Iran - sva kršćanska aktivnost na perzijskom jeziku ilegalna i zakonom kažnjiva

Iran – službeno Islamska Republika Iran – prostrana je država smještena u jugozapadnoj Aziji koja obuhvaća površinu od 1 648 195 km². Na zapadu graniči s Irakom i Turskom, na sjeveru s Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom, a na istoku s Pakistanom i Afganistanom. U Iranu živi malobrojna kršćanska zajednica koja je zbog specifičnih zakona veoma ugrožena, dok je gotovo svaka kršćanska aktivnost na perzijskom jeziku - prevođenje Biblije, propovijedanje, izdavanje knjiga - ilegalna i podložna sankcijama...

 

Položaj Irana je od iznimne geostrateške važnosti zbog pozicije unutar Euroazije i zapadne Azije, kao i zbog Hormuškog tjesnaca. Iran je dom nekih od najstarijih civilizacija na svijetu kao što su Proto-Elamitsko i Elamitsko Kraljevstvo nastalo u razdoblju između 3200. i 2800. prije Krista. Unatoč postojanju starih civilizacija, danas se u Iranu necivilizirano postupa s kršćanima i onima koji to žele postati...

Na papiru sve je bajno, u realnosti zatvor

Kao što to obično biva u svim zemljama koje ne poštuju demokratske tekovine, „na papiru“ sve izgleda bajkovito i lijepo, međutim u stvarnosti je sasvim suprotno. Ustav Islamske Republike Irana osim šija islama priznaje i ostale monoteističke religije kao što su kršćanstvo i judaizam. Tako su sljedbenici monoteizma slobodni prakticirati vjerske obrede i ceremonije u svojim vjerskim objektima...

Važno je napomenuti kako se to odnosi samo na Asirce i Armence, dok se Iranci (Perzijanci) po definiciji smatraju muslimanima i svaka kršćanska aktivnost među njima na perzijskom jeziku smatra se apostazijom od islama te sa sobom nosi teške posljedice: fizičko i psihičko maltretiranje te minimalno odlazak u zatvor u kojemu ostali pritvorenici jedva čekaju takve ljude. Izricanje smrtnih kazni također nije neuobičajeno.

Nije sve tako crno...

Za one kršćane koji su imali sreću biti rođeni kao potomci Asiraca ili Armenaca postoji veliki broj crkava u kojima se mogu moliti, što ukazuje na miran i zajednički suživot sa šija muslimanima. Kršćani imaju oko 600 crkava, a židovi više od 30 sinagoga diljem Irana. Armenci kao i ostale manjine imaju svoje škole, časopise na armenskom jeziku te stalne zastupnike u državnom Parlamentu.

Dok tzv. Islamska država, san svih islamskih fanatika, ruši tisućgodišnje crkve po Iraku i Siriji ubijajući i protjerujući tisuće kršćana, vjerski objekti u Iranu su relativno sigurni. Samostani sv. Stjepana i sv. Tadeja stari su više od tisuću godina i nalaze se pod zaštitom UNESCO-a, dok se crkva sv. Marije smatra drugom najstarijom na svijetu, poslije one u Betlehemu. Asirci su okupljeni u udruženjima koja se brinu o članovima njihove zajednice, crkvama gdje se održavaju mise i drugim javnim centrima.

Je li polovična sloboda prihvatljiva?

Ako se zažmiri na jedno oko, što zapadnjački mediji često rade, može se reći da kršćanima u Iranu nije toliko loše, pogotovo kada se usporedi situacija s ostalim zemljama gdje su progonjeni. Međutim, glede sloboda, a pogotovo onih vjerskih, ne smije biti polovičnih rješenja. Sloboda za kršćane ili postoji, ili je nema. Prema tim mjerilima i zbog zakonskih osnova za progon, Iran se, prema istraživanjima, nalazi na sedmoj poziciji, od 50 promatranih zemalja, kada govorimo o progonima kršćana. Na svu sreću, skoro 30-godišnji mir u Iranu te naznake popuštanja sankcija i pokrenuti pregovori u vezi s nuklearnom energijom nude nadu da će Iran krenuti ka potpunoj demokratizaciji, što će uključivati slobodnije djelovanje kršćana i njihovih udruga. Sudeći prema svemu, to će biti dugotrajan proces budući da je samo 2014. godine 75 kršćana završilo u zatvoru zbog svoje religije.

Uhićivanje kršćana i paljenje Biblija

Problem s Iranom je taj što se teror nad kršćanima provodi „po slovu zakona“. U novije vrijeme sve je eskaliralo početkom 2011. kada je uslijedio val uhićenja krš­ćana, uglavnom obraćenika s islama, koji su se potajno sastajali na molitvama u „kućnim crk­vama“, ali i onih koji se sumnjiče da su im pomagali. Protestantski pastor Youcef Nadarkhani, koji je kao mladić s islama prešao na krš­ćanstvo i djelovao u „mreži kućnih crkava“, osuđen je na smrt vješanjem zbog otpadništva. Ipak, njemačka diplomacija je izborila njegovo puštanje na slobodu. On je poslije više puta uhićivan po istoj osnovi obično pred Božić, ali je ubrzo i puštan. U siječnju 2011. iranske vlasti su zaplijenile i spalile oko 300 Biblija. Tada gotovo nitko u svijetu nije prosvjedovao, a kada je jedan ekscentrik željan pozornosti u SAD-u zapalio primjerak Kurana, onda su krenule svjetske osude i masovni prosvjedi što je rezultiralo mnogim mrtvim ljudima... Politika dvostrukih aršina!

  Statistički podatci

Populacija: 76 923 782 stanovnika, kršćana: 450 000
Glavni grad: Teheran (13 milijuna)
Ukupna površina: 1 648 195 km²
Valuta: Iranski rial (IRR)
Religija: Šija islam
Jezik: Perzijski

Teheran je glavni i najveći iranski grad te političko, kulturno, trgovačko i industrijsko središte zemlje. Vrijedi izdvojiti i velike gradove kao što su: Isfahan, Mašhad, Tabriz, Rašt, Hamadan, Abadan, Kom... Zemlja je podijeljena na 31 provinciju. Zauzimajući površinu od 1 648 195 km², Iran je druga najveća država Bliskog istoka i 18. država po površini na svijetu, dok je sa 77 milijuna stanovnika 17. najmnogoljudnija država svijeta.

Politički problemi teokracije

Stvaranjem Islamske Republike 1979. nastao je i jedinstven sustav vlasti u svijetu. Iran je jedina službeno šijitska država u muslimanskom svijetu i kao takva predstavlja „opasnost“ za ostale muslimanske zemlje koje su pretežno sunitske. Iran je i velika prijetnja za Izrael zbog pokušaja stvaranja atomske bombe te teške retorike između tih dviju zemalja, koja često završi prijetnjama o uništenju. Ratni sukobi u Siriji i Iraku čije vlade podržava Iran konstantna su prijetnja za čitavu regiju jer pobunjenike podržavaju saveznici SAD-a: S. Arabija i Katar. Iran je praktički i jedina teokracija u svijetu. Smatrajući da vlast dolazi od Boga, politička vlast osim u izabranim predstavnicima naroda leži i u rukama svećenstva. Ovaj oblik teokracije počiva na načelu velayat-e faqih kojeg je 1960-ih teoretizirao ajatolah Ruholah Homeini, prvi vođa revolucije.

Provincijalat Franjevačke provincije Uzvišenja sv. Križa Bosne Srebrene

Vjerojatno ne postoji nitko u Crkvi u Hrvata da nije čuo za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Duga i slavna povijest, višestoljetni pastoralni rad u najtežim uvjetima, brojni samostani, njegovanje kulture i pisanje riječi, samo su neki od pojmova koji se dovode u vezu s Bosnom Srebrenom. Povodom naslovnika provincije Uzvišenja sv. Križa koji se obilježava 14. rujna zanimalo nas je gdje se nalazi i kako funkcionira Provincijalat tj. Uprava te ove franjevačke provincije čije se djelovanje proteže kroz sedam stoljeća i, danas, u više od 80 župa i samostana diljem Bosne, ali i šire...

 

 

Kako bismo govorili i pisali o sadašnjosti neke institucije gotovo uvijek je potrebito konzultirati i prošlost. U slučaju franjevačkog Provincijalata Bosne Srebrene riječ je o zaista dugoj povijesti čiji se pisani tragovi ponekad gube u vremenskim epohama koje su nagrizale dugogodišnje okupacije, različiti režimi, iseljenja, požari, otimačine i uništavanja... No krenimo redom.

Kako je sve počelo?

Utemeljitelj Reda manje braće bio je sv. Franjo Bernardone (1182. – 1226.) iz Assisija u Italiji po kojemu je red nazvan franjevcima. Cilj mu je bio u nasljedovati siromašnog Krista te je takav način života privukao brojne sljedbenike. Stoga je pokret prerastao u red kojeg je prvo usmeno 1209. potvrdio papa Inocent III., a 1223. dokumentom i Honorije III. Osim propovijedanja i brige o ljudima s ruba društva, djelovali su u misijama, bolnicama, u odgoju i obrazovanju. Tijekom vremena, s obzirom na različite naglaske glede tumačenja djelovanja i riječi sv. Franje, podijelili su se u nekoliko skupina: manja braća, konventualci, kapucini i trećoredci. Franjevci u BiH uglavnom pripadaju najbrojnijoj skupini unutar velike franjevačke obitelji: Redu manje braće.

Od Srebrenice do Sarajeva...

Samo 70 godina poslije dekreta kojim Papa priznaje djelovanje novog crkvenog reda na prostoru današnje BiH (1291.) pojavljuju se fratri koji preuzimaju pastoralnu skrb prvo nad vlastelom i bogatijim obrtnicima, a kasnije i u širim narodnim slojevima.

Mnogi su već i zaboravili da je prvo sjedište bilo u gornjem toku rijeke Drine, točnije rečeno u Srebrenici – odatle i Bosna Srebrena. Nažalost, u tom gradu koji je posljednjih 20-ak godina postao sinonim za strašne zločine, broj katolika sveden je stvarno na ostatke ostataka, a samo jedna kapelica podsjeća na nekadašnju slavnu prošlost.

Od Srebrenice, gdje je bilo prvo sjedište i prva Uprava ove redovničke zajednice, pa sve do Budima i Pešte, praktično na cijelom području današnjega Balkana djelovali su sinovi sv. Franje kroz sva vremena vrlo burne povijesti, stradanja, progona... Dijelili su sudbinu svoga puka.

Najprije kao vikarija, Bosna Srebrena je postojala i prije osmanlijskih osvajanja, preživjela pad Bosne 1463., te 1517. uzdignuta na rang provincije (redodržave). Svo vrijeme fratri su dijelili dobro i zlo sa ovdašnjim pukom.

Danas, u demokraciji, koja također nosi brojne nedaće, franjevci su nazočni i djeluju na prostoru BiH. U ovom kratkom pregledu povijesti Bosne Srebrene može se reći kako su fratri u Bosni skoro pa „od Kulina bana do naših dana“.

Zanimljivo je naglasiti da se sjedište Uprave selilo kako su prilike nalagale te se konačno 1886. nastanilo u Sarajevu, na često neprikladnim lokacijama za tako važnu instituciju.

Konačno, 2008., čim su stvoreni uvjeti za preseljenje iz obične kuće na Koševu fratri su to i učinili te je zdanje u sarajevskom naselju Kovačići postalo dom i Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Inače, 1930-ih kada se razmišljalo o gradnji franjevačkog kompleksa na Kovačićima između tri ponuđena prijedloga prihvaćen je arhitektonski plan Franje Lavrenčića. Pomalo neobično s obzirom da je u konkurenciji bio i tada poznati i nadaleko priznati slovenski arhitekta Jože Plečnik. Gradnja je na nekadašnjem igralištu nogometnog klupa SAŠK započela 12. travnja 1940. Radovi su izvanredno napredovali te je generalni vizitator fra Karlo Nola uz tadašnjeg provincijala fra Anđela Kaića 27. kolovoza 1942. obavio posvetu novoga samostana u kojem je ubuduće trebala biti smještena Franjevačka bogoslovija.

Što se sve danas nalazi na Kovačićima?

Mnogi će reći kako je u novinarskom smislu najbolje „upasti“ nenajavljen u određenu instituciji te će se tada vidjeti kakva je stvarna situacija. Najavljeni posjeti uvijek kod domaćina iziskuju pripreme, pa možda i uljepšavanje stvarnoga stanja. Upravo smo tako neplanski i nenajavljeno ušli u Provincijalat kako bismo fotografirali osoblje i prostorije te eventualno „ulovili“ nekog od fratara za razgovor. Znajući kako je vrijeme godišnjih odmora očekivali smo da će nas kroz zdanje gdje se nalazi Provincijalat provesti možda netko od uposlenih laika, međutim vrata je otvorio sam provincijal fra Lovro Gavran.

Dok je tajnik na putu, definitori na svojim pastoralnim dužnostima ili odmorima vrata može otvoriti i provincijal. Što da ne? Šefovi nikad ne odmaraju!

Fra Lovro nas je proveo kroz sve prostorije koje se dovode u vezu s Provincijalatom. Iako je zdanje u sarajevskom naselju Kovačići ogromno, Provincijalat zauzima tek nekoliko prostorija: urede provincijala i tajnika, sobu za sastanke, blagovaonicu, kapelicu, crkvu sv. Nikole Tavelića i multimedijalnu dvoranu.

Hodnici i prostorije ukrašeni su velikim brojem umjetničkih djela, pretežito suvremene likovne umjetnosti. S ukusom uređeni izuzetno je važno napomenuti.

U kompleksu koji još nije dovršen osim Provincijalata nalazi se i Povijesni institut, Arhiv provincije, pučka kuhinja Kruha sv. Ante, Franjevački medijski centar Svjetlo riječi, Humanitarna udruga Sprofondo-Bezdan, Humanitarna organizacija Catholic Relief Services (CRS), Interreligijska služba Oči u oči, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene...

Budući je Franjevačka teologija smještena u Nedžarićima gdje žive i profesori, na Kovačićima je otvoren Franjevački međunarodni studentski dom za 110 studenata iz BiH, Hrvatske i Srbije...

Tko čini Upravu Bosne Srebrene?

Razgledajući lijepo i skladno uređene hodnike i prostorije, fra Lovro nam je rekao kako personalna rješenja Provincijalata „nisu bitna“ te da se više usredotočimo na značenje same provincije. „Ako je provincija država, provincijalat je vlada ili predsjedništvo i kao takav nije bitan u odnosu na čitavu provinciju i župe i samostane“, rekao nam je fra Lovro i napomenuo kako se imena članova Provincijalata mijenjaju, ali provincija sa župama ostaje i živi dalje.

Danas Upravu provincije sačinjavaju: provincijal, zamjenik provincijala i četiri definitora. Sadašnji provincijal je fra Lovro (od 2009.), zamjenik provincijala ili vikar provincije je fra Marijan Karaula, a četiri definitora su: fra Ivo Orlovac, fra Jozo Marinčić, fra Joso Oršolić i fra Janko Ćuro. Tajnik je fra Davor Dominović.

Koji su zadatci Uprave?

U razgovoru s fra Lovrom i kasnijom korespondencijom putem e-maila s fra Josom Oršolićem saznali smo kako su zadaci Provincijalata višestruki. „Njegovi djelatnici održavaju kontakte sa svim crkvenim i državnim institucijama te upravljaju unutarnjim uređenjem života, rada i pastoralnog djelovanja u čitavoj provinciji. Uprava provincije brine o premještajima, personalnim promjenama po župama i samostanima, kao i za materijalnu i duhovnu pomoć svojih članova i vjernika koji su na povjerenim im župama i samostanskim područjima“, rekao nam je fra Joso.

Jasno je kako je provincijal glavna i najodgovornija osoba u čitavoj provinciji. On potpisuje sve dokumente. Njegov mandat prema dosadašnjim statutima traje šest godina u prvom, a moguće je biti izabran na još tri godine u drugom mandatu. Provincijal također prima zavjete braće: privremene i doživotne, kao i nove članove zajednice. Zajedno s članovima Uprave provincije biskupu predlaže župnike i vikare po povjerenim župama. Budući uvijek „iznad šefa postoji šef“ treba napomenuti kako je upravitelj svih franjevaca u svijetu Generalni ministar Reda – trenutno je to Amerikanac fra Michael Anthony Perry.

U crkvenom smislu, franjevci su izravno pod upravom Rimskog biskupa, tj. Pape.

Samostanska crkva

S obzirom da se nema nešto posebno pisati o dvoranama za sastanke i uredima u kojima djeluju fratri iz Uprave, posebnu pozornost treba posvetiti svetištu sv. Nikole Tavelića i samostanskoj crkvi koja je prije dvije godine ponovno posvećena. Obred je 14. studenoga 2013. predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. Sada se u crkvi okupljaju, istina malobrojni vjernici i studenti, nedjeljom u 10 sati, srijedom u 18 sati na pobožnost sv. Nikoli Taveliću, kroz došašće na sv. mise zornice te kroz korizmu na put križa. Od ove godine svake druge srijede u mjesecu, u večernjim satima, je duhovna obnova za vjernike Sarajeva i okolnih mjesta.

Moderni oltar u crkvi krasi slika sv. Nikole Tavelića dok je čitav interijer urađen u prirodnim bojama drveta. Zanimljivost je što nema klupa nego samo stolice. Čini se kako ova crkva i svetište tek trebaju „zaživjeti“ među sarajevskim pukom jer je još uvijek prilično nepoznata te stoga malo vjernika dolazi u tu.

Nakon kratkog, ali plodonosnog razgovora i hodanja po samostanu na Kovačićima zaključili smo da je veliko dio posla urađen, ali ostaje također još dosta radova. Jedan dio zgrade je potrebno srušiti zbog loših temelja pa ponovo izgraditi, a treba i fasadu potrebno staviti na veći dio zdanja.

Napomenimo još kako je  Srebrenom Bosnom upravljalo 157 provincijala i 39 vikara. Prvi su pisali knjige, otvarali osnovne škole i visoka učilišta, gradili samostane i društvene objekte, obnavljali ruševine, duhovno i materijalno se utkali u život Bosne i Hercegovine...

Činjenica je kako su od svih redova tijekom stoljeća, pa može se reći i država, kao „redodržava“ preživjeli samo „ujaci“ Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Reportažu ćemo završiti riječima tako sraslim uz franjevce: „Mir i dobro!“ svima i svugdje.

Statistika provincije Uzvišenja sv. Križa

Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima više od 300 članova u Prvom redu sv. Franje, 1 100 članova Trećeg franjevačkog reda (OFS) i više od 1 500 članova Franjevačke mladeži (FRAMA). Franjevci djeluju u više od 80 župa u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji i Kanadi.

Hercegovačka franjevačka provincija odijeljena je kao samostalna provincija od bosanske prije 150 godina. Nekoć je Bosna Srebrena imala 40 samostana, a danas 19 i to: u Bosni 16, po jedan u Hrvatskoj (S. Sopnica-Zagreb), na Kosovu (Đakovica) i u Srbiji (Beograd). U Sarajevu su tri samostana: Bistrik, Nedžarići i Kovačići.

U Visokom je samostan sv. Bonaventure i Franjevačka klasična gimnazija s oko 150 učenika među kojima su i sjemeništarci.

Franjevci Bosne Srebrene već više od 100 godina imaju i visoko učilište, Franjevačku teologiju na Nedžarićima koja ima oko 70 studenata. Od ove akademske godine radi po bolonjskom programu i afilirana je KBF-u sveučilišta u Zagrebu.

Generalni vizitator fra Iko Skoko

U proljeće 2016. slavit će se redoviti provincijski kapitul na kojem će se birati nova Uprava provincije i novi provincijal. Kako nalažu Generalne konstitucije Reda za pripravu ovoga kapitula Generalna uprava iz Rima uvijek imenuje jednog fratra iz druge provincije da obavi vizitaciju, razgovara sa svakim članom, sastavi izvješće te o tome obavijesti Generalnog ministra i upravu. Vizitator je zapravo izaslanik samoga Generalnog ministra, a ovaj put je imenovan fra Iko Skoko, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina i gvardijan u Mostaru.

Krečenje križeva

Komunističke vlasti su 1947. protjerale Upravu Franjevačke provincije zajedno s profesorima i studentima iz njihove zgrade na Kovačićima. Od franjevačkog samostana napravili su Poljoprivredni i šumarski fakultet, a crkvu su zatvorili i pretvorili u učionicu.

Budući je bila posvećena, a za posvetu se stavljaju križevi na zidove jedan od profesora iz tog vremena je rekao kako su se križevi s vremena na vrijeme ponovno pojavljivali ispod boje. Oni bi ponovno sve premazali i tako punih 66 godina. U ratu 1992.-'95., cijela zgrada je stradala, zapaljena i skoro je potpuno uništena te je kasnije vraćena franjevcima. Pitamo se što bi bilo da je zgrada ostala netaknuta?

Posjet pape Franje

Ove godine 6. lipnja Franjevački međunarodni studentski centar posjetio je i papa Franjo, prigodom njegova dolaska u Sarajevo. Na susretu s predstavnicima Međureligijskog vijeća i predsjednicima židovske, islamske i pravoslavne zajednice te s kard. Puljićem i provincijalom fra Lovrom. Kao uspomena na taj dan u Provincijalatu se čuva plakat papina pohoda Sarajevu.

Župa Podhum kod Livna - mjesto za život i duhovni rast

Župa Podhum se nalazi osam kilometara jugoistočno od Livna na magistralnom putu Mostar – Split, tik uz Buško jezero, jedno od najvećih europskih akumulacionih jezera nastalih ljudskom rukom. Krajolik Livanjskog polja u kojemu se smjestila i upečatljiva podhumska župna crkva sv. Ivana Krstitelja uljepšavaju planine Tušnica na sjeveroistoku, Kamešnica na jugozapadu te brda Huma i Tribnja na sjeveru, što čitavom kraju daju veličanstven izgled...

Činjenica je da naš čovjek ne zna mnogo o svojoj domovini i njezinim prirodnim ljepotama dok glorificira sve tuđe što je možda samo na fotografiji vidio, a u njegovoj se blizini nalazi tako veličanstvena priroda s bogatom duhovnom i turističkom ponudom.

Podneblje na tromeđi...

Jedno od takvih oku predivnih područja „za razglednice“ je i prostor Buškog jezera smještenog u dinarsko kraškom kraju kao prirodni nastavak Livanjskog polja. Jezero koje se nalazi na nadmorskoj visini od 700 metara s površinom od čak 56 km², u ljetnim mjesecima izrazito je toplo te ugodno za kupanje. Također je pogodno za gotovo sve sportove koji trebaju vjetar ili čamac... Osim spomenutoga, ono je jako atraktivno ribičima jer obiluje endemskim vrstama kao što su oštrulja i podbila... Ulovljeni i fotografirani primjerci riba od čak 40 kilograma privlače lovce na trofejne primjerke i bude maštu. I to naravno nije sve, potencijali brdskog biciklizma, izletništva i planinarenja nemjerljivi su, a blizina Jadranskog mora koje je udaljeno nešto više od sat vremena vožnje dodatno daje vrijednost ovome kraju na tromeđi Bosne, Dalmacije i Hercegovine...

Osim Buškog jezera tamošnji stanovnik se treba ponositi i Livanjskim poljem koje je kao krška tektonska rasjelina, okružena visokim i zimi vrlo surovim planinama. Riječ je o najvećem vlažnom staništu u BiH sa značajnom populacijom rijetkih ptica kao što su kosac, veliki ronac i bukavac. Sa svojih 46 000 hektara veliko kraško polje također je jedno od najvećih u Europi i svijetu. U Bosni (a i Hercegovini) dosta je toga „naj“, međutim očito je da to ne znamo cijeniti...

A gdje je tu župa?

Livanjsko polje i prostor oko Buškog jezera ima jake katoličke korijenje. Samostani i župe tijekom vremena su rasli, ali nažalost i propadali. Promatrajući danas crkveno-administrativnu podjelu shvatili smo kako župa Podhum pripada Banjalučkoj biskupiji i Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Čudno, graniči s pet župa i drugom biskupijom: na istoku s Prisojem i na jugu s Rašeljkama koje pripadaju Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, na zapadu s Bilom i Čuklićem te na sjeveru s Vidošima od koje je nastala odvajanjem najprije kao kapelanija 1909., a 1935. je pravno utemeljena kao župa.

U Podhumu danas pastoralno djeluju dvojica fratara: župnik fra Kazimir Dolić rođen u Žirovićima kraj Livna i mladi, tek zaređeni, kapelan fra Davor Petrović iz Viteza. Ugodni su to i blagi svećenici koji su bez razmišljanja i odugovlačenja prihvatili našu zamolbu da napravimo reportažu iz njihova sadašnjeg pastoralnog područja. U svom djelovanju imaju pomoć dvije časne sestre koje pripadaju redu Školskih sestara franjevki čija se kuća nalazi tik uz župni ured. Za Podhum kažu kako je to pitoma i lijepa župa s dobrim ljudima.

Svećenici i sestre redovito za đake drže župni vjeronauk, naravno uz onaj školski. S mladima se organiziraju susreti svake subote. Usporedno se radi s djecom u osnovnoj školi kojih ima 160 te srednjoškolcima kojih je 133. Inače u župi danas ukupno ima 1 786 vjernika u 571 obitelji.

Što se vjerskog života tiče izuzetno su popularne svibanjske i listopadske pobožnosti, zornice, prvi petak te mlada nedjelja. Župa ima zbor s oko 30 članova, a aktivan je i onaj dječji s 20-ak pjevača.

„Frama službeno ne postoji jer je pastoralni rad usredotočen na sve mlade, a ne samo za one koji žele biti članovi Frame“, naglašava fra Kazimir i kaže kako župa ima svoju mladež s kojima se radi, a na svaki poziv za određenu pastoralnu akciju uvijek se odazove minimalno njih 30. Kažu kako nema mnogo eskiviranja.

Izvrsna suradnja sa župljanima

U Župnom ekonomskom vijeću s 14 župljana, fra Kazimir ima odličnu potporu i suradnju na svim poljima. Nakon dolaska u župu 2012. uspostavio je sjajnu komunikaciju i s Pastoralnim vijećem u kojemu su članovi ljudi, kako se kaže, profesionalci u svome polju djelovanja. Među njima postoje i oni koji su zaduženi za obitelji koje imaju problema. Tako se razgovara o problemima sa supružnicima te djecom. Karitativni dio Pastoralnog vijeća pomaže najugroženije, posjećuje stare i nemoćne. Postoje i oni članovi koji se brinu o liturgiji, ministrantima... Molitvena zajednica ima oko 30 članova. Župnik u šali veli kako su njegovi vjernici još uvijek u granicama normale i nema "podivljalih".

Tijekom svoga postojanja župa je dala osam svećenika i 16 časnih sestara, a fra Tomislav Miloloža je student Franjevačke teologije u Sarajevu.

U župnom smo uredu razgovarali i sa časnom sestrom članicom reda Školskih sestra franjevki s. Romanom Valešić. „Radim u domaćinstvu. Narod me je prihvatio veoma dobro. Nemam nekakvih problema ovdje. Prije dolaska u Podhum između ostaloga djelovala sam u Osijeku, Busovači te Njemačkoj“, rekla nam je s. Romana.

Budući smo u Podhum došli bez najave i za vrijeme godišnjih odmora, s nekolicinom župljana morali smo razgovarati preko telefona. Jedan od njih je i Miroslav Čurić, predsjednik KUD Kamešnica Podhum. Ističe vrlo dobro suradnju sa župnikom koja je prožeta poštovanjem. Kamešnica osim toga što je imala više od 150 službenih nastupa redovito animira misno slavlje u svojoj matičnoj župi.

Župu čini šest sela

Porijeklo imena župa i sela uvijek je zanimljivo, a njihova starost te korijeni govore mnogo toga. Fra Kazimir nam je rekao kako je župa Podhum dobila ime po istoimenom selu koje je smješteno u njezinu središtu. Ono se nalazi ispod brda Hum pa je i geneza imena veoma jasna. Zanimljivo je spomenuti kako se taj naziv prvi put javlja 1235. U selu se uz crkvu, dvoranu i kuću nalazi i osmogodišnja škola, zgrada mjesne zajednice, pošta, trgovina, svadbeni salon Rustikana te dva groblja: Bendevrlj, smješten uz župnu crkvu i groblje Selimovac s kapelicom Isusova uzašašća.

Ostala sela koja čine župu su: Vržerale – na prostoru koje povezuje Livanjsko polje i Buško blato; Podgradina – staro selo koje se spominje još u rimskom dobu smješteno uz branu Buškog jezera i poznato po neistraženim lokalitetima: Glavica, Crkvina i Rešetarica; Bilo Polje – južno od župne crkve čuveno po brojnim mašetima (stećcima) te po stadionu NK Kamešnica; Miši – selo koje korijenje vuče još iz 15. st, jedno vrijeme bilo duhovno sjedište čitavog kraja i poznato je po vrlo lijepom umjetnom jezeru Mandek te selo Golinjevo u kojemu se nalazi groblje s kapelicom sv. Ane. U dijelu župe koje se zove Golinjevo ne žive samo katolici već ima i nešto muslimana koji imaju džamiju. Zanimljivo tu postoji i pravoslavno groblje iako prema posljednjem popisu tu nema pravoslavaca. Pjesnik Jovan Sundečić, inače pravoslavni pop je rođen u tom selu 1825.

Župa nema filijalnih crkava.

Unutrašnjost crkve

Nakon razgovora o povijesti i imenima sela obišli smo unutrašnjost crkve čiji je interijer prije pet godina uređen prema projektu ing. Stanislava Kale iz Metkovića. Kao što je već rečeno župa Podhum je nastala odvajanjem od Vidoša. Prvotna crkva izgrađena je 1882. kao filijalna. Sadašnja je skladnih dimenzija 33 x 19 metara i građena je od 1964. do 1975. na mjestu stare. Posebnost crkve su tri zvonika s također tri zvona koja joj daju iznimnu grandioznost. U posljednjem ratu nije bilo oštećenja jer je bojišnica bila daleko od župe. U sklopu crkve nalazi se jedna vjeronaučna dvorana, dok je druga izgrađena uz župni ured.

Crkveni prostor ukrašavaju mnoga umjetnička djela, a među njima su vitraji izvedeni prema nacrtima slikara Ivana Tune Jakića. Iznad glavnog oltara nalazi se mozaik Isusovo krštenje na Jordanu (410 x 242 cm), a izradila ga je zagrebačka akademska slikarica Blaženka Salavarda. Ista umjetnica je u mozaiku napravila i križni put dok je Mile Blažević izradio je kip sv. Ive u bronci.

Pripreme za svadbeno slavlje i odlazak

Baš dok smo razgledali crkvu došla je mladenka Kristina Batinić zajedno sa svojom kumom kako bi oprobale uzorke za uređenje i kićenje crkve. Bilo nam je zanimljivo kako je svadba zakazana u ponedjeljak, a župnik nam je objasnio kako u kolovozu skoro svaki dan budu svadbe, nekada i dvije po danu. Fra Kazimir veli kako u Podhumu ne manjka svadbi ni krštenja. Ljudi se žene, a djeca se rađaju...

Za vrijeme boravka u ovoj župi vidjeli smo samo dobre stvari i priče. Zanimalo nas je u čemu je onda „problem“? Čemu tužna i zabrinuta lica fratara kada se govori o brojevima vjernika?

Formula je jasna. Kristinin zaručnik živi i radi u Njemačkoj te odmah nakon vjenčanja i završetka godišnjeg odmora mladi bračni par odlazi iz Podhuma. I to nije izdvojen primjer nego masovna pojava. Vjenčanje se obavljaju svaki dan, ali rijetko tko ostaje živjeti u ovdje...

Samo jedna strašna riječ može opisati čitavu situaciju kojoj se ne nadzire kraja: iseljavanje.

Dovoljno je pogledati podatke iz prošlosti i usporediti ih s onim danas. Župa je imala 1974. skoro 4 000 vjernika, a 1991. za 500 manje. Njihov se broj smanjivao zbog iseljavanja koje je pospješeno stvaranjem akumulacijskog jezera i danas iznosi manje od 2 000. A riječ je o župi koja nije imala izravnih ratnih problema niti međunacionalnih trzavica.

Danas egzodus nitko izgleda ne može zaustaviti. Odlaze oni koji moraju jer ne mogu prehraniti članove obitelji, ali i oni koji imaju skoro sve te žele više. Problem je to koji je zahvatio čitav hrvatski narod, a kad će biti lijeka za tu pojavu još uvijek ne znamo...

Ostatci bazilike

Nakon pozdrava sa župnikom fra Davor nas je provezao kroz sela kako bismo stekli dojam o kraju. Ljeto je i vrućina dok se većina župljana sakrila po kućama kako bi preživjeli još jedan pakleni dan. Oni rijetki koje sretnemo na putu mašu i pozdravljaju kapelana.

Razgovarali smo i o lokalnom nogometnom čudu NK Kamešnici Podhum, klubu koji je osnovan 1972. Njegove službene boje su crvena, bijela i plava, a dresovi svijetloplavi. Klub nastupa u drugoj nogometnoj ligi FBiH Jug a stadion im je u selu Bilo Polje. Njihov ljuti rival je Troglav iz Livna koji je nekoć igrao u Premijer ligi BiH a sada su u istom rangu natjecanja.

Dok čitavim krajem dominiraju jezero, polje ili planine vidjeli smo kako u župi postoji više grobljanskih kapelica. U Golinjevu i Mišima nalaze se i kipovi Sv. Ante i Sv. Leopolda (granit) domaćeg majstora Joze Šuće iz Miša.

Obišli smo i na Rešetarici zavjetnu crkvicu Sv. Ilije, koja je podignuta 1928. Na tom su lokalitetu otkrivene starokršćanska (antička) bazilika i starohrvatska nekropola. Izuzev usmene predaje, ne postoje nikakvi pisani tragovi. Na tim je temeljima 1974. sagrađena nova crkva, a 2004. je ponovno obnovljena za župnikovanja fra Tvrtka Vrdoljaka.

Kada se sve zbroji, saznali smo kako Podhumljani ne znaju pripadaju li Bosni ili Hercegovini te za sebe vrlo rado kažu da su graničari ili „i“ u nazivu Bosna i Hercegovina.

Zanimljiva povijest ovoga kraja ostavila je mnoga arheološka nalazišta, brojne gradine iz ilirskoga i rimskoga doba, artefakte te nekropole s velikim brojem stećaka. Kako smo rekli, osim povijesne zanimljivosti, ovo područje nudi mogućnost bavljenja skoro svim sportovima i turizmom.

Nažalost, hrvatsko pučanstvo Buškog blata zadesila je teška sudbina kada je prije 45 godina doživjelo prisilno iseljavanje kao jedan od najtežih vidova migracije stanovništava. Ta tragedija još nije završila nego se odvija i danas. Šteta za tako lijep kraj i vrijedne vjernike!

Kulturno umjetničko društvo Kamešnica

U razgovoru s predsjednikom Kamešnice Podhum Miroslavom Čurićem saznali smo kako tradicija organiziranog folklornog stvaralaštva hrvatskog naroda na prostoru oko Buškog Blata seže u 1928. gdje nalazimo početke djelovanja Ogranaka Hrvatske seljačke sloge koji je na kulturnom planu bio aktivan sve do Drugog svjetskog rata. KUD Kamešnica Podhum, kao baštinik kulturne tradicije ovog prostora, osnovan je 1972. i djelovao je do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Na svu sreću rad Društva obnovljen je 2005. te je tako otrgnut od zaborava barem dio kulturne baštine hrvatskoga naroda ovoga podneblja. Društvo ima 50-ak članova koji promiču tradiciju, običaje i kulturno nasljeđe prezentiranjem izvornih plesova, pučkih napjeva (ganga, bećarac, ustresavica) te tradicionalne instrumentalne glazbe.
U okviru Društva djeluju folklorna - muška i ženska pjevačka skupina te dječja.

U kratkom vremenskom razdoblju Društvo vrlo aktivno radi i nastupa na prostoru BiH, Hrvatske i šire. Značajniji nastupi: Uskopaljske jeseni 2006.; Livanjska noć u Zagrebu 2007.; Đakovački vezovi 2007.; Međunarodna smotra folklora u Beču 2008.; Vinkovačke jeseni 2008. Nastupali su u Tuzli, Trebinju, Banja Luci, Zurichu, Berlinu, Beču te za HTV, FTV, BHT 1, te snimali emisiju za serijal Lijepom našom…

KUD Kamešnica nastupa i kao pjevačka skupina prigodom misnog slavlja. Vrlo rado se odazovu pozivima svećenika Crkve u Hrvata te pjevaju na misama gdje su pozvani. Župnici, predbilježite se na vrijeme jer je njihov raspored veoma popunjen!

Dvije župe Podhum

U Bosni i Hercegovini postoje dvije istoimene župe: sv. Ive Podhum kod Livna i sv. Ante Padovanskog u Podhumu-Žitače. Jedna župa je u Banjolučkoj, a druga u Vrhbosanskoj (nad)biskupiji i prilično su udaljene. Ipak, unatoč tomu što su u različitim biskupijama te podnebljima kako ne bi došlo do zabune vrlo je važno naglasiti da se jedna nalazi u blizini Livna dok drugoj treba dodati sufiks Žitače. Što je sigurno, sigurno je.