu i tomu slično.“ Nažalost, takva je percepcija i medijsko blaćenje HVO-a u bošnjačkim medijima, a spomenik bi bio izravno opovrgavanje tih laži...

Dva Hrvata, tri stranke

Svojevremeno je hrvatski književnik Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.) dobro detektirao korijen problema i većine nedaća koje su mučile Hrvate onomad, ali i danas. Naravno, riječ je o razjedinjenosti, pa i u najbitnijim stvarima u kojima one ne bi trebale postojati.

Osim negativne percepcije koju HVO ima u Sarajevu jedna od „kočnica“ za konačno dobivanje lokacije i izgradnju spomenika palim bojovnicima je i činjenica da u Sarajevu danas postoje „dva HVO-a“.

„HVO je u Sarajevu osnovan 1992. u svibnju mjesecu. Moj pokojni suprug je bio među prvima koji se priključili. Osnivač je bio Marinko Pejić, ali je on već u kolovozu 1992. otišao iz Sarajeva i čitav rat je proveo u Zagrebu kao profesor. Kada se vratio formirao je 'drugu komponentu' HVO-a. Ima određeni broj ljudi koji se njemu priklonio“, rekla nam je Radmila i istaknula kako je i to dio problema u vezi s izgradnjom spomenika.

„On nema pravo o bilo čemu što je vezano za spomenik odlučivati jer udruga kojoj sam ja predsjednica je jedina legitimna udruga u Kantonu Sarajevu koja je priznata na razini Federacije BiH“, ustvrdila je Radmila i naglasila da ako žele pomoći obiteljima mogu pomoći, ali samo pod uvjetima obitelji poginulih branitelja.

„Oni žele stećak, mi to ne želimo. Na našem spomeniku treba biti šahovnica koja je znak hrvatskog naroda, obilježje hrvatskog naroda, pod kojim je većina branitelja i poginula. Oni žele stećak s ljiljanima“, istaknula je i rekla kako su iz njezine Udruge odustali od katoličkog križa na spomeniku jer među poginulima ima i muslimana i pravoslavaca.

„Ako stavimo križ morat ćemo i polumjesec te pravoslavni križ. Najbolje je da na spomeniku bude samo obilježje hrvatskog naroda te amblem HVO-a“, sumirala je i rezignirano istaknula kako, nakon toliko vremena, misli da ne postoji šanse za realizaciju izgradnje spomenika.

Kao prilog tomu dodala je smanjivanje sredstava za Udrugu obitelji poginulih branitelja HVO-a Sarajevo. Od početnih 2 000 KM, donaciju koju su od Kantona dobivali tijekom godina, nakon jednog smanjivanja na 1 500 maraka, sada tijekom 2018. nisu dobili ništa.

Na kraju nam je rekla da je HVO bio nešto što je tijekom rata davalo potporu i sigurnost, a danas se to sve gubi...

Svi su zakazali...

Osnivanje HVO-a u Sarajevu prvenstveno je bio izraz volje i potrebe Hrvata da brane glavni grad i ostanu svoji na svome. Bila je to časna namjera samoorganiziranja Hrvata u Sarajevu koja je iznenadila mnoge. Bez obzira na današnje postojanje „dva HVO-a“ to jest hrvatske nesloge, jasno je da ni vlasti u glavnom gradu nisu položile ispit.

Katolički tjednik nije dobio odgovor iz ureda gradonačelnika na upit u kojemu između ostaloga stoji: „Kakav je stav Gradske uprave o izgradnji spomenika poginulim vojnicima HVO-a u Sarajevu?“ Iako su prema zakonu dužni odgovoriti, na našu adresu nije stigao odgovor ni nakon deset dana čekanja.

Poginuli pripadnici HVO-a zaslužili su da im grad oda počast, a nažalost, kako smo vidjeli oni najuporniji, članovi obitelji poginulih, polako gube nadu...

 Ratni put sarajevskog HVO-a

Sarajevski HVO borio se od svog osnutka u svibnju 1992. protiv VRS-a i imao je zamjetne podvige pogotovo, primjerice, u  Pofalićkoj bitci i bitkama za Otes, Hrasno brdo i Stup. Uvijek treba naglasiti kako su branili grad koji su osjećali i danas osjećaju svojim. U sastavu HVO-a bilo je mnogo nehrvata: najviše Bošnjaka, Srba kao i ostalih... 

Prve sukobe Armije BiH i HVO-a u Srednjoj Bosni sarajevski HVO mirno je dočekao. Međutim 6. studenoga 1993., specijalne jedinice Armije RBiH upale su u baze HVO-a i izvršili razoružanje i prisilno podčinjavanje zapovjednoj strukturi ARBiH. Poslije toga HVO je bio „ugrađen“ u jedinice Prvog korpusa kao Hrvatska brigada Kralj Tvrtko. Kroz nju je prema procjenama prošlo skoro 5 000 ljudi. Drugi izvori kažu da je realnije govoriti o brojci od oko 3 000 vojaka od kojih je više od 100 položilo svoje živote.

Koordinacija za spomenik

Članovi koordinacije koji su pokrenuli inicijativu za podizanje spomenika obuhvaćaju različite organizacije: Udruga umirovljenika i demobiliziranih branitelja HVO-a. Kantona/Županije Sarajevo; Hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata Grada − Kantona/Županije Sarajevo; Udruga nositelja najviših ratnih odličja HVO-a Kantona/Županije Sarajevo; Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja HVO-a u Domovinskom ratu Kantona/Županije Sarajevo; Udruga umirovljenika i demobiliziranih branitelja HVO-a Kantona Sarajevo sa svim Općinskim Udrugama HVO-a, Centar − Stari Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidža-Hadžići, Vogošća i Ilijaš.