„Nebeska“ župa u kojoj se i Uskrs dočekuje pod snijegom

U jednoj biskupiji mogu postojati gradske i seoske zajednice vjernika, kao i one zabačene nasuprot kojih se nalaze one uz glavne prometnice. U neke se češće ide, a u druge, pak, rjeđe, a sve zavisi od toga je li do njih teško doći. Jedna od onih župa u kojima redakcija obnovljenog Tjednika nije nikada bila su Dobretići, selo u istoimenoj općini koje se nalazi 20-ak kilometara od Jajca u tzv. Pougarju. Riječ je o najvrletnijoj i najnepristupačnijoj „živoj“ župi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji smještenoj na 1200 metara nadmorske visine. Pougarje, ukotvljeno između najviših dijelova planine Ranča na jugu, Vlašića na istoku i rijeke Ugar na sjeveru, prostor je gdje zima zaista pokazuje svoje zube i traje po osam mjeseci...

 

U Dobretiće je lako doći ako znate put i imate smjernice gdje u pravom trenutku sići s glavne prometnice. Dolazeći iz pravca Donjeg Vakufa, potrebno je 3 - 4 kilometra poslije Jajca, ne ulazeći u sam grad, skrenuti desno i voziti se oko pola sata slijedeći prometne znakove. Postoji i prometnica iz Travnika, ali dobrim dijelom nije asfaltirana pa se ne preporuča osim lokalcima. 

Put k odredištu je veoma jednostavan. Od skretanja s glavne prometnice samo se ide uzbrdo i prati dobro asfaltiranu cestu koja u pojedinim područjima nakratko postaje makadam. Kako kuće bivaju rjeđe, tako pokrivač snijega raste, a prometnica s trima trakama povremeno biva sužena na samo jednu. 

Polusatno uspinjanje se završava prijevojem na kojemu se sa strana ceste može vidjeti i do dva metra nanosa snijega. Ili je riječ o nanosima ili o hrpama snijega koje su nagomilali strojevi. Bjelina koja ljubi nebo kud se god čovjek okrene i hladnoća na koju nismo navikli u korizmeno vrijeme, govore nam kako smo došli na naše odredište: selo Dobretiće i crkvu sv. Ante Padovanskog. Na prijevoju se snijeg s vrha polako topi, ali u dodiru s asfaltom postaje led tako da je i vožnja, ali i hodanje veoma otežano.

Crkva tamo gdje krovovi kuća ljube nebo

U župi koja ima oko 300 stalnih vjernika pastoralno djeluje fra Krešimir Vukadin. Na početku razgovora na naš komentar kako smo čuli da je on iznimno dobar čovjek i svećenik, u šali je rekao kako je: „slab.“ U suptilnom razgovoru kako bi pokazao da je i on bio zatečen župom u kojoj pastoralno djeluje, naglasio je kako je nizom izvanrednih premještaja u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj usred zime, dok je snijeg bio do pasa, dva dana pred Božić dobio dekret za dolazak u Dobretiće.

„Crkva i župski stan su na 1 160 metara nadmorskih. U župu sam došao 23. prosinca 2010. kada je bilo mnogo snijega. Meni nigdje nije teško pastoralno djelovati. Kao rođeni Bugojanac u Bosni mi je svugdje lijepo. Skoro 30 godina sam svećenik i meni je raditi isti pastoral gdje god boravim tako da mi je svejedno. Imam životnu devizu: 'Ako je meni bilo lijepo na jednoj župi, neka kasnije i drugima bude lijepo; ako je meni bilo loše, nek' i drugima bude loše'“, rekao nam je u šali fra Krešo naglasivši kako nema ništa protiv ni da ide niti ostane u Dobretićima, župi koju mnogi smatraju težim pastoralnim ispitom.

Unatoč lošoj konfiguraciji tla i vremenskim uvjetima koji diktiraju i remete bilo kakve čovjekove planove, pa čak i odlazak na misu u proljetnim i jesenskim danima, smatra kako je izgradio dobar odnos s vjernicima. U njegovu radu uvelike mu pomažu pastoralni vijećnici. U šali kaže prvenstveno oko čišćenja snijega kojeg ima „za izvoza“.

Povratnička općina

Govoreći o broju vjernika i statistikama u „nebeskoj“ župi, naglasio je kako treba praviti razliku između onih koji tu stalno žive i onih vjernika koji dolaze za blagdane. Zato je uvijek važno napomenuti razliku između stalnih župljana i onih povremenih tijekom godine.

„Od šest krštenja prošle godine troje djece živi u župi. Vjenčana su četiri para, a samo jedan živi ovdje. Ljudi dođu iz susjednih gradova vjenčati se, ali ne žive u župi. Prošle godine je sprovod imalo skoro 20 pokojnika odavde. Prije rata imali smo oko 5 000 vjernika“, rekao je fra Krešo naglašavajući kako je današnji pastoral s vjernicima koje ima na zadovoljavajućoj razini, a u posljednje vrijeme se rad fokusira na nadolazeću Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije.

Važno je napomenuti kako je rat 1992. izazvao potpuni progon pučanstva s ovoga prostora. Župa je bila okupirana, a narod protjeran. Većina ih se uputila u Hrvatsku te u inozemstvo: Austriju i Njemačku gdje mnogi ostaju i do danas. Važno je napomenuti kako su prije progona „mudrom razdiobom“ stanovnika za vrijeme bivše Jugoslavije, Hrvati pougarskog kraja bili pripojeni Skender Vakufu da bi bili manjina. A da su bili u sklopu općine Jajce, Hrvati bi činili većinu, što se „nije smjelo dogoditi“. 

Poslije Daytona jedno vrijeme Dobretići su bili u okviru jajačke općine, a kasnije je osnovana samostalna. Može se reći kako je nova općina nastala odcjepljenjem od Skender Vakufa (danas Kneževa). Iako je župa ratnim igrama i pregovaranjem u Daytonu pripala Federaciji BiH, povratak je otežan, a vraća se uglavnom starije pučanstvo. Najveći povratak ima zaseok Milaševci, te sela Gornjeg Pougarja, dok se najmanji ostvaruje u selima: Donji i Gornji Orašac, Davidovići...

Vrhovine u prošlosti i unutrašnjost crkve

Župa Dobretići nije novijeg nadnevka. Ona se spominje već 1672., i to pod imenom Vrhovine, a  nastala je odvajanjem sela od jajačke župe. Čini se kako staro ime župe više odgovara njezinoj prirodi. No, bilo kako bilo, od 1758. sjedište župe je u Žilićima, a od 1850. preneseno na mjesto gdje se danas nalazi crkva. Sredinom 1850. izgrađen je župni stan, a 1862. i crkva. Još jedna je izgrađena 1874. u Korićanima, koja je 1877. postala župnom crkvom novouspostavljene korićanske župe.

Krajem 1892. opet je podignuta nova crkva koja je služila sve do 1969. kada je teško oštećena u potresu pa je uskoro morala biti srušena. Četiri godine kasnije izgrađena je sadašnja crkva prema projektu ing. fra Pija Nuića. Crkva je u ratu napadnuta čak i zrakoplovnim bombama dok je poslije bijega hrvatskog pučanstva posve demolirana i opljačkana.

Njezinu unutrašnjost danas krasi nekoliko djela istinske sakralne umjetnosti: brončani kip sv. Ante s djetetom Isusom visine 185 cm koji je izradio kipar A. Starčević u prvoj polovici sedamdesetih godina 20. st. Postaje križnoga puta, ulje na platnu, 90x75 cm, naslikao je slikar Slavko Šohaj. U dvorištu se nalazi i brončano poprsje fra Željka Džaje što ga je izradio kipar Stipe Ledić. Za vrijeme rata umjetnička djela su bila opljačkana, ali je zalaganjem fratara crkva obnovljena, a umjetnine pronađene i uz određenu nadoknadu ponovno vraćene u crkvu. 

Zanimljivo je primijetiti kako na pločama koje popisuju kumove crkve ima dosta, uvjetno rečeno, pravoslavnih imena. Fra Krešo je objasnio kako je mudri fratar, čije brončano poprsje krasi dvorište crkve, poslije Drugog svjetskog rata savjetovao narod da djeci daju pravoslavna imena jer je primijetio kako njegovi župljani doslovce nestaju zbog djelovanja raznih milicija. Tim se činom željelo zaštititi roditelje koji nisu bili odvedeni, ali i djeci olakšati život u mjestu s "ustaškim kreditom" u većinski srpskoj općini Skender Vakuf kojemu je tada pripadala župa. Kuriozitet koji je važno zapisati i zapamtiti! Inače za nabrojati ono dobro što je fra Željko učinio narodu u Pougarju bilo bi potrebito jedno šire znanstveno istraživanje...

Na teritoriju župe postoji i filijala u Melini (oko 40 m²), te desetak kapelica od kojih je barem polovica izgrađena u posljednjih 30 godina. U nedavnom ratu sve su lakše ili teže oštećene te su morale biti obnavljane.

Župu tvore naselja: Dobretići, Bojtačići, Brujići, Bunar, Davidovići, Kričići, Melina, Mijatovići, Milaševci, Orašac (Gornji i Donji), Pavlovići, Prisika, Slipčevići, Vitovlje, Vukovići, Zapeće, Zasavica i Zubovići. Otprilike ta naselja i čine općinu.

Pastoral na 1 200 metara uvjetuje vrijeme

Prema župnikovim riječima, pastoralni život se odvija u tradicionalnom duhu: poštuju se i njeguju sve pučke pobožnosti pougarskog kraja, svibanjska, listopadska i molitva Gospe od brze pomoći svakog 8. u mjesecu u lokalnoj kapelici. Najbitnije je naglasiti kako čitavim životom župe, pa i pastoralom, diktiraju vremenski uvjeti. Ovisno o vremenu crkva može biti ispunjena vjernicima, ali i skoro prazna jer u njezinoj blizini nema mnogo župljana, a kad snijeg napada, „nema kretanja“.

Specifikum župe koji bi bilo dobro napomenuti je u selu Orašac. Riječ je o njegovanju sjećanja na Jozu Furundžiju koji je 1922. umro na glasu svetosti. Bilo je riječ o zaista posebnu čovjeku koji je doživio obraćenje i potom živio "svetačkim" životom. Vjernici dolaze svakog mladog utorka na njegov grob moliti se tijekom 9 mjeseci. Lokacija je 34 kilometra udaljena od župne crkve, a mnogi i pješače do groba.

Svećenik predaje školski i župni vjeronauk, a posebna se pozornost daje krizmanicima kojih obično ima desetak, ali većinom budu djeca iz Jajca, a samo nekoliko njih je zapravo iz Dobretića.

"Danas samo 16 djece ide u osnovnu školu, a ove godine nije bilo prvašića. Tužno je podsjetiti se kako je ista škola nekoć imala i po 800 djece u svojim klupama. Danas nema Frame, a postoji improvizirani pučki zbor koji pjeva najčešće samo dvije pjesme", rekao nam je fra Krešo.

Govoreći o korizmi i Uskrsu, saznali smo kako su uskrsni obredi iznimno cijenjeni u Dobretićima. Vjernici tada najviše dolaze pješice u crkvu. Muka se recitira i podijele se uloge, a narod voli i ljubljenje križa. Na samu svetkovinu Uskrsa vjernici vole šarati kuhana jaja, prestaje post pa narod popije i zapjeva ispred crkve i zaigra se kolo. Mnogi u korizmi poste i odriču se alkohola, bučnih zabava, galame, čak ima nekih koji cijelu korizmu poste osim nedjelja. S obzirom na konfiguraciju tla i nadmorsku visinu, nije čudno da Dobretićani imaju osim bijelog Božića i bijeli Uskrs.

Iako danas mala, župa Dobretići dala je desetak živućih svećenika i 15-ak časnih sestara. Važno je naglasiti kako je u prošlosti prvi apostolski vikar u Bosni bio biskup fra Marko Dobretić, podrijetlom s područja današnje župe. Treba i spomenuti kako u općini Dobretići postoje mnoge do danas neistražene povijesne znamenitosti kao što su: stećci, stara katolička groblja i nadgrobni spomenici.

Budućnost?

Na kraju se može zaključiti kako je očito najveći problem to što su ljudi otišli, a danas nema dovoljno mladih obitelji. Jako je prisutna ekonomska migracija jer je riječ o iznimno tešku podneblju za život. Veliki problem je i loša infrastruktura te čišćenje snijega. Teren je toliko težak da se na neka groblja ne može doći ni ljeti zbog loših putova. Od šezdesetih, a posebice sedamdesetih godina 20. st. počinje razdoblje gospodarske emigracije, a od osamdesetih godina pučanstvo se sve više zapošljava u Sloveniji i u Daruvaru u Hrvatskoj. Taj proces je zapečatio rat. 

Danas se, kao i prije, pučanstvo bavi stočarstvom, pojoprivredom i šumarstvom.

Najveći i najteži problem je nezaposlenost i slaba gospodarska aktivnost. Nadaleko poznati vlašićki sir najpoznatiji je proizvod pougarskih stočara. Nažalost, danas ga proizvode u iznimno malim količinama, isključivo pojedinci za vlastite potrebe.

Kraj obiluje različitim biljnim (listopadno-vazdazelene šume i drugo) i životinjskim vrstama (medvjed, vuk, lisica, divlja svinja...) što zasigurno može biti osnova za turističko gospodarstvo. Dobretići su i lijepo mjesto za izlete što koriste mnogi iz grada Jajca.

Čini se kako se broj župljana u posljednje vrijeme stabilizirao, a postoji trend da se stariji župljani vraćaju iz inozemstva kad zasluže mirovinu, što će uz nekoliko mladih obitelji biti okosnica pastorala u župi. Prema župnikovim riječima, kada bi se pokrenula ekonomija koja je karakteristična za ovo podneblje, vjerojatno bi se situacija u župi uvelike popravila. Upravo se u to slijevaju molitve nade, a i pitanja: što se čeka?

Kako je župa/općina dobila ime?

Općina je dobila naziv po jednom od najvećih sela ovog kraja, selu Dobretići. Ono ima dugu povijest i baštini ime od srednjovjekovne bosanske vlastelinske obitelji Dobretića.

Među pučanstvom još je živa usmena predaja pomognuta povijesnim temeljima koja kaže kako je padom Bosne 1463. zarobljeno i u Carigrad odvedeno oko 30 000 mladih. Među njima je bila i Ljiljana, kći Stjepana Dobrete, koja je dospjevši u sultanov harem, izmolila od sultana ferman kojim se Stjepanu daruje vlastelinstvo, nazivano prije Zapadne Vrhovine. Tu je Stjepan Dobreta i umro te je ukopan u selu Zapeće. Na spomeniku što mu je 1773. podigao biskup fra Marko Dobretić piše da je umro 1472. doživjevši 98 godina. Poslije njegove smrti vlastelinstvo su razdijelili sinovi, a prezime se izgubilo u vremenu.

Tko će koga ako ne svoj svoga?

Nažalost Dobretići su poznati i kao župa u kojoj je stradao fra Nikola Bagarić jer se usprotivio zloporabi pri raspodjeli humanitarne pomoći koja se u ratnim godinama dijelila preko župnih ureda. Mučki ga je pred župnom kućom ubio župljanin Stipe Šabanović 3. lipnja 1992. Mons. Anto Orlovac u knjizi Banjolučki martirologij (1999.) navodi da je ubojica nažalost iz redova njegovih župljana, inače čovjek primitivne svijesti koji je župnika ubio na krajnje bezobziran način: rafalnim pucanjem iz puške. Fra Nikola je pokopan na gradskom groblju u Jajcu, ispraćen, zbog ratnog okružja, samo malobrojnom subraćom i sestrama. Bio je to skroman oproštaj od svećenika koji je poginuo u dostojnom vršenju svoje svećeničke dužnosti i ljudske obveze. Ubojica nikada nije odslužio punu kaznu za svoj zločin.

Prvobitno objavljeno u dvobroju Katoličkog tjednika 13-14 2015. Tiskano izdanje možete naručiti u upravi MCVN-a.

Korizmeni i uskrsni običaji u fojničkom kraju

Mnogi će reći kako se ljudi i krajevi najviše poznaju po svojim običajima koji mogu biti isti, ali imati različito značenje od sela do sela. Također se, uvjetno rečeno, isti običaji mogu razlikovati u nijansama od mjesta do mjesta. Različiti običaji koji polako nestaju podsjećaju na vrijeme koje se nikada neće vratiti. Kako bismo pokušali barem na kratko vratiti prošlosti i uspomene starih, a mladima riječima dočarati kako je "nekoć bilo", zaputili smo se u Fojnicu gdje smo pronašli pravu živuću škrinju starih običaja u liku kućanice Marije Majić.
 

Marija, koju susjedi i prijatelji zovu Marica, danas ima 76 godina i sama živi u obiteljskoj kući tik do prvih stambenih zgrada u Fojnici. Rođena je u obližnjem selu Lučice, a udana u Šćitovu odakle se sa suprugom doselila u Fojnicu gdje su izgradili kuću. S pokojnim mužem rodila je četvero djece od kojih samo jedno živi u Mostaru, a ostala su diljem Europe. Za sebe kaže da je umirovljenica, ali nije usamljena jer ima mnogo susjeda s kojima se druži, a djeca je posjećuju kad mognu.

Nošnja je mnogo govorila

Razgovarajući o Uskrsu i običajima, zaključili smo kako, naravno, pripreme za najveći kršćanski blagdan počinju Čistom srijedom. Danas, kao i u njezinu djetinjstvu na taj dan je bio post i nemrs, a mnogi su vjernici cijeli dan samo na kruhu i vodi. Iako nisu svi postili za vrijeme čitave korizme, određeni vid suzdržavanja i odricanja se obdržavao. Tijekom korizme u Maričino vrijeme nije bilo igranki, sijela, a ni ašikovanja.

Običaji u vezi s narodnom nošnjom najviše su govorili i pokazivali kako je vrijeme korizme. Oblačilo se dosta skromnije i nije se smjelo "nagizdati", kako se to u fojničkom kraju govorilo za uljepšavanje odjeće. Nosile su se skromnije "dimije" i nisu se smjele oblačiti bijele košulje.

Zamomčeni mladići i zadjevojčene cure su se ipak veselili svetkovini sv. Josipa i Blagovijesti kada se ipak smjelo svečanije obući i zaigrati kolo bez obzira što je korizma. Obično su se vezivale i crvene marame prigodom igranja kola, a stariji su vikali "Što se ludirate i dalje je korizma bez obzira na blagdan".

Veliki tjedan

Pri kraju korizme već se razmišljalo o Velikom tjednu. Na Cvjetnicu su se u crkvi okupljali vjernici kako bi se zajedno tijekom mise prisjećali svečanog ulaska Isusa Krista u Jeruzalem. Cvijeće i grančice bile su neizostavni dio podsjećanja na taj događaj. Zanimljivo je spomenuti kako bi se po nekim selima noć uoči Cvjetnice ljubičica ili neko drugo cvijeće potopilo u vodu i onda bi se ujutro umivale djevojke kako bi se osjećale (i vjerovale da će biti) ljepše sljedeću godinu.

Na Veliki petak je uvijek post i nemrs pa su se pravila jela u skladu s tim, a vatra se nije ložila te su se izbjegavali teški radovi. 

Na Veliku subotu se ujutro išlo na misu i poslije izlaska iz crkve vjernici bi išli umivati se. "U blizini crkve bila je česma u zidu pa su ljudi zahvaćali malo vode da se umiju, a mi djeca išli smo donijeti kante vode kako bi navečer majke kupale svoju djecu. Uvečer je bila također misa i procesija oko crkve s kipom", rekla nam je Marica po sjećanju o običajima na Veliku subotu te objasnila kako se pripremao i uskrsni doručak. Žene u korpama tradicionalno na Veliku subotu nose u crkvu na blagoslov ono što će se jesti za doručak na Uskrs: jaja, slaninu, sir, sol, luk... Neka je hrana imala i simboličku važnost s obzirom na Veliki petak i iščekivanje Uskrsa. Po kućama bi se na stolove postavljali stolnjaci s uskrsnim motivima. Neke od njih nam je i pokazala. Naravno nisu to oni stolnjaci iz njezine mladosti, ali i danas mogu poslužiti.

Velika subota je dan kada se hrana nosi(la) na posvećenje, blagoslov. Za tu prigodu postojale su posebne korpe koje su bile prekrivene ručno izvezenim ručnicima. Navečer se odlazilo na bdijenje, a ispred crkve se palila vatra koju su vjernici nosili kućama i u svoje domove te njive. U nekim zaseocima se nosio pepeo od vatre te se razbacivao po njivama radi plodnosti. Sve ovisi o kojem je zaseoku riječ.

Na Uskrsno jutro za misno slavlje bi se odijevala najljepša i najbolja odjeća, oko vrata stavljali dukati, a poslije mise bi se zaigralo i kolo pred crkvom. Proslava je trajala nekoliko sati, a ponekad bi se prebacila i na ponedjeljak.

Kuhana jaja i natjecanja

Unatoč svemu, u svim hrvatskim krajevima kao neki zajednički običaj je bojanje jaja koja simboliziraju novi život, novi početak. Jasno je kako su se tomu najviše radovala djeca kojoj se u vrijeme Uskrsa daruju pisanice. 

Jedan od običaja koji se danas vezuje za Fojnicu i Kiseljak je natjecanje u tome čije je jaje najtvrđe. Jaja se šaraju na Veliki petak kada se vrati sa sv. mise, a Marica obično oboji 50 jaja s travkama. Požalila nam se kako ni naljepnice nisu više kao prije, ili otpadnu ili ne odgovaraju. Zato se okrenula prirodnim načinima bojanja. 

O običajima i nadmetanjima između Kiseljaka i Fojnice u tucanju jaja razgovarali smo s Vjekoslavom Orozom, pastoralnim vijećnikom fojničke župe i predsjednikom udruge La verna, svojevrsne velike Frame. Prema njegovim riječima, pripreme za natjecanje traju čitavu godinu, rekli bismo kako počinju odmah iza Uskrsa.

"Ljudi koji su financijski potkovaniji i koji vole taj, ne mogu reći sport, nego običaj  godinu dana ranije krenu obilaziti kuće i ispitivati te kupovati najkvalitetnija jaja. Najviše se boje u lučini, a sve više iz trenda izlaze umjetne boje, tempere i boje za tkaninu. Za pobjednika natjecanja u tucanju jaja omogućuju se simbolične nagrade. Njima je najbitnije koja je župa pobijedila, Kiseljak ili Fojnica. Budući da je Kiseljak brojniji i imućniji, oni imaju nekoliko desetaka župljana koji odu čak i do Slavonije nabaviti kvalitetna jaja. Određenim kućama plaćaju i tzv. 'zaručivanje'. To je običaj kada se otkrije da jedna kuća ima kvalitetnu hranu za svoje kokoši, onda se unaprijed rezerviraju jaja kroz čitavu godinu. Tjedan dana pred Uskrs nastupa vrijeme probiranja najkvalitetnijih primjeraka", rekao nam je Vjeko i naglasio kako stariji ljudi stavljaju jaje pod zub i prema zvuku se probiraju najkvalitetnija koja će se koristiti u natjecanju.

Kako smo saznali, danas svake godine nakon mise na Uskrs samostan organizira druženje ispred crkve. Upriliči se čašćenje samostanskom rakijom, a vjernici sami donesu hranu i jaja. Natječu se u tucanju jaja pri čemu pobjednik dobiva jaje koje je razbio protivniku... Vjeko je u šali rekao da postoje i nepošteni natjecatelji koji ofarbaju jaja i namažu ih autolakom kako bi bila jača. Ne znamo postoje li predviđene kazne ili se samo dobar glas izgubi...

Kao što se može vidjeti, neki običaji su "preživjeli" i zadržali se, drugi su ostali, ali izmijenjeni, a 

neki potpuno nestali. 

Na kraju, kako bismo oćutili barem na trenutak dio duha prošlog vremena, otišli smo u Muzej fojničkog samostana i pogledali kolekciju narodne nošnje i uskrsnih pisanica jer bilo bi šteta da se tako bogati i raznovrsni običaji izgube. Ostaje nadati se kako će mlađi naraštaji barem simbolično preuzeti one najreprezentativnije običaje svojih predaka i tako ih sačuvati od zaborava. 

Kako prirodno bojati pisanice?

Neka se jaja kuhaju samo za ukras i njih možete obojiti kojom god želite metodom jer nema bojazni da će netko pokvariti stomak. Međutim, "problem" nastaje kada želite biti inovativni i različito prirodnim putem obojati jaja koja će se jesti. Pročitajte nekoliko savjeta koje smo sakupili u Fojnici:

crvenu boju ćete postići kuhate li jaja u vodi u koju ste dodali korijen broča ili crveni radić;

crvenkasto-smeđu ćete dobiti ako koristite ljuske crvenog luka uz žlicu octa;

zelenu boju možete dobiti koristeći koprivu;

žuta boja se postiže kuhanjem ljuske oraha.

Možete i eksperimentirati s ljubičicama i korom od hrasta te pokušati dobiti neke nove boje.

Izvorno objavljeno u Katoličkom tjedniku uskršnji dvobroj 13/14 2015.

Kruševo kod Mostara - raspjevana i duhovno zdrava župa

Postoji nekoliko razloga zašto su Tjednikovci više nego inače oduševljeni kada idu na teren u Hercegovinu. Jedan od glavnih je srdačnost i gostoljubivost domaćina svećenika i njihovih župljana. Klima u južnim krajevima BiH zimi je iznimno primamljiva, posebice kada nema oborina, a razlika u temperaturi ugodno osjetnija. I na kraju najvažnija stvar, ako izuzmemo zajedničke probleme koji muče čitav hrvatski narod, većina župa koje obiđemo su duhovno i materijalno zdrave, napredne te uglavnom šalju pozitivnu poruku: dok je Crkve i čvrste vjere u Krista, bit će i hrvatskoga puka. Jedna od takvih vjerničkih zajednica je Kruševo kod Mostara...

Župa Kruševo je smještena s desne strane rijeke Neretve, jugozapadno od Mostara, na južnom dijelu Mostarskog blata. Administrativno pripada stolnom hrvatskom gradu i tamošnjoj općini te predstavlja jedinu mjesnu zajednicu koja je stopostotno sastavljena samo od Hrvata-katolika. Zaravan je to išarana vrtačama i kamenim ogradama s malenim obradivim površinama. Zemlja je, kažu, plitka, ali može ponuditi dovoljno, posebice vrijednu čovjeku. Govoreći o Kruševu, mora se biti „oprezan“. Ime mjesta je često te može stvoriti zabunu. Kako bi se razlikovali, označavaju se najbližim većim mjestom npr. Kruševo kod Stoca ili Kruševo kod Obrovca...

Smatra se da ovdašnji naziv dolazi od drevnog grada Kruševca. Gdje se on nalazio, do danas se sa sigurnošću ne zna. Postoje različita nagađanja i pretpostavke, a za moguću lokaciju spominje se, između ostalih, prostor u selu Podgorju. Iznad te lokacije i Turci su imali svoju kulu i naselje sve do dolaska Austro-Ugarske. Vjerojatno je gradnja turske kule i naselja nasljedno povezana sa srednjovjekovnim Kruševcem. Bila je česta praksa da osvajači zauzimanjem prostora ruše i pale zatečene gradove i crkve te grade svoje kule i utvrde.

Kruševo kod Mostara

Iznimno je važno napomenuti kako danas Kruševo kod Mostara nije selo niti naselje, nego područje koje sačinjava pet sela: već spomenuto Podgorje te Sretnice, Selišta, Krivodol i Čula. Tri sela ljube prostor oko južnog dijela Mostarskog blata, a ostala dva smještena su u unutrašnjosti.

Kako je riječ o zemljopisnom području s razbacanim zaseocima, jasno je da na škrtom kamenjaru u prošlosti nije bilo moguće organizirati život većeg broja ljudi koji bi bio koncentriran na jednom prostoru. Blizina Mostara je stalno odvlačila ljude. I ne samo Mostar, nego i drugi hrvatski gradovi, zemlje Europske unije te prekooceanske države uvijek su vabile sve one koji nisu mogli od svojeg rada živjeti. Tako je najveći broj žitelja ovog kraja zabilježen 1958. i iznosio je 1 863 osobe u 284 kućanstva. Kako smo vidjeli, danas u Kruševu ima više kućanstava, ali puno manje osoba: 342 obitelji naspram 1 144 osobe. Brojevi dosta govore, iako šute. To je ono što smo mogli saznati o Kruševu na internetu. A kakav je vjernički život danas?

Crkva u središtu

Nakon dolaska ispred crkve sv. Ilije proroka dočekao nas je don Ljubo Planinić, svećenik, prijatelj medija. Nije ni čudo jer je dugo godina bio tehnički urednik Crkve na kamenu koju je napustio zbog problema s očima. Danas svoju nepresušnu želju za pisanom riječju utažuje s pomoću župnog listića koji se zove Kamenjak. Osim toga svakodnevno ažurira i web-stranicu o župi u kojoj djeluje više od 25 godina. Svojim sadržajem i izgledom stranica je to kojom se ne bi postidjele ni veće i moćnije institucije. Sam u župi djeluje pastoralno i smatra kako nema potrebe za kapelanom. Imao je pomoć časnih sestara milosrdnica koje su 2010. otišle zbog starosti i manjka kandidatica.

Odmah na početku razgovora nas je zanimalo zašto je crkva građena u predjelu gdje nema „ni žive duše“, tj. obiteljskih kuća. Kaže nam kako je to česta pojava u krajevima koji imaju više sela s jednom crkvom. Za objašnjenje se moramo vratiti skoro 100 godina unatrag.

Župa Kruševo osnovana je 1924. od krajnjih sela župe Mostarsko Blato - Čula, Podgorje, Krivodol i Selišta, zapravo Ljuti Dolac i od sela Sretnice koje je odvojeno od župe Gradnići. Prije dolaska svećenika u Kruševo vjernici su, u dogovoru s Ordinarijatom, odredili da im središte župe s crkvom i župskom kućom bude na sadašnjoj lokaciji kod groblja Sajmište, tik do nekropole stećaka. Nastojalo se župsko središte napraviti na mjestu koje je podjednako udaljeno od svih sela. Stoga ovdje danas nema filijalnih crkava.

Mnoštvo zborova

Prema riječima don Ljube, vjerski i liturgijski život u župi je „na razini“. Susreti s mladima su redoviti, kao i roditeljski sastanci. „Godišnje dva puta upriličujemo razne tečajeve, imamo pučke misije svakih deset godina. Župski vjeronauk se redovito organizira za svih devet razreda osnovne škole. Ja sam do prije dvije godine držao vjeronauk u školi, ali su ga sada preuzeli laici. Djeca idu i na školski i na župni vjeronauk jer smo uskladili termine. Kad završe vjeronauk u školi, dolaze u župu. Tako je radnim danima, a subota je ostala za druge sekcije, pjevačke, folklorne... Glazbena škola ima svaki dan vježbe. Ove godine imamo 14 prvopričesnika i skoro 40 krizmanika“, rekao nam je dugogodišnji kruševski župnik.

U župi se očito njeguje pjevanje. Prema broju zborova, može se zaključiti kako je riječ o raspjevanoj župi jer postoje: dječji zbor Ilijini anđeli, zbor mladih koji uvijek muku muči s imenom (na web-stranici piše ime Blagi lahor), zbor muževa i žena srednje dobi Zbor Gospe Karmelske, zatim zbor starijih muškaraca i žena Zbor sv. Ilije te klapa Studenac, a postoji tamburaški sastav te zbor glazbene škole. 

To su sve aktivne skupine koje često idu na natjecanja te gostuju po drugim župama i katoličkim institucijama. Sad se pripremaju krajem travnja ići u Zagreb... Prema riječima našeg sugovornika, obično se razmjenjuju posjeti i gostovanja... mi kod vas, a za nekoliko mjeseci vi kod nas.

Kraj bogat duhovnim zvanjima

Jedno od važnijih pitanja je ono o duhovnim zvanjima. U vremenu pred osnivanje župe i u razdoblju njezina djelovanja do danas zaređeno je sedam svećenika, a među njima i don Petar Čule, kasnije biskup. Među časne sestre do vječnih zavjeta pošle su četiri djevojke.

Iz sela Kruševa bilo je svećeničkih i redovničkih zvanja i prije osnutka župe. Posebno su se isticala prezimena Kordići i Rozići sa Sretnica od kojih je 11 mladića zaređeno za svećenike u Franjevačkom redu. Među njima se posebno isticao fra Ivan Rozić koji je tijekom osmanlijske vladavine mučeničkom smrću završio svoj život u Vrgorcu. Grob mu se nalazi u Vrgorcu i hodočasničko je mjesto vrgoračkog kraja.

Prošle, 2014., godine za vrijeme listopadskih svečanosti za đakona je zaređen Kruševljanin Josip Čule.

Život danas

Obično kada govorimo o Hrvatima Hercegovine u kontekstu posla, nekako na prvu padaju pojmovi: jake tvrtke, duhan, zastupništva, privatni biznis te trgovine. Kruševo je i po tome posebno. U njemu je teže uspjeti jer se nalazi na tranzitu iz Brotnja ili Blatskog kraja prema Mostaru. Premalo se ljudi u prometu zadržavaju u Kruševu, a kroz to podneblje mnogi prolaze u Mostar obavljati različite poslove i vraćaju se kući. Malo tko se zadržava u Kruševu, zbog čega se trgovina uopće nije razvila.

Uz bavljenje poljoprivredom i stočarstvom bilo je kod kućanstava s manjim imanjima, manjom obradivom zemljom, dodatno zanimanje - pojarenje. Pojar je bila osoba koja se postavljala u polja da čuva imanja. U poljoprivredi je glavno zanimanje bilo uzgoj duhana, sve vrste žitarica (za potrebe kućanstva), uzgoj vinove loze i proizvodnja vina. Rijetki su imali malu zaradu od prodane stoke. Rat je 1992. načinio promjene glede običaja pučanstva te je većina ljudi napustila poljoprivredu i stočarstvo, a zadržano je samo vinogradarstvo i proizvodnja vina. Posljednja sadnja duhana obavljena je 1993., a veći dio stoke u posljednjih desetak godina je nestao. Nameće se pitanje čime se bave Kruševljani danas? Starije osobe žive od niske mirovine, a mlađi od zarađene mjesečne plaće, najčešće u radu na dnevnice, odnosno u radu na crno. Mnogi rade bez socijalnog i mirovinskog osiguranja. Rekli bismo, uz natalitet, najveća boljka čitavog hrvatskog naroda.

Ugodna okućnica i lijepa župna crkva

Nakon razgovora u župskom uredu razgledali smo okućnicu te samu crkvu. Svima koji dođu pred župski stan za oko zapadne njegova veličina, ljepota i skladnost s okolicom. Tu je i  replika krstionice kneza Višeslava postavljena u župnom dvorištu. Lijepo je uređena živa ograda te čitav biljni „arsenal“. Župni stan služi kao prostor za izvođenje različitih manifestacija te mjesto gdje se uvježbavaju različite sekcije kojih župa ima zaista mnogo.

Kako smo vidjeli, u dvorištu su se svake godine od završetka posljednjeg rata izvodili određeni radovi u smislu uređivanja i kultiviranja. U posljednjih deset godina na prostorijama, dvorištu, pristupu do crkve, parkiralištu u crkvenom dvorištu i izvan njega učinjeni su veliki građevinski zahvati. Župska crkva i sve prostorije postale su pristupačnije i za oko i za liturgijska događanja. Čini se kako je dvorište idealan prostor i za dječju igru. Sva djeca kao da na različite sekcije dođu ranije kako bi se mogli družiti pod budnim okom crkve sv. Ilije. Dok čekaju svoje učitelje glazbe, šljunak ispred crkve idealan je za „loptanje“. 

Ne miruju ni župni vrtlari koji pripremaju sadnice za proljeće te kultiviraju već postojeće.

Bilo kako bilo, uvijek prisutna živost oko crkve govori kako je to omiljen prostor za druženje.

Crkva se izgledom i materijalom kojim je rađena dobro uklopila u okolicu. Svoju pozornost plijeni skladnim, niti previsokim niti malim zvonikom te zanimljivim rješenjem ulaznih vrata.

Akademski kipar Ilija Skočibušić je njezin idejni tvorac, a na njima su prikazana dva dijela Ilijina života: uznesenje na nebo i život u Sarfati Sidonskoj. U polukružnom dijelu vrata smješten je Ilija koji se odvaja od kočije i uzlazi u nebo, a nogama prelazi u vratnice vrata. Prorok je prikazan zanosno lebdeći u zraku, raširenih ruku usmjerenih prema nebu. Dolje na zemlji u lijevim vratnicama prikazan je njegov učenik Elizej koji ga je u proročkoj školi naslijedio. Ispod Elizeja u pustinjskoj zaravni upisane su njegove posljednje riječi upućene Iliji: „Neka mi u dio padne obilje tvoga duha.“ Umjetničko djelo je pun pogodak!

Bogoslužni prostor

Unutrašnjost crkve je ugodnih smirujućih „kamenih“ boja, prava duhovna oaza. Oltar krasi zanimljivo rješenje propovjedaonice, tabernakula; Put u Emaus s hrvatskim tropletom u podnožju oltara.

Na središnjem dijelu oltarišta stoji medaljon Kristova preobraženja. To je i motiv po kojemu je Ilija ušao u direktorij Crkve, a onda za zaštitnika katolika zemlje Bosne. Ideja izrade motiva s Kristova preobraženja na Taboru povjerena je umjetniku Skočibušiću. U motivu s preobraženja nazočni su Isus, Mojsije i Ilija. Isus je u boji zlata, a Ilija i Mojsije u boji bronce. 

Župna crkva u Kruševu ukrašena je s osam vitraja. Dva su u svetištu (na restauraciji) i šest ih je u lađi crkve. Na njima su pojedinačno prikazani: Srce Isusovo, Srce Marijino, Sveta Obitelj, Kristovo uskrsnuće, sv. Ilija prorok, sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Ivan Krstitelj...

Nekropola stećaka

Na kraju smo se fotografirali u dvorištu zajedno s djecom koja pohađaju glazbu kod profesora Karla Miličevića, i s „delegacijom“ s arheološkog fakulteta - vodičima Vedranom i Igorom Tutišem koji su doveli troje japanskih turista kako bi vidjeli nekropolu stećaka tik iza župne crkve. 

Razgledajući stećke, važno je napomenuti kako je Kruševo, kao i mnogi drugi krajevi po Hercegovini, još uvijek arheološki neistraženo. Ono što se zna, i može činjenicama pokrijepiti, utemeljeno je na vidljivim vanjskim pokazateljima: u kamenu, nadgrobnim spomenicima, stećcima, grudinama... Najvrjednije što Kruševo ima iz povijesnih ostavština je nekropola stećaka čija se glavnina nalazi u crkvenom dvorištu. Nekropola je djelomično ispitana i pročitana... Posebno nas se dojmio jedan od stećaka na kojemu se može pročitati priča o dva prijatelja ili brata koji zajedno na konjima idu u rat, ali se iz rata vraća samo jedan. Razmijenivši adrese s japanskim turistima i prozborivši koju s vodičima, krenuli smo dalje...

Očito je kako je Kruševo prostor na kojem život čovjeka ima budućnosti... Nažalost, dolina Neretve je i dalje prostor s velikim previranjima i interesnim zonama. Većina tih previranja je u prošlosti, ali i danas išla preko leđa ovdašnjih Hrvata. Čini se kako se u Kruševu uvijek teško živjelo. Ne zato što nema uvjeta, nego zato što je tako netko htio...

Rat prije „početka“

Obrambeni rat hrvatskog naroda na prostorima Hercegovine počeo je više od pola godine prije „službenog“ početka rata u BiH i odigravao se oko Kruševa. Od ožujka 1992. pa do kraja lipnja iste godine u Kruševu su bili samo oni koji su bili sposobni braniti rodni kraj. Jedna od prvih oslobođenih crta bojišta dogodila se upravo na bojišnici u Kruševu 11. lipnja 1992. Tada su brda Kruševa bila oslobođena od neprijateljskih snaga te je izravna opasnost za prostor župe otklonjena. Crkva je bila pogođena s nekoliko granata te je oštećen krov koji je pola godine ranije bio temeljito obnovljen.

Kruševačke tragedije

Kruševo je nažalost poznato i po dvjema tragedijama: sretničkoj svatovskoj tragediji i ubojstvu krilnika HOS-a Blaža Kraljevića. Iz nejasnih razloga 8. veljače 1938. na Sretnicama je izgorjelo 29 svatova, a u narodu je ostala nedokazana sumnja podmetnutog požara. Druga tragedija je iz novije povijesti kada je 9. kolovoza 1992. u Kruševu ubijen hosovac Kraljević zajedno s pratnjom. Događaj i okolnosti nikad nisu razjašnjeni, a na svu sreću tenzije su smirene te je izbjegnut veći unutarhrvatski sukob koji je poslije tog događaja mogao izbiti između HOS-a i HVO-a.