Bijeljina: župa vjerničkog pluralizma i istinskog katolicizma

Postoje mjesta u BiH u koja redakcija Tjednika ne dolazi tako često. Jedno od tih podneblja je i semberski kraj. Tko je putovao tim dijelom Bosne, mogao je vidjeti da se Bijeljina nalazi u trokutu kod ušća dviju velikih rijeka. Smještena je osam kilometara zapadno od Drine i dvadesetak kilometara južno od Save. Iako povijesna istraživanja ukazuju na stoljetno postojanje katolika u ovom „ćošku“ Bosne, u tom gradu ih danas kronično nedostaje...

Opće je poznato kako se prostor oko Bijeljine, između Drine, Save i planine Majevice zove  Semberija. To je najplodniji dio BiH, a njezin najveći postotak nalazi se u entitetu Republici Srpskoj. Semberija ima vrlo bogatu povijest, a prvi put je spomenuta 1533. tijekom osmanlijske vladavine. Ime je ugarskog porijekla i vjeruje se kako korijenje vuče iz razdoblja nakon 12. stoljeća kada je ovo područje povremeno bilo pod vlašću Mađarske.

Procjenjuje se da na području Semberije danas živi oko 240 000 stanovnika, a najveći broj njih u općini Bijeljina koja je jedna od najmnogoljudnijih u BiH. Kroz vrijeme ona je  relativno često mijenjala ime. Zvala se Belina, Biljena, Bjelina... Povijesne knjige nam govore o bogatoj katoličkoj nazočnosti u ovom kraju kao što su: samostan sv. Marije u Polju te župa Balatino (danas naselje Balatun) koja je tada pripadala samostanu u Olovu...

 

 „Lepo“ je živjeti u Bijeljini

Prema uhodanoj tradiciji, prva „adresa“ na koju se obraćamo kada želimo napisati reportažu o nekom kraju je župni ured i katolička crkva, naravno, ako ih ima. Znajući za teške ratne posljedice od prije 20 godina i protjerivanje nesrpskog pučanstva, pretpostavljali smo kako će o ovom gradu biti teško napisati reportažu iz katoličke perspektive. Djelomično smo bili u pravu. No krenimo redom...

Crkvu i nije teško pronaći, nalazi se nekoliko minuta hoda od središnjeg trga, automobilom naravno još brže. Na ulicama nema pretjerane gužve, veliki trgovi i parkovi odaju dojam sređena i čista grada.

Kao što smo već ranije znali, u župi djeluje novi župnik vlč. Marko Zubak koji je inače desetak godina obavljao funkcije u različitim Crkvenim institucijama u Sarajevu. Prati ga glas savjesna i dobra svećenika koji se veoma voli šaliti. Budući da je u Bijeljini nepuna dva mjeseca, nije dobro upoznao kraj i njegove ljude. Međutim, nakon pozdrava dobrodošlice odmah je na pitanje kako je živjeti u novom gradu, u svojem stilu odgovorio: „Lepo je živjeti ovdje.“ Vjerojatno je ta kratka rečenica sukus čitave priče o katolicima u gradu s pravoslavnom većinom, uz granicu sa Srbijom.

Ipak, vlč. Zubak nije prvi put u Bijeljini. Tu je boravio kao ministrant na gostovanju jedan dan osamdesetih godina 20. st. te se živo sjeća toga dana i susreta s, i tada, malobrojnim vjernicima.

Iako se od tog vremena grad utrostručio po veličini i brojnosti zbog dolaska izbjegloga srpskoga pučanstva iz drugih krajeva Bosne, nažalost katolička zajednica je i dalje malobrojna. Zanimalo nas je kakva je „druga“ impresija grada i vjerničke zajednice sada kada više nije ministrant nego svećenik.

 „Oduševljen sam susretljivošću i otvorenošću vjernika, ali i zadivljen njihovom hrabrošću i svjedočkom - živom  vjerom, koliko je to moguće u ovakvoj sredini. Ako usporedimo vjernike u nekim drugim gradskim sredinama, posebno u glavnom gradu gdje katolici imaju puno crkvenih institucija, kulturnih i duhovnih ponuda, ovdje je zajednica sačuvana na okupu. Iako je 'malo stado' i korijenom s različitih strana, djeluje dosta kompaktno. Crkva je ta koja okuplja i ujedinjuje. Na tome su puno učinili dosadašnji župnici, posebno pokojni mons. Mijo Perić- Mića“, rekao je novi bijeljinski župnik prenoseći nam svoje dojmove o gradu i njegovim ljudima.

100 godina od izgradnje crkve

Nakon ležernih razgovora („Što ima u Sarajevu?“) zajedno smo prošli kroz povijesne knjige i fotografije. Župa Prečistog Srca Marijina u Bijeljini osnovana je 1885., a crkva koju je projektirao Josip pl. Vancaš sagrađena je točno prije 100 godina. Župnik je naglasio kako smo sasvim prigodno došli praviti reportažu na stogodišnjicu izgradnje crkve koju je u svom 11-godišnjem mandatu sagradio vlč. Anto Jović. Od osnutka župe zaštitnik je bio sv. Stjepan Kralj, a od 1952. Neokaljano Srce Blažene Djevice Marije, danas Prečisto Srce Marijino. Patron se slavi kad i Blažena Djevica Marija Kraljica: 22. kolovoza.

Iako su u Bijeljini prvi župnici bili franjevci, s prijelaza 19. u 20. stoljeće u župi pastoralno djeluju dijecezanski svećenici. Unatoč činjenici kako je danas u tom gradu malo katolika, ova župa je nekoć dala nekoliko duhovnih zvanja, a čak trojica domaćih sinova bili su ovdašnji župnici: preč. Josip Fuchs (1924. - 1943.), vlč. Mihovil Thon (1943. - 1949.) i vlč. Josip Konopka (1950. - 1952.). Rodbina domaćeg sina vlč. Antuna Zajca i danas živi u tom gradu.

Prema riječima našeg sugovornika, njih se, kao i većine ostalih župnika, stariji vjernici i danas rado i sa zahvalnošću sjećaju, a posebno nedavno preminulog mons. Perića koji je bio prvi župnik nakon posljednjeg rata koji je živio u Bijeljini. On je strpljivo obnavljao narušene međuljudske odnose, ali i dotrajale i oštećene zidove crkve i župne kuće. Usporedo je radio na materijalnoj i duhovnoj obnovi koliko je mogao. Uz pomoć Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije oformio je i medicinsku skrb za bolesne te hranu i ogrjev za siromašne. Nalazio je vremena otići i u ribolov na Drinu ili na sijelo kod župljana, a rado je i njih primao kod sebe. 

Prema grafikonu iz 1910., u župi Bijeljina bilo je 1 616 katolika, a 1937. čak 2 400. U službenom popisu iz 1959. ovdašnja vjernička zajednica brojala je 800 katolika. Neposredno pred rat 1991. bilo je približno toliko, a danas ih ima svega stotinjak. Za mnoge se sazna tek kad dođe vrijeme za ukop, a do tada ih nije bilo u evidenciji, niti su dolazili na sv. mise.

Zanimljivo je spomenuti kako je najmlađi katolik ove župe - Ante Barač, 1980. godište. Nedavno je postao otac kćerkice Ive. Vlč. Zubak kaže kako Ante osjeća svu težinu života u ovom kraju i naglašava da je lako biti katolik u Imotskom, rodnom mjestu njegova oca, za razliku od Bijeljine gdje sada živi.

Oni koji su se odselili tijekom posljednjeg rata diljem BiH, Europe i svijeta ne pokazuju nikakva znaka da bi se željeli vratiti. Nakon 1992. i „ljubavnog zagrljaja“ Željka Ražnjatovića Arkana i osuđene haaške ratne zločinke Biljane Plavšić život za Hrvate i Bošnjake postao je nesnošljiv. Brojna ubojstva i protjerivanja „poremetila“ su nacionalni balans. Međutim, osjeća se tendencija da se u Semberiju, kao i u ostalim predjelima, Bošnjaci više vraćaju nego Hrvati. Statistike kažu da Bošnjaka u gradu ima oko 6 000.

Katolici različitih nacija

No, napustimo teške devedesete i vratimo se ponovno 100 godina natrag. Čini se da je ta 1914. bila svojevrsno proljeće za Katoličku Crkvu i Hrvate u BiH jer su te godine sagrađene brojne crkve (Bos. Brod, Zavidovići, Zenica, sv. Anto Sarajevo, Bijeljina), ali je početak Prvog svjetskog rata ugasio „propupali“ život bh. katolika. Tako je bilo i u Bijeljini.

Župa se za stogodišnjicu, isto kao prigodom osnivanja prije 130 godina, sastojala od vjernika-katolika različitih nacionalnosti koji su došli na ovo područje u vrijeme Austro-Ugarske. Zato je na pročelju središnje apside iznad oltara pisalo: „Hvalite Gospodina svi narodi!“ Tako je i pok. župnik Thon, rođeni Bjeljinac, bez političkih konotacija iz današnje perspektive znao reći: „Majka mi je Mađarica, otac Austrijanac, a ja čistokrvni Bosanac“.

Iz fotoarhiva koji nam je pokazao vlč. Zubak posebno su dirljive svečane tijelovske procesije i mnoštva prvopričesnika ispred crkve. U usporedbi s današnjim vremenom to izgleda kao znanstvena fantastika, ali služi kao podsjetnik kako je nekoć bilo... ali nikad se ne zna, možda nekim Božjim čudom bude opet.

Nažalost, osim ljudi puno je toga u ratu nestalo te se još uvijek traga za otuđenom arhivskom građom župe. Vlč. Zubak je zamolio župljane da ustupe bilo koju fotografiju iz bogata vjerničkog života i na taj način barem u potpunosti otmu zaboravu prošlost župe.

Nakon razgovora u župnom stanu, kojemu je inače potrebita temeljita obnova krova jer pri svakoj jačoj kiši prokišnjava, krenuli smo razgledati crkvu i grad. 

Prodavaonica ptica

Na izlazu nas je dočekao, ne „nervozni“, nego veseli poštar koji je napomenuo kako još nije upoznao novog župnika jer poštu ostavlja u sanduče. Čini se da smo iz Sarajeva prije stigli nego pošta koju je on donio: baš neka pisma i primjerke Katoličkog tjednika. Redakcija u Bijeljinu, a novine za njom, rekli bismo.

Brojne umjetnine u crkvi

Nakon razgledanja moglo bi se kazati kako crkva nije ni premala ni prevelika. Očito je građena s mjerom i u vrijeme dok je ovo bila, prema broju vjernika, velika župa. Središnja oltarna slika je Da Vincieva Posljednja večera koju je nakon posljednjeg rata restaurirao domaći sin akademski slikar Stjepan Tonković. Iznad nje u oltarnoj apsidi nalazi se slika Presvetog Trojstva i Krunjenja Blažene Djevice Marije za kraljicu neba i zemlje. Ispod je oltarna figura Presvetog Srca Marijina iz vremena kasne gotike, zapravo iz prijelaznog razdoblja gotika - barok. Kip je urađen u drvetu (bijela lipa) iz masivnog komada s nekoliko manjih dijelova koji su propisno spojeni u jedinstvenu cjelinu i star je oko 120 godina.

U srednjoj lađi nalazi se slika Presvetog oltarskog sakramenta kojemu anđeli i ljudi iskazuju poklonstvo. Na stropu je slika Uzašašća Isusova na nebo, a na kraju je lik sv. Cecilije. Zanimljivo je da se pjevački zbor od 1937. zvao Sv. Cecilija. U dnu crkve primjećuju se ugrađene zahvalne pločice Gospi za sva uslišanja.

Važno je napomenuti kako je nekoć ova crkva bila povlašteno hodočasničko mjesto Gospi. S lijeve strane od ulaznih vrata nalazi se špilja Nazaret. Uz Isusa, Mariju i Josipa tu je i lik Gospe Kazanske, dar pravoslavnih monaha.

Grad s ekonomskom perspektivom

Nakon razgledanja crkve obišli smo Bijeljinu. Za nas koji dolazimo iz brdovitih predjela svako mjesto u ravnici sa širokim ulicama i trgovima je fascinantno. Bijeljina zbog svojeg položaja i bogatstva ima perspektivu postati pravo regionalno središte. Kao što se može primijetiti, grad živi neku svoju priču.

Hodajući gradskim ulicama, župnik nam je rekao kako je još uvijek u ovom kraju nazočan velik broj nekrštenih, dok njihove bake i djedovi mole na tu nakanu. Želja za krštenjem postoji, ali volja za pripravu i dolazak na sv. misu baš i ne. Možda je zanimljivo kazati kako su za vrijeme našeg boravka u Bijeljini sinodski oci u Rimu razmišljali o gorućim pastoralnim pitanjima u svezi s brakom i obitelji te dijeljenjem sakramenata. Iako većina sinodalnih otaca nikad nije čula za ovaj kraj, jasno je da problemi vjerničke populacije u ovom mjestu gotovo stopostotno potpadaju pod potrebe i zahtjeve suvremenog čovjeka o kojima se govorilo na sinodi.

Jasno je kako svećenici nemaju „čarobni štapić“ kojim se može odjednom riješiti ili iskorijeniti duboki korov prošlog sustava koji je sijan 50 godina, nedavnog rata te ekonomske krize koja je  dotukla tu malu katoličku zajednicu, međutim predati se ne smije.

Kako župnik reče, naznake znatiželje ili simpatije ljudi prema Crkvi i vjeri postoje, samo im nedostaje malo više odvažnosti potpuno se „otisnuti od obale“ i zaplivati u milosne vode. Toranj i Crkva su vidljivi, ali „vjera gorušičina“ možda će tek doći!

Šaljite mi vjernika!!!

Budući da među svećenicima Bijeljina baš i ne zbori za dobar pastoralni izbor, vlč. Zubak se nije pokolebao i prihvatio je onu župu koju mu je nadbiskup namijenio. Tik po dolasku u taj grad dobivao je pozive od kolega svećenika koji su ga pitali treba li mu pomoć. Pogođen situacijom u kojoj se našao, jednom svećeniku iz Posavine je na pitanje treba li ti što poslati, odgovorio: „Ništa mi ne treba samo mi pošalji vjernika.“ Na  to mu je ovaj odgovorio: „Eto ti nosi ih sve.“

Savjetovalište za nadvladavanje osobnih poteškoća i usmjeravanje k ljudskoj i kršćanskoj zrelosti

Život prosječnoga čovjeka u modernom vremenu opterećen je viškom informacija s raznih strana te brojnim „zahtjevima“ koje nije moguće sve ispuniti na vrijeme. Zbog toga veliki broj osoba živi u stanju kroničnog stresa, neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti i otuđenosti. To su samo određeni uzroci koji i te kako ostavljaju tragove na psihički i duhovni život osobe bez obzira na njezin društveni položaj. Psiholozi i ostali stručnjaci se slažu kako je mnogo stanovnika BiH zbog povijesnih okolnosti tranzicije, strahovitog rata te aktualnog konteksta života u mnogo većoj opasnosti od prosječnog građanina Europe. Kako bi odgovorili na psihološko-duhovne potrebe osoba i obitelji, u okviru projekata Vrhbosanske nadbiskupije, osnovan je Centar za savjetovanje.
 

Centar za savjetovanje otvorio je svoja vrata u listopadu, a nastao je iz potrebe praćenja osobe na njezinu psihološko-duhovnom putu kroz život. Takva potreba praćenja osobe prema cjelovitoj zrelosti, tj. ljudskoj i kršćanskoj uvijek je bila prisutna. Zato ideja o otvaranju savjetovališta postoji već dugi niz godina, ali je tek sada došlo vrijeme za realizaciju tog važnog projekta.

Važan projekt u Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Kako smo spomenuli, to je projekt Vrhbosanske nadbiskupije koji je omogućen donacijom vrhbosanskog nadbiskupa metropolita Vinka kard. Puljića. Također, njegov rad pomažu na specifičan način Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije kao i Caritas Vrhbosanske nadbiskupije. Budući da su za određeno vremensko razdoblje jednim dijelom osigurana sredstva za rad, osobe koje budu tražile pomoć davat će minimalni iznos koji će koristiti za održavanje rada centra. Voditelj čitavog projekta je mr. sc. Sanda Smoljo, teologinja, psihologinja i psihoterapeutkinja.

Mr. Smoljo je u Sarajevu u KŠC-u Sv. Josip završila Srednju medicinsku školu te upisala KBF. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu studirala je dubinsku psihologiju, a stupanj magisterija postigla je 2011. Trenutačno piše doktorat na temu Utjecaj katoličkog identiteta na razvoj kršćanske intersubjektivnosti unutar dinamike katoličkog para. Osim nje po potrebi u rad za savjetovanje uključeni su također jedna psihijatrica te svećenik.

U razgovoru s mr. Smoljo saznali smo dosta toga o samom Centru, njegovu radu te planovima. 

Tko su ciljne skupine?

Savjetovalište ima za cilj pomoći osobi u nadvladavanju psiholoških i duhovnih poteškoća, pomoći joj da integrira te dvije dimenzije i usmjeriti je prema većoj ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. Centar nudi stručnu i pouzdanu pomoć osobama koje žele sebe bolje upoznati, prihvatiti, promijeniti i rasti u vrijednostima osobnog poziva. Usluge su, prije svega, namijenjene: bogoslovima, studentima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima laicima, katoličkim obiteljima i bračnim parovima.

Usluge centra uključuju i procjenu osobnosti, slušanje i savjetovanje te kolokvij rasta u pozivu. Cilj je uvidjeti u kojoj fazi se osoba u danom trenutku razvoja nalazi, ukazati joj na jake strane osobnosti, kao i na one slabe točke na kojima bi se trebalo raditi, to jest one koje bi trebalo integrirati s ostatkom osobnosti.

Kolokvij podrazumijeva stručni razgovor kojim se prati osoba i pomaže da sebe bolje upozna, raste i bude autentična u svome pozivu, kao laik ili kao duhovna osoba.

Prema riječima naše sugovornice, psihologija tvrdi kako jedna osoba želi rasti i razvijati se, ali osjeća u sebi određenu težinu, kao teret koji je vuče natrag. To može ponekad sprječavati osobu da se prepusti i dadne oblikovati vrijednostima evanđelja jer unutarnje poteškoće zarobe mnoge potencijale i sposobnosti osobe.

„Kada se osoba oslobodi unutarnje težine, oslobodit će mnogo psihičke energije koja se može iskoristiti za ostvarenje evanđeoskih vrijednosti. Na primjer osoba koja nije oprostila bilo u prošlosti ili sadašnjosti, teško će prihvatiti Isusov poziv 'Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze'“, rekla je mr. Smoljo.

Ranjene obitelji trebaju pomoć

O kojem god segmentu života se počne razmišljati ili pisati, nikako se ne može zaboraviti činjenica da je BiH pretrpjela, odnosno trpi teške posljedice rata koje su na svoj specifičan način ostavile ožiljke na mnoge osobe.

„Mlade generacije su odrastale uz roditelje koji su u ratu pretrpjeli teške fizičke, a napose psihičke ozljede koje ako nisu bile adekvatno tretirane, mogu raniti cijelu obitelj i uzrokovati mnoge poteškoće. U nekim slučajevima te rane su duboko potisnute i mnogo godina kasnije pokazuju posljedice otežavajući normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu, međusobnim komunikacijama te ponekad mogu značajno utjecati i ugroziti psihološki i duhovni život“, istaknula je mr. Smoljo i objasnila kako postoji mnogo vanjskih i unutarnjih čimbenika koji utječu na psihodinamiku osobe i opstruiraju rast.

Velik problem su i ranjene obitelji te veliki broj razvoda. Slika društva pokazuje značajne promjene koje pogađaju obitelji posljednjih godina.

„Statistički podatci upućuju na konstantno rastući broj rastavljenih, nefunkcionalnih i ranjenih obitelji. Postoji veliki broj mladih ljudi kojima obitelj kroz odgoj više ne pomaže da nađu odgovore na dva egzistencijalna pitanja: 'Tko sam?' i 'Kamo želim ići?' Mnogi slučajevi potvrđuju slabu i nedostatnu formaciju osoba unutar obitelji, koja bi po svojoj naravi trebala biti povlašteno mjesto razvoja zdrave ljudske osobnosti. Stoga, ovu ulogu često moraju preuzeti druge odgojne institucije“, komentirala je stanje u mnogim bh. obiteljima voditeljica novog savjetovališta.

Iako je centar tek započeo svoje djelovanje, odmah se razmišlja o budućnosti. Osnovna želja je proširiti djelovanje na ostale biskupije u BiH te i u drugim dijelovima BiH odgovoriti na potrebe osoba koje imaju poteškoća na psihološko-duhovnoj razini. Jedan od planova za budućnost je također organizirati predavanja, seminare, konferencije, radionice kako bi unaprijedili psihološko-duhovno zdravlje.