Sv. Elizabeth od Presvetog Trojstva, mističarka

Élisabeth Catez rođena je 1880. u mjestu Camp d’Avor nedaleko od Bourgesa, u središnjoj Francuskoj. Njezin otac, časnik, preminuo je svega nekoliko godina kasnije te se njezina majka sama morala pobrinuti za odgoj i obrazovanje svojih dviju kćeri. U djetinjstvu je bila vrlo živahna i sklona dječjim nestašlucima, ali privlačile su je i lijepe stvari te je bilo vidljivo kako ima velikodušno srce. Rano je otkriven i njezin umjetnički talent, a s 13 godina osvojila je prvu nagradu za glasovir na Konzervatoriju u Dijonu.

Godinu dana poslije, nakon pričesti, Elizabeta, prema svome svjedočenju, dobiva duhovni poziv u karmelsku zajednicu, ali je morala sačekati dok bude punoljetna. Majka je puno putovala, imali su mnogo prijatelja, djevojke su primale brojne pozive u društvo, a Elizabeta je izabrala karmelski put. Čekajući dob kada će sama moći donositi odluke o svom životu, oduševljavala su je putovanja, more, planine, prijateljstvo; ali i župa, posjet bolesnicima, vjeronauk i skrb o djeci, te iznad svega: molitva.

U kolovozu 1901., ušla je u Karmel u Dijonu, te odmah osvojila susestre svojom iznimnom sabranošću, što je bilo izuzetno čudno s obzirom na njezin temperament u djetinjstvu.

U ljeto 1905. jedan tekst iz Poslanice Efeženima snažno usmjerava mladu redovnicu. Čini se kako se duhovni put sestre Elizabete vrlo rano koncentrirao u njenu jedinu žudnju: Krist i Trojstvo. To je nije nimalo omelo u ljubavi spram drugih oko sebe.

Prvi simptomi Addisonove bolesti, u ono vrijeme neizlječive, pojavili su joj se u korizmi 1906. Elizabeta je prebačena u stacionar gdje je sve više i više „nestajala u Bogu“. Žarki apostolski vapaj koji je obilježio čitav njezin život samo je ojačao: molitva i promišljanje o Bogu i Presvetom Trojstvu obilježile su njezin život, ali i mjesece pred smrt. Posljednje su razumljive umiruće riječi bile: „Idem u svjetlost, u ljubav, u život…“ Umrla je 9. studenoga 1906.

Njezina pisana djela obuhvaćaju 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i četiri duhovna traktata. U njima Elizabeta donosi svoju jednostavnu i duboku, vrlo aktualnu poruku: Zašto ići daleko tražiti iskustvo božanskoga, kada je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljemu dijelu našega srca.

U studenome 1984. sv. Ivan Pavao II. proglasio je ovu mladu francusku karmelićanku blaženom, predstavivši je kao „novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju“. Svetom je proglašena 16. listopada 2016.

 

Konferencija prigodom Nedjelje Caritasa u BiH

Prigodom Nedjelje Caritasa koju Crkva u BiH obilježava na Treću nedjelju došašća, u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata u Sarajevu, 9. prosinca 2016., upriličena je konferencija za novinstvo.

Medijskim djelatnicima su se obratili predsjednik Caritasa BiH, vrhbosanski nadbiskup metropolit, Vinko kard. Puljić i ravnatelj Caritasa BiH, mons. Tomo Knežević, a konferenciju je animirao djelatnik Caritasa BiH, Miroslav Valenta.

Na početku je kardinal pozdravio nazočne novinare te rekao kako se Nedjelja Caritasa obilježava u predbožićnom vremenu, u ozračju ljubavi. Istaknuo je da u svojoj ovogodišnjoj poslanici za Nedjelju Caritasa govori o ljubavi koja se najbolje nauči u obitelji.

„Tu je zapravo središte Caritasa, u obitelji. Ne može se ljubiti ako se ne poštuje život, ako se ne prihvaća život. To je Isusova rečenica: 'Što god učiniste jednom od ove najmanje braće, meni učiniste'. Želimo čovjeku vratiti, kako papa Franjo često ponavlja, tu nježnost i tu ljubav prema životu. Ako ljudi nemaju tog osjećaja prema životu, onda ne možemo govoriti o ljubavi. U ovoj morbidnoj situaciji, ne samo od rata, nego od raznih ideologija koje se poturaju, u čovjeku se ubija taj osjećaj vrednovanja života i to gnijezdo obiteljsko, gdje čovjek raste u svim dimenzijama. Interes za drugoga, to je zapravo Caritas“, kazao je vrhbosanski nadbiskup, pojašnjavajući da Caritas nije samo humanitarna djelatnost, već i čin vjere prema čovjeku.

Potom se nazočnima obratio mons. Knežević koji je pojasnio da Caritas označava kršćansku ljubav prema čovjeku. Podsjetio je da je ova institucija pod različitim imenima djelovala na područjima koja su bila zahvaćena ratom. Novinare je upoznao i s preustrojem Caritasa BiH, spomenuvši da je u proteklom razdoblju ta institucija djelovala pod imenom Caritas BKBiH. Medijske djelatnike potaknuo je da istražuju o ulozi velikih humanitarnih organizacija, osobito Caritasa, u ratnom i poratnom razdoblju, a pogotovo u poplavama 2014. u BiH.

Potom je prikazan krati film koji je zapravo presjek djelovanja Caritasa na sprječavanju prirodnih katastrofa i nepogoda, kao i na saniranju posljedica, osobito u razdoblju 2015. i 2016. Novinari su na memorijskim stikovima dobili i dulju verziju toga filma, a imali su, između ostaloga, prigodu dobiti: plakat, poslanicu kard. Puljića te imendanski kalendar za 2017.

Djeca Sirije poslala Europskim zastupnicima apel za mir

Dok bjesni završna bitka za najmnogoljudniji sirijski grad Alepo, zastupnici u Europskom parlamentu, u jednosatnoj su izravnoj video vezi 6. prosinca 2016., imali prigodu uživo poslušati svjedočanstva školaraca iz katoličke škole te s njima i porazgovarati.

Papinska zaklada Kirche in Not, zajedno s potpredsjednikom Europskog parlamenta, zastupnikom Antoniom Tajanijem te posebnim izaslanikom Europske unije za promicanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja izvan EU Janom Figelom, organizirala je konferenciju prigodom eskaliranja sukoba te proboju crta bojišnice prema istočnom Alepu kojeg su držali pobunjenici.

Oteto djetinjstvo

Iako je prvotno predviđeno kako će se iz škole video vezom u Europski parlament javiti 25 djece, zbog situacije u gradu, svega petero djece uspjelo je doći. Europarlamentarci su bili duboko dirnuti dječjim svjedočanstvima.

Djeca su zastupnicima ispričala sve strahote rata koje proživljavaju na dnevnoj bazi i molila ih da učine sve kako bi u njihovu ranjenu zemlju vratili mir, kako bi mogli proživjeti svoje djetinjstvo, koje su im otele eksplozije i pucnjevi. Nažalost, oni najmanji među njima niti ne znaju za drugo, osim za rat.

Duboko ganuta razgovorom sa sirijskom djecom, hrvatska zastupnica Marijana Petir, istaknula je kako se upravo u dječjim riječima najjasnije ocrtava sva patnja Sirije danas. Ona je podsjetila kako su upravo djeca najveće žrtve rata u Siriji: 8 milijuna djece u Siriji i susjednim zemljama treba hitnu humanitarnu pomoć; 2,4 milijuna sirijske djece žive kao izbjeglice u obližnjim zemljama; 6 000 sirijskih škola je zatvoreno, a 2,8 milijuna sirijske djece više ne ide u školu.

„Ova katolička škola koju pohađaju djeca katolici i muslimani, i to u nemogućim uvjetima, zraka je svjetlosti u mraku koji je prekrio Siriju“, kazala je Petir pohvaljujući napore, brigu i žrtvu katoličkih redovnika koji rade s djecom i pomažu lokalnom stanovništvu.

Rat dječjim očima

Dojmljiva, potresna, ali istovremeno i snažna video konferencija ostavila je dupkom ispunjenu dvoranu bez riječi.

Video konferencija je dio šire inicijative Crteži za mir u Siriji gdje je organizacija Kirche in Not, zajedno s lokalnim Crkvama, prikupila oko milijun crteža i pisama u više od 2 000 škola širom Sirije (Alepo, Homs, Tartus, Yabroud i Damask). Djeca svih religija kroz crteže i pisma ispričali su svoje ratne doživljaje i na taj način poslali snažan apel za mir. Radovi su prethodno već prezentirani zastupnicima u Europskom parlamentu, a izložba originalnih dječjih crteža otvorena je ovog tjedna u Europskom parlamentu.

U zračnom napadu razorena crkva u Myanmaru

U svjetlu brojnih ratova i vijesti o pokoljima i progonu kršćana diljem svijeta, azijska država Myanmar gotovo da je iščeznula ispod radara. Kao podsjetnik na patnju tamošnjih kršćana pojavila se informacija kako su, 3. prosinca, u zračnom napadu vladine snage uništile crkvu Sv. Franje Ksaverskoga i to u gradu Mung Koeu, u saveznoj državi Shan.

Mons. Philip Za Hawng, iz biskupije Lashio, u kojoj se nalazi spomenuta župa, poslao je poruku u kojoj je izvijestio da je crkva razorena i da je ostao jedino zvonik. Bogomolja izgrađena na sjeveroistoku te zemlje bila od armiranoga betona, a posvećena je 2006. Mjesto gdje se nalazila crkva strateški je važno, a u blizini se nalazio i vojni objekt.

Riječ je o izuzetno nemirnom dijelu zemlje na kojem se vodi sukob između Vlade i etničkih pobunjeničkih postrojbâ mijanmarskih saveznih država Kachin i Shan, uz granicu s Kinom.

Kachini i Shani su dvije od 135 etničkih skupina koje žive u Myanmaru, i koje su uvijek imale teškoća u mirnom suživotu sa središnjim vlastima i s njezinom burmanskom većinom. Rat između vojske i Kachinâ koji se, nakon 17 godina relativnoga mira, razbuktao 2011. prouzročio je brojne civilne žrtve i najmanje 120 000 prognanika.

Nadbiskup Yangona, Charles kard. Bo, rekao je u izjavi za Asia News kako su zbog razaranja župne crkve svećenici, časne sestre i župljani bili primorani pronaći sklonište iza kineske granice, gdje je niknulo nekoliko šatorskih naselja.

rv/KT

Svjedočanstvo sudanske ikone patnje kršćana

Meriam Yahia Ibrahim Ishag (30), imala je 27 godina kada ju je uhitila sudanska policija jer u toj zemlji ne postoje pune vjerske slobode. Kao obraćenik na kršćanstvo osuđena je na smrt zbog apostazije od islama, uz 100 udaraca bičem. Budući se udala za kršćanina, njezin slučaj je prikazan i kao preljub.

Zbog međunarodnog pritiska oslobođena je 2014., nakon što je odslužila zatvorsku kaznu gdje je rodila svoje drugo dijete. Njezin slučaj i lik postao je ikona svih progonjenih kršćana u Africi, ali i ostatku svijeta. Nakon svega ona je pokrenula ustanovu za promoviranje ženskih prava i religijskih sloboda u svijetu.

Za vrijeme sudskog procesa uvjeravana je kako će tužba biti odbačena ako se odrekne svoje nove vjere. Ona je to odbila, a bila je u zatvoru zajedno sa svojim dvogodišnjim sinom  Martinom. U svojoj ispovijedi za portal aleteia.org ispričala je svoje negativno zatvorsko iskustvo i probleme s čuvarima. Osim loših uvjeta života u zatvorskom kompleksu u kojem je bila kao trudnica, ispričala je toplu ljudsku priču kako se sprijateljila s muslimankom zatvorenicom iz Somalije koja joj je mnogo pomogla.

„Dok su me muslimanske vlasti, zbog moje religije, osudili na bičevanje i smrt, jedna muslimanka u zatvoru mi je pomogla sakrivajući Bibliju od čuvara“, rekla je Meriam novinarima i potvrdila kako je dirljivo zatvorsko poznanstvo preraslo u prijateljstvo. Tako su imigrantica iz Somalije i aktivistica za ženska prava i vjerske slobode ostale u kontaktu. Kasnije je Meriam pomogla somalijskoj imigrantkinji da njezin slučaj bude riješen. Preko podupiratelja svoje organizacije našla joj je mjesto za život. Meriamin život i svjedočenje mladu Somalijku privuklo je katoličkoj vjeri. Danas Meriam živi u SAD-u, a nakon njezina spašavanja iz Sudana kratko se susrela i s papom Franjom.

Ažurnost poštanskih službi u rješavanju problema dostave pošte

Kad je za poštara živ čovjek „umro“? 

U današnjem vremenu rijetki i dalje šalju prava pisma. Poštar nam obično donosi račune, opomene, narudžbe i obilje reklamnoga materijala. Vjerojatno se nekada dogodilo da ne stigne ono što ste nekomu poslali, ili očekivali za sebe. Tako se u redakciju sredinom listopada 2016., vratila pošiljka za našeg pretplatnika Iliju Stojčića iz Kraljeve Sutjeske, s opaskom kako je „umro“. Znajući da je čovjek živ, usudili smo se upitati gdje je nastao problem i je li riječ o provokaciji budući da se uz obitelj Stojčić, pored doživljene tragedije, veže i jedna od rijetkih povratničkih priča toga kraja.

Jeste li ikada odlučili riješiti obični problem koji u svakoj normalnoj državi ne predstavlja težak zadatak? Otišli ste tražiti pomoć nadležnih institucija, javnih institucija ili ureda pri općini? Željeli ste samo običnu informaciju, a našli ste se pred zidom, pred zatvorenim vratima i čitavim lancem prebacivanja odgovornosti i bezgraničnog čekanja dopisa koji „nisu došli“. O telefonskim brojevima na koje se nitko ne javlja ne želimo ni govoriti...

Potaknuti takvim iskustvom s velikim javnim poduzećima, koja su postala sama sebi svrha, s nedoumicom i skepsom pristupili smo ispitivanju problema.

Uputiti pisani zahtjev

Najprije smo nazvali središnju ispostavu JP BH Pošte u Sarajevu, i na veliko iznenađenje u ugodnom razgovoru s uposlenikom, dobili smo natuknicu kako u takvim slučajevima nije dobro probleme rješavati razgovorom na šalteru ili preko telefona, jer ne ostaje trag. Instrukcije su bile jasne: odmah uputiti službeni zahtjev, preporučenim pismom, faxom ili pak e-mailom...

S obzirom da nam se najisplativijom i najbržom činila e-mail opcija, odlučili smo se za taj korak. Tako smo 2. studenoga, ne znajući tko je točno zadužen za naš problem, poslali upit na tri e-mail adrese koje smo pronašli na elektronskoj stranici ovoga poduzeća (kontrola@posta.ba, info@posta.ba i revizija@posta.ba) te odlučili čekati...

Brzo riješen problem

Začudo, u roku od sat vremena prva se javila mr. A. A., šef Odjela interne revizije te odmah rekla kako će ispitati navode prosljeđujući naš upit Službi poštanskog prometa. Objasnili smo joj kako nam se različita pošta redovito vraća, zbog čega ne „dižemo frku“ da nije riječ o specifičnom problemu...

Sutradan, rano ujutro, odgovorio je E.T. iz Službe unutrašnje kontrole ponavljajući kako će se stvar ispitati. I njemu smo ponovili isto, kako nemamo običaj reagirati jer se greške događaju, ali u ovom slučaju jednostavno smo morali.

Nekoliko sati kasnije odgovorila je izvjesna S.B. koja nam je poslala e-mail sljedećeg sadržaja: „Povodom Vaših navoda o problemima s poštom koja se otprema u Kraljevu Sutjesku, možemo Vas informirati da smo provjerili predmetne navode, te u tom smislu, niti jedna pošiljka koja se redovno uručuje putem JP BH Pošta d.o.o. Sarajevo, nije vraćena s naznakom da je imenovani umro, jer poštonoša imenovanog osobno i poznaje. U vezi s naprijed navedenim, potrebno je provjeriti kojim putem su pristigle predmetne pošiljke, pa Vas molimo da nam skenirate adresnu/naslovnu stranu pošiljke i pošaljete, kako bismo utvrdili o čemu se radi.“

I njoj smo odgovorili pokušavajući objasniti zašto reagiramo samo u ovom slučaju vraćanja pošiljke, a ne u drugima. Događa se da pretplatnici umru, promijene adresu, pa se pošta vrati, međutim, ovdje je riječ o obitelji koju redakcija Tjednika poznaje.

Nekoliko sati poslije, dakle ni 24 sata nakon slanja prvog e-maila, problem je bio riješen. Naime, ponovno smo dobili detaljan e-mail od Emira Tihića u kojemu je sve objašnjeno: „Poštovani, telefonskim putem sam, posredstvom poštonoše pošte Kraljeva Sutjeska, obavio razgovor sa suprugom primaoca Katoličkog tjednika (suprug Ilija je izašao van) baš u trenutku isporuke posljednjeg broja Vašeg Tjednika, istoj. Ova gospođa mi je potvrdila da redovno prima Katolički tjednik, kakav je uostalom slučaj i sa spomenutim, zadnjim brojem. Istovremeno, navodi da joj je sin poginuo u rudarskoj nesreći te da je još netko kontaktirao vezano za uručenje ovog Tjednika. Kako se ovdje radi, očito, o nesporazumu, zamolio bih Vas da mi skenirate adresnu stranu jednog od brojeva Katoličkog tjednika koji je vraćen s konstatacijom 'umro', radi naše daljnje provjere, a sve u cilju konačnog razjašnjenja. Inače, ukoliko pošiljka: pismo, novine i slično, glase na umrlog primaoca, pošta, tek tada ima pravo i obvezu pošiljku vratiti pošiljaocu s naznakom 'umro'. U ovakvim slučajevima pošiljalac može i dalje pošiljke slati na istu adresu, s tim što mora promijeniti ime i prezime primaoca (to može biti bilo koji član domaćinstva, npr.). Očekujući skenirani dokument, primite naše iskrene pozdrave. Stojimo Vam u svako doba na raspolaganju.“

MN/Problem se ne bi trebao ponoviti

Kao što se moglo vidjeti iz prepiske, poštanski uposlenici nisu bili lijeni te su istog trenutka stupili u kontakt s našim pretplatnikom (više puta) te nastojali riješiti problem što prije. Pojedine službe unutar pošte zaprimile su naše upite te ih proslijedile službama zaduženim za to. Očito je kako je stupljeno u kontakt i s uposlenicima pošte u Kraljevoj Sutjesci, kao i s poštarom koji osobno nosi pošiljku obitelji Stojčić.

Nažalost, vraćeni primjerak Katoličkog tjednika s opaskom „pretplatnik umro“, naša Uprava ponovno je odaslala i to prije reklamacije koju je napravila redakcija, tako da se nije moglo dalje ispitivati što je točni razlog nastanka ovoga problema za koji, u pošti tvrde da se ne bi smio ponoviti.

Sv. Lodovico Pavoni, svećenik

1. travanj (svijet)

28. svibanj (Biskupija Brescia)

Sv. Lodovico Pavoni je rođen u Bresciji 1784., kao prvi od pet sinova u obitelji Aleksandra Pavonija i Lelije rođ. Poncarali. Od malena se vidjelo kako je riječ o inteligentnom dječaku koji se zanimao za prirodu oko sebe, ali i za socijalne probleme svojih vršnjaka. Osim znanosti volio je i slikarstvo te lov, u čemu je također bio dobar.

Svoje teološko obrazovanje dobivao je u teškom vremenu za sva sjemeništa diljem europskih zemalja koje je osvojio Napoleon, budući da ih je taj vojskovođa svojim dekretima zatvarao. Zbog prisilnog pauziranja u školovanju, zaređen je tek 1807.

Nakon nekoliko pastoralnih dužnosti dobio je godine 1818. dozvolu osnovati sirotište i školu za potrebite, koju je 1821. preimenovao u Institut Sv. Barnabe. Shvatio je kako je tiskanje knjiga izuzetno važno te je osnovao Izdavačku kuću Sv. Barnabe, preteču današnjeg Ancora pressa.

Pri svom institutu utemeljio je i internat, hostel te sklonište. Radio je s djecom i mladima koje je opremao za različite zanate. Svoj program je proširio i na gluhe i nijeme dječake.

Potom je osnovao kongregaciju za svećenike i časnu braću, poznatiju kao Sinovi Marije Imakulate, a uopćeni naziv je bio Pavonijani.

Pogubna epidemija kolere koja je harala 1836., potaknula ga je da proširi djelovanje i na bolesne. Njegov rad je priznat i izvan Crkve, tako da je 1844. odlikovan Željeznim križem austrijskog cara Ferdinanda.

Sv. Lodoviko je umro na Cvijetnicu 1849., a kongregacija koju je osnovao procvjetala je u šest nacija, uključujući Španjolsku i Kolumbiju te iznjedrila i dva sveca. Danas ona ima 34 samostana i 210 članova, od kojih je 107 svećenika.

Blaženim je proglašen 2002., a svetim 16. listopada 2016. zbog: brige za potrebe dječaka i mladića njegova vremena, nesebičnog zalaganja za njihovo školovanje, brige za bolesne i unesrećene od kolere, te osnivanja kongregacije koja je iznjedrila toliko duhovnih zvanja.