Dugo mi se jedna misao vrzma po glavi. Svjestan sam kako milijarde ljudi nemaju dovoljno hrane za svakodnevni život za razliku od nas Europljana, međutim, cijene hrane u BiH su toliko otišle u visine dok su plaće ostale iste tako da mnogi danas kažu kako rade samo za račune i hranu.
Ne znam zašto se to događa, dok je gorivo bilo jeftino npr pereci su bili prihvatljive cijene, kada je gorivo skočilo pekari su digli cijene i kruha i pereca. Naravno plaće su ostale skoro iste. Sada kada je cijena goriva osjetno pala svi se prave mutavi... cijene ostaju iste.
Drugi je problem gotovo savkodnevno povećanje cijena po trgovačkim centrima sve po 10 20 pfeninga... gotovo neprimjetno rastu cijene i na kraju dođemo do činjenice da su mnogi proizvodi jeftiniji u Njemačkoj nego u BiH.
Može se zaključiti kako je danas najteža stavka u kućnom budžetu hrana. Ugostiti putnike kao da je postao luksuz. Ako ne želite goste častiti najobičnijom salamom potrebne su barem 2-3 dnevnice za nešto iole ozbiljnije. Zašto nema druženja? Zato što nema para, osim toga što se "nema vremena".
Naravno nije sve u novcu, čovjek je i duhovno biće, međutim, sve više i više ljudi odgađa brak i djecu baš zbog visokih cijena, a malih plaća. Naravno ovdje govorimo o onima koji rade, kako je onima koji nemaju primanja ne mogu ni da zamislim.
Kažu kako ratni zločin nije samo ubijanje nego i uskraćivanje hrane, doktora te izlaganje raznim nepovoljnim uvjetima od čega se dakako umire...
Kako onda nazvati ove zaista bezrazložne skokove u cijenama hrane kojoj svakodnevno svjedočimo?
Genocid nad našom budućnošću se odvija pred očima svih nas!!!
ponedjeljak, 30. svibnja 2016.
srijeda, 11. svibnja 2016.
Mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski: Isus je došao otkriti nam nadu u pobjedu i pravo na radost u svim teškoćama
Božić je blagdan
koji se najsvečanije i najtoplije slavi u obiteljima i s prijateljima. Dok u
svetoj noći idemo ususret betlehemskom svjetlu, gradovi i sela su okićeni te
stvaraju posebno ozračje u ljudskim srcima i umovima. Ipak, unatoč izvanjskim
poticajima Božić je, prije svega, dan
kada svi shvaćamo kolika je Božja ljubav prema ljudima jer se jedinorođeni Sin
Božji rađa u ljudskoj obitelji, i to u siromašnoj štalici. O tom Otajstvu i
njegovu značenju u današnjem vremenu razgovarali smo s mons. Milom Bogovićem,
biskupom gospićko-senjskim.
Mons.
Bogović je rođen 1939. u župi Slunj. Teološki studij započeo je u Pazinu, a
završio u Zagrebu. Od 1966. do 1971. studirao je na Papinskom sveučilištu
Gregoriana u Rimu i postigao doktorat iz crkvene povijesti. Za svećenika
Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 1964. Sv. Ivan Pavao II. imenovao ga je 1999. pomoćnim biskupom
Riječko-senjske nadbiskupije i dodijelio mu titulu naslovnoga biskupa Tamate.
Za sjedište mu je određen Gospić. Utemeljenjem Gospićko-senjske biskupije 25.
svibnja 2000. mons. Bogović je imenovan njezinim prvim pastirom.
Oče biskupe, već 15 godina Božić dočekujete
kao gospićko-senjski biskup, pastir jedne relativno nove biskupije. Možete li
nam reći koji je religiozno-društveni kontekst proslave najradosnijeg
kršćanskog blagdana u biskupiji na čijem ste čelu, i što betlehemske
jaslice poručuju katolicima-Hrvatima?
Šalim se inače da sam najbolji biskup u povijesti
Gospićko-senjske biskupije. To je istina, ali samo zato jer sam prvi. Biskupija
je, naime, osnovana 2000. kada sam ja imenovan njezinim prvim biskupom. Moj
nasljednik morat će se znojiti da bi mogao isto reći za sebe.
Danas (18. prosinca) bilo je božićno primanje u biskupiji
pa sam imao prilike razmisliti o sadašnjem trenutku svojega biskupskog poslanja
i moje biskupije. Govornici su se slagali da je za Liku velika dobit osnivanje
biskupije. Za vrijeme primanja zapalio sam uljanicu koju mi je 13. rujna ove
godine dao papa Franjo u Redipugliji.
Dao je jednaku i drugim biskupima (njih oko 30) koji su koncelebrirali s njime u
povodu 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Papa je želio ondje misiti
jer se na talijanskoj fronti borio njegov djed. Mene je ta svjetiljka potaknula
na razmišljanje o prijeđenih 15 biskupijskih godina koje su dobrim dijelom
ispunjene radom na buđenju poštovanja prema onima koji su u raznim ratovima i
poratnim vremenima stradali, a da im nije bilo moguće izraziti poštovanje. Neke
se namjerno brisalo iz sjećanja, neke se klevetalo po zadatku. Zato sam
pokrenuo projekt Crkve hrvatskih mučenika, potom popis svih stradalih katolika
u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću, uz potporu
obiju biskupskih konferencija: Hrvatske te BiH, izravno i preko Komisije za
hrvatski martirologij. U planu je izgradnja Svehrvatskog grob(lj)a podno Crkve
hrvatskih mučenika na Krbavi gdje bi bili pokopani ostatci neidentificiranih
žrtava iz raznih i brojnih jama koje treba otkopati.
Tim je, dakle, nastojanjima ispunjen dobar dio prošlih
15 godina.
Te misli nadovezao sam na mukotrpan put Marije i
Josipa prema Betlehemu i poslije u egipatsko progonstvo. Nisu išli uz pratnju
anđela, prema otvorenim srcima onih koji su ih susretali, nego su se suočili s
teškim prilikama putovanja i traženja smještaja za rodilju. Nije to bila idila
i bajka, nego kruta stvarnost: naporan put, prava štala, bez potrebne pomoći i
sigurnosti, bez bombica i zvončića.
Isusovo rođenje
ispunjenje je nade. Mons. Bogoviću, kakva je kršćanska nada?
Tu je zapravo nastavak na ono što sam maloprije rekao.
Isus je došao da nam otkrije nadu u pobjedu i pravo na radost u svim teškoćama.
Svaka teškoća prigoda je za napredak i za novu pobjedu. Ne možemo ni zamisliti
kako bi Isus ostvario svoju pobjedu nad smrću da nije bio suočen sa smrtnim
teškoćama. Da su mu svi ljudi samo pljeskali, ili da su ga - nezainteresirani -
pustili da radi i priča što ga je volja, da mu nisu postavljali teškoće, kako
bi se očitovala njegova velika ljubav za čovjeka - položiti i život svoj za
njega. On je imao i te kako velikih teškoća. Imao je on i svoje „udbaše“ koji
su ga stalno pratili da ga uhvate u nečemu za što bi ga mogli optužiti i
osuditi. Svaku od tih opasnosti i teškoća Isus je shvatio kao novu prigodu da
još bolje očituje svoju ljubav prema čovjeku i vjernost nebeskom Ocu koji ga je
poslao da spasi ljude, da ih nauči kako se „kroz mnoge nevolje“ dolazi u
kraljevstvo nebesko.
Gledao sam nedavno u vrtu kako se trava probila kroz
metar visoko naslaganih komada željezne ograde. Mnoge su zapreke stajale na
putu tim biljkama. I narasle su najveće! Ono što im je smetalo u rastu postala
je poslije potpora da se ne slome. A ostala trava koja se nije trebala boriti s
bilo kakvim zaprekama, ostala je malena i neugledna – pa i pogažena. Sjetio sam
se onda kako je u najtežim prilikama za kršćanstvo bilo najvećih velikana duha
vjere i postojanosti - mučenika. Sjetio sam se da ne bismo imali ni suvremenog
uzora vjere i postojanosti - Alojzija
Stepinca da nije bilo nemilosrdnog i nepravednog komunističkog sustava u
kojemu je on rastao boreći se neprestano s preprekama koje su mu bile na putu.
A tu su i primjeri iz Domovinskog rata: koliki su nevolje shvatili, ne kao
prijetnju da budu poraženi, nego kao izazov i prigodu da budu veći, da porastu
i kao ljudi i kao vjernici. Gledati tako na teškoće može samo onaj koji je
nošen kršćanskom nadom.
Redakcija Tjednika je bila u Austriji za vrijeme
adventa. Čini se kako su tamošnji gradovi okićeni kao da je već došao Božić. U
razgovoru sa svećenicima smo zaključili kako vjernici darivaju najbliže tijekom
čitavog adventa, a o Božiću se razmišlja i govori još od početka prosinca.
Dolazi li ta praksa polako i u Crkvu u Hrvata te koliko je to teološki ispravno?
Sve se više ostvaruje
društvo u kojem je glavna valuta (vrijednost) novac. Znamo da su trgovci
navirali prema vratima hrama i u Isusovo vrijeme. Taj mentalitet je najopasniji
i zato se Isus najviše okomio na trgovce koji sa svojim mjerilima dolaze i pred
božićna vrata. Njima ide u prilog da sezona trgovanja bude što dulja. Oni žele
da Božić i svaki drugi blagdan provedemo u njihovoj režiji. Ti trendovi odavna
su prešli našu granicu bez ikakve carine i uvlače se, ne samo u naše gradove,
nego i u naše kuće. Djecu učimo da božićno slavlje vrjednuju prema veličini
dara. A nije poznato da je Isus nekome nešto izravno darovao. I kad je umnožio
kruh, rekao je apostolima da oni podijele narodu. No, on je živio kao dar, i
Bogu i čovjeku, i pod tim vidom želi da ga se sjećamo i da i mi tako radimo: „Ovo
činite meni na spomen!“
Svaka bi se obitelj mogla i trebala zvati svetom. Međutim,
svjedoci smo kako to nije slučaj. Koliko je to danas moguće kada znamo da
zdravi obiteljski život nema baš mnogo podupiratelja, čak nasuprot, čini se
kako se čitavo društvo „urotilo“ protiv obiteljskog života?
Kako sam već rekao,
kršćanin nema pravo računati na miran i bezbrižan život. Naš narod u Hrvatskoj izvojevao
je veliku pobjedu u prilog obitelji. Takva pobjeda nije viđena među starim
europskim narodima. Mi možemo, uz Božju pomoć, u prilog čovjeka izvojevati još
pobjeda i za hrvatskog i za europskog čovjeka. Samo se treba otresti borbe za
pravo na bezbrižnost i nezainteresiranost.
Naš narod je previše gajio nadu da su uspostavom
samostalne hrvatske države prevladane ako ne sve, a onda barem glavne teškoće
na njegovu povijesnom hodu te da smo uplovili u mirne i sretne vode. Međutim,
današnje prilike većini ne izgledaju takvima pa smo u opasnosti da se već
podnesene žrtve shvate kao neuspjeli projekt, a sadašnje nevolje kao
beskoristan teret; kao da bismo trebali biti oslobođeni od novih većih nevolja.
A one i dalje traju. Međutim, trebamo na njih gledati u duhu Marije i Josipa,
tj. kao prigodu za nove spoznaje i novi rast. Jer teškoće su poput stepenica:
može se na njima pasti natrag, a može se popeti na višu razinu. One su opasnost
za novi poraz, ali i mogućnost za novu pobjedu. Možemo nazadovati, a možemo ojačati
i za sigurniji hod naprijed.
Mnogi ljudi najljepša sjećanja iz djetinjstva imaju
upravo u vrijeme došašća, Badnjaka i Božića. Možete li nam reći neko Vaše
djetinje sjećanje na najradosniji kršćanski blagdan?
Odgojen sam u kršćanskoj
obitelji. Jednostavno se osjećalo neko svečano, blagdansko ozračje među svim
članovima. To je nemoguće shvatiti onomu tko to nije doživio. I danas se sjećam
onih ljubaznih pogleda majke i drugih ukućana. A nikakvih darova nismo
dobivali! Majka nas je budila božićnim pjesmama, imala je blagdanski izgled, ne
samo u odjeći, nego još mnogo više u licu i u odnosima prema nama. Svaki susret
s ljudima na putu k misi i natrag bio je neke više kvalitete. Narod je na misi
bio jedno srce i jedna duša, od onoga najmanjeg djeteta do starijih ljudi. Svi
smo pjevali punim plućima. Taj osjećaj blizine svakog čovjeka prelijevao se
preko praga crkve i širio među ljudima pred crkvom, a izražavao se i u posebnom
kolu koje se igra samo za Božić. Uvijek sam nastojao o Božiću doći na koji od
tih susreta naroda Božjega u crkvi i pred crkvom, pa i zaigrati kolo.
Iz Vašeg odgovora se nameće pitanje o usporedbi
proslave Božića nekoć i danas?
Onomu koji je doživio Božić kao dijete, nije
teško s istim osjećajima obogatiti sve svoje Božiće. Meni svaka božićna pjesma
nosi radost svih doživljenih Božića. Tu smo u prednosti jer su danas svima
dostupne božićne pjesme. Dakako, drukčije je ako se samo sluša, a drukčije ako
se ujedno i pjeva. Ja se i danas božićnih dana šećem po biskupiji i pjevam kao
što je moja majka pjevala. Potrebno je raditi na tomu da se prenese na mlađe
sve ono lijepo što je kod starijih stvaralo lijepi božićni ugađaj. Bio sam
odredio da vjeroučitelji prikupe preko vjeroučenika sve crkvene običaje kraja i
sela, napose one božićne. Time bi se prevladao onaj štetni razmak i udaljenost
između starijih i mlađih naraštaja. Kada bi unuci pitali djeda i baku kako su
slavili Božić, mogli bi mnogo toga naučiti, a djedovima i bakama i te kako bi
bilo drago prisjećanje na ljepotu njihovih Božića, kao i to da to blago mogu
prenijeti na unuke. Nisam naročito uspio, ali i mali korak je veliki napredak.
Neka i drugi pokušaju
Umjesto čestitanja Božića danas mnogi, politički
korektno, čestitaju praznike ili blagdane. Možete li to komentirati?
Kod nas je terminologija
izobličena i zbog toga što se kod pravoslavaca koristi naziv praznik za
blagdan. U hrvatskom jeziku dobro se razlikuje dan kad se ne radi, kada nema
radne obveze, od onoga kada se slavi. Blagdani se slave, a ne praznuju.
Nereligiozni svijet nema što slaviti pa je naglasak na slobodi od rada,
rokovnik je s obzirom na javne obveze prazan. I mi vjernici neke dane smatramo
praznicima, kao Prvi svibnja ili neki drugi državni dan koji nema veze s
crkvenim kalendarom. Po sebi je jasno da tu razliku između blagdana i praznika
ne može osjetiti onaj koji ne ide na misu i koji se ne moli. Takvi će i na
Božić praznovati. Mi vjernici slavit ćemo blagdan Božića.
Isus Krist
neprestano privlači pozornost puka, umjetnika, pisaca kroz sve vjekove. Možete
li nam odati koju literaturu čitate u vrijeme došašća i Božića. Pogledate li
koji film na televiziji, obiđete li kakvu umjetničku izložbu?
U došašću mi svećenici imamo najviše posla pa ne
otvaramo neke debele knjige i ne idemo u kina i na izložbe. Sada je drukčije
nego u komunizmu i u tom smislu što postoje predbožićni i božićni koncerti i
druge priredbe. To se trudimo posjećivati. Naći će se i koji dobar božićni film
na televiziji. Od pisaca najviše čitamo Mateja,
Marka, Luku i Ivana, zatim Pavla i Izaiju, a u časoslovu imamo lijepih i sadržajnih tekstova iz
crkvenih Otaca. Mislim da u došašću i nije potrebno tražiti drugu literaturu.
Rođeni ste u župi Slunj, studirali ste u Pazinu,
Zagrebu, Rimu... Možete li ipak iz perspektive Hrvatske reći u kakvu položaju
Vi vidite bosanskohercegovačke Hrvate?
Ne mogu se pohvaliti da
toliko znam bosanskohercegovačke prilike da bih vam mogao davati savjete. I ja
imam one kojima mogu narediti i koji me trebaju poslušati, ali kada vidim da
netko dobro radi svoj posao, pustim ga da radi kako je zamislio. Više puta to
se shvati kao moja slaba zainteresiranost, ali glavni razlog je u povjerenju.
Mislim da Crkva u BiH čini ono što se u ovim prilikama može, pa tu nađem izliku
da se i sam aktivnije ne zauzmem za neka pitanja. Kao povjesničar znadem da više
od 70% pučanstva današnje Hrvatske ima svoje korijene u Bosni i Hercegovini, da
je s tog područja uvijek dolazilo u Hrvatsku vitalno pučanstvo, a posebno da su
ti ljudi jačali našu vjeru. I u zadnjem ratu došlo je otuda u Hrvatsku mnoštvo
ljudi. Ta vitalnost i žilavost, prekaljena velikim teškoćama i nevoljama,
uvelike je doprinosila otpornosti i snazi cijele hrvatske nacije. Meni je žao,
kao i svakom Hrvatu i katoliku, da na taj doprinos više ne možemo računati, ili
ne u istoj mjeri, jer je hrvatski i katolički narod BiH u zadnje vrijeme jako
pogođen i ranjen, jako je oslabljen. Prošle godine bio sam u svim trima
biskupijskim središtima i predstavljao problem katoličkih žrtava Drugog
svjetskog rata i poraća. U tom surađujem s nekoliko stručnjaka s tog područja
kao što su Anto Orlovac, Miljenko Stojić, Jure Krišto, Ante
Beljo i Pero Brajko. Tako da i preko njih pratim što se kod vas
događa.
Godina je na
izmaku… možete li sumirati 365 dana svojega pastoralnog rada i izdvojiti neke
najzanimljivije detalje?
Nekako kao da mi je u pastoralnom radu spoznaja da
naš narod traži temeljitije znanje o svojoj vjeri. U Otočcu smo pokrenuli tečaj
vjere subotom, pod vodstvom generalnog vikara mons. Tomislava Šporčića, i to se pokazalo veoma uspješnim. Odziv
je preko očekivanja. Poradit ćemo na tome da to što prije dobije ustaljene i programirane
forme i da tako dobijemo stalno vjersko učilište u biskupiji.
Radovi na Crkvi hrvatskih mučenika nisu
zaustavljeni, ali su usporeni. Ipak ćemo za idući Dan hrvatskih mučenika imati
monumentalni reljef u svetištu: Uskrsli Krist i hrvatski mučenici. Bit će to
djelo Kuzme Kovačića, čime će mnogo
dobiti samo zdanje, ali i Kuzma je dobio priliku da svojom umjetničkom rukom
obradi najveću plohu od svih na kojima je do sada radio. Bit će također dovršene
orgulje koje zajednički rade Anton
Škrabl i Juraj Jerneić
Na nacionalnom planu održali smo znanstveni skup Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku
prošlost, a uskoro će izići i zbornik sa skupa.
Nije nevažno ovdje spomenuti da sam navršio 75
godina kada se šalje Papi odreknuće od uprave biskupije. Ja sam to učinio. Ne
ovisi o meni kada će drugi odraditi svoj dio posla. Svakako bi bilo bolje da to
bude čim prije. Ne samo zbog mojih visokih staračkih godina, nego i zbog
neizvjesnosti u kojoj se nalazimo i ja i biskupija (svećenstvo). Već sam
izvukao svoje nedovršene povijesne radove, ali ih još ne smijem staviti na
radni stol jer, nažalost, nasljednik nije stigao. Ipak sam uspio objaviti
knjigu Lika i njezina Crkva u prošlosti i
sadašnjosti.
Svim čitateljima Katoličkog
tjednika želim čestit Božić i blagoslovljenu 2015. godinu!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)