Župa Domanovići: jaka vjera, kamen, pjenušac i vino

Otprilike 7 km od Čapljine prema istoku, na putu za Stolac, svoje mjesto pod vrelim hercegovačkim suncem našla je vjernička zajednica u Domanovićima. Iako se župa nalazi u blizini plodne neretvanske doline, krajolikom ipak prevladavaju poslovični hercegovački krš te gotovo nepregledni vinogradi koji se protežu na sve strane. Dok ljeto na izmaku sredinom rujna i dalje pokazuje svoju snagu nemilosrdno pržeći, Domanovićani se ne predaju. Kao da su svi izvan kuća na poslovima pa je sve vrlo živahno i za vrijeme velikih vrućina...

 

Prije svakog reportažnog puta redakcija Tjednika se uvijek pripremi iščitavajući zanimljivosti i podatke o određenom podneblju. Prva stvar koju smo uočili o Domanovićima je činjenica da se na internetu ne mogu naći gotovo nikakvi podatci o župi, osim onih nekoliko osnovnih, i to na web-stranicama susjednih župa. Ista je situacija i s čitavim mjestom. Izgleda kako tamošnji žitelji nisu zainteresirani za svoju prezentaciju na internetu mimo web-stranice Općine Čapljina. Jedine zanimljivosti koje smo mogli saznati o Domanovićima nalaze se u postrojenjima Vina Zadro, tj. njihovoj web-prezentaciji i vezani su upravo za vina. 

Domanovići se mogu pohvaliti najvećom bačvom vina u cijeloj BiH, pa sve do Zagreba i Iloka, te domaćim pjenušcem Domano. To se mora vidjeti i kao zanimljivost, ali i kao dobar pogon koji zapošljava više desetaka radnika što je danas osnova za život.

Tehnički problemi

Nakon kraćeg puta iz pravca Stoca došli smo u župu Domanovići. Tamošnja moderna crkva kao da izvire iz vinograda kojima je gotovo okružena. Vrata župne kuće bila su širom otvorena, a unutra su nas dočekali župnik don Gordan Božić i mladić Marko Martinović. Prema župnikovim riječima, Marko je jedan od ponajboljih njegovih suradnika. Završio je srednju školu i predao papire za bogosloviju...

„Sluša li župnik“, gotovo odmah smo pitali kada je don Gordan napustio prostoriju. „Župnik sluša, ali mi ne“, odgovorio nam je u šali Marko koji se nada kako će upisati bogosloviju.

Prije nego smo započeli razgovor sa župnikom, Marko je otišao svojim poslom, možda se malo i uplašio kamera. Don Gordan nam je potom pomogao da popravimo stativ za kameru bez koga važni dio reportaže iz Domanovića ne bi mogao biti realiziran, a to je videoprilog te najava za Facebook stranicu Katoličkog tjednika.

U ratu je crkva gorjela

Nakon što smo riješili male tehničke probleme, razgovor je mogao krenuti svojim tijekom. „Župa pripada Stolačkom dekanatu, Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, a posvećena je sv. Josipu Radniku. Utemeljena je 1969., i to od dijelova triju susjednih župa: Blagaja, Prenja i Klepaca. Gradnja crkve započela je 1975. jer se u ondašnjoj državi nije odmah mogla dobiti dozvola“, rekao nam je na početku don Gordan.

Tri godine poslije biskup Petar Čule blagoslovio je crkvu, pa se može reći kako tamošnji puk voli svoju župu. Tomu u prilog ide i činjenica da je zemlju za gradnju darovala obitelj Mate Buntića koji je nažalost preminuo nekoliko dana prije našeg dolaska u Domanoviće.

Važno je napomenuti kako su 1992. zapaljene i župna kuća i crkva, a narod je izbjegao. Sva sreća, oslobađanje hrvatskih krajeva uslijedilo je nakon nekoliko mjeseci pa Domanovićani nisu dugo bili izbjeglice.

Šuškovo Naselje

Razgovarajući o broju župljana, zaključili smo kako su Domanovići zanimljivi i gledajući u statističke podatke. Prije posljednjeg rata 1991. župa je imala 908 stanovnika, a danas 3 000 u 870 kućanstava. Za vrijeme osnivanja župe bilo je oko 400 stanovnika pa se može reći da se broj vjernika višestruko povećao za relativno kratko vrijeme koje je obilježio progon,  paljevina crkve te blago iseljavanje.

„Može se reći kako su dvije trećine župe doseljenici, zapravo hrvatski prognanici iz ostalih dijelova BiH. Imamo staru jezgru naselja: Bivolje Brdo, Domanovići, Krč, Hotanj, Modrič, Počitelj-Brdo i Ševaš Polje. Potom je izgrađeno Šuškovo Naselje u kojem su smješteni prognani“, rekao nam je don Gordan te naglasio dobru suradnju s mladim laicima koji pomažu u župi. Inače, prognani se dijelom nalaze i u selu Modrič i dobro su se uklopili. Možda malo klima smeta, ali u posljednje vrijeme i u Bosni je veoma vruće ljeti.

Šuškovo Naselje se dva desetljeća po sarajevskim, pretežno lijevim i liberalnim, medijima predstavlja kao negativni primjer raseljavanja Hrvata prouzrokovan pogrešnom politikom „njihovih političara“. Stvar je sasvim jasna: Nitko ne bi napuštao svoj obiteljski dom, svoje mjesto ili grad da na to nije bio primoran. Ti ljudi su se snašli, imaju svoje domove, privrjeđuju i čine jednako vrijedan dio župe kao i domicilni vjernici.

„Muška“ i „ženska“ vjenčanja

Zanimale su nas statistike jer se iz njih dosta toga može iščitati. U maticama krštenih za proteklu  godinu stoji podatak kako je 30 djece dobilo sakrament krštenja, dok je umrlih 31. Župnik naglašava kako se može reći „da smo tu negdje“.

„Krizmanika je bilo 49, a vjenčanja 25. Kako narod ovdje voli reći, postoje muška i ženska vjenčanja i u tom segmentu župa je 'na nuli' budući da se približno isti broj vjernika odseli i doseli nakon vjenčanja. Mlade odu u druge župe gdje su im supruzi, dok muževi u Domanoviće dovedu mlade iz drugih župa“, rekao nam je don Gordan i napomenuo kako postoji nekoliko parova koji su nakon vjenčanja otišli u zapadnu Europu. Također postoji i problem kompletnog iseljavanja čitavih obitelji.

„Tendencija je iseljavanja, u ovom trenutku dok pričamo, već neki traže prostor za odlazak“, naglasio je župnik i dodao kako situacija nije još uvijek alarmantna jer ima oko 350 djece u osnovnoj školi. Ta je brojka zaista velika jer postoje župe čiji je sveukupni zbroj vjernika i manji. Većina studenata kojih ima 60-ak planira ostanak u gradovima gdje su završili studije. Na svu sreću mnogi fakultete završavaju u Mostaru pa se može reći da su blizu i da će se neki i vratiti.

U župi postoje i 93 obitelji koje imaju samo jednog člana, većinom starijih, ali ima i mlađih koji nisu oženjeni te oko 100 obitelji s dva člana. Svijetla strana župe je činjenica da je prosjek djece po obitelji 3,4, dok je najbrojnija obitelj ona s 11 djece.

Na teritoriju župe ima oko 250 muslimanskih obitelji koje imaju svoju džamiju. Problema nema među Hrvatima i Bošnjacima, međutim župnik se još nije upoznao s mjesnim imamom.

Vjerski život

Župa ima, uvjetno rečeno, dvije filijalne crkve. U Šuškovu Naselju izgrađen je pastoralni centar u kojem se slavi misa svake nedjelje, a na prostoru Hotanja, što će obuhvaćati i Modrič te Počitelj-Brdo, započeta je gradnja dosta velike crkve (30x25 m.). Tome dijelu župe gravitira 350 obitelji i baš čine jednu lijepu cjelinu te je odluka o gradnji crkve u skladu s pastoralnim potrebama tog kraja.

„Osim kateheze imamo rad s pjevačkim zborovima, mješovitim zborovima i klapu čiji članovi redovito dolaze na probe i pjevaju na misama. Iz toga imamo ministrantski zbor s oko 40 dječaka i djevojčica. Postoji i sekcija za mandoline i gitare koju vodi jedan laik. Iznimno su aktivni te se njihov rad koristi u crkvi. Osim toga imamo i HKUD Sv. Josip Radnik. Sudjeluju na brojnim domaćim i inozemnim smotrama, a postoje 10 godina“, rekao nam je don Gordan i napomenuo da osim tradicionalnih svibanjskih, listopadskih pobožnosti, križnog puta, krunica i zornica posebnost kraja je klanjanje pred Presvetim svakog četvrtka u svibnju i u listopadu, a ostalim mjesecima svakog prvog četvrtka.

Župnik posebno naglašava rad mladih koji izvrsno isprate svaku akciju, volontiraju za trodnevnicu što je jako velik projekt. Glede karitativnog djelovanja, postoji udruga Sv. Josip koja je osnovana pri župi, ali sada radi samostalno i pomaže i obilazi ljude koji su u potrebi. Negdje oko 50 obitelji treba takvu vrstu pomoći.

Što se tiče duhovnih zvanja, važno je napomenuti kako će dogodine biti jedna mlada misa, jedna djevojka je otišla kao kandidatica u samostan Služavki Malog Isusa, te Marko čiji su papiri za upis „u procesu“. Jedan od poznatijih župljana je don Vjeko Božo Jarak koji je u svećeničkom domu u Varaždinu, inače veliki ljubitelj umjetnosti preko kojega je dosta župa dobilo umjetničke radove.

Na kraju smo se vratili na početak i pričali o projektu pokretanja župne web-stranice što don Gordan planira, a veliku pomoć u tome će mu činiti diplomski rad Zorana Juke koji se tiče povijesti župe. Nažalost, veliki dio podataka je izgorio u ratnom požaru.

Nakon razgledanja skladno uređena interijera crkve ostavili smo župnika njegovim pastoralnim obvezama i vjernicima koji su počeli pristizati, te se zaputili ka vinogradima i tvrtki Vina Zadro gdje smo razgovarali s direktorom prodaje Ivanom Drežnjakom.

In vino veritas

Iako je Ivan Mostarac, većina radnika su „lokalci“. Kompanija pomaže mnogim mještanima i šire otkupljujući njihovo grožđe te zapošljavajući desetke ljudi koji se brinu o svim aspektima vezanim za vinovu lozu kao što su rezidba, branje...

Vinarija osim što proizvodi autohtone sorte poput Žilavke i Blatine, poznata je i kao prva vinarija u BiH koja je proizvela domaći pjenušac nazvan Domano. Tvrtka je osnovana 1996., a izgradila je vinariju na temeljima vinarskog podruma nekadašnjeg holdinga HEPOK simbolizirajući na taj način, ne samo početak obnove devastiranog, nego i vjeru u kvalitetu grožđa i vina ovog podneblja. Od 2004. vinarija ulazi u strateško partnerstvo s tvrtkom MCI d.o.o Široki Brijeg, čime dodatno pojačava svoju prisutnost na tržištu.

Ponosni su vlasnik najveće drvene bačve u BiH, kapaciteta 16 230 litara, koja se nalazi u podrumima. Bačva je napravljena 1998. od hrastova drveta. Dugogodišnju tradiciju proizvodnje kvalitetnih vina vinarije Zadro potvrđuju i brojne domaće i međunarodne pohvale i nagrade.

Lijepo je reportažu završiti nekim pozitivnim primjerom iz života, a uspješna tvrtka je upravo to što hrvatskom narodu treba jer ona omogućava ostanak brojnih obitelji što bi trebao i biti središnji cilj svima: ostati svoji na svome.

Najmodernija oprema za punjenje boca s vinom

Prema web-stranici tvrtke, osim vinograda Vinarija Zadro posjeduje modernu vinariju kapaciteta 15 000 hektolitara, gdje od svih sudova najviše dominira drvo te inox, plastificirani metal i beton. Primarne funkcije vinarije su prerada, obrada i njega vina te finalizacija s punjenjem boca. Vinariju upotpunjuje prostor za prijam i preradu grožđa, prostor za vrenje, njegu i doradu vina te prostor za punjenje vina u boce. Instalirana oprema u vinariji dolazi od eminentnih svjetskih proizvođača, a punjenje se vrši na automatskoj liniji na trenutno najsuvremeniji način ispiranjem boca, zaštitom grla boce neutralnim plinom prije njezina zatvaranja, dolazi se do finalnog proizvoda spremnog zadovoljiti najzahtjevnije konzumente vina.

Autocestom kroz naselje

Šuškovo Naselje izgrađeno je i naseljeno nakon što je potpisan Daytonski sporazum. U naselju je 2012. bilo 220 kuća i više od 1 000 stanovnika uglavnom prognanih Hrvata iz Srednje Bosne i Konjica. Važno je napomenuti kako njegovi mještani ponovno nisu imali mira nakon što su se spasili ratnih strahota i života u strahu. Postojanje ovog naselja bilo je ugroženo prijedlogom Ministarstva prometa Federacije BiH od 2012. jer je trasiralo područje autoceste na koridoru Vc proizvoljno, a da nije uopće stručno analiziralo niti uvažilo stvarno stanje na terenu. Također je problem ležao u tome što se predložilo da bi koridor obuhvatio 2 km umjesto dosadašnjih 500 m, odnosno kako u tom prostoru ne bi smjelo biti naselja. Povrh toga, područje koridora bilo bi izvan domašaja općinske vlasti, pod izravnom nadležnošću Federacije BiH.

Iran - sva kršćanska aktivnost na perzijskom jeziku ilegalna i zakonom kažnjiva

Iran – službeno Islamska Republika Iran – prostrana je država smještena u jugozapadnoj Aziji koja obuhvaća površinu od 1 648 195 km². Na zapadu graniči s Irakom i Turskom, na sjeveru s Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom, a na istoku s Pakistanom i Afganistanom. U Iranu živi malobrojna kršćanska zajednica koja je zbog specifičnih zakona veoma ugrožena, dok je gotovo svaka kršćanska aktivnost na perzijskom jeziku - prevođenje Biblije, propovijedanje, izdavanje knjiga - ilegalna i podložna sankcijama...

 

Položaj Irana je od iznimne geostrateške važnosti zbog pozicije unutar Euroazije i zapadne Azije, kao i zbog Hormuškog tjesnaca. Iran je dom nekih od najstarijih civilizacija na svijetu kao što su Proto-Elamitsko i Elamitsko Kraljevstvo nastalo u razdoblju između 3200. i 2800. prije Krista. Unatoč postojanju starih civilizacija, danas se u Iranu necivilizirano postupa s kršćanima i onima koji to žele postati...

Na papiru sve je bajno, u realnosti zatvor

Kao što to obično biva u svim zemljama koje ne poštuju demokratske tekovine, „na papiru“ sve izgleda bajkovito i lijepo, međutim u stvarnosti je sasvim suprotno. Ustav Islamske Republike Irana osim šija islama priznaje i ostale monoteističke religije kao što su kršćanstvo i judaizam. Tako su sljedbenici monoteizma slobodni prakticirati vjerske obrede i ceremonije u svojim vjerskim objektima...

Važno je napomenuti kako se to odnosi samo na Asirce i Armence, dok se Iranci (Perzijanci) po definiciji smatraju muslimanima i svaka kršćanska aktivnost među njima na perzijskom jeziku smatra se apostazijom od islama te sa sobom nosi teške posljedice: fizičko i psihičko maltretiranje te minimalno odlazak u zatvor u kojemu ostali pritvorenici jedva čekaju takve ljude. Izricanje smrtnih kazni također nije neuobičajeno.

Nije sve tako crno...

Za one kršćane koji su imali sreću biti rođeni kao potomci Asiraca ili Armenaca postoji veliki broj crkava u kojima se mogu moliti, što ukazuje na miran i zajednički suživot sa šija muslimanima. Kršćani imaju oko 600 crkava, a židovi više od 30 sinagoga diljem Irana. Armenci kao i ostale manjine imaju svoje škole, časopise na armenskom jeziku te stalne zastupnike u državnom Parlamentu.

Dok tzv. Islamska država, san svih islamskih fanatika, ruši tisućgodišnje crkve po Iraku i Siriji ubijajući i protjerujući tisuće kršćana, vjerski objekti u Iranu su relativno sigurni. Samostani sv. Stjepana i sv. Tadeja stari su više od tisuću godina i nalaze se pod zaštitom UNESCO-a, dok se crkva sv. Marije smatra drugom najstarijom na svijetu, poslije one u Betlehemu. Asirci su okupljeni u udruženjima koja se brinu o članovima njihove zajednice, crkvama gdje se održavaju mise i drugim javnim centrima.

Je li polovična sloboda prihvatljiva?

Ako se zažmiri na jedno oko, što zapadnjački mediji često rade, može se reći da kršćanima u Iranu nije toliko loše, pogotovo kada se usporedi situacija s ostalim zemljama gdje su progonjeni. Međutim, glede sloboda, a pogotovo onih vjerskih, ne smije biti polovičnih rješenja. Sloboda za kršćane ili postoji, ili je nema. Prema tim mjerilima i zbog zakonskih osnova za progon, Iran se, prema istraživanjima, nalazi na sedmoj poziciji, od 50 promatranih zemalja, kada govorimo o progonima kršćana. Na svu sreću, skoro 30-godišnji mir u Iranu te naznake popuštanja sankcija i pokrenuti pregovori u vezi s nuklearnom energijom nude nadu da će Iran krenuti ka potpunoj demokratizaciji, što će uključivati slobodnije djelovanje kršćana i njihovih udruga. Sudeći prema svemu, to će biti dugotrajan proces budući da je samo 2014. godine 75 kršćana završilo u zatvoru zbog svoje religije.

Uhićivanje kršćana i paljenje Biblija

Problem s Iranom je taj što se teror nad kršćanima provodi „po slovu zakona“. U novije vrijeme sve je eskaliralo početkom 2011. kada je uslijedio val uhićenja krš­ćana, uglavnom obraćenika s islama, koji su se potajno sastajali na molitvama u „kućnim crk­vama“, ali i onih koji se sumnjiče da su im pomagali. Protestantski pastor Youcef Nadarkhani, koji je kao mladić s islama prešao na krš­ćanstvo i djelovao u „mreži kućnih crkava“, osuđen je na smrt vješanjem zbog otpadništva. Ipak, njemačka diplomacija je izborila njegovo puštanje na slobodu. On je poslije više puta uhićivan po istoj osnovi obično pred Božić, ali je ubrzo i puštan. U siječnju 2011. iranske vlasti su zaplijenile i spalile oko 300 Biblija. Tada gotovo nitko u svijetu nije prosvjedovao, a kada je jedan ekscentrik željan pozornosti u SAD-u zapalio primjerak Kurana, onda su krenule svjetske osude i masovni prosvjedi što je rezultiralo mnogim mrtvim ljudima... Politika dvostrukih aršina!

  Statistički podatci

Populacija: 76 923 782 stanovnika, kršćana: 450 000
Glavni grad: Teheran (13 milijuna)
Ukupna površina: 1 648 195 km²
Valuta: Iranski rial (IRR)
Religija: Šija islam
Jezik: Perzijski

Teheran je glavni i najveći iranski grad te političko, kulturno, trgovačko i industrijsko središte zemlje. Vrijedi izdvojiti i velike gradove kao što su: Isfahan, Mašhad, Tabriz, Rašt, Hamadan, Abadan, Kom... Zemlja je podijeljena na 31 provinciju. Zauzimajući površinu od 1 648 195 km², Iran je druga najveća država Bliskog istoka i 18. država po površini na svijetu, dok je sa 77 milijuna stanovnika 17. najmnogoljudnija država svijeta.

Politički problemi teokracije

Stvaranjem Islamske Republike 1979. nastao je i jedinstven sustav vlasti u svijetu. Iran je jedina službeno šijitska država u muslimanskom svijetu i kao takva predstavlja „opasnost“ za ostale muslimanske zemlje koje su pretežno sunitske. Iran je i velika prijetnja za Izrael zbog pokušaja stvaranja atomske bombe te teške retorike između tih dviju zemalja, koja često završi prijetnjama o uništenju. Ratni sukobi u Siriji i Iraku čije vlade podržava Iran konstantna su prijetnja za čitavu regiju jer pobunjenike podržavaju saveznici SAD-a: S. Arabija i Katar. Iran je praktički i jedina teokracija u svijetu. Smatrajući da vlast dolazi od Boga, politička vlast osim u izabranim predstavnicima naroda leži i u rukama svećenstva. Ovaj oblik teokracije počiva na načelu velayat-e faqih kojeg je 1960-ih teoretizirao ajatolah Ruholah Homeini, prvi vođa revolucije.

Provincijalat Franjevačke provincije Uzvišenja sv. Križa Bosne Srebrene

Vjerojatno ne postoji nitko u Crkvi u Hrvata da nije čuo za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Duga i slavna povijest, višestoljetni pastoralni rad u najtežim uvjetima, brojni samostani, njegovanje kulture i pisanje riječi, samo su neki od pojmova koji se dovode u vezu s Bosnom Srebrenom. Povodom naslovnika provincije Uzvišenja sv. Križa koji se obilježava 14. rujna zanimalo nas je gdje se nalazi i kako funkcionira Provincijalat tj. Uprava te ove franjevačke provincije čije se djelovanje proteže kroz sedam stoljeća i, danas, u više od 80 župa i samostana diljem Bosne, ali i šire...

 

 

Kako bismo govorili i pisali o sadašnjosti neke institucije gotovo uvijek je potrebito konzultirati i prošlost. U slučaju franjevačkog Provincijalata Bosne Srebrene riječ je o zaista dugoj povijesti čiji se pisani tragovi ponekad gube u vremenskim epohama koje su nagrizale dugogodišnje okupacije, različiti režimi, iseljenja, požari, otimačine i uništavanja... No krenimo redom.

Kako je sve počelo?

Utemeljitelj Reda manje braće bio je sv. Franjo Bernardone (1182. – 1226.) iz Assisija u Italiji po kojemu je red nazvan franjevcima. Cilj mu je bio u nasljedovati siromašnog Krista te je takav način života privukao brojne sljedbenike. Stoga je pokret prerastao u red kojeg je prvo usmeno 1209. potvrdio papa Inocent III., a 1223. dokumentom i Honorije III. Osim propovijedanja i brige o ljudima s ruba društva, djelovali su u misijama, bolnicama, u odgoju i obrazovanju. Tijekom vremena, s obzirom na različite naglaske glede tumačenja djelovanja i riječi sv. Franje, podijelili su se u nekoliko skupina: manja braća, konventualci, kapucini i trećoredci. Franjevci u BiH uglavnom pripadaju najbrojnijoj skupini unutar velike franjevačke obitelji: Redu manje braće.

Od Srebrenice do Sarajeva...

Samo 70 godina poslije dekreta kojim Papa priznaje djelovanje novog crkvenog reda na prostoru današnje BiH (1291.) pojavljuju se fratri koji preuzimaju pastoralnu skrb prvo nad vlastelom i bogatijim obrtnicima, a kasnije i u širim narodnim slojevima.

Mnogi su već i zaboravili da je prvo sjedište bilo u gornjem toku rijeke Drine, točnije rečeno u Srebrenici – odatle i Bosna Srebrena. Nažalost, u tom gradu koji je posljednjih 20-ak godina postao sinonim za strašne zločine, broj katolika sveden je stvarno na ostatke ostataka, a samo jedna kapelica podsjeća na nekadašnju slavnu prošlost.

Od Srebrenice, gdje je bilo prvo sjedište i prva Uprava ove redovničke zajednice, pa sve do Budima i Pešte, praktično na cijelom području današnjega Balkana djelovali su sinovi sv. Franje kroz sva vremena vrlo burne povijesti, stradanja, progona... Dijelili su sudbinu svoga puka.

Najprije kao vikarija, Bosna Srebrena je postojala i prije osmanlijskih osvajanja, preživjela pad Bosne 1463., te 1517. uzdignuta na rang provincije (redodržave). Svo vrijeme fratri su dijelili dobro i zlo sa ovdašnjim pukom.

Danas, u demokraciji, koja također nosi brojne nedaće, franjevci su nazočni i djeluju na prostoru BiH. U ovom kratkom pregledu povijesti Bosne Srebrene može se reći kako su fratri u Bosni skoro pa „od Kulina bana do naših dana“.

Zanimljivo je naglasiti da se sjedište Uprave selilo kako su prilike nalagale te se konačno 1886. nastanilo u Sarajevu, na često neprikladnim lokacijama za tako važnu instituciju.

Konačno, 2008., čim su stvoreni uvjeti za preseljenje iz obične kuće na Koševu fratri su to i učinili te je zdanje u sarajevskom naselju Kovačići postalo dom i Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Inače, 1930-ih kada se razmišljalo o gradnji franjevačkog kompleksa na Kovačićima između tri ponuđena prijedloga prihvaćen je arhitektonski plan Franje Lavrenčića. Pomalo neobično s obzirom da je u konkurenciji bio i tada poznati i nadaleko priznati slovenski arhitekta Jože Plečnik. Gradnja je na nekadašnjem igralištu nogometnog klupa SAŠK započela 12. travnja 1940. Radovi su izvanredno napredovali te je generalni vizitator fra Karlo Nola uz tadašnjeg provincijala fra Anđela Kaića 27. kolovoza 1942. obavio posvetu novoga samostana u kojem je ubuduće trebala biti smještena Franjevačka bogoslovija.

Što se sve danas nalazi na Kovačićima?

Mnogi će reći kako je u novinarskom smislu najbolje „upasti“ nenajavljen u određenu instituciji te će se tada vidjeti kakva je stvarna situacija. Najavljeni posjeti uvijek kod domaćina iziskuju pripreme, pa možda i uljepšavanje stvarnoga stanja. Upravo smo tako neplanski i nenajavljeno ušli u Provincijalat kako bismo fotografirali osoblje i prostorije te eventualno „ulovili“ nekog od fratara za razgovor. Znajući kako je vrijeme godišnjih odmora očekivali smo da će nas kroz zdanje gdje se nalazi Provincijalat provesti možda netko od uposlenih laika, međutim vrata je otvorio sam provincijal fra Lovro Gavran.

Dok je tajnik na putu, definitori na svojim pastoralnim dužnostima ili odmorima vrata može otvoriti i provincijal. Što da ne? Šefovi nikad ne odmaraju!

Fra Lovro nas je proveo kroz sve prostorije koje se dovode u vezu s Provincijalatom. Iako je zdanje u sarajevskom naselju Kovačići ogromno, Provincijalat zauzima tek nekoliko prostorija: urede provincijala i tajnika, sobu za sastanke, blagovaonicu, kapelicu, crkvu sv. Nikole Tavelića i multimedijalnu dvoranu.

Hodnici i prostorije ukrašeni su velikim brojem umjetničkih djela, pretežito suvremene likovne umjetnosti. S ukusom uređeni izuzetno je važno napomenuti.

U kompleksu koji još nije dovršen osim Provincijalata nalazi se i Povijesni institut, Arhiv provincije, pučka kuhinja Kruha sv. Ante, Franjevački medijski centar Svjetlo riječi, Humanitarna udruga Sprofondo-Bezdan, Humanitarna organizacija Catholic Relief Services (CRS), Interreligijska služba Oči u oči, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene...

Budući je Franjevačka teologija smještena u Nedžarićima gdje žive i profesori, na Kovačićima je otvoren Franjevački međunarodni studentski dom za 110 studenata iz BiH, Hrvatske i Srbije...

Tko čini Upravu Bosne Srebrene?

Razgledajući lijepo i skladno uređene hodnike i prostorije, fra Lovro nam je rekao kako personalna rješenja Provincijalata „nisu bitna“ te da se više usredotočimo na značenje same provincije. „Ako je provincija država, provincijalat je vlada ili predsjedništvo i kao takav nije bitan u odnosu na čitavu provinciju i župe i samostane“, rekao nam je fra Lovro i napomenuo kako se imena članova Provincijalata mijenjaju, ali provincija sa župama ostaje i živi dalje.

Danas Upravu provincije sačinjavaju: provincijal, zamjenik provincijala i četiri definitora. Sadašnji provincijal je fra Lovro (od 2009.), zamjenik provincijala ili vikar provincije je fra Marijan Karaula, a četiri definitora su: fra Ivo Orlovac, fra Jozo Marinčić, fra Joso Oršolić i fra Janko Ćuro. Tajnik je fra Davor Dominović.

Koji su zadatci Uprave?

U razgovoru s fra Lovrom i kasnijom korespondencijom putem e-maila s fra Josom Oršolićem saznali smo kako su zadaci Provincijalata višestruki. „Njegovi djelatnici održavaju kontakte sa svim crkvenim i državnim institucijama te upravljaju unutarnjim uređenjem života, rada i pastoralnog djelovanja u čitavoj provinciji. Uprava provincije brine o premještajima, personalnim promjenama po župama i samostanima, kao i za materijalnu i duhovnu pomoć svojih članova i vjernika koji su na povjerenim im župama i samostanskim područjima“, rekao nam je fra Joso.

Jasno je kako je provincijal glavna i najodgovornija osoba u čitavoj provinciji. On potpisuje sve dokumente. Njegov mandat prema dosadašnjim statutima traje šest godina u prvom, a moguće je biti izabran na još tri godine u drugom mandatu. Provincijal također prima zavjete braće: privremene i doživotne, kao i nove članove zajednice. Zajedno s članovima Uprave provincije biskupu predlaže župnike i vikare po povjerenim župama. Budući uvijek „iznad šefa postoji šef“ treba napomenuti kako je upravitelj svih franjevaca u svijetu Generalni ministar Reda – trenutno je to Amerikanac fra Michael Anthony Perry.

U crkvenom smislu, franjevci su izravno pod upravom Rimskog biskupa, tj. Pape.

Samostanska crkva

S obzirom da se nema nešto posebno pisati o dvoranama za sastanke i uredima u kojima djeluju fratri iz Uprave, posebnu pozornost treba posvetiti svetištu sv. Nikole Tavelića i samostanskoj crkvi koja je prije dvije godine ponovno posvećena. Obred je 14. studenoga 2013. predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. Sada se u crkvi okupljaju, istina malobrojni vjernici i studenti, nedjeljom u 10 sati, srijedom u 18 sati na pobožnost sv. Nikoli Taveliću, kroz došašće na sv. mise zornice te kroz korizmu na put križa. Od ove godine svake druge srijede u mjesecu, u večernjim satima, je duhovna obnova za vjernike Sarajeva i okolnih mjesta.

Moderni oltar u crkvi krasi slika sv. Nikole Tavelića dok je čitav interijer urađen u prirodnim bojama drveta. Zanimljivost je što nema klupa nego samo stolice. Čini se kako ova crkva i svetište tek trebaju „zaživjeti“ među sarajevskim pukom jer je još uvijek prilično nepoznata te stoga malo vjernika dolazi u tu.

Nakon kratkog, ali plodonosnog razgovora i hodanja po samostanu na Kovačićima zaključili smo da je veliko dio posla urađen, ali ostaje također još dosta radova. Jedan dio zgrade je potrebno srušiti zbog loših temelja pa ponovo izgraditi, a treba i fasadu potrebno staviti na veći dio zdanja.

Napomenimo još kako je  Srebrenom Bosnom upravljalo 157 provincijala i 39 vikara. Prvi su pisali knjige, otvarali osnovne škole i visoka učilišta, gradili samostane i društvene objekte, obnavljali ruševine, duhovno i materijalno se utkali u život Bosne i Hercegovine...

Činjenica je kako su od svih redova tijekom stoljeća, pa može se reći i država, kao „redodržava“ preživjeli samo „ujaci“ Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Reportažu ćemo završiti riječima tako sraslim uz franjevce: „Mir i dobro!“ svima i svugdje.

Statistika provincije Uzvišenja sv. Križa

Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima više od 300 članova u Prvom redu sv. Franje, 1 100 članova Trećeg franjevačkog reda (OFS) i više od 1 500 članova Franjevačke mladeži (FRAMA). Franjevci djeluju u više od 80 župa u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji i Kanadi.

Hercegovačka franjevačka provincija odijeljena je kao samostalna provincija od bosanske prije 150 godina. Nekoć je Bosna Srebrena imala 40 samostana, a danas 19 i to: u Bosni 16, po jedan u Hrvatskoj (S. Sopnica-Zagreb), na Kosovu (Đakovica) i u Srbiji (Beograd). U Sarajevu su tri samostana: Bistrik, Nedžarići i Kovačići.

U Visokom je samostan sv. Bonaventure i Franjevačka klasična gimnazija s oko 150 učenika među kojima su i sjemeništarci.

Franjevci Bosne Srebrene već više od 100 godina imaju i visoko učilište, Franjevačku teologiju na Nedžarićima koja ima oko 70 studenata. Od ove akademske godine radi po bolonjskom programu i afilirana je KBF-u sveučilišta u Zagrebu.

Generalni vizitator fra Iko Skoko

U proljeće 2016. slavit će se redoviti provincijski kapitul na kojem će se birati nova Uprava provincije i novi provincijal. Kako nalažu Generalne konstitucije Reda za pripravu ovoga kapitula Generalna uprava iz Rima uvijek imenuje jednog fratra iz druge provincije da obavi vizitaciju, razgovara sa svakim članom, sastavi izvješće te o tome obavijesti Generalnog ministra i upravu. Vizitator je zapravo izaslanik samoga Generalnog ministra, a ovaj put je imenovan fra Iko Skoko, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina i gvardijan u Mostaru.

Krečenje križeva

Komunističke vlasti su 1947. protjerale Upravu Franjevačke provincije zajedno s profesorima i studentima iz njihove zgrade na Kovačićima. Od franjevačkog samostana napravili su Poljoprivredni i šumarski fakultet, a crkvu su zatvorili i pretvorili u učionicu.

Budući je bila posvećena, a za posvetu se stavljaju križevi na zidove jedan od profesora iz tog vremena je rekao kako su se križevi s vremena na vrijeme ponovno pojavljivali ispod boje. Oni bi ponovno sve premazali i tako punih 66 godina. U ratu 1992.-'95., cijela zgrada je stradala, zapaljena i skoro je potpuno uništena te je kasnije vraćena franjevcima. Pitamo se što bi bilo da je zgrada ostala netaknuta?

Posjet pape Franje

Ove godine 6. lipnja Franjevački međunarodni studentski centar posjetio je i papa Franjo, prigodom njegova dolaska u Sarajevo. Na susretu s predstavnicima Međureligijskog vijeća i predsjednicima židovske, islamske i pravoslavne zajednice te s kard. Puljićem i provincijalom fra Lovrom. Kao uspomena na taj dan u Provincijalatu se čuva plakat papina pohoda Sarajevu.