U studentski dom Dr. Dragutin Dujmušić useljavaju se prvi korisnici

Studentski dom Dr. Dragutin Dujmušić, koji je nastao u okviru rada Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, primio je 1. prosinca 2014. u dovršenom dijelu zdanja svoje prve korisnike. Svečanosti useljenja nazočili su vlč. Anto Jelić, predsjednik HKDD-a, vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, Vjekoslav Bevanda, predsjednik Vijeća ministara BiH, te Zoran Milanović, predsjednik Vlade Hrvatske, bez čije izdašne pomoći projekt nikada ne bi bio priveden kraju. 

 

Nazočnim predstavnicima medija i studentima prvi se obratio vlč. Jelić te istaknuo kako postojanje ovakvog studentskog doma u Sarajevu ima višestruki značaj za Hrvate u cijeloj BiH. „Poslije rata, već 1997., Hrvati su počeli dolaziti u Sarajevo studirati. Njihov broj je iz godine u godinu postajao sve veći te smo tu vidjeli važnost izgradnje studentskog doma. Godine 2006. udaren je kamen temeljac, a radovi su počeli sredinom 2007.“, rekao je predsjednik HKDD-a te podsjetio na to da su od mnogih tražili pomoć, ali je nisu dobili jer određeni ljudi i institucije nisu shvatili svrhu i važnost čitavog projekta. Naglasivši kako Sarajevo ne smije ostati bez Hrvata, izrazio je nadu da će studenti koji budu živjeli u novootvorenom domu Dr. Dragutin Dujmušić ostati u glavnom gradu BiH nakon studija.

U svojem obraćanju kard. Puljić je zahvalio hrvatskom premijeru na njegovu dolasku, ali i pomoći pri podupiranju opstanka Hrvata u Sarajevu i BiH. „Želim da se ovim činom stvara ozračje života. Ovi studenti će ugraditi svoju pamet u ovu zemlju, a uz pamet nadam se i dobrotu, jer imamo mi puno pameti, ali ne dobrote“, rekao je, između ostaloga, nadbiskup Puljić te premijeru Milanoviću darovao svoj grb sa zidnim satom.

Predsjedavajući Bevanda je rekao da ga raduje otvaranje doma za studente te da je institucija na čijem je on čelu pomogla ovaj važni projekt, ali je istaknuo činjenicu kako je i sam spadao u skupinu ljudi koji su, s obzirom na opsežnost posla, sumnjali da će HKDD uspjeti izgradnju doma privesti kraju.

U obraćanju nazočnima Milanović je naglasio kako je odrastao u velikom gradu tako da nije ni shvaćao značaj studentskih domova. „Da nije bilo ustanova poput ovog studentskog doma, vjerojatno ni moj otac, podrijetlom iz težačke obitelji iz Dalmatinske zagore, ne bi došao u studentski dom i ne bi mogao studirati“, rekao je Milanović te istaknuo kako će Hrvatska nastaviti pomagati bh. Hrvate ističući da se već pomaže mostarskom Sveučilištu jer je ulaganje u znanje siguran put ka uspjehu.

Nakon obraćanja uslijedio je obilazak, doma, dovršenih soba i pratećih prostorija čiji je kapacitet, kada bude dovršen, malo manje od 300 studenata.

Hoćemo li u Šabac...?

Mnogi će reći kako su najbolja putovanja ona koja se isplaniraju do tančine kako bi se svo raspoloživo vrijeme moglo dobro iskoristiti. Međutim, ponekad su draža putovanja i destinacije one koje sasvim neplanski „ispadnu“. Jedan takav izlet imala je redakcija Katoličkog tjednika za vrijeme boravka u Beogradskoj nadbiskupiji. Obavivši sav posao na vrijeme pojavilo se nekoliko slobodnih sati te smo odlučili posjetiti grad Šabac i tamošnju župu sv. Ane u kojoj djeluje vrlo organiziran Caritas.
 

U Šabac se iz Beograda može doći autoputom prema Hrvatskoj preko odvajanja kod grada Rume kao i magistralnim putem kroz Obrenovac. Znajući koliko je Šabac stradao u svibanjskim poplavama i ne želeći riskirati magistralnom prometnicom, izabrali smo sigurniji i brži put, onaj prema Hrvatskoj.

Sava, Savac, Šabac

Odmah nakon dolaska, na prvi pogled, jasno je kako Šabac predstavlja svojevrsno čvorište drumskog, željezničkog i riječnog prometa u tom kraju. To je grad s oko 55 000 stanovnika koji se nalazi u zapadnoj Srbiji, na obali rijeke Save. Razvio se oko osmanlijskog utvrđenja podignutog uz tu rijeku koje je služilo za upade u Hrvatsku. Prema povijesnim knjigama tijekom srednjeg vijeka na mjestu današnjeg Šapca postojalo je slavensko naselje Zaslon, što je označavalo uzvišenje ili zaklon od vodenih nepogoda. Postojanje ovog naselja zabilježeno je i u dubrovačkim spisima iz 1454.

Samo ime Šabac novijeg je datuma i nije pouzdano utvrđeno kako je nastalo. Ima više tumačenja, a najvjerojatnije je ono koje ga dovodi u vezu s imenom reke Save: Sava-Savac-Šabac.

Grad je poznat i po veoma važnoj utvrdi koju je 1471. podigao Isa beg Isaković, prema uhodanom osmanlijskom obrascu koji je upotrijebljen i prilikom gradnje Kladova (Fetislama-drevne tvrđave) i Zemunskog grada. Nažalost, danas je ostala samo južna polovina tvrđave s dvije kule i bedemom, a sjevernu polovinu odnijela je Sava. Ona je bitna jer je uz nju počela gradnja naselja koja su kasnije prerasla u grad.

Poljoprivreda i trgovina

Šabac je gospodarstveno, kulturno i administrativno središte Mačvanskog okruga čiji je zemljopisni položaj veoma povoljan jer se prostire na važnim prometnicama. Nalazi se u relativnoj blizini (60-ak km) velikih gradova Beograda i Novog Sada s kojima ima dobru prometnu komunikaciju. Čitava pak općina ima oko 122 000 ljudi koji većinom koriste gospodarstvene potencijale i kvalitetno zemljište pogodno za sve vrste poljoprivredne proizvodnje. Vode rijeka Save i Drine pogoduju razvoju brojnih gospodarstvenih grana: industrije, poljoprivrede, riječnog prometa i turizma.

Čini se da je Šabac oduvijek bio ekonomsko i kulturno središte Podrinja i šireg područja. Iako se nalazi na obali Save, općina izlazi i na Drinu pa su te dvije rijeke međusobno povezane kanalskom mrežom i bogatstvom podzemnih, pitkih i geotermalnih voda...

Kako je nastao grad?

U drugoj polovici 15. st., poslije pada tadašnje Srbije pod Osmanlije, kako je već rečeno, Turci podižu tvrđavu s kulama isturenim prema Savi. Ona je predstavljala snažno uporište prema tadašnjim suparnicima u borbi za prevlast na Balkanu: Ugarskoj i kasnije Austro-Ugarskoj. Tako lociran i utvrđen grad bio je značajna osmanlijska ispostava iz koje se moglo lako upadati u ugarsku teritoriju, kontrolirati promet Savom i vršiti niz drugih vojnih uloga.

Tijekom nekoliko narednih stoljeća Šabac je više puta prelazio iz turske pod austrijsku vlast i obratno. Tokom razdoblja vladavine jednog ili drugog carstva, jedne ili druge kulture, grad je mijenjao svoj izgled. 

Za osmanlijske vladavine bio je to tipični orijentalni grad s uskim uličicama, malim zanatskim radnjama s ćepencima i džamijama s vitkim minaretima. Za to razdoblje se zapravo ne može govoriti ni o pravom gradu jer se život odvijao uglavnom u tvrđavi i neposredno oko nje. Jedan od razloga za slabiji razvoj gradskog naselja je i konfiguracija terena. Sava i rječica Kamičak činili su prirodnu prepreku razvoju naselja kao i močvarno tlo koje se prostiralo južno od Save i fizički odvajalo pojas oko tvrđave od blago uzdignutih terasa na prostoru gdje se danas nalazi Šabac.

Tokom dugotrajne osmanlijske vladavine na tim prostorima postao je veoma značajno trgovačko mjesto kroz koje su se kretali karavani prevozeći s Bliskog istoka egzotičnu robu u Ugarsku i Austriju, a u drugom pravcu industrijsku robu. Šabac je kako vidimo bio veoma značajan pogranični grad, a iz tog razdoblja zasigurno potiču korijeni trgovačkog duha koji će Šabac proslaviti kasnije, što je opjevano u općepoznatoj narodnoj pjesmi: Hoćemo li u Šabac na vašar?.

Moderno doba „Malog Pariza“

Veći značaj za Srbiju, grad dobiva izbijanjem Prvog srpskog ustanka 1804. U njegovoj okolici odigralo se nekoliko značajnih bitaka između Osmanlija i ustanika. Najznačajnija je bila bitka na Mišaru u ljeto 1806. Ipak, prvi zamah u razvoju Šabac dobiva nakon završetka ratnih igara u Drugom srpskom ustanku desetak godina poslije. Grad počinje poprimati duh europske civilizacije. Angažiraju se inženjeri koji postavljaju osnove za pravilnu urbanizaciju Šapca, počinje njegov veoma ubrzani razvoj, grade se putovi, komunalna infrastruktura, javljaju se početni oblici industrijske proizvodnje kao i tradicionalna poljoprivreda. Šabac se tada uz Beograd i Kragujevac, definitivno utvrđuje kao jedan od najznačajnijih srbijanskih gradova. 

U urbanističkom smislu on također napreduje. Na prostorima nekadašnjih močvara koje se isušuju, niču nove stambene i poslovne zgrade. Sve više je Šapčana koji prihvaćaju europski način života. Zbog svog ubrzanog razvoja tada je zaslužio naziv „Mali Pariz“.

Velika ratna razaranja „Srpskog Verdena“

Gotovo idiličnu sliku prekida strahovita katastrofa u Prvom svjetskom ratu. Velike vojne operacije koje su se tijekom četiri ratne godine događale kao i osveta austrougarske vojske kulminirale su strahovitim stradanjem Šapca i njegove okoline. Grad je porušen, popaljen i opljačkan, sela u okolini također. Poslije velikog stradanja Šabac je nazvan, kao pandan slavnom francuskom gradu „Srpski Verden“. U neposrednoj blizini grada, na obroncima planine Cer, dogodila se 1914. čuvena Cerska bitka, inače prva saveznička pobjeda u tom ratu. U razdoblju između dva velika rata Šabac je opet počeo rasti i to prije svega, zahvaljujući veoma razvijenom zanatstvu, trgovini, poljoprivredi... Veliki napredak tog kraja leži i u činjenici da je 1938. u taj grad je premještena kemijska industrija Zorka koja je do tada radila u Subotici. 

U posljednjih desetak godina Šabac se infrastrukturno veoma razvio. Suvremeni izgled, koji ga vraća nekadašnjem nadimku „Mali Pariz“, upotpunjen lijepim uređenjem same gradske četvrti, odaje sliku modernog srednjoeuropskog grada u ravnici.

U Šapcu se nalazi poznata i lijepo uređena pješačka zona s okolnim značajnim djelima arhitekture koja nam je, kao i većini turista, bila početna točka za razgledanje grada. Tu smo, baš u središtu grada, i parkirali auto što bi se reklo „na pola sata“. 

Kada je djelatnik za naplatu parkinga prema registraciji vozila vidio da smo „Bosanci“ nije nam ništa htio naplatiti. „Bosanci“ su izgleda u Šabac dobrodošli.

Prelijepa arhitektonska rješenja

Prema onomu što smo vidjeli može se reći kako ulice vrve od stranih turista kojima je ovaj grad vjerojatno usputna postaja do Beograda. Povelike skupine mladića i djevojaka većinom govore francuskim jezikom. Vjerojatno postoji određena povijesno-turistička poveznica s francuskim pobratimskim gradovima s obzirom na nekoliko slavnih bitaka iz Prvog svjetskog rata. Veza s Francuskom vidljiva je i prema jedinstvenom ordenu za ratne zasluge koje je Šabac dobio od Francuza 1920. – veliki francuski Ratni križ s palmom (1920.) ispred kojeg se nalazi simpatična i čista fontana.

Osim ostalih modernih zdanja središtem grada dominira velika pravoslavna crkva, Narodni muzej, Šabačko kazalište te Međuopćinski povijesni arhiv. Kako smo vidjeli prema natpisu Narodni muzej je osnovan 1934. i smješten je u zanimljivoj zgradi Šabačke polugimnazije, sagrađene 1857. i proglašene spomenikom kulture od velikog značaja. Umjetnički predmeti, kojih ima oko 12 000, razvrstani su u 15 muzejskih zbirki. Više od 50 godina muzej je organizator godišnje slikarske izložbe Oktobarski salon koja je trajala dok smo bili u tom gradu.

Kako smo mogli pročitati, kazališni život u Šapcu ima dugu i bogatu tradiciju i egzistira od 1840. kada je jedan profesor Šabačke gimnazije, pripremio prvu predstavu Svetislav i Mileva, Jovana Sterije Popovića. Inače kako smo zamijetili, grad obiluje i brojnim KUD-ovima, različitim sportskim udruženjima te likovnim stvarateljima. Kada se to uzme u obzir nije ni čudo što je ovaj grad dao više od 50 poznatih osoba iz umjetnosti, kulture sporta i gospodarstva. Proporcionalno gledano u odnosu na broj stanovnika to je uistinu impozantno. Nažalost, u BiH su ipak najpoznatiji pjevači narodne glazbe koji dolaze iz ovog kraja.

Župa sv. Joakima i Ane

Nakon razgledanja središta, kada smo se uvjerili u gostoljubivost tamošnjih stanovnika, krenuli smo prema katoličkoj crkvi koja se nalazi nedaleko od središta grada. Mala je to i skoro pa oronula crkva koja jednostavno „vrišti“ za obnovom. Nažalost, budući smo u Šabac došli bez najave nismo zatekli tamošnjeg župnika pa smo crkvu mogli fotografirati samo izvana. Kako bismo fotoaparatom ovjekovječili jubilarni križ morali smo ipred crkve doći kao lopovi, preskačući ogradu.

Kasnije smo u telefonskom razgovoru od upravitelja župe vlč. Tonija (Antun) Kragola, inače rođenog Zagrepčanina, svećenika koji je završio teologiju u neokatekumenskom sjemeništu u Puli, saznali osnovne podatke o župi u kojoj djeluje već četiri godine. Područje župe obuhvaća grad Šabac i kraj ispod Beograda sve do granice s BiH.

Katolički vjernici su u Šabcu odavno prisutni, prvenstveno zbog blizine granica s krajevima naseljenim većinskim katoličkim življem, ali i doseljavanja. Sa sigurnošću se može reći kako je brojniji dolazak katoličkog stanovništva zabilježen tek poslije Prvog svjetskog rata. Među njima znatan broj bili su školovani stručnjaci: ljekari tehničari, mehaničari... ali i različite zanatlije koje su nedostajale tom kraju. Prema popisu iz 1931. bilo je oko 778 katolika, odnosno 5,6%, i njihov doprinos sveukupnom životu grada i okoline sigurno je bio velik i nailazio je na dobar prijem u gradu koji se ubrzano razvijao.

Tek 1928. počelo je kopanje temelja nove crkve u dijelu grada koji se zove Baire. Svečani blagoslov i polaganje kamena-temeljca obavio je fra Krsta Belamarić, kanonik Beogradskog kaptola, uz asistenciju tadašnjeg šabačkog župnika Mladena Momčinovića. Prema statistikama župa je u to doba imala 800 duša.

Tada su bile sasvim normalne i procesije gradskim ulicama za Tijelovo uz sudjelovanje školske djece, gradskih vlasti, vojske... Česte su bile i proslave Strossmayerovih dana. Redovno je bilo i sudjelovanje katoličkih vjernika iz susjednih župa Đakovačko-srijemske biskupije.

Kuriozitet je napisati kako je Šabački glasnik 1936. zabilježio da je katolička crkva prepuna vjernika na Veliku subotu i Uskrs dok je pravoslavna slabo posjećena. Osim franjevaca, župu su vodili salezijanci, dijecezanski svećenici, a sada neokatekumenski svećenici. U Šapcu su djelovale časne sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog, ali, nažalost, odavno su otišle.

Prema procjenama vlč. Kragola u prosjeku na misi bude 20-ak vjernika, dok župa ima više od 100 duša. Točan broj je nemoguće ustvrditi zbog „mješovitih“ brakova. Međutim, prema posljednjem popisu iz 2011. šabačka općina ima 165 Hrvata te 280 rimokatolika. Vlč. Kragol kaže kako postoje obećanja da će početi obnova i restauracija crkve s obzirom da je i podignuta na obljetnicu kraljevanja Aleksandra I. te predstavlja dio kulturnog naslijeđa.

Caritas pomaže mnoge

Kasnije smo razgovarali i s Miroljubom Nikolićem, ravnateljem šabačkog Caritasa koji u tom gradu djeluje od 1992. kao konkretan pastoralni instrument za odgovor na probleme u društvu. „Caritasovu misiju u Šapcu započeo je o. Bono Mazić. Od svog dolaska iz Istre 1998. don Girolamo Iacobucci se aktivnije uključio u rad s ljudima u potrebi. Prve aktivnosti bile su realizacija urgentnih programa: distribucija ogrjeva za 3 500 domaćinstava, dijeljeni su obiteljski paketi s hranom i higijenom, šporeti, školski pribor za djecu, bebi paketi, božićni paketići“, rekao nam je ravnatelj Nikolić te naglasio kako postoji izvrsna suradnja sa župnikom.

Caritas Šabac u svom je radu ostvario odlične odnose sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, općinskim vlastima i institucijama te drugim vladinim i nevladinim organizacijama koje se bave socijalnim problemima, a u posljednjim poplavama je iskazao vidnu razinu pomaganja potrebitim u izvanrednim situacijama.

Nakon razgledanja grada krenuli smo ka bh. granici. Neplanirana putovanja jesu uvijek pravi pogodak, a saznavanje novih informacija je uvijek dobrodošlo. Nadamo se kako ćemo u budućnosti moći čuti vijesti o početku renoviranja šabačke crkve i mnogo prije stogodišnjice njezine izgradnje jer tamošnji katolici, iako malobrojni, to zaslužuju.