Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH: Muslimani i kršćani imaju obvezu suvremenom čovjeku ponuditi utjehu Božje riječi

Većina ljudi se slaže kako međureligijski dijalog između kršćana i muslimana nema alternativu. Globalizacija s jedne strane i vjerski pluralizam s druge učinili su da religije i pojedinci, koji su nekoć možda i bili zatvoreni u sebe, polako uviđaju kako je jedino otvorenost prema drugomu temelj sigurnije i mirnije budućnosti. Događaji na Bliskom Istoku samo potvrđuju da odsustvo dijaloga, nepoznavanje te nepriznavanje drugoga i drugačijega vodi samo u nasilje i razaranje. Kako bismo saznali odgovore iz muslimanske perspektive sugovornika smo pronašli u čelniku Islamske zajednice BiH. 
 

Ef. Kavazović potječe iz pobožne muslimanske obitelji koja je tijekom povijesti dala veliki broj imama i hafiza u BiH. Rođen je 1964. u Jelovče Selu (općina Gradačac), kao jedno od osmero djece. Gazi Husrev-begovu medresu završio je u Sarajevu, a 1985. upisao je Šerijatski fakultet na poznatom univerzitetu Al-Azhar u Kairu. Magistarski rad obranio je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu iz područja šerijatskog prava. Prije nego je izabran za reisa bio je imam u Gornjem Srebreniku, radio na području Gradačca te bio tuzlanski muftija. S njim smo razgovarali o aktualnom trenutku odnosa kršćana i muslimana, stanju na Bliskom Istoku, pojavi tzv. Islamske države...

Eminencijo, što Vam se čini, u kakvom ozračju danas žive kršćani i muslimani u BiH, ali i cijelom svijetu?

Muslimani i kršćani u Bosni i Hercegovini dijele mnoge zajedničke teškoće ali i radosti, no uvjeren sam da iznad svega dijele jaku želju da u svojoj domovini žive u miru, dostojanstvu i punoj sigurnosti, gdje će se poštovati sva njihova prava, te potpuno uvažavati vjerske, nacionalne i druge specifičnosti. Dakako, zajedničke su im teškoće koje proistječu, prvenstveno, iz postojeće organizacije državne strukture i slabe djelotvornosti političkih i državnih subjekata u rješavanju problema građana ove države. U prvom redu su to problemi ekonomske prirode koji uključuju visoku razinu nezaposlenosti, nemogućnost dostojanstvenog života od svoga rada, nehumanih odnosa između poslodavaca i radnika. U nekim sredinama se čuju pritužbe koje se tiču ostvarivanja jednakih prava i mogućnosti, posebno diskriminacije ili zastrašivanja povratnika. Ovakve stvari se moraju ozbiljno uzimati u obzir i otklanjati uzroci koji do toga dovode.

Smatram da postoji visok stupanj razumijevanja i uvažavanja između muslimana i kršćana u Bosni i Hercegovini. Pored toga, mnoga su područja na kojima mogu zajednički raditi, jačati povjerenje i postizati dobre rezultate na radost i korist svojih zajednica i svih ljudi. Ističem važnom činjenicu da nema ulaska i miješanja u doktrinarna pitanja jedni drugih, u međusobnim odnosima nema opterećenja koja proizlaze iz vjerske naravi naših učenja i praksi. Stoga i jedni i drugi imaju obavezu više biti još predaniji zajedničkom radu i unapređenju razumijevanja kako bismo postali istinski primjer suradnje i rješavanja zajedničkih pitanja, kako u BiH tako u regionu i svijetu. To je veliki izazov, ali i ogromna prilika za muslimane i kršćane u našoj domovini. Bio bih jako sretan ako bismo tu privilegiju i odličnu mogućnost što bolje iskoristili. 

Kada je riječ o globalnim odnosima, teško je nama odavde davati opće ocjene o životu muslimana i kršćana u cijelom svijetu. Međutim, bez sumnje današnji politički, ekonomski i vojni odnosi i postojeće krize u svijetu odražavaju se na kvalitetu života muslimana i kršćana. Uvjeren sam da današnje svjetske krize i sukobi nisu produkt vjerskih razloga i motiva i zato njihova rješenja treba tražiti na drugim poljima, a ne vjerskim. Potrebno je identificirati prave uzroke nepravde i nasilja u svijetu, smanjivati nesrazmjer ekonomske moći, odbacivati egoizam i sebični interes u međunarodnim odnosima, zalagati se za moral i društvo socijalne pravde. Ovi principi vodili bi smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih, povratili nadu obespravljenim, otklanjali uzroke sukoba i nesporazuma a samim tim i doprinijeli boljem razumijevanju i zajedništvu između pripadnika različitih religijskih tradicija, uključujući muslimane i kršćane.

Kako vidite stanje i razinu međureligijskog dijaloga u BiH? Čini se da Međureligijsko vijeće obavlja dobar posao, međutim ponekad na terenu dolazi do problema...

Međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini prisutan je na različitim razinama, i među vjernicima pojedinačno i među njihovim institucijama. Međureligijsko vijeće je važan faktor međureligijskog dijaloga, daje veoma korisne poticaje, realizira zanimljive projekte i potiče dijalog među vjernicima i religijskim zajednicama. U tom kontekstu rad Međureligijskog vijeća je veoma značajan i njegov doprinos niko objektivan ne može ignorirati. Potrebno je da zajedno još snažnije podržimo njegov rad i financijski podupiremo njegove projekte. Međureligijsko vijeće treba afirmirati kao jedan naš domaći, bosanskohercegovački brend, što ono, zaista, i jest.

Naravno, volio bih da je stanje međureligijskog dijaloga još bolje, ali svi moramo biti realni i strpljivo na tome raditi. Koliko svi mi uložimo u ovaj dijalog, toliko ćemo ga imati. Ne samo vjerske zajednice, nego cijelo društvo, a posebno mediji, imaju važnu ulogu u kreiranju ozračja razumijevanja i međureligijske suradnje.

Pored razvijanja institucionalne suradnje među vjerskim zajednicama, smatram posebno važnim prenositi duh razumijevanja među lokalne zajednice, u naše džemate, župe i parohije. Veoma je bitno da vjernici međusobno komuniciraju, da razgovaraju, da otklanjaju nesporazume i predrasude. Time se postiže punina smisla našeg rada i funkcioniranja Međureligijskog vijeća. Stoga smatram važnim otvaranje ureda Međureligijskog vijeća u različitim gradovima Bosne i Hercegovine.

Incidenti i problemi koji se javljaju na putu međureligijskog dijaloga ne smiju nas obeshrabriti. Štoviše, treba ih razumijevati kao podsticaj i pokazatelj potrebe za još odlučnijim radom. Važna je iskrena opredijeljenost za dijalog i svakodnevni rad, a rezultati zasigurno neće izostati.

Kroz medije i razgovore običnih građana provlači se misao i kritika kako Islamska zajednica nije na vrijeme reagirala zbog širenja određenih pravaca islama u BiH koji nisu u skladu s tradicijom bosanskih muslimanima. Recite nam kako Vi gledate na to?

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini mnogo je učinila i predano, iz dana u dan, čini da osigura adekvatan ambijent kako bi muslimani i njeni članovi mogli živjeti puninu islama i ostvariti sva svoja ljudska i vjerska prava na ovim prostorima. Mi nastojimo da muslimani budu poštovani, da se ne skrnavi njihov identitet, da se osjećaju sigurnim u življenju svoje vjere. Ponekad u tome ne uspijevamo kako bismo željeli i kako je to naša zadaća. Zasigurno je najbolji put očuvanja islamske bošnjačke tradicije da muslimani na ovim prostorima budu u prilici uživati sva svoja prava, da budu oslobođeni straha od rata i progona, ekonomski neovisni i kulturno emancipirani. Stoga smo bili duboko zaprepašteni kada nam je nedavno Vijeće ministara blokiralo proceduru potpisivanja sporazuma s državom, ne samo onih segmenata koji su specifični za muslimane, nego i onih koji su identični s već potpisanim ugovorima s Vatikanom i Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Između ostalog, i takav diskriminirajući odnos proizvodi frustracije i nezadovoljstvo kod pojedinaca što se onda pretače u ponašanja koja nisu u duhu vjere ili odgovore koji imaju radikalniji i ekstremniji ton.

S obzirom na okolnosti u kojima djeluje Islamska zajednica, a posebno teška stradanja i posljedice agresije na BiH tijekom 1992. - 1995., učinjeno je mnogo da se sačuvaju naše islamske institucije. Islamska zajednica ima svoje obrazovne ustanove, ima svoju tradiciju učenja, razumijevanja i tumačenja vjere utemeljenu na neprekinutom lancu i kontinuitetu od suvremenih preko klasičnih do prvih učitelja islama. To joj osigurava kompetentnost i vjerodostojnost. Stoga određene anomalije ili neprirodne izrasline na muslimanskom tijelu, iako nas jako brinu, predstavljaju marginalne pojave. One su uglavnom posljedica ideoloških i političkih sukobljavanja na globalnoj političkoj sceni ili regionalnih netrpeljivosti u određenim muslimanskim društvima. Kada se riješe uzroci nastajanja tih političkih i ideoloških izraslina i one će nestati. A uzroci su izvan Islamske zajednice u BiH.

Islamski svijet je već dulje vremena opterećen ratovima u Siriji, Iraku, Jemenu, Afganistanu, Pakistanu, dijelovima Afrike... lista je zaista podulja. Zašto je to tako, može li se tomu stati u kraj i vidite li nadu za prestanak sukoba u budućnosti?

Smatram da se radi, prije svega, o političkim i ekonomskim uzrocima. Neki od njih su stari više stoljeća, neki su novijeg datuma. Okupacija, kolonijalna uprava, nametanje muslimanima tuđih rješenja i vladara, nametanje nenarodnih i diktatorskih marionetskih režima, što traje veoma dugo, porodilo je veliko nezadovoljstvo i frustraciju među mnogim muslimanskim zajednicama. Također okupacija Palestine je trajni izvor sukoba i nasilja na Bliskom istoku. Primjena dvostrukih aršina dovodi do razočarenja u zapadne zagovornike ljudskih prava i sloboda.

Rješenje vidim u istinskoj demokratizaciji, u poštivanju demokratskih prava i sloboda, u prestanku zapadne intervencionističke politike koja čas podržava jedne a čas podržava druge. To jača uvjerenje da se Zapad prema muslimanskim zemljama rukovodi taktikom iskazanoj u latinskoj poslovici: „Zavadi pa vladaj!“

U svemu tome muslimani nisu nevini, krivi su što dopuštaju da budu predmet manipulacije, da budu oružje u tuđim rukama pomoću kojih se ostvaruju tuđi interesi i ciljevi.

U jednom od nedavnih intervjua rekli ste kako ulema mora svugdje i uvijek bezuvjetno osuditi svaki oblik nasilja i terorizma te kako je terorizam u ime islama najstrašnije podrivanje islama, međutim svjedoci smo da, pored poziva protiv nasilja, situacija na Bliskom istoku, čini se, izmiče kontroli. Kako komentirati tu činjenicu?

Dužnost je uleme da bezuvjetno osuđuje i suprotstavlja se svakom obliku nasilja, terora, nepravde i izrabljivanja ljudi, bez obzira o kome i gdje se to radi. Čak i kada ta osuda ne polučuje željene rezultate, osuđujući glas uleme mora se čuti. Jer, vjera ne može zašutjeti pred nasiljem.

Islam je uzvišena ideja, božanska poruka svim ljudima. Međutim, kao i svuda, nađe se neodgovornih, neprosvijećenih i neproduhovljenih pojedinaca i skupina koje nastoje sebi prisvojiti islam, svome ga umu prilagoditi. To je pokušaj sebične uzurpacije islama, svođenje univerzalne poruke svim ljudima na svoju plitku pamet, usko i površno shvaćanje. Naravno da se takvim pristupom najviše nanosi štete islamu i muslimanima i da je to strašan zločin prema islamu.

Ipak, ne smije se prešućivati činjenica da su se muslimanski autoriteti i institucije ogradili od takvih pojedinaca i grupa i kazali da su izašli iz okvira islamskih normi. Prema tome, očito je da se radi o nekim drugim interesima i nekim drugim moćnim strukturama koje proizvode ovakvo stanje. Ono nije rezultat rada legitimnih vjerskih centara i autoriteta. 

Apelirali ste da skupina ISIS ne ubije jednog od zarobljenih humanitaraca... Međutim, nažalost to nije izašlo na dobro. Može li ikakav vjerski autoritet urazumiti te skupine? 

Iz ove činjenice se upravo razumijeva da ti pojedinci i grupe ne drže do vjerskog autoriteta. Očito njima ne treba vjerski legitimitet, ustvari ne postoji vjerski autoritet koji može dati legitimitet ubojstvu nevinih ljudi i provođenju nasilja. Takvim postupcima oni su izašli iz okvira islama i postali brutalni zločinci i nasilnici koji moraju odgovarati za svoja nedjela. Takva nedjela su negacija islama, sušta suprotnost tradiciji klasičnih muslimanskih država. 

U nekim dijelovima Iraka i Sirije, na prostoru samoproglašene Islamske države nakon 2 000 godina nema više kršćana niti ostalih religijskih manjina, a njihove kuće su bivale označene te su morali plaćati porezi „za nemuslimane“. Kako komentirate taj aktualni trenutak?

Progon civilnog stanovništva i neistomišljenika te pripadnika drugih vjerskih tradicija predstavlja strašan zločin. Ta surovost je neshvatljiva i neprihvatljiva. Mi smo na ovim prostorima u nedavnoj agresiji na našu domovinu imali jedno takvo iskustvo etničkog čišćenja, sistematskog uništavanja kulturnih i vjerskih spomenika i tragova egzistiranja muslimana. Stoga imamo još jaču obavezu da to osudimo i borimo se protiv ponavljanja takvih praksi bilo gdje u svijetu. Usto, potrebno je založiti se za obnovu svih tradicionalnih vjerskih zajednica na tim područjima, jer rezultati terora i zločina ne mogu se prihvatiti.

Progon vjerskih manjina ili označavanje njihovih kuća, kako je to činjeno u Europi tijekom Drugog svjetskog rata od strane nacista i njihovih suradnika, je bezuman čin. Mi XXI. stoljeće moramo graditi kao stoljeće razumijevanja među religijama, kulturama i civilizacijama u kojem će vjerske razlike i manjinske zajednici biti naše civilizacijske i kulturološke kopče i mediji međusobnog upoznavanja.

Želim ponoviti, najveće žrtve ovih bezumnih postupaka su muslimani, ali su isto tako žrtve i svi drugi koji stoljećima žive s muslimanima u miru i razumijevanju.

Recite nam nešto o identitetu muslimana u Zapadnoj Europi i rascjepu mladih naraštaja između islamofobije i terorizma? Čini se kako problem ima dvije krajnosti, ugroženost pojedinca kao pripadnika manjinske zajednice i terorizam kao odgovor na nagomilane neriješene probleme?

Važno je razmišljati i argumentirano raspravljati o statusu i identitetu muslimanskih zajednica u zapadnoevropskim državama. U tom kontekstu čine mi se važnim dva principa: prvi se odnosi na muslimane i tiče se njihove kvalitetne integracije i prihvaćanja društvenog ambijenta u kojem žive, a drugi se odnosi na nacionalne države i europska društva koja trebaju omogućiti afirmaciju muslimanskog identiteta. Oba aspekta ovog pitanja su međusobno povezana i uvjetovana, međusobno se podstiču ili osporavaju.

Integracija podrazumijeva da muslimani prihvaćaju nacionalne države i njihova zakonodavstva, da su lojalni građani, posvećeni napretku svojih nacionalnih država, da predano rade za opće dobro i doprinose prosperitetu društva. Biti dobar musliman bilo gdje u svijetu znači biti dobar čovjek i pouzdan građanin, biti onaj koji drugome želi ono što i sebi, koji neće zanoćiti sit znajući da mu je komšija gladan, od čijeg su ruku i jezika sigurni drugi ljudi, kome nije isti onaj koji zna (učenjak) i onaj koji ne zna (neznalica, neobrazovan i neprosvjećen). Dobar musliman je svjestan da ga vjera podstiče da voli svoju domovinu i koji je zahvalan na dobročinstvu.

S druge strane, europska društva, omogućavajući punu afirmaciju muslimanskog identiteta tako što će muslimani moći iskazati i pokazati ono što jesu i što mogu dati sebi i drugima, svoje individualne sposobnosti i kreacije, te priznavanjem razlika i specifičnosti učinit će da muslimanska mladost zadobije osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti. To će biti najbolja brana nasilju i ekstremizmu. Segregacija, izolacija i odbacivanje dovodi mlade ljude u bezizlaz i razočaranost, te na taj način postaju lak plijen za regrutaciju u grupe sklone nasilju i ekstremizmu. Pored toga, generalizacija i predrasude su bitan uzrok islamofobije koja pogađa mnoge muslimane na Zapadu i ostavlja velike posljedice na muslimanske zajednice.

Kako vi vidite budućnost odnosa muslimana i kršćana?

Vjerujem da među muslimanima i kršćanima postoji mnogo zajedničkih i važnih dodirnih tačaka koje osiguravaju izvanrednu pretpostavku za uspostavljanje kvalitetnog odnosa i suradnje. S pozicije islamske doktrine ne postoje nikakve prepreke za suradnju radi zajedničkog dobra, za rad na promicanju moralnih vrijednosti, zaštitu braka i porodice, čuvanje ljudskog života i dostojanstva.

Muslimani i kršćani imaju obavezu da današnjem materijaliziranom i tehniciziranom svijetu, duhovno siromašnom i nezadovoljnom čovjeku ponude nadu vjere, utjehu Božje riječi, pruže ruku topline, pripadanja i voljenosti. To nije samo mogućnost nego i zajednička obaveza i odgovornost.

Izdvojeno pitanje:

Muslimanski imigranti i njihovi potomci u zemljama Europske unije opravdano traže prava, međutim istovremeno se zatvaraju oči na probleme koje kršćani imaju u nekim većinski muslimanskim zemljama? Ponekad se traže i prava koja nemaju ni sami muslimani u njihovim matičnim zemljama. Kako komentirate tu pojavu?

Svi su ljudi u svome dostojanstvu jednaki. Dostojanstvo svakog čovjeka mora biti na isti način poštovano u Europi, Aziji, Africi, Americi i dr., a to uključuje poštovanje svetosti ljudskog života, imovine ljudi, savjesti i vjere, privatnosti i porodice. Smatram da muslimani trebaju dati drugima sve ono što traže za sebe. Čak ovdje ljude ne bih svodio na pripadnike bilo koje vjere: muslimane, kršćane, židove, hinduse, nego da čovjek drugom čovjeku treba dati sve što misli da bi trebao on imati i na što polaže pravo. Upravo nepoštivanje ovih načela uzrokuje brojne probleme u svijetu i proizvodi sukobe, ratove, patnje i stradanja ljudi. Uvjeren sam da je u interesu svih da se otklanjaju svi oblici diskriminacije i da se odbaci praksa duplih aršina.

Mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit: Katolička Crkva u Srbiji unatoč različitim jezicima, kulturama i obredima uvijek čuva jedinstvo i apostolstvo

U predvečerje Prvog svjetskog rata u Nišu je 24. srpnja 1914. bio ratificiran Konkordat između Svete Stolice i tadašnje Kraljevine Srbije kojim je omogućeno ponovno uspostavljanje Beogradske nadbiskupije koja je de facto nestala osmanskim osvajanjem Beograda četiri stotine godina ranije. Budući je upravo za vrijeme potpisivanja Konkordata počelo zveckati oružje za Veliki rat uspostavljanje Beogradske nadbiskupije je odgođeno za 10 godina te je ona konačno obnovljena tek 29. listopada 1924. Povodom te važne 90. obljetnice razgovarali smo s beogradskim nadbiskupom mons. Stanislavom Hočevarom.
 

Mons. Hočevar je rođen 1945. u Jelendolu kod Novog Mesta u Sloveniji. Nakon završene osnovne škole pridružio se Don Boskovim salezijancima. Gimnaziju je pohađao u Križevcima i Rijeci, a teologiju je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Za svećenika je zaređen 1973., a magistrirao je također na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1979. Na svetkovinu Navještenja 25. ožujka 2000. sv. Ivan Pavao II. imenovao ga je za nadbiskupa koadjutora u Beogradu, a godinu poslije preuzima službu beogradskog nadbiskupa i metropolite. S  njim smo razgovarali o Katoličkoj Crkvi u Srbiji, odnosu s pravoslavcima, Beogradskoj nadbiskupiji te važnoj obljetnici...

Preuzvišeni, Crkva katolička u Srbiji obilježava 90 godina od ponovnog uspostavljanja Beogradske nadbiskupije. U kakvom ozračju katolici B. Nadbiskupije zajedno s klerom i vama na čelu dočekuju tu obljetnicu?

Vama je poznato da se naša Beogradska nadbiskupija već poduže vrijeme intenzivno bavi poviješću i to iz više razloga! Prije svega: tko ne pozna prošlost  – naročito svoju – ne može kontinuirano i organski napredovati. Još je važnije znati da bez poznavanja Božjih djela u povijesti nemamo pravo nadahnuće za veličanje Boga, niti imamo snage živjeti iz Božje dobrote i Božjeg milosrđa.

Drugi je važan razlog što sve do sada nije bilo sustavnoga proučavanja prisutnosti Katoličke Crkve na našem području. U tom smo duhu slavili i prošlogodišnji jubilej 1700. obljetnice Milanskoga edikta i ove godine 100. obljetnicu Konkordata između Sv. Stolice i Kraljevine Srbije. Taj je ugovor omogućio ponovnu uspostavu Beogradske nadbiskupije i istovremeno Skopske, sufraganske, biskupije. Samo objektivno poznavanje ovih prilika može koliko-toliko objektivno osvijetliti problematiku naših prostora.

Znamo da se nad Srbijom već nadvijao Prvi svjetski rat, kada je u Nišu 24. srpnja 1914. ratificiran sporazum. Znamo, da je brzo nakon toga zbog velikog bola otkazalo srce papi sv. Piju X. Njemu nije bilo lako posvetiti posebnu pažnju našoj regiji zbog mnogo nerazumijevanja u europskim državama. Upravo zbog početka Velikoga rata, naša je nadbiskupija dobila svoga pastira tek 1924., dana 29. listopada.

Sva su naša slavlja usmjerena prema upoznavanju velikih Božjih djela, radosnom zahvaljivanju i pažljivom osluškivanju što Božji Duh govori danas „Crkvi Beogradskoj“. Zato ćemo upravo na dan slavlja 25. – 26. listopada proglasiti početak pripreme za Dijecezansku sinodu. Hodočašće svih župa sa svećenicima, redovnicima i redovnicama toga dana u Beograd označuje našu nutarnju raspoloživost djelovanju Duha Svetoga.

Što znači biti katolik u Srbiji i kakav je odnos pravoslavne većine prema Vašim vjernicima?

Nećete mi zamjeriti, ako Vam ne odgovorim isključivo iz trenutnog iskustva života. Previše je već bilo napisanih selektivnih pristupa povijesti. Toliko više to treba naglasiti jer je položaj na tom području izvanredno diferenciran, što je ponovno plod vrlo različitih povijesnih događanja, susreta, utjecaja...

Svakako treba primijetiti da mnogo toga ovisi o mudrosti i prosvijetljenosti lokalnih pastira sve do njihove nehrabrosti za stvaran egzistencijalni odnos. Osobno uvijek pozivam na temeljitije poznavanje prošlosti da bismo lakše i bolje prosuđivali sadašnjost. Vidim da je takav moj stav dobro prihvaćen. Redovito je praćen i mojom osobnom molitvom kako bih bio sposoban u svakom trenutku izreći riječi prosvjetljenja. Ali svakako svi trebaju od sada i dalje davati veći prioritet pravom školstvu, obrazovanju i duhovnom preporođenju. Zato se tako jako zauzimam za što veću suradnju  Katoličke i Pravoslavne Crkve na našem području. Nikako ne bi bilo dobro, ako bi nedostajala puna suradnja biskupskih konferencija na našim prostorima.

Svjedoci smo jednog skoro stoljetnog, najblaže rečeno mitološkog, čudnog i odnosa punog podmetanja službene Srbije prema katolicima u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, ali i Vatikanu. Kakva je situacija danas je li se što promijenilo?

Ne bih upotrebljavao taj i takav rječnik. Proučavajući dobro povijest od apostolskih vremena pa do danas, s posebnim pogledom na našu širu regiju, trebamo uočiti kako su se od rimskih vremena nadalje, na ovoj našoj granici Istoka i Zapada uvijek lomila koplja i stvarala dva načina organizacije konkretne povijesne Crkve: mjesna Crkva na Istoku (patrijaršije), sveopća Crkva (s rimskim biskupom na čelu) na Zapadu. Veliki raskol, različiti društveni, politički, kulturni i crkveni događaji (da uopće ne spominjem prisutnost Otomanskog imperija) doprinijeli su mnogim međusobno suprotstavljenim pogledima. Ove situacije ne možemo sanirati gledajući samo sadašnji trenutak. U takvom slučaju, nedostajala bi nam prava kriteriologija. Kako nas je pozvao Drugi vatikanski crkveni sabor, trebamo se vratiti k izvorima i – recimo poput jednog velikog teologa Yvesa Congara – prosuđivati povijest integralno. Bez obnovljenog pogleda na cjelinu, nećemo moći ozdraviti sadašnji trenutak.

Jesu li mediji u Srbiji dovoljno otvoreni za katolike i njihove probleme i općenito govoreći teme?

Rekao bih ovako: mediji koji su stvarno mediji, a ne „žuta“ i tabloidna stvarnost imaju prilično zdrav odnos. Daju dovoljno mjesta našim proročkim, ali i neproročkim stavovima. Svakako i mi iz Katoličke Crkve trebamo davati još jasnije poruke i doslovce boriti se za prisutnost u medijima. Nikakav pak paternalizam ili asistencijalizam ne bi bio u našu korist.

Ekumenizam je nezaobilazna tema... Vidite li mogućnosti da se, osim Molitvene osmine, učini nešto više na tom planu?

Pojam „ekumenizam“ treba pravilno shvatiti. To ne smije biti naš „voluntarizam“ i samo „naš projekt“, već najčišća sinergija s energijom Duha Svetoga. Traženje tako shvaćenog jedinstva svakako je najelementarnija i najprimarnija posljedica življenja iz Evanđelja. Zato „ekumenizam“ ne postoji primarno u „djelatnostima“, u „slavljima“, nego u dubinama evanđeoskog života nas pojedinaca i naših zajednica. Ovakva težnja se svakako „inkarnira“ i preko „utjelovljenih“ načina primicanja jedinstva. Konstatiram da ne postoji u svim kršćanskim Crkvama jednak dogovor oko toga procesa. Zato, osobno uvijek promičem ono, što je opće dobro svih: sada, recimo, trebamo iskreno pomoći Pravoslavnim Crkvama da 2016. dođe do svepravoslavnoga sabora. Trebali bismo mnogo više životom i molitvom „činiti“ da 2025. dođe do ponovnog susreta katoličkih i pravoslavnih biskupa povodom 1700. godišnjice Nicejskog sabora (sazvao car Konstantin) na što su upozorili papa Franjo i ekumenski patrijarh u Jeruzalemu, u svibnju ove godine. Jako su me povrijedile prve reakcije važnih ličnosti: „Tada ova dvojica neće više živjeti!“ I time se često, nažalost, završava naš „ekumenizam“! Svakako, se trebamo boriti protiv svakoga licemjerja gdje god se ono razvijalo.

Mnogi će reći kako je Katolička Crkva uvijek za ekumenizam dok je SPC samo za ekumenizam ondje gdje je u manjini. Tako imamo svećenike SPC koji u nekim područjima postavljaju pitanje čak i o valjanosti krštenja u Katoličkoj Crkvi. Kao pripadnik „manjinske“ zajednice u Srbiji jeste li osjetili taj hladni tretman brojnije kršćanske braće?

Na ovo sam Vam pitanje praktično već odgovorio. Ne smijemo nikako ni u sebi ni oko sebe pristati da nama teoretski i praktično „upravlja“ sadašnje stanje. Naš odgovor na takve situacije – ukoliko postoje – mora biti: koji je pravi put rješavanja problema i kako doći do toga puta? Osobno sam radije žrtva „nesporazuma situacija“, nego žrtva vlastitog pesimističnog promatrača i kritizera. Ja sam se htio svojim svećeničkim zvanjem uključiti u spasenjski proces i ne želim se reducirati na ciničnog promatrača svakodnevne prakse.

U svibnju 2000. zaređeni ste za biskupa Beogradske nadbiskupije. Recite nam, nakon skoro 15 godina, kako ocjenjujete svoj rad i kako je bilo doći iz jedne relativno sređene države u drugu koja je evidentno siromašnija i s nižim stupnjem razvoja demokracije te katolika koji su manjina?

Kako rekoh, meni redovništvo i svećeništvo mnogo znači, iako sam vrlo svjestan svojih ograničenosti. Ali kada sam rekao Bogu DA, rekao sam isto tako da želim biti samo tamo gdje me želi On. Ja sam, i kao bogoslov, i kao mlad svećenik molio poglavare da me pošalju u misije. To se nije dogodilo.

Onda me je sv. Ivan Pavao II. poslao u Beograd, u Srbiju. Nikad nisam mnogo pažnje posvećivao gdje se nalazim već više kolikom sam ljubavlju tu prisutan. Jako sam se trudio da bih bio dosljedan i nije bilo lako. Zato su i različite ocjene „da volim previše ili jednoga ili drugoga ili trećega“. A ja volim konkretne osobe, koje nisam stvorio ja, već dobri Stvoritelj. Svaka osoba je za mene veliko nadahnuće i izazov. Zato sam sretan kada bez strahova idem Beogradom pješice pa mi ljudi čestitaju; idem s pravoslavnim svećenikom i zaustavi nas žena govoreći: „Tako treba! Tako vas želim vidjeti!“

Za mene je svaki vjernik „biskupija“ (sv. Franjo Saleški), zato imam uvijek previše posla jer ne mogu još tako malobrojnim „biskupijama“ posvetiti dovoljno vremena. Na neki način me slomilo i samo veliko siromaštvo ljudi i napose braće svećenika i redovnika kao i redovnica. Mogao bih biti razočaran jer često kucam na vrata velikih pa se ne otvaraju, ali to ne dozvoljavam. U svoj grb zapisah „Servite Domino in letitia“ i pokušavam biti tome vjeran. Svakoga jutra se posebno molim sv. Josipu i nadam se da će pronaći „hranu“ za našu nadbiskupsku obitelj.

Dolazite iz Slovenije, djelujete u Srbiji, a dobro poznajete Crkvu u BiH. Možete li dati ocjenu situacije u kojoj se nalazi Crkva u ove tri države?

Moglo bi se reći da prilično dobro poznajem Crkvu u ovim zemljama. Ali Crkva je – prije svega – tajna i tko sam ja da bih mogao sasvim objektivno prosuđivati?

No, ipak! Kako se ne bih divio Crkvi u Bosni i Hercegovini koja daje toliko plodova milosti (npr. tako brojna duhovna zvanja)? Kako se ne bih divio snazi Duha u Crkvi u Sloveniji koja je tako izvanredno jako prokušana, ali ustraje i rađa „u suzama“ dobre nove pastire (novi ljubljanski nadbiskup franjevac Stane Zore)! Kako se jako radujem „katolicitetu“ naše Crkve u Srbiji koja, unatoč toliko različitih jezika, kultura i obreda, uvijek iznova čuva jedinstvo i apostolstvo!

Ali isto tako se jako molim, zato svim molitvama dodajem „Marijo, Majko Crkve“, da bismo još mnogo jače otkrivali svetost Crkve i katolicitet, kao univerzalnu vrijednost, stavljali na prvo mjesto. Samo tako će naši partikularni identiteti dobivati sjaj i inspirativnu dijalošku dimenziju.

Kakvo je stanje u vašoj nadbiskupiji što se tiče tiskovina i medijskih kuća s katoličkim predznakom? Preporučate li svojim vjernicima Katolički tjednik?

Poznato je da imamo vrlo malen Medijski centar koji izdaje mjesečnik Blagovest, kalendar, mnogo različitih jednostavnih pastoralnih pomagala, a sada i važne knjige povijesti. Pokušavamo razvijati web stranicu. Surađujemo s Radio Marijom Srbije. Željeli bismo da vjernici još više čitaju, nažalost ne mogu svi slušati Radio Mariju jer još nismo dobili frekvencije u svim općinama! To je prilično velika briga za mene jer je tako važno okupljati  i formirati vjernike.

Vrlo redovito pratim Katolički tjednik i preporučujem svećenicima i vjernicima da na poseban način prate one članke koji nadahnjuju dublju refleksiju. Vrlo su naime opasna svećenička usta, na kojima „nema spoznaje“ kaže prorok.

Hvala Vam na pozivu na produbljivanje, osobito putem članaka fra dr. Tomislava Pervana. Budući da mnogi naši vjernici dolaze iz BiH, Katolički tjednik je uvijek dobrodošao.