Povratak, pravo koje je zajamčeno
Daytonskim mirovnim sporazumom u većini krajeva BiH ostalo je mrtvo slovo na
papiru. Nažalost, četvrt stoljeća nakon progona i početka rata, u ovoj se
zemlji i dalje govori o vraćanju na rodnu grudu, toj neostvarenoj želji
mnogih...
Upravo je ta
nepresušna tema bila povod da razgovaramo s Jacintom Laštro, dopredsjednicom
Udruge Hrvata banjolučkog kraja Nazaret.
U mjesecu svibnju, prije 25 godina, morala je napustiti svoju kuću s troje
djece i otići u nepoznato, dok je njezin muž ostao u Banjoj Luci zbog radne
obveze. Danas sa suprugom Vinkom,
koji je predsjednik udruge Nazaret, živi
i radi u Hrvatskoj te u slobodno vrijeme umrežava i povezuje prognane Hrvate iz
banjolučkog kraja i pomaže onima koji se žele vratiti.
S njom smo
razgovarali o životu u izbjeglištvu, povratku, njezinu političkom angažmanu te
trenutnom stanju u hrvatskom društvu s obje strane granice...
Poštovana, pod prijetnjom ste 1992. napustili kuću i
mogli ste samo ponijeti vrećica koliko imate djece. Samo onaj tko je bio
izbjeglica ili prognanik može Vas shvatiti, ali možete li nam objasniti kako su
prolazili prvi dani i mjeseci izbjeglištva? Kada se može reći da ste ponovno „stali
na noge“?
Nije bilo lako
otići iz pune kuće, otići u nepoznato. Prepričati priču o našem izlasku ili
nekim izlascima – ja kažem progonima – nije za vjerovati. Znate li kako je sve
ostaviti, doći u Zagreb i onda čaše od jogurta koristiti kao čaše za piće?
Snalazili smo se i tražili poslove. Ja sam čudom nebeskim, drugi tjedan po
dolasku u Zagrebu našla posao. U toj firmi radim i danas kao voditelj i
zadovoljna sam. Ma, svi naši rade, hrvatski narod je vrijedan.
Kako ste Vi i Vaša obitelj primljeni u Zagrebu? Kako su
se djeca osjećala u svojim novim školama i sredinama? Ima li podrugivanja ne
temu „Bosanci“? Osjećate li se još uvijek izbjeglicom?
Mi smo i u Banjoj
Luci uvijek govorili hrvatskim jezikom i tu se ništa nije promijenilo. Ja se
svojim porijeklom ponosim, želim da se znaju moji korijeni. Svi smo se morali
dokazati svojim radom i svojim djelima.
Ne pridajem veliku
pozornost o tomu što se govori o Bosancima, jer sam sigurna da su djela bitna.
Tako smo učili i našu djecu i trudili se da završe fakultete jer je znanje ono
što im nitko ne može oduzeti. Mi smo jedino to ponijeli iz svojih domova i čist
obraz i zdravo srce, srce koje prašta svima, pa i progoniteljima.
Zbog rata Vaša djeca i rodbina žive po cijelom svijetu i
svim kontinentima osim Afrike. Planira li se itko pod starost vratiti u Banju
Luku i okolicu?
Banja Luka je
specifično mjesto, grad koji je bio univerzitetski, pun drvoreda i aleja, krasi
ga ljepota zelenog Vrbasa, poznat po samostanima koji se nosili život tog
kraja. Tu prvenstveno mislim na trapiste i samostan Marija Zvijezda koji je
osnovao otac Franz Pfaner još davne
1869., kada su pokrenuli proizvodnju struje, piva, sira trapista, osnovali
školu s 27 zanata... Ne treba zaboraviti ni časne sestre koje su otvorile škole
i opismenjavale puk. Ne zaboravimo da je u to vrijeme Banja Luka bila u turskoj
Hrvatskoj, jer su još vladali Turci i tek 1878. dolaskom Austrougarske počinje
bolje vrijeme za kršćane.
Ma, tko može svoj
rodni grad zaboraviti?
Ne bi ljudi čekali
starost da se tamo vrate. Pa svi odlazimo u Banju Luku kad god to možemo. Kad
bi postojale mogućnosti i preduvjeti neki bi se odmah vratili. Ali ne daju
ljudima mir kad dođu. Strah i prijetnje su i danas, a uz sve to i kad se vratiš
moraš negdje raditi. A mi, mi smo obilježeni. Mi smo Hrvati, koje nitko ne bi
zaposlio. Živjeti od Caritasa nema smisla, tako da ljudi prije svog povratka
nemaju osiguranu egzistencijalne osnovne preduvjete. O svemu tomu se jako malo
zna.
Hrvati i Muslimani su
u Prijedoru 1992. morali hodati s bijelim trakama oko ruke. Podsjeća li Vas to
na neko ranije strašno vrijeme? No o tomu se ne govori i ne piše. Nitko ne zna
da su za vrijeme prošlog rata srušene skoro sve katoličke crkve, ubijeno je
puno ljudi, a nije bilo rata u Banjoj Luci. O svemu tomu, toj tuzi i jadu koju
smo proživjeli, može se, nažalost, jako puno pisati i pričati. Poznajemo
nekolicinu naših ljudi – članova Udruge koji imaju pravomoćne presude da se
mogu vratiti u svoje kuće, da trenutni posjednik mora izaći iz kuće, ali to se
ne događa. Udruga se pokušava boriti za prava tih ljudi, ali su uspjesi slabi.
Inicijativa U ime
obitelji pokrenula je, uz aktivnosti u civilnom društvu i političku
platformu Projekt domovina koja će
osigurati podupirateljima i simpatizerima Inicijative da dobiju svoje
autentične predstavnike u vlasti. Recite nam, kako mislite da će se obični
ljudi iz Projekta domovine snaći u
politici znajući da ih u različitim razinama vlasti čekaju „iskusni političari“?
Ja sam sigurna da
neće biti lako, ali nitko nije rođen kao političar. Kako imam prilično godina i
životno iskustvo te kako se trudim biti informirana, pratim događanja, mislim
da je najvažnija stvar u svakom poslu biti pošten i dosljedan. Uz Božju pomoć
sve je moguće. Većina nas koji smo u Projektu
domovina, cijeli smo život neposredno aktivni u raznim institucijama, udrugama
itd., tako da sam sigurna… a vidimo kako danas u politici imamo mnogo mlađe i
neiskusnije ljude, a ipak su u Saboru.
Najvažnija stvar je
svakom pojedincu objasniti i osvijestiti ga kako bi izašao na izbore, da mora
znati, tko je i što je, da ne može očekivati da netko drugi brine za njega ako
on sam neće biti angažiran.
Ja se nadam dok
dođe ova nova mlada generacija, nacionalno osviještena, ne zatrovana
komunizmom, duhovno jaka, moralno čista, obrazovana, da će nama Hrvatima biti
bolje. Pogledajte mlade u Vukovaru, pa prije toga u Dubrovniku, u Zadru, ali o
tome se ne piše u medijima. Tu je naša snaga, samo se ne treba bojati života.
Dopredsjednica ste Udruge Nazaret, udruge Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja... Recite
nam koji su konkretni plodovi djelovanja te organizacije?
Nažalost, Udruga Nazaret je registrirana tek 2015.,
premda smo mi radili za Hrvate iz Banje Luke bez prekida od kad smo iz nje izašli.
Plodovi rada Udruge
Nazaret su: zauzimanje za prava
prognanih Hrvata, organizacija susreta te promoviranje istine o našem progonu.
Organizirali smo susrete
u Zagrebu u više župa, Rijeci, Zadru, Dugom selu te radili na prodaji knjiga
koje govore o Banjoj Luci (Prešućivani
zločin, Skidanje maski te razne
druge knjige koje govore o našoj povijesti).
Prvi puta prošle 2016.
na Interliberu u Zagrebu Europska akademija
iz Banje Luke imala je mogućnost predstaviti svoje knjige, pa smo i tu aktivno
sudjelovali i pomagali.
Udruga priprema Knjigu svjedočanstava koja je zbornik
ispovijesti prognanih Hrvata u posljednjem ratu, maltretiranju i mučenjima koje
su ljudi preživjeli kako u svojim domovima, tako u logorima ili na radnoj
obvezi.
U suradnji s Laudatom pripremamo dokumentarni film o župama
Banjolučke biskupije – tražili smo preko natječaja sredstva od Državnog ureda za
prognane Hrvate. Čvrsto vjerujemo da ćemo uspjeti s planiranim projektima.
Kako biste Vi ocijenili današnje stanje društva u
Republici Hrvatskoj? Jesu li izdane ideje s početka 1990-ih? Očito je splasnula
sva euforija koja je nastala nakon izborene neovisnosti, a trenutna politička situacija ne ide na ruku običnom čovjeku?
U našem narodu
postoji izreka: „Narod ima vlast kakvu zaslužuje.“ Hrvati nisu naučili živjeti samostalno
i stalno su imali neke druge koji su za njih odlučivali: nekad Mađari ili ovi
ili oni, a danas Bruxelles. Bili su lokalni izbori u Hrvatskoj i čovjek ne može
razumjeti kako to ljudi glasuju. No mi smo dan prije izbora imali Hod za život. Ma, tu je snage moje
Hrvatske. Kad vidiš tolike mlade ljude, sa svojom dječicom sa svojim
obiteljima. I Zagrebu i u Splitu.
Ljudi u Hrvatskoj dok
ne postanu nacionalno osviješteni, dok ne žele kupovati svoj proizvod, dok ne
cijene svoje, dok ne pjevaju svoje pjesme, a ne tuđe, neće nam biti bolje.
Što bi to trebalo mijenjati u hrvatskom društvu kako bi
svima bilo bolje?
Kao prvo provesti
lustraciju, znati što su nacionalni interesi bez obzira tko je na vlasti i, ja
bih rekla zauvijek: nikomu ne dati naše more, našu vodu, našu Slavoniju...
Kao drugo, obitelj
koja je nositelj života, odgoja mladih, mora imati značaj u društvu i sve što
ide uz obitelj. Demografsku politiku, poticaj mladim roditeljima, mladim
majkama, a o tome bih mogla pričati jako puno. Sigurnost bi mladim roditeljima
dala „vjetar u leđa“, da i ne razmišljaju o odlasku negdje vani.
Kao Hrvatica iz BiH koja četvrt stoljeća živi u Hrvatskoj,
kako gledate na današnju situaciju u BiH, s posebnim osvrtom na stanje
hrvatskog naroda?
Stanje u BiH je
jadno, strašno, tužno... Znate, živim 25 godina u Zagrebu, a niti još jedan san
nisam usnula da se događa u Zagrebu. Ja sam dušom i srcem u Banjoj Luci. Tamo
sam se rodila, upoznala svog muža, oca moje djece, troje je rođeno u Banjoj
Luci, a dvoje u Zagrebu.
Hrvati nemaju svog
predstavnika u BiH. Oni koji su izabrani, slabo znaju bilo što o „svom“ narodu
i njegovim brigama. Oni samo dobro čuvaju svoje fotelje i voljela bih znati, kome
je pomagao gospodin Čović. Ako
čovjek iz Banje Luke ima rješenja sa sudova iz Banje Luke i Sarajeva, da se pridošlica
(Srbin) iseli iz njegove kuće, kako mu je pomogao? Znaju li hrvatski
predstavnici, da kod biskupa postoji 3 000 zahtjeva za povratkom. Znate li
zašto kod biskupa Komarice, pa zato
jer se ljudi nikom drugom ne mogu obratiti?
Premda smo Banjolučani,
biskupa smo puno bolje upoznali od kad smo protjerani.
Život tog čovjeka
je sav usmjeren od 1992. na život malog i jadnog prognanika. Njegova ljubav
prema čovjeku je velika i on je jedini trenutno na ovom svijetu čiji glas, kao
glas iz pustinje, vapi za pravdom, koji se ne srami reći istinu bez obzira na
ono što ga nakon toga čeka i za što je siguran da će nakon svakog njegova
iznošenja mišljenja biti prozvan. On, nažalost, nema potporu ni od koga osim
dragog Boga.
I za kraj, recite nam vaše mišljenje kamo ide Hrvatska i
hrvatski narod?
Moj cijeli život je
naslonjen na Gospodina. To je moja snaga i moja pjesma. Hrvatsku samo čuva
dragi Bog, jer hrvatski puk ima svoje zaštitnike, svoje vjerne članove koji
svaki dan mole za svoju domovinu. Kako je Božja zadnja, ja sam sigurna da će
opstati moje obje domovine i BiH i Hrvatska.
Zovete se Jacinta, ne baš često ime među Hrvaticama…
Ime sam dobila po
vidjelici Jacinti iz Fatime, prije nekog vremena proglašena je svetom. Moja majka
je bila praktična vjernica, znala je za ukazanja u Fatimi i od malena me na taj
događaj upućivala. Ja pokušavam živjeti vjeru i cijeli moj život je vezan uz
Gospodina, trudim se biti spremna za susret „oči u oči“.
Krštenje u Duhu
Svetom sam doživjela u Šurkovcu kod fra
Ive Pavića 2012. i to je snažno ojačalo moje biće. Često se utječem svojoj imenjakinji,
svojih svih petoro djece i osmero unučadi (za sad) stalno preporučam Sv. Anti (zaštitnik moje rodne župe
Petrićevac), Gospi, a Sv. Rita je u nekoliko
situacija u našem životu, nemoguće učinila mogućim.
Smatram da moram
voditi brigu o svojoj duši, njezinoj izgradnji i njegovanju, kako mislimo i na
ostale organe tijela. Da bismo u tome uspjeli, suprug i ja redovno idemo na duhovne
obnove, trudimo se sudjelovati u životu župe. Jednom godišnje idemo u Međugorje
i naravno našem Sv. Ivi u
Podmilačje.