Na otprilike 111 kilometara i dva sata vožnje od Sarajeva smješten je Žepački dekanat u kojemu se nalazi i drevna župa Osova. Iako se čitav kraj prostire u blizini vrlo frekventne magistralne prometnice Zenica – Doboj, osovska crkva posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije je smještena na, za nas bezimenom, brdašcu u osami i potpunoj tišini koju prekidaju samo cvrkuti ptica i zvuk vjetra u krošnjama drveća. U njezinoj blizini nema kuća stoga su mir i tišina izvrsni preduvjeti za molitvu i meditaciju, ali s druge strane udaljenost vjernika od crkve otežava pastoralni rad i dolazak na sv. mise, pogotovo zimi i u doba vremenskih nepogoda kakve su ovih dana zadesile Bosnu...
Odmah na ulazu u crkveno dvorište nalazi se spomen-ploča
s 24 imena poginulih hrvatskih bojovnika. Inače spomenik je napravljen na
mjestu gdje je 18. lipnja 1992. formirana profesionalna bojna Andrija Tadić koja je bila stup opstanka
i ostanka Hrvata-katolika u žepačkom kraju.
Velika i raštrkana župa
Dok smo čekali da župnik fra Antun Perković završi razgovor s majstorima o radovima na kući, razgledali
smo lijepo uređeno dvorište koje, između ostaloga, krasi i kip pokojnog
misionara fra Vjeke Čurića s dvoje afričke
djece te jednostavna, ali ne zato manje lijepa Gospina špilja.
Crkva s visokim tornjem, za koji smo kasnije
čuli da se uzdiže 30 metara uvis, sasvim je neobičnog izgleda i odudara od
većine sakralnih zdanja u čitavoj BiH. Mješavina je to različitih stilova u
kojemu, izgleda, najviše prevladava onaj planinski u kojemu crkva, zbog
položaja krova, ima izgled velikog šatora. Crkveno pročelje krasi vitraj od staklene cigle koji
formira Gospin lik. Nadogradnjom prvobitnog projekta župni ured je spojen pomoćnim
objektom i terasom s crkvom i sada čine jednu kompaktnu cjelinu.
Nakon što je završio razgovor s radnicima koji su
popravljali instalacije, pridružio nam se fra Antun, a župni vikar fra Miroslav
Jonjić je nažalost morao otići jer je imao obveza.
Na početku kada dolazimo u župe o kojima nemamo mnogo
predznanja i informacija, uvijek postavljamo prvo pitanja o povijesti i statistikama kako bismo
stekli uvid na kojemu gradimo priču.
Tako je i bilo i ovoga puta.
„Župa ima oko 2 900 vjernika u 810 stalnih obitelji. U
dijaspori je 10 – 15 obitelji koje imaju svoje 'župne kartone'. Ne znam što bih
s njima kada je riječ o evidenciji jer ih nema većinu vremena, ali dođu za
velike blagdane i budu na blagoslovu kuća. Odnos umrlih i krštenih je različit
od godine do godine. Općenito govoreći, župa lagano stagnira, ali to je trend
skoro svuda“, rekao nam je fra Antun naglasivši kako smo došli u prostranu i
raštrkanu župu u kojoj ima nekoliko posebnosti.
Kako smo shvatili, mnogo mladih studira, njih oko 100, i
to u Osijeku, Mostaru, Sarajevu... Studenti su povezani sa salezijancima iz
Žepča koji šalju mlade u gradove, gdje većina ostane ako nađe posao, a inače se
vraćaju u svoj kraj.
Vjeronauk se ne drži u školama nego samo u sklopu župe.
Pošast neženja i neudatih kao i u čitavoj Crkvi u Hrvata također je primjetna u
osovskoj župi. Prema statistikama koje je pravio naš sugovornik, čak je 210
neženja rođenih u razdoblju od 1960. do 1986. godišta te oko 60 djevojaka. Župa
ima osam duhovnih zvanja i jednog u novicijatu te približno isti broj časnih
sestara. Za sada u sjemeništu nema kandidata iz ove župe.
Od ostalih statistika važno je spomenuti kako Osova ove
godine ima 25 prvopričesnika, 49 krizmanika (prije dvije godine ih je bilo 103)
30-ak krštenja, 35 ministranata te oko 450 učenika u osnovnim i srednjim
školama. Kako župnik reče, statistike su točan zbroj netočnih podataka. Prema
onomu što smo vidjeli situacija i nije loša, a broj mladih u osnovnim i
srednjim školama nije zanemariv što nudi temelje za sigurnu budućnost.
Prema istraživanjima koja je „za svoju dušu“ radio župnik,
u Osovi ima 121 različito prezime.
Nema prezimena koja se ističu po broju, a nekoliko njih
su očito „sa strane“ kao što su Hrkać
i Marušić...
U Osovi, kako smo rekli, djeluju samo dva svećenika, a
budući da se nedjeljom slavi čak pet misa jer postoje i tri filijalne crkve, pitali
smo se kako fratri sve stižu. Još kada se doda da su u dvjema crkvama sv. mise
u isto vrijeme, jasno je kako svećenici nedjeljom moraju biti stalno u pokretu
i „na kotačima“ po šumskim i makadamskim cestama.
Pučke pobožnosti i ljetne zornice
Kako smo saznali, posebnost osovskog kraja i okolnih župa
su ljetne zornice Gospi od Anđela koje traju od Porcijunkule 2. kolovoza do Velike
Gospe kada se na jutarnjim misama okupi i do 1 000 vjernika. Ljudi obilaze tri
puta oko kipa, a iz župnog ureda se iznese zavjetna slika Gospe Osovke slikara Gabrijela
Jurkića iz 1926.
„Svibanjske i listopadske pobožnosti su uobičajene kao i
put križa te 13 utoraka sv. Anti. Posebnost su i sv. mise svakog osmog u
mjesecu u čast Gospi od Brze Pomoći. Misu slavimo u 6 sati, ali vjernici dolaze
u pet i ranije. Imamo dosta hodočasnika iz okolnih župa, a od njih je 70%
mladih. Mnogi pješače sat i pol s udaljenosti od 5 - 6 kilometara. Obično su to
vjernici iz Žepča, Novog Šehera, Lug-Brankovića... Spontana je to pojava koja
je polako prerasla u tradiciju. Posljednja 2 - 3 dana crkva bude prepuna, ali
nažalost na drugoj strani adventske zornice su slabo posjećene“, komentirao je
župnik jednu od posebnosti ovoga kraja.
Zimi hladno, ljeti vruće
Nakon šetnje po dvorištu razgledali smo unutrašnjost
crkve. Prezbiterij je uređen prema nacrtu kiparice Lojzike Ulman, a postaje križnoga puta izradio je 1983. slikar Josip Bifel.
„Crkva je iznutra vizualno predviđena da izgleda kao
šator, a izvana kao pauk čije noge strše daleko od tijela. Moderni je to stil
gradnje, a stupovi zbog kojih crkva liči na pauka drže krov i pružaju se do zemljišta
desetak metara od zidova crkve. Razlog tomu je trusno tlo pa se tim potezom
htjela učvrstiti sama konstrukcija crkve koja je građena od 1967. do 1971.“,
rekao nam je župnik i nekoliko puta istaknuo kako čitavo zdanje sada vapi za preuređivanjem,
prvenstveno stropa i rasvjete te možda temelja ako se pukotine nastave širiti.
Važno je napomenuti da je nova crkva urađena dijelom na
temeljima stare koja je morala biti srušena zbog dotrajalosti i također trusnog
tla. Tako je barem djelomice sačuvana sakralnost oltarskog prostora iz
prošlosti.
Kako smo vidjeli, postoje instalacije za grijanje - kalorifer što puno košta, a budući da je
strop visok, sva toplina ode gore i nema učinka za vjernike koji se zimi
smrzavaju, a ljeti im je prevruće. Prema župnikovim riječima, ako se bude
radilo grijanje, samo podno dolazi u obzir. „Koliko je ljeti vruće, zimi je
hladno jer krov nema izolaciju. Uz to trebat će i stolariju raditi. Tako da je zapravo
potrebno veliko renoviranje“, rekao nam je župnik.
„Obični“ mješoviti zbor
Obilazeći crkvu, došli smo i do oltara. „Uređen je prije
nekoliko godina i mislim da je jablanički kamen korišten. Rađen je prije mog
dolaska, stoga nisam siguran. Dio starog oltara je ostao i 'ugrađen' je u novu
crkvu, međutim primijetio sam kako je izvedba same krstionice nespretno
riješena budući da je na višoj razini od podija, ali njemu tako blizu da postoji
mogućnost zapinjanja i pada za vrijeme krštenja i slikanja s kumovima i
roditeljima“, rekao je naš sugovornik koji smatra kako će to za vrijeme obnove
biti regulirano na zadovoljavajući način.
Budući da se pored oltara nalazi mnogo stolica za pjevače,
zanimalo nas je kako se animira misno slavlje. „Župa ima obični mješoviti zbor“,
u šali je fra Antun rekao i dodao da je to dječje-odrasli zbor koje vodi časna sestra Blanka Jeličić, milosrdnica iz Žepča.
Oni imaju redovite probe petkom te sasvim dobro animiraju misna slavlja u
crkvi.
Zanimljivo je spomenuti kako crkva skoro nikada nije bila
zaključavana dok ju nedavno nisu opljačkali Bošnjaci iz susjednog naselja. Ozvučenje
koje je bilo među otuđenim stvarima je vraćeno, ali je već ugrađeno novo pa su
ga dali crkvi sv. Ilije u Zenicu. Ne želeći ulaziti u konotacije oko
nacionalnog identiteta provalnika, ipak je važno napomenuti kako katolici u
ovom kraju poštuju župnika i crkvenu imovinu.
Što povezuje Osovu i Ruandu?
Lijevo od središnjeg ulaza u crkvu nalazi se fra Vjekina
spomen-soba u kojoj su smještene fotografije, odjeća i stvari iz života ovoga
misionara, od njegovih najmlađih dana do smrti. Fra Vjeko je u Ruandi živio i
djelovao od 1983. do 1998. U jeku strašnog genocida pomagao je potrebnima,
najprije pripadnicima Tutsi plemena, a kada je došlo do njihove krvave osvete,
spašavao je Hutue. Dovozio je hranu izbjeglicama, a životno ugrožene je
prebacivao preko granice, na sigurnija područja. Zato je nekoliko puta i sam
bio u smrtnoj opasnosti i za vrijeme i nakon rata. U travnju 1996. napala su ga
dva razbojnika želeći ga ubiti, ali im je uspio pobjeći. No nije preživio napad
31. siječnja 1998. kada je ubijen u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Fra Vjeko
je u ruandskom Kivumu sagradio nekoliko škola; njegovom zaslugom urađen je
javni vodovod; poučavao je stanovništvo kako obrađivati zemlju i koje kulture
uzgajati, a za vrijeme genocida spretnošću, domišljatošću i hrabrošću spasio je
tisuće pripadnika obaju plemena od sigurne smrti. Poslije rata je radio na
pomirenju...
Prema riječima našeg sugovornika, on je za tamošnji narod
već svetac, a nekoliko zdanja nosi njegovo ime. Fra Vjekin model stvaranja
obradive zemlje na kaskade krčenjem šume izgleda da će postati općeprihvaćen
način pobjeđivanja i prilagođavanja divljine čovjeku za čitavu regiju u tom
dijelu Afrike. Njegovo ubojstvo nikada nije razjašnjeno.
„Postoji molitva za beatifikaciju fra Vjeke koju molimo
na kraju sv. mise, a dali smo ju i narodu da moli kod kuće. Sve je urađeno s dozvolom
crkvenih vlasti“, rekao nam je župnik koji je, kao i pokojni misionar, također
rodom iz ovoga kraja, na granici „Šera“ i Osove, službeno rodom iz šeherske
župe.
I trudnice gradile crkvu
Kada smo izišli iz crkve, župnik nam je pokazao prostor
gdje je bila velika rupa koja je zatrpana sa stotinjak kamiona zemlje s
obližnjeg brda gdje je napravljeno parkiralište i prostor za 1 000 automobila,
koliko ih otprilike bude za Veliku Gospu. Iza nove crkve koja, kako smo
vidjeli, vapi za obnovom, mogu se primijetiti siluete temelja stare crkve, ali
nažalost na jednom od potpornih stupova vidljive su pukotine zbog micanja tla.
„Pucanje je primijećeno prije desetak godina, ali tada
nisu stavljeni markeri za praćenje tako je sada nemoguće reći kojim tempom
propada“, kazao je naš sugovornik. Zanimljivo je napomenuti kako je župnik
posjedovao slike iz vremena gradnje crkve na kojima se mogu vidjeti da čak i
trudnice fizički sudjeluju u gradnji, što svjedoči o privrženosti ovog naroda katoličkoj
vjeri...
Obilazak žive Crkve na terenu
Nakon što smo razgledali crkvu i prateće objekte,
župnikovim džipom smo se uputili makadamom kroz šume i polja kako bismo stekli
uvid o veličini i raštrkanost župe. Na našem putu prva postaja je bila stara
kuća župljanina Petra Jukića. Nakon
uobičajenog i još uvijek živoga pozdrava za ovaj kraj „Hvaljen Isus“,
razgovarali smo o životu na ovom djeliću Bosne. Iako za svoju obitelj ima novu
kuću, odlučio je, u inat vremenu, sačuvati i onu staru u kojoj je odrastao.
Prema Petrovim riječima, nekoć je u kući na podu spavalo njih osmero.
„S jedne strane legne otac s druge majka, a mi djeca
između i nije nam bilo tijesno“, rekao je Pero pokazujući nam gazdinstvo, stoku
i postrojenja za pravljenje rakije. Požalio se kako je ovogodišnje loše vrijeme
„napakostilo“ voću. Šaleći se sa župnikom, ispričao je stari, ali uvijek
zanimljivi vic o čovjeku koji je došao na ispovijed i rekao svećeniku kako je
ukrao devet metara državne šume, ali neka župnik „upiše“ deset. Kada ga je
svećenik pitao zašto da piše deset ako je ukrao samo devet, župljanin mu je
odgovorio: „Obećao sam još jedan međutim nisam stigao posjeći.“
Ostavili smo Peru i njegove ukućane u kosidbi trave i brizi
o imanju te smo se uputili ka kući Ilije
i Ivke Tomas, roditelja petero djece od kojih je troje pošlo svećeničkim
putem. Te vrijedne ljude zatekli smo u radu oko kuće.
„Kako ide domaćine?“, pitamo. „Evo dobro je. Pojavila nam
se voda oko kuće pa je želimo skrenuti u stranu“, odgovorio nam je Ilija. Na
pitanje „sluša li župnik“, odgovorio da „mora slušati“. Kroz priču smo saznali
kako imaju još dvije kćeri koje su se udale. Djeca ih redovito posjećuju kako
život pod stare dane ne bi bio još teži. Vrtovi oko kuće su zasijani, neke
kulture već izbijaju na površinu te se vidi kako u Osovi žive vrijedni ljudi.
Budući da nismo imali mnogo vremena, morali smo odbiti pozive za daljnjim
druženjem uz čašicu rakije. Ipak smo na radnom zadatku.
Razgledajući župu, obišli smo i filijale crkve te
prolazili mnogim uskim stazama za koje smo pomislili kako ih ni konji ne bi
mogli savladati, međutim stari Nissan
Terrano je dobro ispunio svoj zadatak i bez uključivanja pogona na sva
četiri kotača te nas odvezao do kuće Marka
i Ane Jukić koji također imaju
petero djece. Iako je Marko bio na poslu, djeca tek stigla iz škole, pristala su
zajedno s majkom fotografirati se. Zanimalo nas je kako jedna tako brojna
obitelj živi od samo jedne plaće. Sloga, rad i poštovanje bio je jedan od
odgovora uz neizostavno obrađivanje zemlje te držanje najmanje nekoliko vrsta
životinja.
Obiteljska kuća Jukića je bila posljednja točka na našem
obilasku župe Osova.
Na kraju možemo zaključiti kako smo bili u posjetu sasvim
običnoj župi koja ipak ima mnogo posebnosti, ne samo svojega misionara fra
Vjeku koji nas je prerano napustio, nego i pučke pobožnosti te sasvim solidan
broj živućih duhovnih zvanja. Osim toga važno je napomenuti kako su svi
stanovnici ovoga kraja katolici što je rijetkost naći u mnogim drugim dijelovima
Crkve u Hrvata.
Crtice iz povijesti
osovske župe
Župa Osova je vrlo stara, u 17. st. njezino se sjedište
nalazilo u Maglaju, a prema procjenama, 1673. imala je 1 678 katolika. U
vrijeme Bečkog rata (1683. – '99.) brojni su katolici napustili svoja ognjišta
tako da je župa opustjela. Četrdeset godina kasnije njezino sjedište prelazi u
Žepče i tada je imala 626 duša, a taj se broj 1768. povećao na 940, da bi 1813.
bilo 2 211 vjernika. Matične knjige se vode od 1750. Župni stan je u Osovi
izgrađen 1830. Crkva je podignuta 1857. jer je tek u to vrijeme bilo moguće
dobiti dopuštenje za gradnju. Zbog lošeg stanja građevine pokrenuta je 1925.
akcija za gradnju nove crkve. Projekt je izradio Karlo Pařik. Zbog propusta u gradnji crkve, popravke su vršene već
1936., a 30 godina kasnije morala je biti srušena. Nova je crkva dimenzija 37 x
34 metra, a izgrađena je 1971.
Na području župe nalaze se tri područne crkve rađene prema
projektu ing. fra B. Borića, u
Viništu, Goliješnici i Vrbici. Sve tri su veličine po 176 četvornih metara. Tijekom
19. i početkom 20. stoljeća od dijelova osovske župe osnovane su župe: Ponijevo
(Novi Šeher), Radunice, Žepče i Zavidovići. Pred kraj osmanske vladavine
franjevci su u Osovi osnovali i vodili pučku školu. Župu danas čine naselja: Osova, Goliješnica (Gornja i Donja), Lug,
Lupoglav, Milišić, Ozimica, Tatarbudžak, Vinište i Vrbica.
