Bl. Vicente Soler Munárriz, misionar i mučenik

15. kolovoza

Bl. Vicente Munárriz rođen je 1867. u mjestu Malon u blizini Saragose u Španjolskoj. Sa 16 godina, 1883. za vrijeme pohađanja sjemeništa, stupio je u augustijanski red u Tarragoni.

Prije završetka teološkog studija zatražio je odlazak u misije te mu je dodijeljena filipinska Manila gdje je i zaređen 1890. Njegov prvi pastoralni zadatak bilo je misonarsko djelovanje na otoku Mindoro, a potom i Mamburao – u to vrijeme poznato utočište za kriminalce. Tu je djelovao u teškim uvjetima, živio je po pećinama i šumama, skrivajući se i navješćujući Riječ među domorodcima. Potom je dobio župu Taysan u Batangasu, također na Filipinima.

Za vrijeme filipinske borbe za neovisnost protiv Španjolske, uhićen je i sljedeće dvije godine boravio je po zatvorima više gradova i sela. Bio je tučen, neuhranjen i općenito loše tretiran, zajedno s ostalim zatvorenici. Tek na američku intervenciju dobio je slobodu i ponovno počeo djelovati u svojoj župi sljedećih šest godina.

Potom se vratio u Španjolsku gdje je pastoralno djelovao u različitim mjestima. Za to vrijeme radio je na osnivanju različitih katoličkih laičkih redova, bio je prior augustinskog samostana osnovao je i Katoličku poljoprivrednu udrugu.

Tijekom vremena napredovao je u augustinskom redu, od povjesničara do generala-priora 1926.

Nažalost, za vrijeme antikatoličkih progona u Španjolskom građanskom ratu 29. srpnja 1936 uhićen je i zajedno s još 19 zatvorenika strijeljan na Veliku Gospu, na groblju Motril u Grenadi. Svoje posljednje trenutke života ispred streljačkog voda proveo je ispovijedajući i otpuštajući grijehe.

Blaženim je proglašen 1999., a dvije godine ranije dobio je status mučenika.

Hrvatska Tišina nije posve zašutjela

Župa Materinstva Blažene Djevice Marije u Hrvatskoj Tišini nalazi se u sjevernom dijelu Bosanske Posavine, dva kilometra južno od Bosanskog Šamca. Raseljena je to vjernička zajednica simboličnog imena koja asocira na stanje nastalo zbog posljednjeg rata kada je sve hrvatsko pučanstvo protjerano, crkva uništena, a čitav kraj zašutio. Želeći utvrditi je li Tišina utihnula zaputili smo se u tu župu koju mnogi, čak i četvrt stoljeća nakon pogroma, nazivaju i povratničkom...

Rječnik hrvatskog jezika tišinu definira kao stanje bez glasova, zvukova i buke. U metaforičkom značenju ona predstavlja duševni mir i spokoj. Jasno je da ne trebate ni ići u veći dio Bosanske Posavine kako biste znali da već skoro četvrt stoljeća u većini njezinih sela ne vlada duševni mir nego prava tišina i muk koja izaziva tugu i sjetu. Nažalost, ni Hrvatska Tišina, barem na prvi pogled, nije iznimka... No, je li baš tako?

Hladnoća, led i ratne rane

Iako je snijeg u veljači prekrio čitav kraj, ratne rane su vidljive na svakom koraku. Ljudi očito nedostaje, pogotovo ako znate da je ovdje prije 1992. bilo više od 5 500 katolika. Rijetki prolaznici i automobili na prometnicama, čak i za zimske uvjete, ratni ožiljci u vidu srušenih i devastiranih kuća koje nitko ni nakon 25 godina nije obnovio/uklonio samo pojačaju dojam. Da bi „nesreća“ bila veća, većina automobila nose strane registracijske oznake, a snijeg oko onih obnovljenih kuća nije utaban ni očišćen: ili u njima žive starci ili su žitelji negdje diljem Europske unije, a kuće služe za odmor ili kao spomenici...?

Ipak, kao svjetionik ohrabrenja u „nemirnom moru“ nastalom strahovitim i bespoštednim ratom koji je prohujao ovim krajem, ponosito stoji obnovljena župna crkva koja je početna „adresa“ za svaku reportažu naše redakcije.

Danas je tu župnikom fra Stjepan Živković, susretljiv i komunikativan fratar. Uz župnika dočekao nas je i bračni par Tufeković, Luca i Marko koji su nam iz prve ruke objasnili kako se danas živi u Tišini.

Duša u Tišini, tijelo u Slavoniji...

Začudo, prva informacija kada smo započeli razgovor nas je odmah ohrabrila. Iako smo znali kako se u župu vratilo samo pet posto prijeratnih vjernika brojka od 140 obitelji i 240 duša ipak nudi kakvu takvu perspektivu za pastoralni rad.

„Vjernici jesu starije životne dobi, ali ima desetak djece koja u školu idu u Grebnice ili Tolisu. Tradicionalno su vezani uz crkvu. Rat i poplave su učinile to da župa ima malo vjernika danas. Mnogi i dalje očekuju donacije, pogotovo poslije poplava koje su osim obiteljskih domova oštetile crkvu i župnu kuću. U crkvi je bilo oko 40 centimetara vode. Ljudi su pomagali, dolazili su i volonteri.

Većina župljana danas je u Slavoniji, Đakovu, Osijeku, Županji, gdje su izbjegli u ratu. Dođu ovdje vikendom, posebno ljeti. Vole svoju crkvu i kraj, idu na misu, može se reći kako je posjećenost oko 70 postotaka“, rekao nam je župnik na početku razgovora.

Djeca u svojim školama imaju vjeronauk te se priključe tamošnjim skupinama i za pričest i za krizmu. Ministriraju i čitaju nedjeljom u svojoj župnoj crkvi, a kad je podjela sakramenata fra Stjepan ode u Grebnice ili Tolisu kako bi ispratio podjelu sakramenata svojim mladim župljanima.

Kada smo pogledali fotografije iz ljetnog vremena uvidjeli smo kako je crkva za vrijeme mise doslovce puna, a prostor oko crkve ispunjen vjernicima. I za vrijeme molitvenih susreta, mise za bolesnike, ili proslave patrona okupi se više stotina, pa i tisuća vjernika. Svojevrsni rekord napravljen je posljednjeg dana kolovoza 2006. kada je na bolesničkoj misi bilo oko 10 000 vjernika.

Kako je tišina postala Tišina?

Uvidjevši kako župa ipak nije pusta razmišljali smo o „čudnom“ imenu ove vjerničke zajednice. Zanimalo nas je kako je ono nastalo. Pretpostavlja se kako je među prvim propovjednicima na ovom području prije 600-tinjak godina djelovao fra Jakov Markijski, vikar Bosanske vikarije i poznati propovjednik koji je osim rodne Italije boravio i u Ugarskoj, Češkoj, Poljskoj, Austriji, Njemačkoj... Prema predaji cijelo je područje dobilo ime Tišina zbog glasovitog „čuda” koje je učinio, to jest, stišao žabe koje su ga ometale u molitvi.

Iako ovdašnji žitelji danas imaju drugačiji naglasak za ime Tišine, značenje je očito isto.

Župu čini pet sela: Gornji Hasić, Donji Hasić, Hrvatska Tišina, Novo selo i Tursinovac, a pripada joj i dio sela Odmut. „Najjača“ su sela Tišina i Hasići koja imaju po 40-ak kuća.

Crtice o župi

Kako smo već „bili u prošlosti“ objašnjavajući nastanak imena sela, red bi bio zadržati se tu da bismo saznali nešto više o proglašenju župe. Inače, Hrvatska Tišina je prvobitno bila kapelanijom 1848. Župom je postala 1858. odvajanjem sela i zaseoka od Garevca i Tolise. Prvotni zaštitnik župe bili su Sv. Petar i Pavao. Prva crkva u Tišini od „postojanog materijala“ sagrađena je 1874. i održala se skoro sto godina. Vjernička zajednica rasla je doseljavanjem iz Slavonije.

Zanimljivo je primijetiti kako su se potomci doseljenika iz Slavonije u ratu, većinom, iselili u Slavoniju. Stoga je logično zapitati: možemo li u budućnosti očekivati ponovno doseljavanje Slavonaca?

Od 1970. do 1973. izgrađena je nova crkva, a iz toga vremena datira i promjena zaštitnika. Naime, na Petrovo je tradicionalno u Šamcu godišnji vašar te je iz praktičnih razloga župa stavljena pod zaštitu Majčinstva Blažene Djevice Marije.

Kako je poznato za vrijeme posljednjega rata župni stan i crkva su uništeni. Ostali su samo zidovi i željezni krovni nosači.

Iz sakristije je također sve opljačkano. Jedino je ostao kip za „Isusov grob“ kojemu je odsječena glava. Iz župne kuće je sve odneseno: svećeničke stvari, knjige i komplet namještaj. Zidovi su potpuno ogoljeni i devastirani. Župa je ostala i bez crkvenih knjiga: matica krštenih, vjenčanih i umrlih, župnoga arhiva i svih knjiga koje su u župnoj kancelariji skupljane i pisane skoro 150 godina; odnesene su i do danas nisu vraćene. Očit je pokušaj brisanja svega katoličkog i hrvatskog.

Postoji i filijalna crkva u Gornjem Hasiću. Ona je posvećena Sv. Anti i čudom je ostala skoro netaknuta u posljednjem ratu. Župa je prije rata imala i drugu filijalnu crkvu u Novom Selu. To je ujedno bila i grobljanska crkva. U ratu je minirana i skoro do temelja srušena.

Na teritoriju ove vjerničke zajednice postoje groblja: Gornji Hasić, Novo Selo, Tišina i Bosanski Šamac, a sva su u ratu bila devastirana.

Župa ima 20-ak duhovnih zvanja, deset časnih sestara te 10-ak svećenika u franjevačkom i drugim redovima kao i nekoliko dijecezanskih. U župi su prije rata služile časne sestre franjevke Hrvatsko-bosanske provincije Krista Kralja.

Svakoga četvrtka prije mise se moli krunica za mir, pomirenje i dobročinitelje.

Selo ima svoje ustaljene blagoslove na kojima se okupi dosta svijeta.

Teške životne priče

Nakon povijesne lekcije zanimalo nas je kako danas izgledaju međunacionalni odnosi. Sugovornici su nam kazali kako postoji i Srpska Tišina te da su uvijek postojale dvije Tišine. Prema njihovim riječima danas, nakon toliko vremena, nacionalnih tenzija više nema. Može se reći da i Srbima trebaju Hrvati, ako ništa onda pred izbore da se popune nacionalne kvote, a valja i dijasporska para koja puni općinski proračun.

Kako nam je rekao naš sugovornik i prakaratur Marko Tufeković, Hrvati mogu oprostiti, ali neće nikad zaboraviti što se događalo: od ubojstava i protjerivanja do logora, kroz koji je prošlo nekoliko stotina ljudi iz ovoga kraja zajedno s tadašnjim župnikom fra Jozom Puškarićem, i teškog izbjeglištva.

„Prakaratur sam već godinu dana. Prije rata sam radio kao profesionalni vozač u inozemstvu. Ovdje nas je bilo, kako smo već rekli, više od 5 000 Hrvata, a sada nas nema ni 600. Mladi su se vani snašli, a ovdje stari svijet umire. Dobra je stvar što se pojedini vraćaju u mirovini, ili kao ja što sam se ranije vratio. To su osobne stvari svake obitelji i pojedinca. Život župljana je težak budući da je riječ o starijim ljudima koji ne mogu puno raditi niti se snaći. Sami se bore sa sobom kako bi preživjeli“, rekao nam je prakaratur Marko.

U razgovor se uključila i njegova supruga Luca koja je napomenula kako cijeli život živi u Gornjem Hasiću. Za vrijeme rata su bili istjerani iz svoje kuće, ali čim se stvorila prilika za povratak vratila se sa svojim suprugom. Naglasila je kako je svagdje bila izbjeglica ili „dopetenec“ (došljak).

S njom smo progovorili i o mjesnim običajima iz prošlosti.

„Imali smo kola, pjesme i folklorne skupine. Sve smo to imali, a sada nemamo ništa. Prije je skoro svako večer po jedna kuća dočekivala prelo. Momci, cure i žene su sjedili pa se znalo naraditi ručnih radova. Vezlo se plelo i tkalo, a sad toga više nema. Moj muž i ja smo bili jako slabog imovinskog stanja kad smo započeli svoj zajednički život potkraj šezdesetih. Bili smo jako siromašni, ali je u kući bilo uvijek veselja“, ispričala nam je Luca i spomenula tešku obiteljsku tragediju 1985. kada im je dan poslije maturske večeri grom ubio sina na imanju iza kuće. Bračni par Tufeković ima još dvoje djece koja žive u Njemačkoj.

Lijepa obnovljena crkva

Nakon razgovora u župnom uredu obišli smo crkvu koja je poslije rata potpuno obnovljena i ukrašena umjetničkim djelima u izvedbi Vladimira Vlatka Blažanovića, slikar rodom iz Donjih Hasića sa zagrebačkom adresom.

„Velike zasluge za obnovu idu prethodnom župniku fra Josi Oršoliću koji je uz donacije i pomoć vjernih župljana obnovio crkvu. Zanimljiv je veliki križ iznad oltara kojeg je uradio domaći akademski kipar Ivo Nedić koji živi u Novom Selu. Što se tiče interijera još bi trebalo postaviti deset velikih lustera jer ponekad se može pomisliti da je crkva mračna zbog vitraja koji su zatvorili prirodno svjetlo. Oltar i ambon su rad domaćeg klesara Ante Lušića iz Grebnica. Sve je obnovljeno do 2010. Mnoge stvari se još mogu uraditi ako se dobiju odgovarajuća sredstva“, rekao nam je župnik i naglasio kako se lijepa crkva koju krase dvije velike ispovjedaonice nalazi u središtu župe.

Na kraju razgovora župnik je izrazio nadu kako će uz pomoć Božju i donacije dobrih ljudi uskoro završiti uređenje interijera crkve.

Nekoć je Hrvatska Tišina bila puna života. Ovdje su bili nogometni i odbojkaški klubovi; održavali su se turniri; bilo je pregršt uspješnih sportaša. To je postojala i najstarija poljoprivredna zadruga, a djeca su punila i tri područne škole.

Nažalost, toga više nema iz dobro poznatih razloga, a pastoral se prilagodio novonastaloj situaciji. Jedno je jasno, Katolička Crkva i njezini svećenici neće nikada napustiti svoj puk.

Susreti povratnika

U posljednjih desetak godina pokrenut je Susret povratnika župe Tišina koji za cilj ima razgovore i pregovore s lokalnim vlastima, ali i s ministarstvima na višim razinama vlasti o pronalaženju načina i mogućnostima obnove i povratka. Susret simbolično počinje u 12:05 sati, a organizira se dvaput godišnje: početkom lipnja i početkom prosinca. Do sada je organizirano 15-ak susreta na kojima su sudjelovali različiti ministri za izbjeglice i raseljena lica, župani, načelnici Šamca i okolnih općina, veleposlanici...

Konkretno je malo toga učinjeno, masovnijeg povratka nije bilo. Srpski politički predstavnici se nikada nisu ispričali za zlo učinjeno hrvatskom narodu u Tišini, deklarativno su za povratak ali konkretno se slabo radi.

Kuća mira i Đinđić

Stara župna kuća u Hrvatskoj Tišini, tik iza crkve, pretvorena je u Kuću mira, objekt koji je sjedište ureda IMIC Zajedno (Internacionalni multireligijski interkulturalni centar) za Bosansku posavinu. Ured okuplja povratnike. U knjižnici mnogi traže duhovno štivo, a moći će dobiti i zdravstvenu pomoć jer je u planu otvorenje zdravstvene ambulante pod istim krovom Kuće mira u trokatnom zdanju s 256 metara četvornih korisnog prostora.

Nažalost Kuća mira je u medijima u BiH, Srbiji i šire došla na loš glas kada je odbijeno da se izgradi spomenik ubijenom srbijanskom predsjedniku Zoranu Đinđiću. Protjeranom hrvatskom narodu župe Tišina i općine Bos. Šamac pokušalo se nametnuti ono što s njima, njihovom kulturom, prošlošću, sadašnjošću, nema apsolutno nikakve veze: bista Đinđiću, srbijanskom političaru rodom iz Kruškova Polja. Kakvu vezu ima pokojni političar Đinđić s Hrvatima u općini Bos. Šamac? Jedina poveznica Đinđića s Hasićem i okolnim mjestima je njegovo rođenje u susjedstvu u Kruškovom Polju odakle su i dolazili naoružani napadači 1992.

Bl. Giuseppe Antonio Tovini, laik

16. siječnja

Giuseppe Antonio Tovini rođen je 1841. kao prvo od sedmero djece u obitelji Mosè Tovinija i Rose Malaguzzi. Srednju školu završio je u Bergamu 1858. te je kasnije upisao fakultet na Sveučilištu u Paviji gdje je diplomirao 1865. Porom se preselio u Bresciju kako bi postao odvjetnik te stekao potrebne stručne ispite.

Od 1871. do 1874. obavljao je zahtjevnu službu gradonačelnika Cividate Camunoa, njegova rodnog mjesta. U svom mandatu donosio je važne odluke te promovirao osnivanje banaka, željezničkih linija te općenito moderne infrastrukture.

Početkom 1875. oženio je Emiliju Corbolani s kojom je dobio desetero djece. Jedan sin mu je postao isusovac, a dvije kćerke časne sestre.

Tovini je bio članom franjevačkih laika te je sudjelovao u osnivanju katoličkih novina koje su krenule izlaziti 1878. U međuvremenu, 1882. osnovao je vrtić Sv. Josipa te nekoliko katoličkih institucija prigodnih vremenu u kojem je živio.

Osnovao je nekoliko banaka: Banca di Valle Camonica (1872.); Banca San Paolo di Brescia (1888.) i Banco Ambrosiano in Milan (1896.).

Umro je 1897. s reputacijom svete osobe. Zanimljivo je spomenuti kako je i njegov nećak Mose Tovini proglašen blaženim.

Proces za njegovo proglašenje svetim pokretan je nekoliko puta. Tek je za vrijeme Sv. Ivana Pavla II. proglašen slugom Božjim i napokon blaženim 1998.

Iako je bio odvjetnik i bankar, dvije djelatnosti koje danas ne krasi prevelika moralnost i savjesno djelovanje, proglašen je blaženim jer je njegov poslovni i obiteljski život bio snažno prožet katoličkim duhom do te mjere da je za života bio smatran svetom osobom. Sudjelovao je u pastoralnom životu mjesne župe s velikom revnošću, isto tako osnivao je katoličke institucije i novine. Može se reći kako je bio primjer zauzetog katoličkog laika s kraja 19. st. u Italiji.

Što o progonu kršćana kažu muslimani?

U knjizi Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama akademika prof. dr. Esada Durakovića jedno cijelo poglavlje pod nazivom Progon kršćana antiislamska je akcija posvećeno je zapravo patnji kršćana u većinim muslimanskim zemljama koje se nalaze u različitim oblicima sukoba. Ovdje donosimo najvažnije misli iz ove knjige...

U navedenom poglavlju autor potvrđuje kako su u sveopćem ratu muslimana na Bliskom istoku žrtve i kršćani, ali i pripadnici drugih, relativno nepoznatih, religijskih zajednica. Napominjući kako ta negativna pojava nema nikakvo utemeljenje u islamu, dr. Duraković naglašava kako je Bliski istok kolijevka kršćanstva te da su kršćani na Bliskom istoku živjeli s muslimanima 1 500 godina.

Najteže je nasilje u vjeri

Uspoređujući današnji „kalifat“ s nekadašnjim kalifatima koji su sačuvali kršćanske zajednice na svome teritoriju, autor navodi kako je "Islamska država" falsifikat i islama i povijesti islama.

"Prije svega, 'kreatori' ovog kalifata vode totalni rat protiv svih 'drukčijih' muslimana, a istovremeno vode bespoštedan rat protiv drugih vjerskih zajednica, uz naglašene, proklamirane namjere da prošire kalifat čak na druge kontinente. Pri tome pokazuju neviđenu surovost: pojedinačnim ili masovnim javnim smaknućima i muslimana i nemuslimana", piše autor koji ističe ono što smo više puta ponavljali u Katoličkom tjedniku, a to je da su kršćani u Iraku danas gotovo istrijebljeni te da se sistematično progone i u drugim dijelovima Bliskog istoka, iako su u tom dijelu svijeta nazočni 2 000 godina.

Napominjući kako je nasilje uvijek, iako to ne izgleda tako onomu tko ga čini, pomračenje uma i vjere, prepuštanje „emocionalnom paganstvu“, autor podcrtava kako je najteža vrsta nasilja, zapravo nasilje u vjeri.

Kršćani na Bliskom istoku su nevini

Razmišljajući o motivima današnjih progona kršćana, a ne opravdavajući ih, autor prije svega navodi vojne intervencije zapadnih zemalja u pretežno muslimanskim podnebljima (razaranje Iraka, Libije, i Afganistana) i rastuću islamofobiju na Zapadu koja je proistekla iz pada komunizma kada je trebalo naći novog ideološkog "neprijatelja". Prof. Duraković napominje kako je revanšizam muslimana prema kršćanima na Bliskom istoku pogrešno motiviran i usmjeren.

"Kršćani u muslimanskom svijetu zaista ne snose odgovornost za to barbarsko razaranje muslimanskih zemalja koje čine kršćanske vojne koalicije. Stoga oni ne bi smjeli biti žrtvama muslimanske odmazde, utoliko prije što su u manjini. Takvim odnosom prema kršćanima pruža se 'argumentacija' za jačanje islamofobije na Zapadu upravo onim krugovima koji su u potrazi za takvom argumentacijom, a i sami je proizvode, ili na nju podstiču u velikoj mjeri, a onda na Istoku uzvratno jača reakcija prema kršćanima. Kao da tome nema kraja", stoji, između ostaloga, u navedenom poglavlju knjige koja se bavi unutarmuslimanskim sukobima, ali se jednim svojim poglavljem dotiče i stradanja nemuslimana.

Poslije križeva smetat će i kršćani?

Maleni križ visine 30-ak centimetara koji se nalazio u bolnici Presvetog Sakramenta u Quebecu bio je prevelik za pripadnike "religije sekularizma". Nakon pritužbe jednog pacijenta uprava bolnice sredinom veljače odlučila je ukloniti križ, a svoju odluku opravdala je smjernicama Povjerenstva za ljudska prava, prema kojima izlaganje vjerskih simbola u određenim institucijama može predstavljati kršenje ljudskih prava.

Pacijentu je očito smetao križ, ali ne i liječenje u bolnici koja nosi ime Presvetog Sakramenta i koju su 1927. osnovale kvebečke Sestre Milosrđa.

Ipak, nije sve tako crno. Nakon što se proširila vijest o uklanjanju križa 12 000 građana je potpisalo peticiju za njegovo vraćanje dok je čak 600 ljudi svoje negodovanje izrazilo telefonskim putem.

Reagirala je i Kvebečka nadbiskupija izrazivši razočaranje odlukom bolnice. Kard. Lacroix uklanjanje križa nazvao je pravim primjerom „doktrinarnog sekularizma“, te upitao što će biti sljedeći korak.

Nakon brojnih pritužbi i oštrih reakcija, reagiralo je i Ministarstvo zdravstva čiji je glasnogovornik kazao kako ministar nije zahtijevao vraćanje križa, već je upravu bolnice obavijestio kako ne postoji zakonsko utemeljenje za njegovo uklanjanje.

Na kraju, bolnica je vratila križ zbog „poštovanja prema povijesti bolnice, njezinoj vjerskoj baštini te iznad svega poštovanju i zahvalnosti prema redovnicama“.

Kvebečki kardinal je postavio dobro pitanje na koje nitko u ovom trenutku nema odgovor: "Pitamo se što je sljedeće?"

Vandalizam i netrpeljivost prema Crkvi

„Došlo je do oživljavanja straha, ljutnje i nesigurnosti“, potvrdio je u svojoj poruci agenciji Fides kard. Laurent Monsengwo Pasinya, nadbiskup Kinshase, glavnoga grada Demokratske Republike Kongo.

„S ogorčenjem smo saznali za požar, 18. veljače 2017, koji je zahvatio dio bogoslovije u Maloleu, a podmetnuli su ga necivilizirani ljudi“, rekao je kardinal u izjavi za medije te napomenuo kako je ista skupina kasnije širila strah kod obližnjih sestara karmelićanki u Kanangi. Prisjetio se i nedavnih prosvjeda početkom veljače pred nadbiskupskih dvorom u Kinshasi kada su skupine mladih ljudi „stvorile atmosferu panike“.

Nakon tih incidenata 20-ak pakosnih mladića oskvrnulo je župu San Domenico Limete: srušili su svetohranište, opljačkali oltar, polomili klupe te su pokušali zapaliti crkvu. Ni zajednica otaca oblata nije bila pošteđena.

Kard. Monsengwo sve to povezuje s pokušajem Kongoanske biskupske konferencije da posreduje u provođenju dogovora koji su vladajući i oporba postigli 31. prosinca prošle godine te da pronađe premijera koji će u skladu s dogovorom voditi vladu nacionalnog jedinstva.

„Kongoanska biskupska konferencija ima samo posredničku ulogu“, podsjetio je kardinal. „Političari moraju ponizno priznati da njihove političke ambicije i neslaganja vode u zastoj i institucionalnu blokadu. Zbog toga će odgovarati pred poviješću“, kazao je nadbiskup Kinshase.