Uskoplje je srednjobosanski grad smješten u gornjem toku rijeke Vrbas, na križanju cesta koje spajaju Dalmaciju sa Središnjom Bosnom te dolinu Neretve s Posavinom. Leži u 27 dugoj i od dva do devet kilometra širokoj Skopaljskoj dolini te je okruženo planinama: Vranicom s istočne i Radušom sa zapadne strane, dok je na jugu prijevoj Makljen.
Riječ je o kraju koji se može dičiti raznolikim prirodnim ljepotama i bogatstvima, osobito rudačama, kredom, glinom te šumama kao i dugom i slavnom poviješću. Nažalost, od prvog spominjanja Uskoplja, u obliku „supa Vskopla“ u Ljetopisu Popa Dukljanina iz 12. st., njegovo ime se pretežno javlja u kontekstu ratova, bitaka i, općenito govoreći, nedaća.
Čini se da je tako i danas. Posljednji eksces se dogodio u ljeto 2019. kada je dijasporac Adis Pokvić u vlastitom aranžmanu krišom išarao kuće i automobile Bošnjaka te o tome dao intervju rođenoj sestri i novinarki Federalne TV. Događaj je to koji je uzburkao ovdašnju javnost i uznemirio duhove prošlosti, a čitava zajednica je odahnula kada je policija utvrdila tko je zapravo krivac. To je dokazalo da, usprkos svemu, obični čovjek u Uskoplju – Gornjem Vakufu želi normalan život dostojan čovjeka.
Uskoplje ili Gornji Vakuf?
Može vam se dogoditi da ako pitate nekoga iz ovog podneblja odakle je, odgovori će biti različiti s obzirom na vjeru i nacionalnost. Prema tome važno je na početku razjasniti da su Osmanlije sredinom 19. st. ovom kraju i naselju dali novi naziv Gornji Vakuf. Tako su jednom odlukom poništena stoljeća tradicije. To je novo ime postalo kasnije odrednicom i za samu župu. Međutim, usred ratnih zbivanja, točnije 29. prosinca 1993., ime općine i grada Gornji Vakuf hrvatska strana u sukobu promijenila je u višestoljetni i tradicionalni naziv Uskoplje.
Nakon dugih pregovora hrvatskih i bošnjačko-političkih predstavnika te izaslanika međunarodne zajednice, naziv općine Gornji Vakuf i istoimenog naseljenog mjesta promijenio se 15. rujna. 2001. i službeno u: Gornji Vakuf – Uskoplje.
Korijeni su duboki
Kao i u ostalim mjestima kada dolazimo u nama nepoznati kraj, prvo odredište uvijek biva crkva, župni ured ili njegovo dvorište. Tako je bilo i ovoga puta jer, čini se, uskopaljska gradska crkva predstavlja najviše zdanje u gradu, ili barem najvidljivije, te ju ne možete „promašiti“.
Uskopaljski župnik je fra Josip Mihael Matijanić rodom iz Viteza. Na početku razgovora rekao nam je kako se Uskoplje spominje kao samostalna rimokatolička župa u suvremenom značenju te riječi u 18. st. Kao posebnu činjenicu istaknuo je te nam pokazao stare matice krštenih, vjenčanih, umrlih i stanje duša, koje se ovdje vode od 1796.
„Njezino sjedište nije bilo ovdje gdje je sada župna crkva, nego u Voljicu. Međutim s početka 20. st. sjedište je preneseno ovdje. Župa danas broji oko 3 500 vjernika u oko 1 200 obitelji o kojima se pastoralno brinu trojica franjevaca. Osim mene tu su župni vikari: fra Mato Topić te fra Marijo Plavčić. Osim nas u župi djeluju i sestre Bl. Marije od Propetoga Isusa Petković. Ovo je jedina župa u BiH u kojoj su prisutne te redovnice“, predstavio nam je „osobnu kartu“ ove župe fra Josip s kojim smo progovorili i o dalekoj prošlosti.
Katolički korijeni na ovom području puno su stariji od 1796. Srednjovjekovni spomen Uskoplja nalazi se i u Povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. (1235. – 1270.) koja je izdana 20. srpnja 1244. U toj darovnici navodi se nekoliko darovanih posjeda, a među njima i onaj u župi Uskoplje kod crkve Bl. Ivana, najvjerojatnije u Dobrošinu.
Kršćanstvo je na ovom prostoru prisutno već u vrijeme Rimskoga Carstva, a prethodno je bilo naseljeno Ilirima, o čemu svjedoči i nekoliko lokacija pod imenom Gradina, Zjača i Ponira, odnosno Krupe. Moguće je da je ovdje postojala rimska naseobina Ad Matricem s rudarskom upravom za rimske rudnike zlata i željezne rude u ondašnjim rimskim pokrajinama Dalmaciji i Iliriku. U blizini tog naselja prolazila je i rimska cesta. Na planini Vranici, osobito na njezinim vrhovima oko Rosinja (2 112 m/nv), kao i u samoj rijeci Vrbas, Rimljani su sustavno istraživali, ispirali i iskapali zlato, srebro i neke druge rude. O tomu i danas svjedoče ogromne duboke jame na Rosinju.
O ranoj nazočnosti kršćanstva u Uskoplju govore i ostatci male staroantičke ranokršćanske bazilike (9,60 x 8,80 m) iz 5. odnosno 6. st. na Glavici iznad grada Uskoplja. Arheolozi su je otkrili sredinom 20. st. i pronašli nekoliko ostataka od oltara i stupova, kao i nadgrobnu ploču rimskog kršćanina Aurelija Tirona. Otkapanje i konzerviranje te bazilike, kojih je puna Bosna (npr. Oborci, Turbe itd.), spriječili su partizani, odnosno komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Kako bi sakrili i zatrli tako značajan i drevni starokršćanski spomenik i trag, oni su upravo na tome mjestu podigli tzv. Partizansko groblje u kojem su uglavnom pokopani hrvatski partizani iz Dalmacije.
Varljiva statistika
Nakon izleta u stari i srednji vijek vraćamo se u sadašnjost. Današnju župu tišti ono što mori svako podneblje Crkve u Hrvata, a to je iseljavanje. Više je bespredmetno razglabati o tom fenomenu, svatko ima osobne razloge, međutim svaki novi blagoslov kuća biva podsjetnik na to.
„Prosječna starost župljana je 42 godine. Imamo 2,97 članova po obitelji što je poprilično loša brojka. U 2018. bilo je 40 krštenih, a kao usporedbu navest ću da smo prije 10 godina imali 51 krštenje. Možda je dramatičnija brojka prvopričesnika prema kojima se vidi stvarno stanje obitelji koje ovdje žive. Tako smo 2010. imali 80 prvopričesnika, a ove godine malo više od 30. To je zabrinjavajuća brojka“, rekao nam je župnik i naglasio da je pitanje neudanih i neoženjenih također dio svjetskih gibanja te je sve veće nepovjerenje među ljudima tako da je teško rješavati u sklopu župe šire društvene probleme. „Što je stariji, sve mu se teže oženiti“, rekao je uz smiješak fra Josip ističući kako su tijekom godine vjenčana 32 para. Brojka je solidna, ali bolji poznavatelji prilika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji svjesni su kako jako mali broj parova ostaje na župama, a mnogi zapravo dođu iz inozemstva kako bi u svojem rodnom kraju sklopili sakrament braka.
Veličanstven interijer
Potom smo iz župnog ureda krenuli u uskopaljsku „katedralu“, zaista lijepu i masivnu crkvu. Kako bismo objasnili genezu njezine izgradnje, potrebno se opet, na brzinu, vratiti u prošlost. Rastom tadašnjeg Gornjeg Vakufa župno središte je izmješteno iz Voljica. Godine 1855. podignut je novi župni stan u gradu, a 1869. i župna crkva izgrađena na mjestu zvanom Zečaj.
Zbog trošnosti i ruševnosti ona je 1912. morala biti zatvorena za pastoralnu uporabu. U njoj se nije mogla slaviti misa te se počelo razmišljati o novoj bogomolji i lokaciji.
Uskopaljska ljepotica, trobrodna crkva po kojoj Uskoplje danas znamo, izgrađena je prema projektu Karla Paržika u razdoblju od 1928. do 1931.
Iznutra je 1963. renovirana prema planu ing. Dimitrijevića. Izgrađeni su glavni i dva pobočna oltara te propovjedaonica, a prezbiterij je obložen mramorom. Dodatno je uljepšana 1970. kada je iz Ljubljane dobila nove orgulje sa 17 registara te 1976. kad je postavljen veliki mozaik posvećen Gospi autora Josipa Bifela, kao i put križa slikara Slavka Šohaja. J. Marinović je izradio kip Gospe u bronci 1987.
Nažalost, tijekom posljednjeg rata crkva je bila stotinjak metara od prve crte bojišta te je oštećena, a toranj, koji ima dva zvona, zapaljen. U poraću toranj je obnovljen i postavljena je nova konstrukcija i otada je crkva u konstantnoj obnovi.
Tri filijale i nevidljive podjele
Nakon razgledanja crkve župnik nas je poveo na filijale kojih ima čak tri. Sasvim dovoljno za veliku i raštrkanu katoličku zajednicu župe Uskoplje. Dok smo se vozili ka odredištu, pokušao nam je objasniti „nevidljive“ podjele koje postoje u ovome gradu. Za nas potpuno normalne ulice dugo su vremena predstavljale mentalnu barijeru između Hrvata i Bošnjaka. Naravno, to je zato što su tuda prolazile crte razdvajanja tijekom teških borbi.
Slučajnom prolazniku i onomu tko se ne razumije dovoljno u modernu ratnu povijest grada, jedine smjernice o tome tko „drži“ koji dio grada mogu biti okićeni kafići za božićne i novogodišnje blagdane te malene i velike zastave po stupovima rasvjete.
Poslije prolaska kroz grad došli smo na naše prvo filijalno odredište, Dobrošin.
To je mjesto koje se spominje još od rimskih vremena. U izvješću apostolskih vikara iz 18. i 19. st. ima crkva Sv. Ivana (Krstitelja). Zemljište za današnju filijalnu crkvu kupljeno je 1976., a ona je dovršena 1986. prema projektu Z. Karačića i posvećena je Glavosjeku Sv. Ivana Krstitelja. U sklopu ove filijale nalazi se i novo groblje sa novoizgrađenom kapelicom. Ovdje živi čvrsta vjernička zajednica, a mise se slave redovito kao da je riječ o župnoj crkvi.
Inače, sve tri filijalne crkve ukrašene su djelima M. Ostoje, A. Mamuše i A. Starčevića.
Druga filijala koju smo posjetili ujedno je i najmanja. Riječ je o zajednici na Pidrišu – crkvi Sv. Ante Padovanskog. Ova zavjetna crkva izgrađena je 1972., a stradala je za vrijeme posljednjeg rata te je obnovljena 1996. Tu se nalazi i spomen-obilježje za sve poginule branitelje u Domovinskom ratu. U mjesnom groblju uz filijalnu crkvu postoji jedan kamen, spomenik uz koji se veže lokalna legenda da se on može micati samo na spomendan Sv. Ante. „Probali smo, nije išlo, treba pokušati na Sv. Antu“, reče nam župnik kroz smijeh.
Treća i posljednja filijala – Sv. Ane i Sv. Joakima je u Voljicu. Početkom 1980. započelo je prikupljanje sredstava i gradnja, a crkva je blagoslovljena 16. kolovoza 1981. Za vrijeme posljednjeg rata oštećena je te je 2012. i 2013. obnovljena. Upravo je u ovome mjestu administrativno-crkveno pravno nastala župa Uskoplje. Tu su i nastale prve matice koje se nalaze u župnom uredu.
Što ljudi kažu?
Poslije povratka u župni ured razgovarali smo s profesoricom Jelenom Tirić koja već 15 godina predaje vjeronauk u središnjoj te područnim školama, a istodobno je članica župnog pastoralnog vijeća. Rodom je iz Uskoplja, a u Zagrebu je završila Katehetski institut na KBF-u.
„Osobno ne mogu utjecati hoće li netko otići ili ostati. Svatko ima svoje razloge, ali mislim da je za rad bitna kvaliteta, a ne kvantiteta đaka. U ovim razredima, mada je sve manje djece – može se naći dobrih i kvalitetnih đaka s kojima se može raditi. Međutim, tu sada nastaje problem norme koju sigurno treba smanjiti“, rekla nam je na početku razgovora te progovorila o svom radu u pastoralnom vijeću i djelovanju Frame.
Upravo smo o Frami potom razgovarali s mladim snagama ove župe: Ivom Nikolić, predsjednicom mjesnog bratstva Frame i učenicom četvrtog razreda gimnazije, te Ivanom Pilićem, voditeljem formacije u mjesnom bratstvu Frame i učenikom trećeg razreda gimnazije.
„Naša Frama je osnovana 1999. što znači da smo 2019. obilježili 20 godina postojanja. Prvi duhovni asistent bio je fra Ivo Pavić, a sadašnji je fra Marijo Plavčić. Imamo 72 člana. Poznati smo po sekcijama pa tako imamo pjevačku, sportsku, literarnu, fotografsku, liturgijsku, karitativnu sekciju.... Preko sekcija volontiramo u župi, animiramo misna slavlja te sudjelujemo u lokalnim događajima grada i općine“, rekla nam je Iva, a Ivan je objasnio da je njegova uloga oblikovati, to jest formirati bratstvo, najprije s duhovne strane, a potom i u aktivnostima koje nalaže župa i samo mjesto gdje žive. „Sportska sekcija Frame nam je veoma uspješna, ove godine smo osvojili prvo i drugo mjesto u Visokom – u odbojci i nogometu. Glazbeni dio ekipe nastupio je na 22. Framafestu u Mostaru s pjesmom Za sebe si me stvorio. Tekst sam napisao ja, glazbu Marko Šimić, aranžman Josip Vukoja i Marko Šimić, dok je pjesmu otpjevala predsjednica Frame Iva“, ustvrdio je Ivan i napomenuo da framaši animiraju misno slavlje subotom, a po potrebi i nedjeljom na ranoj misi.
Kakvo je stanje ekonomije na općini
O ekonomskim pitanjima razgovarali smo s članom ekonomskog vijeća i suvlasnikom jedne tvrtke – Tomislavom Bošnjakom.
„Do sada smo imali tendenciju rasta, a u idućoj godini ćemo vidjeti što će biti. Za sada imamo od 270 do 290 uposlenika, ovisno o količini posla“, kazao je i progovorio o općem ekonomskom stanju u općini. Istaknuo je da ono uopće nije loše kada se gleda omjer zaposlenih i nezaposlenih, međutim problem su primanja zaposlenika koja su loša u odnosu na ono što nudi Zapad. „Ljudi koji odlaze prvenstveno traže bolje. Mi koji smo poslodavci ovdje ne možemo dati ili ponuditi plaće koje bi bile veće nego što su sada. Limitirani smo cijenom proizvoda, a u tu cijenu ulazi znanje, kvaliteta rada i sirovina. Zanimljivo, moja tvrtka sirovine, kao što je bukva za koju se kaže da je puna Bosna, plaća više na domaćem nego inozemnom tržištu sirovina. Dakle bukva je jeftinija u Hrvatskoj, nego u Bosni. Kod nas je i kvaliteta nestandardna, tržište koje mi opskrbljujemo neće platiti proizvode od te sirovine“, rekao nam je Tomislav u razgovoru u kojem smo se djelomično dotaknuli problema poslovanja u BiH.
Naglasio je potrebu povisivanja minimalne plaće te ukazao kako se situacija u Uskoplju mnogo popravila otkada u njegovoj tvrtki rade zajedno Hrvati i Bošnjaci.
Što reći na kraju?
Kako smo saznali i vidjeli boraveći jedan dan, Uskoplje je snažna duhovna sredina koja voli raditi, a i osjetljiva je na potrebite. Tako se često organiziraju različite humanitarne akcije. Nekad je organizator župa, a nerijetko se i građani sami organiziraju. „Upravo iz takve jedne kršćanske sredine nije ni čudo što se javljaju brojna duhovna zvanja. Možemo reći da ih ima po svim kongregacijama i redovima. Nemoguće je saznati koliko je zapravo Uskopljaka među svećenicima i redovnicama. Danas imamo tri bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu“, rekao je župnik te istaknuo da tek predstoji rad na konačnom popisivanju svih svećenika kroz povijest ove župe.
Protutnjale su ovuda mnoge vojske i vladari, rušeno je i paljeno te protjerivano katoličko pučanstvo, ali Uskoplje, i nakon posljednjeg rata koji je ovdje bio iznimno krvav – jer su se borbe vodile za svaku kuću – ponosno stoji.
Župa Uskoplje je klasična katolička zajednica čiji profil nisu uzdrmali ni stalni kontakti s različitim sredinama i ljudima diljem svijeta. Uskoplje ostaje vjerno Bogu, katoličkoj vjeri i Crkvi, čvrsto držeći i njegujući svoju kulturu, svoje običaje i tradicije, ali i svoju hrvatsku nacionalnu svijest.
Otkud ime Uskoplje?
Postoje minimalno tri teorije o nastanku imena. Prva se tiče spominjanja ilirskog plemena Scupi koje je živjelo na ovome podneblju ili prema latinskoj riječi episcopia (ranokršćanska biskupija koja je tijekom kasne antike postojala na području Središnje Bosne).
Druga teorija kaže da je prostor dobio ime po glagolu kopati koji se referira na brojna prirodna bogatstva i iskapanje rude.
Na kraju, ali nikako nevažno, Uskoplje je u biti usko polje, pa mu je to možda i najlogičniji razlog za dobivanje imena.
Naselja u sklopu župe
Župu tvore naselja: G. Vakuf, Batuša, Dobrošin, Gaj, Galičica, G. Voljice, Jagnjid, Jelače, Krupa, Kute, Mačkovac, Mošćani, Mračaj, Osojnica, Paloč, Pidriš, Ploča, Podgrađe, Potrlica, Rosnice, Trnovača, Uzričje, Vaganjac, Vrse i Ždrimci.
U zaseoku Zvizda rođen je fra Anđeo Zvizdović koji je 1463. izišao pred sultana i dobio povelju (ahdnamu) na temelju koje su franjevci mogli, zajedno s katolicima, ostati i djelovati pod osmanskom vlašću.
Budući da je riječ o veoma staroj župi na zaista velikom teritoriju, od ove župe tijekom vremena odvojile su se župe Bugojno, Rostovo, Gračanica i Bistrica.
Sestre Kćeri Milosrđa
Na poziv franjevaca na čelu sa župnikom fra Karlom Kujundžićem, sestre Kćeri Milosrđa stigle su u Uskoplje 19. ožujka 1983. za vrijeme vrhovne glavarice s. Goreti Krznar i pokrajinske predstojnice s. M. Eugenije Matutinović. Od 1983. do danas kontinuirano djeluju u ovoj župi Uznesenja Marijina, osim što su zbog ratnih okolnosti za kratko vrijeme izbivale iz župe.Družbu možete pobliže upoznati na www.marijapropetog.hr.
