Uz svetkovinu Svih Svetih i Dušni dan katolička groblja bit će prekrivena cvijećem i svijećama, a drage pokojnike vjernici će prizivati, više no inače, u sjećanje i uključiti u svoje molitve. Vrijeme kada se više no inače razmišlja o smrti bilo je povodom za razgovor s pročelnikom katedre za dogmatsku teologiju na KBF-u u Zagrebu dr. fra Ivanom Karlićem...Fra Ivan je rođen 1962. u Vinkovcima. Nakon klasične interdijecezanske gimnazije u Zagrebu studij filozofije i teologije započeo je na zagrebačkom KBF-u, a nastavio na Papinskom teološkom fakultetu Sv. Bonaventure u Rimu, gdje je i diplomirao teologiju 1988. Potom je upisao poslijediplomski studij na istom fakultetu (dogmatska teologija/kristologija) te 1990. postigao akademski stupanj magistra. U jesen 1992. upisao je doktorat, također na tom fakultetu, gdje je 1995. obranio disertaciju pod naslovom Povijesni Isus u teologiji Jürgena Moltmanna. Predavao je dogmatske kolegije na više filozofsko-teoloških učilišta u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Rumunjska).
Od 2000. predavač je na zagrebačkom KBF-u te na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Pročelnik je katedre za dogmatsku teologiju od 2000. Član je Franjevačke provincije Sv. Jeronima franjevaca konventualaca te više znanstvenih, stručnih i etičkih društava. Aktivno se služi njemačkim i talijanskim jezikom, pasivno engleskim, starogrčkim i latinskim...
Poštovani, smrt ima posebno mjesto i pitanje u čovjekovoj svijesti od pamtivijeka do danas, a odgovori su različiti. Što Katolička Crkva nudi kao odgovor?
Možemo reći da se danas sve više rađa „novo zanimanje za smrt“. Mnogo je publikacija koje o njoj govore i pišu, i izvan teologije i kršćanstva. Veli se da je smrt „ozbiljna zadaća u životu“ (bilo za onoga koji umire, bilo za njegovo okružje). Izvješća raznih pacijenata koji su, zahvaljujući medicini, „vraćeni“ u život iz „kliničke smrti“ i koji potom pripovijedaju o iskustvu „u smrti“, susreću se u mnogim publikacijama. Potom, govor o „seljenju duša“, tipičan za neke istočnjačke religije, nailazi na simpatije i u Zapadnom svijetu… Sve to govori da je susret s onozemnim (smrt, „ono“ iza smrti) česta tema, kako tijekom povijesti, tako i danas. Dojučerašnja, ali uvijek vrijedna i aktualna, neoskolastička teologija u svojoj eshatologiji, govoreći o smrti, iznosi redovito tri tvrdnje:
a) svi ljudi moraju umrijeti: to ne znači da se stavlja samo negativan naglasak na život koji mora završiti smrću; životu se može dati i pozitivan naglasak: ako je sigurno i točno da se život s vremenom „troši“, onda bi moglo biti primjereno „aktivno trošiti“ život – za druge.
b) smrt kao kraj putujućeg stanja: kršćanska tradicija naziva život između rođenja i smrti – „hodočašće“, „putujuće stanje“ i time želi reći da smo tijekom tog vremena na „putu“, da je ovo vrijeme – vrijeme odluka. Drugim riječima, taj bi izričaj značio, prije svega, da smrću završava vrijeme unutar kojega se mogu donositi odluke. Trenutak smrti odlučuje i vrijednost života. Smrt nije samo kraj, nego je i trenutak koji konačno priznaje vrijednost ovoga života. Tako ljudska egzistencija dobiva svoju težinu: moj život ima neponovljivu vrijednost. Prilike se ne vraćaju kako se komu sviđa; moje odluke postaju definitivne; o tome govore npr. tekstovi Novog zavjeta o budnosti, o poticajima da se vrijeme iskoristi (Mk 13,33-37; Mt 25,13; Iv 9,4; Ef 5,16; Kol 4,5).
c) smrt je posljedica i kazna za grijeh: u kršćanskoj tradiciji smrt je često viđena kao posljedica grijeha. Tekstovi Knjige Postanka (Post 2 – 3) uzimani su kao „dokaz“ toj tvrdnji, ali ti tekstovi zapravo ne govore jasno radi li se o tjelesnoj smrti ili o nečemu drugom. No, Pavao prilično jasno o tome govori u Poslanici Rimljanima 5. Ovo je tumačenje danas na neki način problematično. Možemo li doista govoriti da je bilo vremena kada čovjek nije bio podložan zakonu smrti? Tradicionalno je tumačenje polazilo od pretpostavke da je čovjek u „zemaljskom raju“, prije grijeha, imao „dar besmrtnosti“. No, zbog pada u grijeh on je izgubio taj dar i postao smrtan, uvlačeći tako sav ljudski rod u taj usud. Danas tumačimo na sljedeći način: činjenica da je naš život vremenski ograničen i da moramo umrijeti „nije posljedica grijeha“, nego je posljedica grijeha činjenica da mi „osjećamo smrt kao neprijateljsku“, kao prekid, kao nešto što je usmjereno protiv dinamizma života i što stavlja u pitanje smisao života. Čovjek iz „zemaljskog raja“ mogao je ići ususret smrti s radošću, s povjerenjem, živjeti je kao prirodan kraj, kao čin ljubavi i posvećenja Boga, kao rođenje na novi život. Dakle, sveza između grijeha i smrti je ova: čovjek, „jer i u kolikoj mjeri“ ne uspijeva imati povjerenja i ljubavi, ne može niti ići ususret smrti kao prema vlastitom dovršenju; shvaća je kao tragediju. „Takva“ smrt, odnosno činjenica da čovjek osjeća smrt „na taj način“ posljedica je grijeha. Ipak, poruka kršćanske vjere ne sastoji se u širokom opisivanju ovakve grješne situacije, nego u mogućnosti da se tu situaciju preokrene: u povjerenju i u ljubavi prema Bogu nalazi se mogućnost nadilaženja apsurdnosti smrti.
d) danas se u teologiju uvrštava i četvrta (Rahnerova) tvrdnja: teološka je tradicija najčešće govorila samo o jednoj strani smrti, tj. o njezinoj fatalnosti koja dostiže svakog čovjeka. No, tako nije uvijek vodila računa o biblijskim izričajima. Naime, svetopisamski tekstovi ne govore samo o pobjedi nad smrću, o „prijelazu iz smrti u život“, nego i o umiranju kao „djelovanju“ čovjeka koji vjeruje i koji pati. Prema tome, smrt nije samo događaj koji „stiže“ ili „pogađa“ čovjeka, događaj kojeg on mora „podnijeti“, nego je smrt također „djelovanje čovjeka“ – ukoliko je smrt prihvaćena i podnesena. O smrti govorimo kao o „djelovanju“ čovjeka koji vjeruje i koji pati. Isusova smrt predstavljena je, s jedne strane, kao passio, kao nešto što Isus nije tražio niti htio, nego podnio; kao nešto pred čime je osjećao strah (Mk 14) i što ga je gurnulo u osjećaj napuštenosti (Mk 15). S druge strane, ta ista smrt tumači se, posebice kod Luke i Ivana, i kao njegovo djelo, kao „predanje samoga sebe“ u Očeve ruke. E sad: nasljedovanje Isusa predstavljeno je u Novom zavjetu kao „umiranje s Kristom“ (Rim 6), kao spremnost da se bude promijenjen („Ako pšenično zrno…“); „umrijeti s Kristom“ odnosi se na aktivno ponašanje tijekom života, ponašanje koje obuhvaća i „posljednje“ umiranje na kraju. Stoga smrt nije nužno nešto što je nametnuto čovjeku „izvana“ i što on može prihvatiti tek pasivno; može se živjeti vlastitu smrt i „aktivno“, umiranje može biti čin kršćanske egzistencije. Drugim riječima, treba misliti na „umiranja“ tijekom života: najintenzivniji život jest onaj koji se živi u ljubavi. A ljubav znači: dati se, posvetiti se, zauzimati se, a to se može reći i za „umiranje“ tijekom života, što znači: biti (tu) za druge, ljubiti druge, dati se drugima. To je ono što je Isus činio!
Nerijetko se mogu čuti tvrdnje kako je smrt, jednostavno, kraj... Što kazati suprotno ovoj tezi?
Da, zna se reći da je smrt kraj, da nekoga „nema više…“. Dobro, možemo reći da je kraj, ali prirodan kraj ovozemaljskog života, kraj „putujućeg stanja“, kako rekosmo maloprije, ali nije kraj u smislu potpunog uništenja čovjeka, nije ništavilo, nego je prijelaz i transformacija na/u novi život, barem mi kršćani tako vjerujemo i tomu se nadamo, a temelj naše vjere i nade u novi život (tj. uskrsnuće, konačno dovršenje svijeta i čovjeka) su Božja obećanja; Bog ne može obećati pa poreći, kao mi ljudi; On ostaje vjeran svojim obećanjima. Uostalom, Isus Krist je nakon smrti na križu uskrsnuo na novi život i time i nama omogućio novi život (tj. uskrsnuće) nakon naše smrti. Slikovito bismo to mogli reći i ovako: u smrti čovjek pada kao u nekakav bezdan, a činjenicu da taj pad ne završava u ničemu (u ništavilu ili u ničemu) dugujemo Božjem spasenjskom djelovanju: u najdubljoj točki svoje nemoći čovjek biva „uhvaćen“ od Boga koji ga „budi“ na novi život. Zbog toga smrt nije potpuno uništenje, nego je prijelaz i transformacija na/u novi život.
Je li onda pravilnije za smrt reći nepoznanica, umjesto da je kraj?
Pa na neki način možemo reći da je nepoznanica, iako mi se osobno baš i ne sviđa takva „definicija“ smrti. Radije govorim o prijelazu, a taj pojam nije nepoznanica, svima je jasan. No, budući da ne znamo „kako“ će biti u tom prijelazu, „kako“ će biti kada prijeđemo, i samu smrt doživljavamo kao kraj, kao nepoznanicu. No, ono što znamo je, primjerice, da je iza smrti „novi život“ (ne nastavak ovog života). Snagu toga novog života iskusili su učenici u Kristovu uskrsnuću: učenici „vide“ tragove povijesti Isusova života koji su ostali na Uskrslom (Iv 20,20). Upravo tim iskustvom može se precizirati sadržaj kršćanskog razmišljanja o „novom životu“, o uskrsnuću. Uskrsnuće ne znači zaborav ili poništavanje prošlosti, nego potvrđuje i valorizira život proživljen prije smrti. Uskrsnuće nosi u sebi svijet, produbljuje odnose, kompletira povijest; „sav“ čovjek sa svekolikom poviješću svojega života, sa svim odnosima prema Bogu i prema drugima ima budućnost u Bogu.
Vjerojatno ne postoji čovjek koji se nije pitao što slijedi nakon smrti. Katolička Crkva odgovore na to pitanje daje u eshatologiji. Što bi ukratko bio sadržaj koji se krije iza ove riječi?
Izraz eshatologija obično se prevodi kao „naučavanje o 'posljednjim stvarima'“, tj. o stvarima koje dolaze nakon čovjekova zemaljskog života, odnosno nakon same povijesti svijeta i čovječanstva; tradicionalno se u tzv. „individualnoj eshatologiji“ navode četiri „posljednje stvari“: smrt, sud, pakao i slava-raj. Stoga se običava reći kako se eshatologija bavi „teologijom onostranosti“. Ipak, valja napomenuti da se danas u eshatološkom govoru shvatilo (napokon!) da neki izričaji „tradicionalne vjere“, koliko god imali svoju vrijednost, nisu „opisi“ koji žele „informirati“ o određenim stvarnostima (opisi koji se odnose na nebo, pakao i sl.), nego ih treba shvatiti kao upozorenja, kao poticaje, kao usmjerenja „izrečena slikama“. Govor u slikama nije baš primjeren za informaciju, ali je primjeren za izričaj nade. Drugim riječima, u eshatologiji se ne ide za tim da se opiše „zemljopisni položaj“ nebesa i raja (ili njegove suprotnosti), nego da se pokaže u kojem smjeru treba tražiti „nebo“. Eshatologija treba, bez dvojbe, u prvi plan staviti „posljednje stvarnosti“, ali istodobno nastojati istaknuti stav što ga te stvarnosti egzistencijalno od nas danas, sada i ovdje, zahtijevaju. K tomu, eshatologija kazuje da valja izvršiti i određeno „demitologiziranje“ pojedinih slika pomoću kojih se nekada opisivalo „posljednje stvari“; nemoguće nam je opisati te stvarnosti i valja shvatiti da su tradicionalne slike - samo slike koje nas simboličkim jezikom potiču, upozoravaju, usmjeravaju.
Dobro je dodati da je eshatologija znala biti kritizirana (a i danas se događa) zbog navodne znatiželje glede budućnosti i glede stvarnosti koje dolaze poslije smrti, a također i kao „bijeg“ od ovoga svijeta i svakodnevnog života. Međutim, eshatologija nije nikakva futurologija te treba kategorički reći da je ona razmišljanje o Božjoj poruci koja se odnosi na čovjekov usud i koja je blisko povezana sa Kristovim spasiteljskim djelom. Stoga teologija – kao napor vjernika da shvati ono što vjeruje – ne može izostaviti promišljanje o ovom, eshatološkom, dijelu Božje poruke. Rezultat tog promišljanja neće stići do dna otajstva, što je i nemoguće, ali uvijek nosi sa sobom pozitivan i dragocjen plod. Dakle, nije i ne može biti znatiželja traženje odgovora na neka čovjekova radikalna i egzistencijalna pitanja (GS 21) i na najdublje zagonetke (GS 18). Zbog svega toga, ne samo teologija, nego i sama Crkva ne može šutjeti o eshatologiji. To je vrlo zgodno izrazio jedan teolog ovako: „Crkva koja nema više ništa poučiti o budućoj vječnosti, nema apsolutno ništa poučiti, i ona je pod stečajem.“
Može li se kršćanin složiti s tvrdnjom da postoji sudbina? Ili, drugim riječima, da je nečija smrt morala biti na takav i nikako drugačiji način? Je li to „teološki ispravno“?
Mi kršćani vjerujemo da Bog vodi povijest, ali ne na nekakav mehanicistički način. Dakle, ako vjerujemo u Boga, ne možemo „vjerovati“ u sudbinu; to nikako ne bi bilo „teološki ispravno“! Evo jedan primjer: u Bibliji se govori o mudrom piscu Ben Sirahu koji je živio oko 200 godina prije Krista. U to doba, a čini se i u sva vremena sve do danas, može se često čuti da je nešto „čovjekova sudbina“, odnosno da je nešto čovjeku suđeno te da mu se uzalud boriti protiv toga. Istina, ima puno stvari za koje čovjek nije pitan, niti na to može puno utjecati, npr.: mjesto i vrijeme rođenja, visina, intelektualne i druge sposobnosti i sl. No, u svemu tome mi vjernici volimo i trebamo govoriti o „Božjoj providnosti“, a ne o nekom „prstu sudbine“ jer Bog vodi povijest čovječanstva, a ne neki slijepi usud. I mudri Sirah jasno ističe da u onom najvažnijem – a to je pitanje života s Bogom ili života bez Boga – o tome čovjek sam donosi odluku; u tome čovjek ima slobodu: „Bog je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt“. Govor je o čovjekovoj slobodi; Sirah veli da je Bog obdario čovjeka slobodom te stoga može birati: ono što vodi u život, ili ono što vodi u smrt; očito, svaki izbor ima i svoje posljedice. Prema tome, nije Bog „kriv“ za zlo koje postoji oko nas, u svijetu, premda često upravo tako pomislimo („Zašto Bog dopušta da se ubija, da bude siromašnih i gladnih, da bude nepravda...“; najlakše je Boga okriviti); bit će da krivnja ipak nije na Bogu, nego na čovjeku koji izabire zlo i provodi ga. Dar slobode ne znači da se može raditi sve što se hoće, sve što na um dođe, to je anarhija; nekakve norme i zakoni ipak trebaju postojati, a svrha im je da pomognu čovjeku, da mu bude bolje, da se lakše odluči, da lakše izabere ono dobro, a birajući dobro, i njemu i drugima će biti bolje, a ne lošije.
Zbog vjere u uskrsnuće mrtvih kršćani bi trebali imati optimističan pogled na fenomen smrti, međutim svjesni smo da to nije slučaj. Zašto?
Da, i to je vrlo zanimljivo! Naime, eshatološki govor doživljavao je mnoge promjene i kontraste tijekom povijesti, koji su iznjedrili razna pitanja. Primjerice: kako shvatiti kontrast između paleokršćanskog „Maranatha“ i srednjovjekovnog „Dies irae“: tamo radosna nada zbog skoroga Kristova slavnog povratka, nada koja je u Didaché osnažena zazivom: „Neka dođe milost, neka prođe ovaj svijet!“; ovdje strah od suda koji gleda kraj („smak“) svijeta pod znakom užasa, pod znakom opasnosti za spasenje duše. Stoga pučko propovijedanje u XIX. i XX. st. i ima kao moto: „Spasi dušu svoju!“ (zar postoji nekakvo individualno spasenje?), moto koji otkriva, s jedne strane, individualizaciju kršćanstva a, s druge strane, govori o gubitku onoga što je u prošlosti bilo sržno i temeljno za eshatologiju i za svekoliku kršćansku poruku: zajednička nada u „spasenje“ svijeta, što bi trebalo biti nešto dobro, pozitivno i radosno. No, kao da prevlada strah u čovjeku kada se govori o smrti, ili kada mu se ona približava. Možda je to nedostatak vjere, pouzdanja u Boga; možda je nekome žao što nije dovoljno „proživio život“ (u bilo kojem smislu); možda se netko boji „propadanja u tamu“, u strah i hladnoću, u izolaciju, ne vodeći računa da je taj trenutak zapravo baš uranjanje u svjetlo, u ljubav, u radost. Jedna mi je iznimno draga osoba (a kakva može biti majka?!) nekoliko mjeseci prije prijelaza Bogu rekla da se ničega ne boji, da smatra kako je izvršila svoju zadaću na zemlji, da se ne može više boriti s bolešću (a borila se dugo…) te da je uvjerena kako ide dragom Bogu ususret i da se toga ne može bojati, nego radovati.
Banalizira li se i tabuizira smrt danas? Čini se kako je život vrijedan samo kad si mlad (i lijep)? Može se čuti kako je čovjek 21. stoljeća razaranjem tradicionalnih veza između ljudi te legalizacijom pobačaja i eutanazije stavio pod kontrolu život, ali i smrt, jednu od rijetkih stvari koja se nije mogla kontrolirati? Što kaže katolička teologija o toj pojavi?
Da, slažem se da se olako i banalizira i tabuizira. Zato valjda i sakrivamo, pardon smještamo, starije osobe u domove, nerijetko da ih se „riješimo“… A tu je i pitanje raznih napadnih industrija i kompanija koje, praćene reklamama, samo mladima obećavaju da će takvi i ostati („mladi i zdravi, lijepi, fit“ i što sve ne?!) ako uzmu baš njihov proizvod, jer „budućnost je njihova“. Ja u svemu tome vidim, s jedne strane, nipodaštavanje čovjeka i njegova dostojanstva, a s druge strane „igranje i izigravanje Boga“. Dakako da žalosna legalizacija uklanjanja (zapravo ubojstva) nerođenih ili starih (koji „ne privrjeđuju“), zatim genetski inženjering i s tim povezana etička pitanja, govore u biti i o tome da se čovjek „pravi Bogom“, da želi zauzeti Božje mjesto i ulogu. Katolička teologija i naučavanje Crkve su vrlo jasni u tome: Bog je darovatelj i izvor čovjekova života te ta činjenica, koja govori i o čovjekovu dostojanstvu, upućuje na zaključak da se ljudski život mora poštivati od začeća do prirodne smrti. Sve drugo je u suprotnosti, ne samo s Božjim naumom, ne samo s teologijom, ne samo s naravnim humanističkim načelima, nego je u suprotnosti i sa zdravim razumom.
Glede eutanazije, imam dojam da se često pomalo senzacionalistički govori o njoj. Naime, zalagati se za život, i to od začeća do prirodne smrti, temeljno je kršćansko načelo, utemeljeno i na Svetom pismu. E sad, kada se radi o prirodnoj smrti? O tome se može raspravljati. Smatram da ne treba poistovjećivati eutanaziju i odbijanje agresivnoga medicinskog tretmana; čovjek može i odbiti tzv. „nasilno liječenje“. Ali se i pitam: Čemu služe suvremena (dakako, etična) medicinska iznašašća ako ne životu?! Sigurno da svaka patnja, posebice teških bolesnika, izaziva pitanja; dok smo zdravi i ne mislimo o tome, ali teški bolesnik i te kako osjeća tu patnju. Možemo li se „uživjeti“ u ono što on prolazi? No, život nam je dar i vlast nad njim ne može imati (drugi) čovjek! Uostalom, govorimo i o „spasonosnoj patnji“; koliko god to apsurdno zvučalo, bezbroj je primjera i ljudskih iskustava (ne samo među vjernicima) koji govore o tome, o „patnji koja pročišćava“. Katolička Crkva je i u ovim pitanjima otvorena i za raspravu, ali ne može biti otvorena za čudne kompromise jer ne može odustati od načela da je Bog izvor života, načela kojima se brani i čovjeka i njegov život.
Često se može čuti: „Tko o smrti često misli, poštenije živi.“ Što Vi mislite o tome?
Poslužio bih se
osobnim iskustvom. Kada sam kao gimnazijalac došao u franjevački samostan,
vidio sam sliku Sv. Franje uz kojeg je bila lubanja. Malo je reći da me to
začudilo, „kakav je to svetac koji pored sebe drži lubanju“, pitao sam se.
Pojasnili su mi da je moto Asiškoga svetca bio kako valja imati na umu i smrt
kao dio života („memento mori“), što
u biti potiče čovjeka na ispravniji, pravedniji i bolji život u odnosu prema
Bogu, prema čovjeku i svijetu općenito. Kao mladac nisam to baš shvaćao… No,
čovjek odrasta i sazrijeva, promišlja, studira, spoznaje… te se meni ona slika
često vraća i čini mi se da sam spoznao njezinu poruku i važnost za život. Ne
želim reći da trebamo stalno misliti na smrt, ili biti opsjednuti razmišljanjima
o njoj, ali treba biti prisutna i svijest da nećemo vječno ovdje živjeti,
unatoč svim čovjekovim nastojanjima bilo koje vrste. Svijest o vlastitoj
prolaznosti zasigurno može utjecati na moje sadašnje čine, ponašanja, odluke,
jer kršćanska vjera i nada su uvjerene i sigurne da postoji odnos između
sadašnjeg djelovanja i budućeg svijeta (vječnog života). Ljudsko je djelovanje
dio budućeg svijeta, premda je on zajamčen samo od Boga. Ljubav koja se danas
živi pridonosi konačnom uskrsnuću i dovršenju. Možemo posuditi od jednoga
njemačkog teologa (F.-J. Nocke)
jednu lijepu i rječitu sliku koja je varijacija biblijskog motiva o „novom
gradu“: kršćanska nada ima pred očima obećani „novi grad“. Pozvani smo
surađivati u izgradnji toga grada. Ne možemo sa sigurnošću znati niti proreći,
kako će radovi na izgradnji „novoga grada“ teći do kraja. Možda će nešto od
onoga što smo mi izgradili propasti, možda čak i sve, ali naš rad ipak neće
biti uzaludan. Grad će biti potpuno i konačno izgrađen jer sam Bog sudjeluje u
izgradnji. Ne znamo točno ni konačni plan gradnje. Možda, kada na kraju budemo
vidjeli konačno izgrađen „novi grad“, s njegovim ulicama, trgovima, kućama,
avenijama…, možda ćemo se i sami čuditi kako je sve (ili puno, puno toga) tako
drugačije napravljeno od onoga kako smo si mi nekada zamišljali… Ali shvatit
ćemo da produkt našeg rada nije Bog tek tako izbrisao, da bi on samo svojom
inicijativom i samo svojim djelovanjem sve dovršio. U „novom gradu“, od Boga
konačno dovršenom, prepoznat ćemo pokoji kamen (možda i veći stup, zgradu)
kojega smo baš mi ugradili. I zbog toga će to biti „naš grad“.
