Nažalost, vjerske su slobode ugrožene u mnogim zemljama svijeta

Dovoljan je letimičan pogled na vijesti koje dolaze iz svih dijelova svijeta kako bismo shvatili da je pitanje vjerskih sloboda pojedinca, ali i čitavih naroda, jedan od važnijih problema u modernom društvu. Svjedoci smo svakodnevnih kršenja vjerskih prava i sloboda prava u BiH i svijetu. Ljudi, samo zato što vjeruju ili vjeruju drugačije, postaju žrtve progona, terora i ubojstava. Kako bi se svake godine barem jedan dan podsjetili na taj gorući problem, ustanovljen je Svjetski dan vjerskih sloboda koji se obilježava 15. siječnja...

Tom prigodom željeli smo se dotaknuti ove teme i potražiti odgovore na pitanja o vjerskim pravima i slobodama u Bosni i Hercegovini. Sugovornika smo našli u gosp. Eliu Tauberu, savjetniku za kulturu i religiju Židovske zajednice u BiH. Gospodin Tauber je istaknuti član Židovske zajednice u Bosni i Hercegovini, veliki humanista, predstavnik u javnom životu odgovoran za pitanja kulture i tradicije Židova Bosne i Hercegovine...

Poštovani gosp. Tauber, svakodnevno slušamo o kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam, prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u BiH?

Sloboda vjere je propisana Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavima entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Zakonom o slobodi vjere su također propisana sveobuhvatna prava vjerskih zajednica. Ovi i drugi zakoni i politike su doprinijeli uglavnom slobodnom ispovijedanju vjere.

Vlada je u praksi uglavnom poštivala slobodu vjere. Međutim, lokalne vlasti i dalje s vremena na vrijeme ograničavaju slobodu vjere manjinskim vjerskim zajednicama.

Društvene zlouporabe i diskriminacija zbog vjerske pripadnosti, vjerovanja ili očitovanja vjere su se nastavile. Diskriminacije protiv vjerskih manjina se događaju u gotovo svim dijelovima zemlje. Međutim, opao je broj incidenata kojima su meta bili vjerski simboli, službenici ili imovina u područjima u kojima jedna od tri etničke grupe čini većinu. Lokalne vjerske vođe i političari su javnim izjavama doprinosili netrpeljivosti i povećanju nacionalizma. Vjerski simboli su se često zloupotrebljavali u političke svrhe. Nelegalno sagrađeni vjerski objekti i dalje su izvor napetosti i sukoba.

Vlada i poglavari četiri tradicionalne vjerske zajednice vode politiku promoviranja ljudskih prava i pomirenja. Veleposlanstva podržavaju vjerske zajednice u njihovim nastojanjima da dobiju dozvole za izgradnju novih vjerskih objekata. Ova veleposlanstva su također pomogla vjerskim zajednicama kod restitucije imovine, i podržali su nekoliko programa razmjene i kulture, te predavanja koja su promovirala slobodu vjere.

U Općoj deklaraciji o ljudskim pravima navodi se da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“. Što mislite, koliko se to pravo danas poštuje u svijetu? Kakvo je stanje vjerskih sloboda u svijetu?

Američki State Department objavio je izvješće o stanju vjerskih sloboda u svijetu, svrstavajući Burmu, Kinu i Kubu među najveće kršitelje religijskih sloboda. U izvještaju se spominje i diskriminacija protiv vjerskih manjina širom Bosne i Hercegovine, posebno protiv ne-Srba u Republici Srpskoj, ne-Hrvata u zapadnoj Hercegovini, i ne-Bošnjaka u središnjoj Bosni. Sarajevo se dijelom sačuvalo kao multietnički centar, međutim, u Izvještaju se navodi, da žalbe na diskriminaciju, izolaciju i marginalizaciju ne-Bošnjaka i dalje postoje.

Ipak, kaže se u izvješću State Departmenta, broj incidenata usmjerenih protiv religijskih simbola, klerika, i vlasništva na područjima sve tri etničke većine u BiH je smanjen, posebno u poređenju s prijašnjim izvještajima. Također se kaže da Sjedinjene Države osuđuju akcije kojima se iskazuje nepoštivanje religijske tradicije.

U Europskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama postoji čvrst stav da će uvijek biti protiv diskriminacije i proganjanja na religijskoj osnovi, ali da se ne slažu s onima koji se protiv toga nastoje boriti suzbijanjem slobode govora.

Iako je stav da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“ u svijetu prihvaćen i u većini zemalja nastoji se da to postane i praksa, moramo, nažalost, konstatirati da su u stvarnosti  vjerske slobode ugrožene i pod stalnim su pritiskom u mnogim zemljama koje sebe nazivaju demokratskim. Te zemlje su deklarativno za ostvarivanje vjerskih sloboda, ali ih na mnoge načine ili osporavaju ili minimiziraju.

Kao član Židovske zajednice, možete li reći kakvo je stanje vjerskih sloboda iz perspektive njezinih članova u BiH?

Židovska religija u Bosni i Hercegovini samo je simbolično zastupljena u odnosu na druge tri monoteističke religije. To je definitivno posljedica, prije svega, Holokausta i stradanja oko 70 % Židova u BiH, a zatim i velikog odlaska tijekom rata 1992. – 1995. Posljednji rabin u Bosni i Hercegovini Menahem Romano preminuo je 1968. i od tada naša vjerska zajednica samo preživljava. Uzrok tomu je, prvenstveno, nemanje stalnog rabina, a drugo i nedovoljno vjersko obrazovanje mladih. Što se tiče odnosa vjernika i prema vjernicima kod drugih konfesija, stanje je izuzetno povoljno u odnosu na Židove. Mislim da smo mi jedina vjerska zajednica koja nije „ugrožena“ i kojoj se bez izuzetka dozvoljava obavljanje svih vjerskih službi i manifestacija. Drugo je pitanje koliko to Židovska zajednica koristi i može li sama učiniti nešto više na edukaciji mladih i njegovanju vjerskih tradicija.

Svjedoci smo brojnih napada na vjerske objekte, vjerske službenike u čitavoj BiH. Čini se u posljednje vrijeme kako je ta negativna pojava u blagom padu (ili mediji ne daju pozornosti mnogo). Recite nam kako Vi gledate na tu pojavu?

Da, čak i prema mišljenju ombudsmena situacija na terenu je mnogo bolja i smanjen je broj napada na vjerske objekte. To, istina, nije slučaj i s grobljima na kojima se i dalje vrši vandalizam i uništenje spomenika. Činjenica da ovo društvo nije uložilo nikakav napor na educiranju mladih (koji su počinitelji ovih vandalskih razbijanja), dovodi povremeno do eskalacije u odnosu na politička kretanja u zemlji i svijetu. Postoji i određena inertnost kod vjerskih zajednica koje ne insistiraju na javnom prosvjedu i procesuiranju onih koji uništavaju groblja i vjerske objekte. Dio onih koji to rade su mladi koji su poneka groblja pretvorili u svoje sastajalište na kojima se mogu opijati i slično. Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine je prije nekoliko godina učinilo izvanredan napor da formiraju komisije koje će obilaziti vjerske objekte koji su meta vandala i javno i medijski istupiti predstavnici sve četiri religije protiv ovakvih postupaka. Samo tada mediji reagiraju i to im je u sferi zanimanja jednodnevne vijesti. Nikada ne idu dalje od toga, a novinari, uglavnom, niti obilaze groblja ni vjerske objekte, osim kada su vjerski blagdani ili neki incident.

Jesu li kazne počiniteljima tih nedjela dovoljne, zapravo jesu li adekvatne? Često su počinitelji maloljetni pa se gotovo ništa ne čini na rasvjetljavanju čina, dok s druge strane nema zle namjere, osim koristoljublja?

Ja se ne sjećam da je neki počinitelj uhvaćen ili kažnjen. Obično se radilo o maloljetnicima ili nekima koji su to uradili iz obijesti i nehaja, a mnogo rjeđe iz koristoljublja. Ponekad je neki vjerski objekt stalna meta nekih sitnih kriminalaca koji to ne rade iz nekih anti-momenata, već da bi stekli materijalnu korist. Primjer je iz 2016. kada su u više navrata skidane sigurnosne kamere kod Aškenaske sinagoge, ali počinitelji nikada nisu prepoznati i uhvaćeni.

Ukoliko više medijski govorimo o vjerskim slobodama, o vrijednosti svake pojedine religije, o poštivanju onih koji vjeruju u jednoga Boga – samo na drugi način, možda ćemo podići svijest mladih ljudi da svoj bijes ne iskaljuju tamo gdje to nema nikakvog smisla.

Je li, prema podacima koje Vi imate, neka religijska zajednica u BiH u lošijem položaju od druge?

Činjenica da nas naš društveno-politički sistem dovodi u stanje u kojem su uvijek bar dvije religijske zajednice na neki način ugrožene. Iako se često ne radi o stvarnoj ugroženosti, nema sumnje da su određene slobode i prava permanentno ugrožene od vladajuće religije na pojedinom etničkom prostoru. To se može manifestirati i kroz financijsku podršku, izdavanje određenih dozvola ili ne-podršku u određenim situacijama.

Ako polazim s pozicija Židovske zajednice, ona je u načelu u najlošijem položaju u odnosu na druge religijske zajednice u Bosni i Hercegovini. Činjenica da je najveći broj vjernika stradao u Holokaustu, a gotovo sva imovina nacionalizirana ili oduzeta ili uništena, potpuno je osiromašilo ovu zajednicu koja radi pod izuzetno teškim uvjetima. Ovdje je veoma malo prisutna pomoć lokalnih zajednica ili neke državne institucije i ministarstva. Nedonošenje Zakona o restituciji najteže je palo našoj maloj zajednici jer je to bila jedina mogućnost da se može raditi u normalnim uvjetima. Porazna je činjenica da je SFRJ dozvolila nacionalizaciju sinagoge na Bjelavama u Sarajevu 1976. – kada je već bio proces nacionalizacije okončan, pod izlikom da se tamo više ne održava Božja služba. Pored toga, činjenica je da je Židovska zajednica BiH jedina koja u posljednjih 20 godina nije povratila nijedan kvadratni metar svoje imovine.

Možete li ocijeniti rad Međureligijskoga vijeća u BiH i utječe li on na povećanje i promidžbu poštivanja vjerskih sloboda?

Formiranje Međureligijskog vijeća bio je veliki potez koji je, s današnjeg stanovišta, pokazao kako je to i bila stvarna potreba. U tijeku ovih 20 godina koliko MRV djeluje, učinjeni su snažni iskoraci u afirmiranju vodećih religija u BiH kroz razne oblike: od javnih istupa, do susreta mladih teologa. Uz pomoć raznih međunarodnih organizacija ovi su projekti uspješno realizirani. Uspostavljeni su uredi u više gradova BiH i javno je ukazano na vandalizam na vjerskim objektima kada se on negdje dogodi.

Ipak, smatram da bi MRV mogao mnogo više učiniti na planu promidžbe poštivanja vjerskih sloboda, odnosno podizanja nivoa svijesti mladih ljudi o tom pitanju. Činjenica da sredstva koja država BiH odvaja za djelovanje MRV ograničavaju na neki način njihovu širu angažiranost. Primjerice, s većim proračunom bilo bi moguće zaposliti mlade teologe da podrže međureligijski dijalog i organizirati daleko veći broj akcija, uspostaviti međureligijsko glasilo, radio program, tv-emisiju i sl.

Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma te relativizma i ateizma. Recite nam, prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Uvijek je pitanje komu je postavljeno pitanje. Nema sumnje da će na njega svatko drugačije odgovoriti u ovisnosti koliko su vjernici ili ateisti ili čak agnostici. U suštini, svakomu smeta tuđi fanatizam i u tom je najlakše relativizirati odgovor koji na kraju i nije stvarni odgovor. Ovo ističem iz razloga što sam sreo mnogo onih koji se tako ponašaju i često ne ispoljavaju svoje stavove. A takav je upravo religiozni fanatizam. Ono što je pozitivno za jedne ljude, za druge je negativno. Ljude s određenim uvjerenjima možemo vidjeti kao ljude kojima je potrebno liječenje. Uzmimo za primjer nekoga tko je postao radikalan pod utjecajem neke religije – mogli bismo tako nešto prestati promatrati kao osobni izbor koji je rezultat slobodne volje i početi tretirati kao vrstu mentalnog poremećaja. Iz mnogo razloga to može biti pozitivna stvar jer nema sumnje da u našem društvu postoje uvjerenja koja mogu nanijeti mnogo štete, i koja to zaista i čine. Znanstvena zajednica je tek odnedavno postala svjesna koliko je fundamentalizam istovjetan mentalnim bolestima.

Navest ću ovdje samo mišljenje G. I. Gurdjieffa: „Svi oni koji smatraju da se njima ne manipulira, oni su zasigurno već izmanipulirani.“ Ako uzmemo u obzir da je i ateizam neka vrsta vjerovanja vrlo snažno suprotstavljen religioznom vjerovanju, nema sumnje da i oni njegovi predstavnici u određenim situacijama mogu biti radikalni i opasni.

Ne smatram da oni izravno utiču na vjerske slobode, jer one su odraz demokratičnosti nekoga društva, odnosno uspostavljanja sistema u kojem su narodi i religije dovoljno educirali svoje pripadnike o poštivanju onih koji ne pripadaju istom vjerovanju.

Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za našu bh. svakodnevicu?

Želio bih podsjetiti da su u BiH, tijekom povijesti, vjerska prava stotinama godina poštivana i da vjerska sloboda nikada nije bila ugrožena (osim tijekom Drugog svjetskog rata). Iako postoje oni koji smatraju da je to bilo u socijalističkom razdoblju naše države, ne smijemo zaboraviti da je to najvećim dijelom bio izbor: prikloniti se komunizmu i tako osigurati određenu karijeru ili ostati u svojoj religiji i truditi se preživjeti. Znam mnoge koji su se upravo odlučili za ovaj drugi izbor i bili uspješni znanstvenici, liječnici, poslovni ljudi.

Danas, kada je religija u našoj državi dovedena do mnogo veće otvorenosti nego ikada prije, kao rezultat uspostavljanja sadašnjeg državnog sistema, uglavnom možemo govoriti o vjerskim slobodama kao o nečem veoma prisutnom: i istupanjem vjerskih zajednica i njihovih poglavara i putem medija koji bilježe sve velike blagdane pojedinih konfesija.

Moja poruka bi zato glasila: Ukoliko je ugrožena vjerska sloboda jedne vjeroispovijesti, bit će uskoro ugrožena i vjerska sloboda one zvanične religije koja je ugrozila drugu. Dozvolimo svima da slobodno iskazuju svoju vjersku pripadnost i pomozimo im u tome. Podržimo njihova nastojanja da sačuvaju tisućljetnu tradiciju i vjeru u jednoga Boga, jer svi u Njega vjerujemo!

Sveti Otac u Sikstinskoj kapeli krstio 28-ero djece

Papa Franjo je na blagdan Krštenja Gospodinova, 8. siječnja 2017., u Sikstinskoj kapeli krstio 28-ero djece uposlenika  različitih vatikanskih institucija. Obraćajući se roditeljima u spontanoj i kratkoj propovijedi Papa je rekao kako vjeru treba živjeti, hoditi putem vjere te dati svjedočanstvo vjere.

Sikstinsku je kapelu, koja se nalazi u okviru Vatikanske palače u Rimu, 8. siječnja, ispunio veliki broj vjernika dok je prostorijom, uz orgulje i zbor, odzvanjao plač novorođenih beba, 13 djevojčica i 15 dječaka. U takvom je ambijentu bila čitava misa na blagdan Krštenja Gospodinova na rijeci Jordanu.

Vjera je svjetlo

"Vjera nije nedjeljno recitiranje Vjerovanja, kada odlazimo na misu: nije samo to. Vjera je vjerovanje u ono što je Istina: Bog Otac poslao je svoga Sina i Duha koji nas oživljuje", rekao je papa Bergoglio okupljenim vjernicima, a posebno se obraćajući roditeljima djece koju je krstio. Naglasio je kako je vjera i pouzdanje u Boga - a to je ono čemu djecu trebaju njihovi roditelji naučiti, prvenstveno svojim primjerom, to jest svojim životom.

Nadalje, govoreći o vjeri ustvrdio je kako je ona svjetlo. "U činu krštenja bit će vam dana upaljena svijeća, kao i u prvim danima Crkve. Zbog toga se u ono vrijeme krštenje i nazivalo 'prosvjetljenjem', jer vjera prosvjetljuje srce; čini da se stvari vide u drugom svjetlu", podsjetio je Sveti Otac nazočne roditelje i kumove spominjući kako su oni zatražili vjeru koju će im Crkva dati u krštenju. "Vaš je zadatak činiti da ona raste, da je čuvate kako bi ona postala svjedočanstvo drugima. To je smisao ovog obreda. I to je ono što sam vam htio reći: čuvati vjeru, činiti da ona raste te postane svjedočanstvom drugima", naglasio je Rimski biskup.

Plač je prva propovijed

Budući da su djeca plakala i vrištala, Papa je u šali rekao: „Započeo je koncert, ah?... Djeca plaču, to je zbog toga što se nalaze na mjestu koje ne poznaju; ustali su prije nego obično. Možda jedan započne 'intonaciju', a drugi imitiraju… Neki plaču jednostavno zbog toga što čuju da drugi plaču. Isus je činio isto tako", rekao je Sveti Otac i ustvrdio kako mu je drago misliti da je prva Isusova propovijed u štali bila plač.

Osim o plaču Papa je progovorio i o gladi. "Budući da je obred malo produljen, netko plače jer je gladan: ako je tako, vi ih mame podojite, bez straha, posve normalno. Kao što je Gospa dojila Isusa", istaknuo je papa Franjo ponovno ističući kako su roditelji zatražili vjeru te je sada na njima i kumovima da je čuvaju, čine da raste te da postane svjedočanstvom. Ovo je četvrti put da tijekom svojega papinstva papa Franjo na blagdan Krštenja Gospodinova, kojim završava božićno vrijeme, u Sikstinskoj kapeli predslavi misu, i pritom krsti novorođenčad.  

Međutim, nije to jedini dan kada Papa krsti djecu.

U nedjelju, 15. siječnja, pohodom župi Svete Marije u četvrti Setteville u Guidoniji, na istočnoj periferiji Rima, ponovno započinje niz pastoralnih pohoda rimskim župama koji su bili prekinuti tijekom izvanrednoga Jubileja milosrđa.

Bl. Victoria Díez Bustos de Molina, laikinja i mučenica

 

Blažena Victoria Bustos de Molina bila je učiteljica u Španjolskoj te članica Terezijanske asocijacije, udruge laika koji žive i promoviraju evanđelje u svakodnevnom životu. Svoju je ljubav i duboku vjeru svjedočila predanim radom u podučavanju djece.

Rođena je 1903. kao jedino dijete Joséa Díeza Morena i Victorije Bustos de Molina.

Svoj učiteljski poziv izabrala je na nagovaranje roditelja, iako je htjela poći u misije. Studije za učitelja završila je 1923. te je odmah dobila posao u Chelesu blizu portugalske granice. Poslije je prešla u pokrajinu Kordobu u gradić Hornachuelos, gdje je ostala do smrti 1936.

U družbu koja njeguje pobožnost Sv. Tereze Avilske stupila je 1928. U suradnji s mjesnim župnikom skupljala je hranu, odjeću i lijekove za siromašne, a osobno je pravila odjeću za djevojčice.

Uhićena je bez ikakvog razloga i samo zato što je bila posvećena katolkinja, 11. kolovoza 1936., nedugo nakon izbijanja Španjolskog građanskog rata odvedena u pritvor. Sljedećeg dana, 12. kolovoza, zajedno s još 17 pritvorenika izvedena je iz prostorija te su se svi zajedno, pod naoružanom pratnjom, uputili na trosatni marš.

Budući da je predosjećala što će se dogoditi tješila je svoje prijatelje da izdrže još malo. One koji bi pali na teškom putu ohrabrivala je da je na kraju tunela velika nagrada. Nakon tri sata skupina je dovedena do napuštenog rudnika gdje su svi strijeljani.

Njezini ovozemaljski ostaci ekshumirani su 1965. Danas se slavi kao almeirska mučenica u skupini s još deset osoba ubijenih u široj regiji grada Almeire, među kojima su dva biskupa, svećenik i sedam posvećene braće.

Sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 10. listopada 1993. zbog njezina predanog rada u školi, župi i sa siromašnima i na kraju njezine svjedočke smrti.

Svakih šest minuta ubijen jedan kršćanin

Svjesni smo kako je progon kršćana stvarnost koja se ne smije ignorirati, pogotovo u katoličkom tisku. Ta sablažnjiva pojava masovnih ubojstva, mučenja i proganjanja nije "od jučer", nego se može reći da postoji otkako i sami kršćani. To je prepoznala i Crkva te dan poslije Božića, 26. prosinca, obilježava blagdan Sv. Stjepana, prvomučenika, želeći time skrenuti pozornost na gorući problem od prvih stoljeća...

Osvrnuvši se na današnje progone kršćana u razgovoru za Radio Vatikan, krajem prosinca 2016. Massimo Introvigne, ravnatelj Centra za proučavanje novih religija, rekao je kako je u protekloj godini oko 90 000 kršćana ubijeno iz mržnje prema vjeri, dodavši da 500 milijuna kršćana ne može sasvim slobodno ispovijedati svoju vjeru.

Pola milijarde neslobodnih kršćana

Jednostavnom matematičkom operacijom može se doći do rezultata kako u svijetu svakih šest minuta bude ubijen jedan kršćanin. Od ukupnog broja nažalost 70%, dakle 63 000, ubijeno je u plemenskim sukobima u Africi. Preostali broj od oko 27 000, ubijen je u terorističkim napadima, u uništavanje kršćanskih sela, u progonima te državnom teroru. Dašak nade, ako se o tomu može govoriti u ovom kontekstu, nosi činjenica kako je brojka manja za 15 000 nego prije godinu. Međutim, to nije velika utjeha.

Na upit o progonjenim kršćana u svijetu, ravnatelj Introvigne je rekao kako se procjenjuje da od 500 do 600 milijuna kršćana ne može sasvim slobodno ispovijedati vjeru. Ne namjeravajući umanjiti ili zaboraviti patnje sljedbenika drugih religija, treba istaknuti da su kršćani najprogonjenija vjerska zajednica. Netko bi mogao posumnjati u statistike američkoga Centra za proučavanje globalnoga kršćanstva jer govore o 90 000 ubijenih kršćana, dok drugi navode nekoliko tisuća, a neki pak iznose šokantne podatke o stotinama tisuća.

"Kada su razlike vrlo velike, razvidno je da se brojevi ne odnose na istu stvar. Neki nabrajaju osobe koje su stavljene pred tragičan odabir: odricanje od vjere ili smrt. Prema njima svake godine umre stotinjak osoba. Ako netko gleda malo šire i u obzir uzima osobe koje su mogle biti ubijene zbog prakticiranja vjere, onda govori o nekoliko tisuća. Ali kad se govori o osobama koje su ubijene jer su kršćani, onda dolazimo do brojke 90 000, dakle, svake šeste minute umre neki kršćanin samo zato što je kršćanin", objasnio je Introvigne metodologiju prikupljanja informacija o stradanjima.

Ubijeni pod tzv. Islamskom državom

U radijskoj emisiji objašnjeno je kako teroristička Islamska država ima posebnu pozornost udruge kojoj je on ravnatelj. Govoreći o toj samozvanoj državi ipak se mora zbog novinarske objektivnosti napomenuti kako njezini sljedbenici ipak ubiju više muslimana nego kršćana. Važno je napomenuti kako to nije nikakvo opravdanje niti se smiju opravdavati ili umanjivati zločini nad kršćanima, što je čest spin liberalnih medija diljem svijeta, a nažalost i u Hrvatskoj te BiH, unatoč činjenici da katolici čine veliki dio ovoga podneblja.

"Prema našoj procjeni, broj kršćana ubijenih zbog vjere u 2016. i broj muslimana također ubijenih poradi njihove vjere vrlo je sličan, ako se izuzme Afrika. Govorimo dakle o drugim kontinentima, osobito o Aziji. Muslimane uglavnom ubijaju drugi muslimani; suniti ubijaju šijite, to je najčešći slučaj. Katkada šijiti ubijaju sunite, a džihadisti ubijaju sve muslimane koji se ne slažu s njihovom ideologijom", kazao je profesor.

Na upit što ga najviše pogađa u svim tim progonima, rekao je kako želi istaknuti dvije činjenice.

Prva je da u svim državama raste nesnošljivost koja je prethodnica diskriminacije, a koja je pak na svoj način prethodnica progona. Druga stvar je primjerno držanje kršćanskih manjina koje su izložene svakovrsnim zlostavljanjima. "Kršćanske zajednice vrlo rijetko odgovaraju na nasilje, dok u većini slučajeva mirno svjedoče svoju vjeru, često praštajući svojim progoniteljima i moleći za njih", zaključio je profesor Introvigne.

Kanadski križni put

Više puta ponavljali smo kako su križni putovi kršćana danas drugačiji od države do države.

Tako je kanadska aktivistkinja za nerođeni život Mary Wagner ponovno u zatvoru.

Ona ne odustaje od borbe za život na svoj način: ulazi u klinike, tamo prilazi ženama u čekaonici, pruža im cvijet, a potom razgovara s njima i osvješćuje ih o tomu što zapravo čine.

To što ona radi u očima kanadskog zakona je kažnjivo. Naime, u Kanadi je u ovom trenutku abortus dopušten i to u svim stadijima trudnoće (varira od provincije do provincije), ali nema zakona koji ga jasno regulira. Zato je Wagner zbog svojih ulazaka u klinike bila osuđivana prema optužbi za "ometanje gospodarskih aktivnosti". "Gospodarska aktivnost" u ovome slučaju bilo bi – ubijanje nerođenih.

Wagner je bila uhićivana u nekoliko navrata: do sada je provela četiri i pol godine u zatvoru, dobila je zabranu približavanja klinikama za pobačaje, ali od svoje borbe ne odustaje, što je naglasila nekoliko puta i pred sucima. Ponovno je uhićena 12. prosinca kada je ušla u jednu kliniku. Njezina nazočnost tamo spasila je nerođeni život nakon što je jedna od majki s kojima je razgovarala odustala od abortusa.

Kolaž loših vijesti

Zasigurno je najveću pozornost izazvao teroristički napad u Berlinu, 19. prosinca 2016. Oružje je bilo motorno vozilo, to jest kamion. Sve se odigralo na trgu Breitscheidplatz, a tzv. Islamska država preuzela je odgovornost. Poginulo je 12 ljudi, a napadač je kasnije ubijen u Milanu.

Ovaj pokolj nad nevinim ljudima preplavio je sve svjetske medije, međutim ubojstva i pokolji su se događali diljem svijeta nekoliko dana prije ili poslije Božića.

U Mijanmaru je nestao svećenik nakon što je pomogao novinarima, a nekoliko kršćana je ubijeno.

U Egiptu je, nakon prosinačkog bombaškog napada u kojemu je poginulo na desetke ljudi, osvanula "čestitka" puna mržnje na podu jedne crkve.

Izvješća kazuju kako je 2016. bila najgora godina za kršćane u Iranu.

Božić u Bagdadu je proveden u strahu nakon nekoliko niza bombaških napada.

Teroristi u Keniji su počeli koristiti žene za sve vrste napada.

Na sam božićni dan u Kamerunu je bombaš samoubojica aktivirao eksplozivnu napravu na pijaci.

Kao "šlag" na kraju dolazi tragikomična vijest iz Sjeverne Koreje gdje su komunističke vlasti 25. prosinca proglasili danom za slavlje jer je to izgleda bio rođendan bake današnjeg diktatora. Inače, ta žena se u S. Koreji smatra "sveticom revolucije".

Na svu sreću u Bangladešu je spriječen teroristički napad na katedralu.