Ularice i sokaci tvoji, čudnije selo nigdje ne postoji

Župa sv. Ilije proroka Ularice i okolna sela koja joj pripadaju nalaze se u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, pet kilometara jugozapadno od Doboja, na prostoru koji se naziva Usora. To je relativno novija župa, ne starija od 40-ak godina, nastala odvajanjem pojedinih naselja od Doboja i Sivše. Crkva je svoje mjesto našla na prirodnom uzvišenju načičkanom privatnim kućama, nekoliko kilometara udaljenom od žile kucavice čitavog kraja - magistralne prometnice koja središnju Bosnu spaja s Hrvatskom.

 

Odmah nakon dolaska u župu zamijetili smo da je riječ o bogatu i vrijednu kraju. Miris staja i glasanje živine govori da se skoro svi bave uzgajanjem domaćih životinja. Zvuk miješalica za beton i ljudi koji alatima popravljaju i vrše radove na krovovima ukazuje kako ovdje nitko ne miruje. Izgleda da svi nešto grade i rade. Budući da smo se prilazeći crkvi mimoišli sa župnikom koji je žurno morao nešto obaviti „u gradu“, sami smo razgledali okućnicu i župno imanje.

Spomenici župno dvorište krase

Prema viđenom ni župnik ne ljenčari: betonirao je stepenice, potporne zidove te nadograđuje šupu i garažu... Ispred crkve su nas „dočekala“ tri mala psa koji se griju na suncu te bijela kamena instalacija usorskoj tužnoj majci, kao i spomenik poginulim župljanima u Drugom svjetskom i posljednjem ratu. Budući da su se Hrvati ovdje vojno organizirali, ostali su svoji na svome, a s Bošnjacima nije bilo sukoba. U sukobima sa Srbima poginulo je 13 bojovnika i devet civila, a iz knjiga smo vidjeli da su crkva i župni ured bili gotovo do temelja uništeni. Nije ni čudo jer je crta bojišnice bila udaljena nekoliko kilometara.

Šećući po selu, zamijetili smo mnoštvo malih pasa koji slobodno lunjaju sokacima i oko osnovne škole. Kasnije smo saznali da je svojevrsno pomodarstvo imati malog psa te kako oni prate djecu od kuće do škole gdje čekaju završetak nastave.

Naišli smo i na mjesno groblje s kapelicom koje je lijepo uređeno. Također smo primijetili da je većina kuća, što bi se reklo, rađena prema europskim standardima s uređenim okućnicama. Uskoro nam se pridružio i župnik vlč. Ilija Miškić, naš znanac iz župe Novo Sarajevo gdje je kratko pastoralno djelovao.

Starima je iz poniženja pjevati

Odmah nakon upoznavanja ušli smo u župnu crkvu u kojoj svu pozornost „otima“ freska na zidu iza oltara koja skoro pokriva čitavu površinu. Napravio ju je 1996. jedan Bošnjak iz Žepča, prema potpisu Mandić E., a darovali su je tamošnji Hrvati, prijatelji nekadašnjeg ularičkog župnika Joze Batinića. Na njoj se mogu raspoznati likovi Sluge Božjega Josipa Stadlera i sv. Ilije koji stoje u podnožju brda na kojemu se nalazi Raspeti.

Ulaz u crkvu s lijeve i desne strane uljepšavaju ispovjedaonice te minijaturne kopije Višeslavove krstionice. Mala je to i skladno uređena crkva koja ima nekoliko modernih dodataka u vidu razglasa i klime te glazbenih pomagala.

Odmah na prvi pogled može se primijetiti kako crkva nema vitraje. Župnik je htio raditi nešto na tom planu, stupio je u kontakt s umjetnikom Mamušom, međutim sadašnja sredstva ne dopuštaju nikakve radove. Križni put je darovala župa Žabljak. Postoji plan i to umjetnički dotjerati, ali pitanje sredstava koči svaki projekt.

Iako u crkvi postoji solidan broj stolica, za članove župnog zbora on je još uvijek u nastajanju. „Stari neće pjevati, stide se, a nekima je to čak iz poniženja. Ovdje su mnogi naučili šargiju svirati i malo tko može uhvatiti tercu“, uz osmjeh kaže župnik i ističe kako su djeca aktivnija u tom pogledu. Jedna časna sestra je obučavala mladu i glazbeno nadarenu župljanku Josipu Kesedžić koja sada zna mnoge pjesme tako da je animiranje misnog slavlja pjevanjem u „uzlaznoj putanji“.

Na oltaru se nalaze zanimljiva rješenja ambona i svetohraništa, ali nemaju velike umjetničke vrijednosti. Krstionica je također imitacija one poznatije Višeslavove i dar je Lovrina Joze Bejića.

U crkvi su instalirani klima uređaji koji su zbog nepostojanja prikladne izolacije na zidovima potrebni i ljeti i zimi. „Klime sam uradio pred prošli Božić. Vidio sam nešto slično u župi Boće pa smo odlučili ovdje ugraditi. Ljeti se crkva mnogo ugrije, a s pomoću klima se rashladi za pola sata. Što se grijanja tiče, treba uključiti sat prije mise i bude ugodno unutra kako ne bi bilo cupkanja i puhanja u ruke. Veoma je rentabilna i računi nisu mnogo veliki“, rekao nam je vlč. Ilija.

„Sakralna granata“ u mladoj crkvi i župi

To što nema nekih slavnih umjetnina ne znači da unutrašnjost crkve nije posebna. Nažalost, krasi je ostatak jedne granate koja je prošla kroz župni ured, zid crkve i zaustavila se u potpornom stubu drugog zida. Vlč. Batinić je prilikom obnove odlučio taj relikt prošlog vremena ostaviti kao svojevrsni podsjetnik. Ovdje nije bilo sukoba između Hrvata i Bošnjaka, ali je postojala bojišnica prema Srbima i Doboju odakle je i došla granata...

Već smo znali kako je ularička župa veoma mlada u usporedbi s okolnim. Zanimljivo je spomenuti kako je vlč. Ilija bio tajnik mons. Marka Jozinovića kada je on blagoslovio kamen temeljac za crkvu u novoosnovanoj župi Ularice. 

Inače, vlč. Miškić smatra kako je župa još uvijek mlada. „Nema župe prije nego prođe 50 godina. Sve dok oni ljudi koji se sjećaju bivše župe ne izumru i dok prvi naraštaj ne odraste u novoj. Ularice su odvojene od župa Doboj i Sivša, a prije su bili na marginama - tako su se osjećali, čak i danas govore: 'Tako je bilo.' Ja im naglašavam da dok ne osjete kako je to, njihova župa nema napretka“, komentirao je župnik stanje i razliku u razmišljanju između mladih i starih vjernika...

Statistike

Poprilično je naglasio kako su župljani iznimno bogati, ali ih nije pohvalio kada je riječ o darežljivosti. Naglasivši kako nema namjeru ocrniti svoje vjernike, kazao je da mora reći istinu, zapravo određene poražavajuće činjenice koje su potkrijepljene statistikama.

„Ovo mi je osma župa po redu. Dvije sam godine ovdje i nigdje drugdje nisam doživio da toliko malo ljudi dolazi na sv. misu, oko 30%. To je poražavajuće za selo. Imamo 600 duša u 203 obitelji, 40-ak je samaca i dosta neoženjenih. Od svih obitelji, članovi njih čak 80 dođu jednom ili nijednom godišnje na sv. misu. Taj loš običaj se nažalost prenosi s koljena na koljeno. Još je ovdje žal za drugom Titom. Stalno se u razgovoru poziva na vrijeme kad je on bio živ i kako je tada dobro bilo. 'Hvaljen Isus' nije pretjerano zaživio. Ljudi koji dolaze u crkvu zaslužuju svake čestitke. S njima se može raditi. Imam dvije mise nedjeljom i prema statistici, od 170 do 180 ljudi bude na misnom slavlju“, veli župnik i naglašava da kad upita one koji ne dolaze u crkvu zašto izbivaju, dobije odgovor: „Tko si ti da mene to pitaš?“ „Ja im odgovaram kako sam zato ovdje i postavljen. To mi je misija. Tražiti izgubljene ovce, ali oni su i dalje izgubljeni.“ Na pitanje je li barem jednu obitelj uspio „vratiti“ u Crkvu, rekao je kako je uspio „čak“ dvije. „Vjerski su dosta neupućeni i neodgojeni. Krizmanike molim da sa sv. potvrdom ne prestanu njihove obveze prema crkvi. Obećali su, a za samo 2 - 3 krizmanika od prošle godine može se reći kako redovito dolaze na misu. Djecu krste po rođenju i tada je prigoda da otac prvi put nakon duljeg vremenskog razdoblja dođe u crkvu. Može se reći kako određeni župljani dolaze u crkvu samo na krštenje, pričest, krizmu i eventualno vjenčanje“, rekao je vlč. Miškić te istaknuo tekući problem u župi sa 17 parova koji nisu vjenčani. Uglavnom je riječ od bi-nacionalnim brakovima. Katolička Crkva ima dobre naputke za mješovite ženidbe, ali prema župnikovim riječima, izgleda kako „šefica“ u kući kaže, tako će biti... Također, mnogi „važu“ hoće li ostati ili otići te u kojoj Crkvi će se djeca krstiti pa čekaju s odlukom.

„Kad se kosi, nek' se mrsi“

Prema slici koju smo u razgovoru stekli, ovdje se u pravom smislu riječi ostvaruje izreka: „Kad se kosi, nek' se mrsi.“ Župnik spominje da se, bez obzira je li riječ o svadbi, sprovodu, pričesti, krštenju ili krizmi, podižu šatori s minimalno 500 zvanica. Za proslavu patrona župe Sv. Ilije uključi se i mjesna zajednica. Buka koja se tom prigodom stvara bude takva da smeta liturgijskim obredima, a u načelu „glavom zaplati“ i vol oko kojeg se „vrti“ čitav dan pa ispada kako je on važniji od proslave patrona. 

„Nigdje u našoj biskupiji nisam vidio, a i šire, da se nakon točno godinu dana poslije smrti npr. roditelja diže spomenik i opet se slavi. Ja odem blagosloviti spomenik, a oni odoše pod šatore“, ističe vlč. Miškić i kaže kako je specifičnost sprovodnih običaja česta u čitavom kraju, a posebno u Ularicama.

Župa nema filijalnih crkava i sastoji se od triju sela: Cerik, Ularice i Bejići i, prema riječima našeg sugovornika, tu se opet stvara problem. „Neki ne mogu podnijeti ime Ularica, nego žele da ima tri imena koliko ima i sela. Žalili su se nadbiskupiji, ali je ostalo Ularice“, uz osmijeh veli župnik pa dodaje kako ne možemo davati imena župama kao jedan Englez koji je djetetu nadjenuo ime uvrstivši imena svih igrača Liverpoola.

Iseljavanje

Inače vlč. Iliji u pastoralu pomaže jedna katehistica Ankica Anđelić kojoj je prepustio školske sate kako bi imala normu, zbog plaće. Ove godine prvopričesnika će biti troje, krizmanika 12, a u školi ima 45 djece. Župa ima jedno „kasno“ duhovno zvanje Borisa Gavrana, za Bečku nadbiskupiju.

Nažalost, iseljavanje je također problem. Odlaze i oni koji su dobrostojeći. Kako smo rekli, narod je bogat, ali kad treba pomoći drugima, župnik se razočara. Bile su poplave - odazvala se jedna trećina župljana, dakle oni koji dolaze na misu. Prikupili su jedan kamion hrane i drugih potrepština koji su odvezli za Doboj.

Seoska škola

Nakon crkve sa župnikom smo obišli i susjednu Osnovnu školu fra Ivan Frano Jukić koja se nalazi tik do župnog ureda. Seoska je to škola u kojoj nema puno djece, a u sklopu škole povremeno djeluje i ambulanta. Odjeljenja su mala i više razreda je istodobno u istoj prostoriji s istom učiteljicom. Takav je slučaj bio u razredima koje vodi nastavnica Dragana Perić. I ona nam se požalila kako je primjetan trend odlaska mladih obitelji s djecom. Slična situacija je bila i u razredu u kojem je predavala Finka Rajkovača. 

Tko hoće - može

Nakon teških tema o kojima smo govorili u crkvi, školi i razgledajući stećke, etnoavliju te groblje, vratili smo se u župni ured gdje se razgovor odvijao u ležernijem tonu. U župnoj kući kao domaćica radi Krista Kesedžić. Njezina obitelj je jedna od brojnijih. Župnik u šali kaže kako ima četiri curice i jednu kćerkicu. Postoji još nekoliko obitelji s pet i više djece.

Osim nje tu smo zatekli i Juru Rajkovaču, zvanog Đuka koji je član Župnog ekonomskog vijeća. Pitamo ga kako se ovdje živi, a on kaže da se ne smije kukati.

„Svi imaju nekakva primanja i bore se. Mnogi rade u tvrtkama, a privrjeđuju kod kuće. Svi se nečim bave. Međutim, primjetan je odlazak čitavih obitelji. Muž ode raditi u Njemačku, povuče ženu i djecu, i tamo se natovare na socijalu, dobiju socijalne stanove... Ne mogu stići sve poplaćati, onda da im se ne bi odbijalo od plaće, ispisuju se iz vjere. Odu odavde gdje se može živjeti. Ne moraš imati najnoviji laptop i tablet, ali može se normalno živjeti. Ovdje na selu, brate mili, nitko ne može biti gladan“, rekao nam je Đuka, otac dvaju sinova i nekadašnji polaznik Policijske akademije u Sarajevu koju je sponzorirala međunarodna zajednica. Nažalost, zbog nacionalnih peripetija u Zeničko-dobojskom kantonu većina Hrvata koji su se novcem međunarodne zajednice školovali za policajce nisu dobili posao jer su onda mnogi Bošnjaci morali ostati bez posla, pa je umanjen broj radnih mjesta koja su obećana Hrvatima. Stoga se Đuka sada bavi izradom fasada i konobari po slavljima u selu kojih, na svu sreću, ima mnogo. Ponekad ode i na more raditi.

Padale su ćuskije

Osim podsjećanja na lovačke i ribičke priče koje su se u selu skupljale godinama i od kojih se čovjek može pošteno nasmijati, o npr. vidrama veličine trosjeda koje love vrapce u letu, ribama od po nekoliko metara, upecanim biciklima kojima još uvijek svijetle lampe, župski vijećnik Đuka i vlč. Ilija su se podsjetili na 23. kolovoza kada je čitav kraj poharan neviđenim nevremenom koje je došlo „ni od kud“. 

Dan je bio uobičajen. Zakazano je bilo krštenje i svadba. Međutim, iznenada je počela padati tuča veličine teniske loptice koja je sve uništila: brojni krovovi razbijeni, kao i automobili, plastenici... Kao dokaz donijeli su kugle leda koje župnik čuva u hladnjaku, uz napomenu kako su bile i veće jer su se mnoge otopile odmah nakon pada na zemlju.

Čekajući nove generacije

U razgovoru smo se dotakli i negativnih trendova iz prošlosti. Naime, neki su župljani fizički maltretirali bivše župnike te obijali župnu kuću, no sadašnji župnik je svojim oštrim potezima spriječio svaku pomisao na to. Izvjesio je kao župni oglas isječak iz novina u kojemu stoji da je na svojoj prethodnoj župi uhvatio lopova kojeg je onesposobio lopatom za snijeg i sačekao policajce.

Saznali smo i to da se mnogo obitelji i pojedinaca međusobno tuži na sudu, tako da je jedan sudac iz susjednog sela, inače Bošnjak, rekao župniku kako izgleda da u Ularicama svatko svakoga tuži s obzirom na količinu predmeta...

S posebnostima bi se moglo u nedogled. Inače lijep i bogat kraj kojeg nastanjuju zaista posebni i tvrdoglavi ljudi s čudnim odnosima među sobom, a i prema Crkvi. Možda će se stvari promijeniti, ali netko reče da i ovdje kao u biblijskoj slici izlaska iz Egipta mora proteći barem 40 godina - dok ne stasaju novije generacije.

Mons. Lucjan Avgustini, biskup Sapë i potpredsjednik BK-a Albanije: Nakon pada komunizma Crkva u Albaniji igra važnu ulogu u cjelokupnom razvoju čovjeka

Albanija, zanimljiva turistička destinacija u kojoj se vidi raznolikost, teška prošlost i slaba ekonomska situacija s turbokapitalizmom, zemlja paradoksa i mnogobrojnih političkih eksperimenata koji su ju natopili krvlju tolikih mučenika te uništili skoro 2 000 vjerskih objekata. Često razmišljajući o Albaniji, mislimo da nešto znamo, međutim većina tih stvari su predrasude i poluistinite informacije. U to nas je uvjerio razgovor koji smo vodili, u povodu predstojećeg pastirskog pohoda pape Franje Albaniji, s mons. Lucjanom Avgustinijem, biskupom Biskupije Sapë.

 

Mons. Lucjan Avgustini je rođen 1963. u Ferizaju na Kosovu. Bogosloviju je završio u Zagrebu, a nakon ređenja od 1989. do 2006. obavljao je pastirsku službu u Prizrenskoj biskupiji nakon čega odlazi u Albaniju, Biskupiju Sapë. S njim smo razgovarali u kakvu ozračju Albanci-katolici i čitava država dočekuju Rimskog biskupa, ali i o ostalim gorućim problemima i nadama u toj zemlji koja je dugo bila izolirana...

Preuzvišeni, 21. rujna papa Franjo dolazi u jednodnevni posjet Albaniji. Recite nam u kakvu ozračju Katolička Crkva u Vašoj zemlji dočekuje Svetog Oca?

Da, kako je već poznato od 15. lipnja kada je papa Franjo u nagovoru prije Anđeoskog pozdrava na Trgu sv. Petra izjavio da na poziv mjesnih biskupa želi posjetiti Albaniju, Katolička Crkva čeka ovaj trenutak u ozračju radosti. Radost koja obuhvaća dušu i tijelo, ne samo vjernika Katoličke Crkve, nego cijelog naroda i političke vlasti. Albanski narod, iako siromašan, bogat je vrlinama, osobito u gostoprimstvu. U ovom ozračju čekamo posjet Svetog Oca pape Franje.

Mnogo je zemalja i crkvenih predstavnika pozvalo Papu u posjet njihovim zemljama, ali je on izabrao Albaniju. Možete li nam reći, prema Vašem mišljenju, zašto?

Poznato je kako će svaki biskup ili biskupska konferencija, svaki državni predstavnik, bio predsjednik ili premijer ili neki od ministara, kad ima priliku susretati Svetog Oca, uputiti mu poziv da posjeti njegov narod i državu. Također, i u ovom slučaju biskupi u Albaniji, pojedinačno, a također i kao BK, u povodu hodočašća u Rim kada smo posjetili grobove sv. apostola Petra i Pavla zajedno s vjernicima, uputili smo poziv Svetom Ocu da posjeti Albaniju. Također i premijer u povodu posjeta Vatikanu i susreta sa Svetim Ocem u travnju ove godine, pozvao ga je da posjeti našu državu. No, svakako naši pozivi nisu pravi razlozi zašto je odlučio posjetiti Albaniju. Svima nama je poznat stav Svetog Oca Franje o susretu osoba u periferiji. Albanija je u periferiji Europe, osobito što se tiče ne tako dalekog prošlog vremena, patnje i mučeništva za vrijeme komunizma, vrijeme kada su mislili „ubiti“ Boga u srcu ovog plemenitog naroda. To bi mogao biti jedan od razloga posjeta, ali nije pravi razlog. U povratku nakon apostolskog putovanja u Južnu Koreju, papa Franjo izjavio je zašto želi posjetiti Albaniju: „Zbog dvaju važnih razloga. Prvo, jer su uspjeli stvoriti vladu – a govorimo o Balkanu – vladu nacionalnog jedinstva između muslimana, pravoslavnih, katolika s međureligijskim vijećem koje mnogo pomaže i koje je uravnoteženo. I to je dobro, usklađeno je. Prisutnost Pape je reći svim narodima: 'Može se raditi zajedno!' Osjetio sam da bi to bilo kao prava pomoć tom plemenitom narodu. I drugo, ako mislimo na povijest Albanije, vjerski je to bila jedina od komunističkih zemalja koja je u svojem ustavu imala ateizam. Ako si išao na misu, to je bilo protuustavno! A onda, rekao mi je jedan od ministara da je bilo uništeno – želim biti precizan s brojkom – 1 820 crkava! Pravoslavne, katoličke... tada. A onda, druge crkve su bile pretvorene u kina, kazališta, plesne dvorane… Osjetio sam da trebam ići.“

Nakon dugogodišnje komunističke vladavine u Albaniji, Katolička Crkva se ponovno rađa... Možete li nam ukratko opisati stanje Katoličke Crkve u Albaniji danas i odnos vlasti  prema njoj?

Nakon željeznog i jako strogog komunizma koji je bio u Albaniji, Crkva se preporodila i nastoji rasti sve više. Poznato je da je Albanija bila jedina ateistička zemlja službeno proglašena u cijelom svijetu. Katolička Crkva danas u albanskom društvu igra jednu jako važnu ulogu, ne samo u duhovnom smislu, nego i u razvoju čovjeka u potpunosti – bez obzira na vjersku pripadnost – u intelektualnom, ljudskom, kulturnom, ekonomskom i svim ostalim potrebama razvoja. Katolička Crkva, zahvaljujući potpori dobročinitelja iz cijelog svijeta, danas je uspjela sagraditi sve razorene zgrade, crkve, župne stanove, samostane i druge ustanove, dapače mogu reći da je ljepša jer je urešena ljepotom krvi mučenika koji su bogatstvo naše mjesne Crkve. Što se tiče odnosa s državnom vlašću, Crkva ima veliki ugled. Sklopljen je ugovor između Albanije i Svete Stolice. Državna vlast pokušava joj pomoći u svojim mogućnostima, ali svakako da imamo još dosta toga urediti: što se tiče crkvene imovine koja je bila nacionalizirana i još nije vraćena, zatim stanje svećenika koji nemaju zdravstveno ili mirovinsko osiguranje... Svakako da surađujemo kako bismo našli sporazum.

Ovom prigodom, u povodu posjeta Svetog Oca Franje Albaniji budući da je mjesna Crkva još siromašna, vlasti su preuzele većinu troškova oko uređenja i priprave za posjet, i to je jedan veliki znak suradnje.

Biskup ste u Biskupiji Sapë. Možete li našim čitateljima predstaviti svoju biskupiju i čitavu Katoličku Crkvu u Albaniji?

Katolička vjera u Albaniji vuče korijene još iz vremena apostola Pavla. To nam govori sam apostol u svojoj Poslanici Rimljanima (15,19). Ilirik je obuhvaćao današnju cijelu Albaniju i šire. Albanci su potomci Ilira. Već u prvom stoljeću imamo mučenike, a zatim i osnivanu biskupiju u Draču, a kasnije u 3. i 4. stoljeću osnivane su i biskupije kao što su: Skadar, Lezha, Ulpiana (današnja Priština na Kosovu) i tako dalje...

U povijesti na teritoriju današnje Albanije postojale su 32 biskupije. Danas imamo 6 aktivnih biskupija, (5 biskupija i Apostolska administratura južne Albanije sa svim pravima jedne biskupije). Biskupije Tirana – Drač i Skadar – Pult su nadbiskupije metropolije. Biskupija Sapë, gdje sam pastir ovih vjernika, osnovana je 1062., samo osam godina nakon Istočnog raskola. Spominjem ovaj povijesni događaj jer upravo kroz tlo Albanije bila je takozvana Teodozijeva crta koja je podijelila dvije imperije između Rima i Carigrada.

Biskupija Sapë se prostire na sjeverno-istočnom dijelu Albanije, obuhvaća teritorij od 2 544 četvorna kilometra i ima oko 180 000 stanovnika: od toga su oko 50% katolici, a ostalo su muslimani. Budući da je 70% teritorija planinski, jako je teško za pastoralni rad. Biskupija ima 33 župe sa 110 kapelanija i na njezinu prostoru djeluje 19 svećenika, od toga 5 svećenika su mjesni, koji su zaređeni 2000., to znači poslije komunističkog režima, a ostali su misionari iz Kosova, Italije i Njemačke.

Moram ponoviti kako je ovdje bio željezni komunizam. Albanija je bila jedina država na svijetu službeno proglašena ateističkom gdje je vjera bila zabranjena zakonom, crkve ili ostale vjerske institucije zatvorene, porušene ili pretvorene u sportske ili kinodvorane. Biskupi, svećenici, redovnici ili su bili strijeljani, ili osuđeni i umrli po zatvorima, ili prinudnim radovima po kamp logorima. Vjerska sloboda se vratila krajem 1990., a 1993. Albaniju je posjetio Sveti Otac, danas sv.  Ivan Pavao II., kojom je prigodom zaredio i biskupe i tako uspostavio crkvenu vlast. Od tada sve je trebalo početi ispočetka tako da je priprema svećeničkih kandidata trajala sve do 2000. kada su zaređeni prvi svećenici.

Iako je Katolička Crkva univerzalna, zanima nas jedno pitanje. Boravili ste u Hrvatskoj i BiH. Možete li usporediti Crkvu u Hrvata s Crkvom u Albaniji?

Da, ja sam studirao teologiju u Zagrebu i poznajem dobro situaciju Katoličke Crkve na tlu Hrvatske i BiH. Sigurno da je Katolička Crkva univerzalna, ali svaka ima i svoje „boje“ i „nakit“ s kojim se ukrašava i tako se daje sjaj i ozračje Glavi, Isusu Kristu. Ono što se treba istaknuti, to je zajednička patnja i mučeništvo stoljećima, koje su doživjeli vjernici ovih krajeva, i vjernost Kristu Isusu.

Također želim spomenuti da u Hrvatskoj i BiH, iako je vladao komunizam, vjera nije bila potpuno zabranjena. U Albaniji jest, naročito nakon 1967. kada su prihvatili komunizam Mao Ce Tunga i s takozvanom kulturnom revolucijom rušili crkve te spalili i uništili sve što je bilo vjersko. Dok su u Hrvatskoj i BiH bile poznate promjene koje je II. vatikanski sabor donio, u Albaniji to nije bilo poznato sve do povratka vjerske slobode. Tek smo prije nekoliko mjeseci tiskali dokumente II. vatikanskog sabora na albanskom jeziku.

S kakvim se pastoralnim problemima susreće Katolička Crkva u Vašoj biskupiji i čitavoj zemlji?

Pastoralnih poteškoća imamo puno. Manjka svećenika, primjer navodim za moju biskupiju. Zatim udaljenost mjesta u pastoralnoj skrbi vjernika. Imamo udaljena naselja i do 5 sati pješačenja od mjesne župne crkve. To su uglavnom planinska naselja gdje nema asfalta i putova. Jedna druga poteškoća je ekonomska. Budući da su naselja daleko, koristimo Jeep auto koji troši više goriva, a to košta. Vjernici su siromašni... Tako da bismo ostvarili naš pastoralni rad, moramo uložiti značajna financijska sredstva. Poteškoća imamo jer još nemamo uređen redovit financijski prihod za svećenike i misionare, osim misnih intencija i pomoći dobročinitelja.

Svjesni smo problema koji postoje na Bliskom istoku između muslimana i kršćana. Možete li našim čitateljima objasniti kakva je situacija između kršćana i muslimana u Albaniji?

Što se tiče stanja na Bliskom istoku i naših međuvjerskih odnosa, ne vidi se da se nešto promijenilo između kršćana i muslimana u zajedničkom životu u Albaniji. Primijetilo se, kao i u drugim zemljama na Balkanu, da se širi vehabizam (vehabiti) koji se smatra strožom linijom u islamu. No, to nije narušilo naše međuvjerske odnose. Mogu vam navesti primjer da Islamska zajednica u Albaniji ako bi netko prihvatio kršćansku vjeru, ne osuđuje nikoga na smrt, nego to smatra slobodom osobe.

Albanija je zemlja u kojoj su kršćani u manjini u odnosu na muslimane. Možete li nam objasniti kakvi su ekumenski odnosi s Pravoslavnom Crkvom i međureligijski dijalog s muslimanima?

Što se tiče vjerske pripadnosti, u Albaniji su, prema službenim podatcima, kršćani u manjini, prema neslužbenim, našim procjenama trebalo bi biti negdje pola-pola. Svakako da se računa ono što je službeno. Bez obzira na stanje u postotcima, u Albaniji kršćani i muslimani surađuju i žive u dobrim odnosima. Obično se govori o vjerskoj toleranciji, a ja uvijek kažem da u Albaniji ne postoji riječ vjerska tolerancija, mi živimo zajedno u miru i skladu poštujući i pružajući pomoć jedni drugima.

Svakako da imamo puno toga sličnoga što nas sjedinjuje i čini da se osjećamo članovi Mističnog Tijela Kristova. Trebamo imati na umu poruku svetog Pavla „što nas može rastaviti od Krista“, odnosno udaljiti „mač, golotinja, glad ... ništa nas ne smije udaljiti“, iako živimo u poteškoćama ekonomskim i drugim, nastojimo biti pravi kršćani, čvrsto povezani međusobno u Kristu. Nekada nam je bilo, na jedan ili drugi način, zabranjeno javno iskazivati vjeru, danas nas ne smije ništa spriječiti u svjedočenju da smo Kristovi.

Iako su vjernici u BiH nedavno proživjeli strašan rat, zatim nedavno prije nekoliko mjeseci i potop, izgubljeno je dosta života, treba se prihvatiti i živjeti ljubav Kristova. U ratu, u mržnji, u neslozi svi gubimo. U miru, u ljubavi, u slozi svi smo pobjednici, u zemaljskom i vječnom životu.

Što nam poručuje posljednji popis u BiH te statistike Katoličke Crkve?

Nedavno je na Katoličkoj tiskovnoj agenciji, tijelu za informiranje Biskupske konferencije BiH, izašla prezentacija vojnog ordinarija dr. Tome Vukšića o demografskom stanju katolika u BiH u razdoblju od 1996. do 2013. Zanimalo nas je što nam to brojke poručuju i je li situacija alarmantna, kako su podaci s terena, iz školskih klupa i sa župa već godinama govorili.

Prema zbrojnim podacima pojedinih ordinarijata koji su prikupljeni od svih župnih ureda na kraju 2013. u BiH je bilo 432 177 katolika. Sudeći prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva iz 2013. popisano je 3 791 622 osobe. Budući da nisu svi Hrvati katolici pretpostavka je kako bi broj Hrvata mogao iznositi oko 13% od ukupnoga stanovništva u BiH. Broj je očito manji nego za vrijeme popisa iz 1991., međutim nije samo to što zabrinjava...

Državne statistike

Kratki i letimičan pogled preko prvog dijagrama power point prezentacije mons. Vukšića pokazuje kako je prirodni priraštaj u BiH izuzetno loš. Dovoljno je usporediti 1996. kada je iznosio + 21 442 osobe, a u 2013. bio - 4 734. Dok je broj rođenih iz baby booma 1996. sa skoro 50 000 beba pao na 31 000 u 2013., broj umrlih se konstantno iz godine u godinu povećavao.

Sada se država nalazi u teškoj situaciji jer je broj umrlih u posljednjih pet godina uvijek veći od broja rođenih. Što je najgore, tome trendu se ne nadzire kraj te se može reći kako BiH godišnje gubi jedan manji grad, a sve manje i manje odjeljenja u školama upozoravaju na veliku opasnost koja neće biti samo demografska.

Statistike Katoličke Crkve u BiH

Ni u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nije drugačija situacija u odnosu na državu u cjelini. Iako se od 1996. do 2013. ukupni broj vjernika povećao za oko 10 000 ipak je prirodni priraštaj u velikom padu i iznosi - 1 680. Vrhbosanska nadbiskupija je 1996. imala približno 180 000 vjernika, a danas taj broj iznosi 190 000. Međutim, broj krštenih je skoro dvostruko manji od broja umrlih: 1 798 naspram 3 478.

Situacija je još gora u Banjalučkoj biskupiji koja je od 1996. do 2013. izgubila dodatnih 15 000 ljudi te je od 50 000 vjernika 1996. spala na 35 000. Broj krštenih je također dvostruko manji od umrlih: 374 naprema 701, dok je prirodni priraštaj negativan i iznosi – 327.

Kao što se moglo i očekivati statistiku popravljaju podaci iz Mostarsko-duvanjske biskupije u kojoj je broj vjernika iz 1996. sa 175 000 povećan na 186 000 u 2013. Prirodni priraštaj sve godine nakon rata je pozitivan, ali je smanjen s 1 128 iz 1996. na 98 u 2013. Dakle broj krštenih je veći od broja umrlih i iznosi 1 927 naspram 1 827.

Situacija u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, kao najmanjoj u BiH, nije crna. Broj vjernika se s 19 100 iz 1996. povećao na 20 500 u 2013. Prirodni priraštaj je proporcionalno gledano u blagom padu i 2013. je iznosio – 35, budući da je broj krštenih u prošloj godini bio 210, a umrlih 245.

Analizirajući ove podatke može se zaključiti kako je broj katolika s 424 000 iz 1996. porastao na 432 000 u 2013. Međutim, prirodni priraštaj je i dalje negativan i iznosi – 1 800 u 2013. Nažalost, samo su poratne, devedesete godine 20. stoljeća imale više krštenja nego umrlih i taj trend postaje negativan s prijelaza tisućljeća sve do danas i nema naznaka kada će se zaustaviti.

Stvari treba nazvati pravim imenom

Nimalo obećavajuće brojke su veoma nemilosrdne i jasne. BiH je teritorij s kojeg se ne samo mladi ljudi iseljavaju nego i cijele obitelji, a u nekim krajevima, mogli bismo reći, i čitavi zaseoci i sela. Oni mladi koji ipak odluče ostati ne mogu, ili ne žele zasnovati bračnu zajednicu, a oni koji to na kraju i uspiju odlučuju se za mali broj djece.

Pojavu u demografskom razvoju stanovništva u kojoj svjedočimo padu prirodnog priraštaja stanovništva, ili bolje reći, njegov nizak rast, treba nazvati pravim imenom: bijela kuga.

Naziv je možda odviše grub, zastrašujući i asocira na smrtonosnu bolest koja je u srednjem vijeku pokosila skoro polovicu tadašnjeg europskog pučanstva, no jasno je kako se pojavljuje nova opasnost: urušavanja čitavih naroda negativnim prirodnim priraštajem. Može se kazati: narodi preživjeli bolesti, protjerivanja, loše političke sustave i brojne ratove, ali nisu preživjeli sebe. Stoga, ne postoji slikovitija kovanica od bijele kuge u opisu novonastale situacije.

Situacija je skoro svuda ista

Iako je problem nerađanja djece karakterističan za većinu modernih i naprednih zemalja „u blagostanju“, o razlozima pada nataliteta u BiH se uglavnom optužuje loša ekonomska i društvena situacija. Sljedeći razlog koji se navodi je psihološki, budući da ljudi, kakvi su danas, nerado sebi stvaraju nove obveze koje donosi rađanje i podizanje djece. Narodski rečeno žele uživati, a ne živjeti kao svoji preci. Tu se mogu nabrojati i ostali razlozi, kao što su: odgađanje rađanja zbog svijesti o napretku tehnologije za začeće, loše riješen status zaposlenih trudnica, produžena mladost, „parazitski samci“ kojima je bolje kod roditelja i do četrdesete te fenomen tzv. „muškaraca biljojeda“ koji imaju sve pogodnosti bračnog života, ali zapravo nisu oženjeni niti planiraju djecu (uglavnom bogati muškarci koji žive s djevojkama bez obaveza).

Istraživanja su pokazala kako se u zemljama Europe koje su najviše pogođene krizom rodilo manje djece u proteklih nekoliko godina. Stoga se dade zaključiti: što je veća stopa nezaposlenosti to je manji broj djece po jednoj ženi. Natalitet je najviše opao u Španjolskoj te je zahvatio i Mađarsku, Irsku, Hrvatsku, Rusiju, Srbiju i Letoniju... Najviše je mladih Europljana (do 25. godine) koji odustaju od planova da zasnuju obitelj zbog nemogućnosti pronalaska pristojnog posla.

U Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, koje su najmanje pogođene krizom nije se ništa promijenilo. Ipak, unatoč odličnom standardu, žene u tim zemljama imaju malo djece kao i prije. Slično je i u Češkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji i Italiji...

Vidimo kako pad broja stanovnika nije problem samo u BiH već u cijeloj Europi. Ipak, sve nabrojane zemlje imaju nešto što BiH nema, a to je populaciona politika koja obično podrazumijeva program planiranja obitelji i podsticanje rađanja putem materijalnih darivanja i niza drugih mjera usmjerenih ka djeci. BiH nema zvaničnu populacionu politiku, a sporadični pokušaji nižih nivoa vlasti samo su pokušaji dok svjedočimo svakodnevnim smanjivanjem tih beneficija.

/Propagiranje protiv braka uzima danak

Na kraju se mora naglasiti kako je licemjerno prozivati mlade koji ne žele uploviti u bračne vode jer nemaju ekonomske predispozicije, a istovremeno ništa ne činiti kako bi se društveno-ekonomska situacija popravila: da mladi nađu stabilan posao i riješe stambeno pitanje kao preduvjet za promjenu bračnog statusa. Međutim, važno je napomenuti kako su naši roditelji i njihovi roditelji imali najviše djece kada se materijalno gledano najmanje imalo. Kontradikcija je više nego očita i jasno je kako svako vrijeme nosi novo breme.

Također je važno napomenuti da se u medijima i svim ostalim segmentima života, radikalno propagira protiv braka kao tradicionalnog „okova“ za žene (i muškarca) u kojem je ona potlačena te se promoviraju alternativni oblici homoseksualnih zajednica i na kraju bombardiraju mladi ljudi s razvodima poznatih stvarajući percepciju da se svi razvode.

Ne može se konstantno činiti iste loše stvari, a očekivati dobre statistike. Rezultati su očiti za vrijeme popisa i vide se svake godine pri upisu novih prvašića čiji se broj iz godine u godinu smanjuje.

Činjenica je da Zapadne zemlje problem manjka djece, tj. buduće radne snage, rješavaju imigracijom i uvoženjem čitavih obitelji. Zato se postavlja pitanje što čeka BiH u budućnosti znajući podatak kako je ona zemlja iz koje se još i iseljava.

Zasigurno je to tema jednog šireg društvenog istraživanja, ali s vjerničkog gledišta u BiH ne treba klonuti duhom, obeshrabrit se niti početi prebrojavati krvna zrnca druga dva naroda plašeći se asimiliranja ili nečeg drugog jer je to apsolutni znak nevjere u Božju providnost.