Kroz povijest kršćanstva vjernici su prijavljivali kako im se ukazuju Gospa, Isus, anđeli i sveci. Bilo je nebrojeno mnogo različitih ukazanja, ali dokazano i priznato ih je veoma malo. U osnovi, ukazanja su vidljiva pojava nadnaravnih bića koja je u uobičajenim uvjetima nedostupna ljudskim osjetilima. U ovome ćemo tekstu govoriti o onim Gospinim ukazanjima koja (još) nisu priznale Crkvene instance...
Crkveno učiteljstvo tijekom povijesti pridržavalo je pravo da se svaki pojedini fenomen, koji se tiče pitanja vjere, dokumentira, ispita i na kraju utvrdi njegova istinitost. Iz toga se vidi kako se nadnaravnost jednog događaja ne može, ne smije i ne treba pretpostavljati i uzimati zdravo za gotovo, nego se ona mora i dokazati.
Razlog je tomu što vjernici, koji prijave ukazanja, ne moraju biti dobronamjerni, mogu biti željni pozornosti, slave, novaca, mogu imati zdravstvenih problema, biti žrtve klasične prevare ili šale koja je otišla predaleko. Zato je jasno zašto se svakomu fenomenu treba pristupati hladne glave i ispitivački, a ne navijački.
Podjela ukazanja na podvrste
U svojoj osnovi ukazanja se mogu podijeliti na dvije vrste: privatna i javna.
Privatna ukazanja bitna su za život pojedine osobe, nakon koje ona preokrene svoj život. Mnoge od tih osoba su tijekom povijesti doživjele obraćenje, postale sluge Božje, blaženici ili sveci. No ovdje je važno napomenuti da Crkva još nije priznala neka od ukazanja ljudima koji su kasnije proglašeni svetima.
Javna ukazanja su skoro uvijek nastala iz potrebe za širim društvenim značajem. Postojao je posrednik, ili više njih, ali se poruka ticala čitave zajednice.
S obzirom na to da postoje priznata i nepriznata javna ukazanja, izuzetno je važno ne brkati pojmove hodočasničkog mjesta ili svetišta s mjestom ukazanja, koje je često i hodočasničko mjesto i svetište. Dakle, nije svako svetište mjesto ukazanja, ali je svako priznato mjesto ukazanja danas svetište.
Budući da ne bi bilo moguće na jednom mjestu pobrojati sva (navodna) ukazanja tijekom povijesti usredotočit ćemo se samo na 20. i 21. stoljeće i to na ona mjesta za koje se još uvijek vodi proces ili istraživanje, a od Crkvene instance nije stigao konačni negativni odgovor.
Kronologija ukazanja
U povijesti će ostati zabilježeno da je prvo prijavljeno ukazanje u 20. st. bilo na Veliku Gospu 1900. i to kasnijoj svetici Gemmi Galgani u mjestu Lucca u Toskani, Italija. Iste godine bila su dokumentirana tri ukazanja u Austriji (Kirchdorf), Tanzaniji i Kini (Peking). U Campitellu na Korzici u Francuskoj 1902. bilo je prijavljeno ukazanje.
Sv. Maksimilijan Kolbe je 1904. u mjestu Zdunska-Wola u Poljskoj doživio ukazanje koje još nije priznato.
Od rujna 1909. do kraja godine u Francuskoj su evidentirana tri slučaja i to u malom mjestu Grey, te Bordeauxu i Loublandeu.
Sljedeće godine u Baden-Badenu u Njemačkoj, Tourtesu u Francuskoj, Sandyiju u državi Utah u SAD-u te u Aleksandriji u Egiptu, pojedinci su prijavili viđenje Gospe. Zanimljivo je da je egipatski svjedok postao kasnije Kiril VI., to jest koptski Papa.
Prvi svjetski rat
Ukazanje od 17. rujna 1911. iz Bruxellesa i Enghiena u Belgiji nije još priznato, ali je kauza za svjedokinju Berthu Petit pokrenuta, a postoji dijecezanska dozvola za tiskanje Gospine poruke.
U Francuskoj su 1913. i 1914. prijavljena tri ukazanja. U Alzonneu je svjedočilo 15 ljudi, za vrijeme Bitke na Marni u Prvom svjetskom ratu, 5. rujna, a svjedoci su bili vojnici. Iste, 1914. u Hrushivu u Ukrajini 22 zemljoradnika svjedočila su nečemu natprirodnom. Odluke u istrazi još uvijek nema.
U slučajevima iz Welberga u Nizozemskoj (1915.); Pariza u Francuskoj (1916.); Bazela u Švicarskoj (1917.); Chateau-Gombertu u Francuskoj (1917.); Barralu u Portugalu (1917.) te Torina u Italiji (1918.) svjedoci su bili obični pojedinci i još uvijek nema Crkvenoga pravorijeka.
Za viđenje iz Muzillaca u Francuskoj (1918.) nije pokrenuta istraga, a u slučaju iz iste godine iz San Giovannija u Italiji još uvijek nema odluke, iako je vidjelac bio poznati Sv. Padre Pio.
Dvadesete godine
Tijekom 1920. bilo je prijavljeno pet ukazanja i to u Poljskoj, Italiji i Francuskoj, koja dosad nisu dobila ni pozitivni ni negativni odgovor.
Slično je i s ukazanjima od 1921. do 1923. iz mjesta: Bickendorf (Njemačka); Herentals (Belgija); Cosenza (Calabria); Montreal (Kanada); Zolnok (Mađarska) te Bayonna (SAD). Vidjelica iz Bayona je Slovakinja porijeklom Bl. Teresa Demjanovich.
Ukazanje od 6. siječnja 1924. u Cenusco sul Naviglio u Italiji ima biskupijsku dozvolu za hodočašća i molitvu.
Tijekom 1926. i 1927. prijavljeno je sedam ukazanja: u Njemačkoj (Konnersreuth), Belgiji (Rochehaut), Poljskoj (Varšava), Italiji (Messina) i Francuskoj dva puta (Marlemont i Trept).
Tridesete godine
U brazilskom Campinasu 1930. s. Amalija Aguirre svjedočila je ukazanju, a mjesto je 1934. dobilo „djelomično priznanje“ kao prostor molitve Gospine krunice.
Tijekom 1931. bila su ukazanja u Stenbergenu u Nizozemskoj, La Pailly u Francuskoj te gradu Meksiku. Odluke nema ni za ukazanja 1932. u Marmagenu u Njemačkoj.
Tijekom 1933. prijavljeno je čak sedam ukazanja i to redom u Crolloneu (Francuska); Bad Lippspringu (Njemačka); Harcyu (Franuska) te Beauraingu, Wielsbekeu, Chaineuzu i Melin-Micheroux (Belgija).
Kasnijih godina četvrtog desetljeća bilo je relativno više prijavljenih ukazanja u odnosu na prva tri desetljeća 20. st. Tako su 1934. u Lucernu (Švicarska); Marpingenu (Njemačka) te
La Vangu (Vijetnam) prijavljena Gospina ukazanja s tim da svjedoci iz Vijetnama nisu bili kršćani.
Tijekom 1935., 1936. i 1937. bila su četiri nedokazana ukazanja u Italiji i to u Rimu, Itri, Voltageu i Milanu te po jedan u Belgiji i Njemačkoj
Slučaj ukazanja iz Ham-sur-Sambre u Belgiji 1936. treba posebno istaknuti jer je mjesni biskup najprije dao negativnu ocjenu, potom je komisija BK Belgije dala pozitivnu, a na kraju je biskup nasljednik potvrdio sve negativne ocjene svoga prethodnika.
Mjesto Heede-im-Emsland u Njemačkoj ima biskupijsku dozvolu kao prostor molitve.
Na Veliku Gospu 1938. zabilježeno je ukazanje u Bochumu (Njemačka) te iste godine u Saint-Pierre-la-Couru i Kerizinenu (Franuska); Oberpleisu i Wigratzbadu (Njemačka); Paravatiju, San Vincenzo Valle di Roveretu i Milanu (Italija). Vidjelica iz Milana bila je Bl. Maria Pierina De Micheli.
Slučaj mjesta Kerizinen je poseban jer je čak četiri puta u odvojenim procesima tijekom više desetljeća dobio negativnu ocjenu (obično je jedna odluka dovoljna).
Vidjelica Filomena iz San Vincenzo Valle di Rovereta dobila je pozitivnu ocjenu u procesu, ali formalna odluka u vezi s ukazanjem još nije donesena.
U 1939., godini u kojoj je počeo Drugi svjetski rat, prijavljeno je ukazanje Gospe u Dublinu i Kerrytownu (Irska); Bauxieresu (Francuska); Kallikulamu (Indija); Beavervillu (SAD); Saint-Placideu (Kanada); Kecskemetu u Budimpešti (Mađarska) te u Krakowu (Poljska).
Vidjelice iz Mađarske, SAD-a i Poljske bile su duhovna zvanja dok je slučaj u Indiji dobio djelomično biskupijsko priznanje u odobravanju izgradnje grota.
Četrdesete godine i Drugi svjetski rat
Poznato je da čovjek za vrijeme većih prirodnih i društvenih katastrofa uzdiže pogled k nebu. Zato nije ni čudo da je tijekom 1940-ih zabilježeno više od 60 ukazanja o kojima se još uvijek vode procesi te 20-ak onih slučajeva koji su odbijeni. Samo tijekom 1945. bilo je čak 12 ukazanja od kojih većina u Njemačkoj koja je tada doživjela velika razaranja.
Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata prijavljeni su slučajevi iz Alto de Umbe i La Codosera (Španjolska); Sonnenhalba (Švicarska); Cornamona (Irska); Jerusalema (Britanska Uprava); Varšave (Poljska); Ortoncourta, Pariza, Liart, L'Ile-Bouchard i La Forclaza (Francuska); Ghiaie-di-Bonatea Tre Fontane i Balestrina (Italija); Balasara (Portugal); Clarksdalea, Georgije i Detroita (SAD); Cluja (Rumunjska); Lipa (Filipini) te St. Emmerich-Berga (Mađarska). Tomu valja pridodati čitav niz njemačkih gradova: München, Heroldsbach, Niderhbach, Pfaffenhofen; Remagen, Rodalben, Würzburg; Marienfried i Duren.
Za većinu mjesta i osoba koje su tvrdile da su vidjele nešto ne može se izdvojiti ništa posebno. Svjedoci su obični ljudi, vojnici, djeca, odrasli, redovnici, svećenici...
Mjesto Ghiaie-di-Bonatea je najprije dobilo zabranu, a potom je proglašeno prostorom molitve.
U La Codoseru je biskup dozvolio izgradnju kapelice.
Slučaj iz Heroldsbacha imao je za posljedice vraćanje u stalež laika nekoliko svećenika koji su bili uporni u „štovanju“ toga mjesta i nakon zabrane.
U Marienfriedu je najprije izgrađena mala kapelica, a potom i veća crkva, a 2011. je mjesni biskup podigao svetište.
Tre Fontana je dobila odobrenje štovanja Gospe bez komentara o nadnaravnome.
Mjesto L'Ile-Bouchard u Francuskoj postalo je prostor molitve te je Gospinu poruku priznao mjesni biskup.
Lipa na Filipinima dobila je dozvolu za štovanje Gospe, međutim ništa nadnaravno nije dokazano. Slično je i s Balestinom u Italiji.
Pedesete godine i dogma o Mariji
Kada je čovječanstvo ušlo u drugu polovicu 20. stoljeća dogodile su se brojne promjene. Svijet je bio podijeljen Hladnim ratom, a intenzitet prijavljivanja Gospinih ukazanja nije jenjavao tako da je zabilježeno nekih 60-ak slučajeva. U većini njih proces nije daleko odmakao te nema službene odluke. Međutim, postoji nekoliko novosti i iznenađenja. Osim tradicionalno katoličkih zemalja Gospina ukazanja su prvi put prijavljena iz (Perregaux) Alžira te (Tinos) Grčke.
Skoro većina, uvjetno rečeno, katoličkih zemalja od Kanade, preko Španjolske, Francuske, Italije, Irske, Austrije, Poljske, Mađarske, Belgije imala je po nekoliko prijavljenih slučajeva. Zanimljiv je podatak da više od pola, njih 35, dolazi iz Italije.
Od svih primjera mogu se izdvojiti Ngome (Južna Afrika) iz 1955. To je mjesto dobilo dozvolu za hodočašća kao prostor molitve.
Gradić Rim (SAD) u kome je vidjelica bila s. Mildred Mary Neuzil ima djelomično biskupijsko priznanje u vidu dozvole za molitvu.
Mjesto ukazanja u Turczovki (Slovačka) iz 1958. ima biskupijsku dozvolu za hodočašće.
Calabro di Mileto (Italija) iz 1953. za svjedoka ima Bl. Elenu Aiello, međutim proces je i dalje u tijeku.
Od svih slučajeva tijekom 1950-ih zasigurno je najpoznatiji onaj od 30. listopada 1950. kada je papa Pio XII. imao viđenje kao i djeca u portugalskoj Fatimi. Isti fenomen ponovio se i sljedećih dana, 31. listopada i 1. studenoga, na dan proglašenja dogme o uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo, te 8. studenoga, na osminu; odonda nikada više... Zanimljivo, prije nego je postao papom Eugenio Pacelli je zaređen za biskupa na dan kad se prvi put ukazala Gospa u Fatimi: 13. svibnja 1917.
1960-ih smanjenje prijavljivanja ukazanja
Burne šezdesete godine u društveno-političkim previranjima diljem svijeta donose lagani smiraj što se tiče prijavljivanja ukazanja Gospe. Ako se može tako izraziti prijavljenih slučajeva koji još nisu dobili konačnu ocjenu je „samo“ 40.
Italija je opet prva s 14 ukazanja, a kao i prethodnih godina prednjače katoličke zemlje od „Kanade do Poljske, od Brazila do Irske“. Njima se mogu pridružiti ukazanja iz Litve, Ukrajine, Sirije, Libanona, Filipina i Egipta...
Ponovno ukazanje u Budimpešti 1961., ovoga puta svećeniku Erzsebetu Szanto Kindelmannu, dobilo je epilog u biskupijskoj dozvoli tiskanja Gospinih poruka.
Mjesto Skiemonys u Litvi (1962.) ima biskupijsku dozvolu za hodočašće, a štovanje Gospe ohrabruju mjesni biskupi.
U filipinskom mjestu Cabra Islet 1966. deset djevojčica svjedočilo je Gospinu ukazanju, odluke još uvijek nema, ali biskup je dozvolio izgradnju kapelice i slavljenje mise na tom mjestu.
Brazilski Nativitade (1967.) ima djelomičnu biskupijsku dozvolu u vidu izgradnje svetišta te tiskanja Gospinih poruka koje je primio dr. Sebastian Fausto de Faria.
Iste godine prijavljeno je ukazanje u Cefali Diani u Italiji koje također ima djelomično biskupijsko priznanje, a crkva za molitvu izgrađena je iste godine.
Slično je i s mjestom Santa Domenica di Placanica u Italiji (1969.) koje također ima biskupijsku dozvolu za štovanje Gospe.
Sedamdesete godine i CCCP
Novo desetljeće donijelo je blagu promjenu „trenda“ prijavljivanja ukazanja Gospe. Hladni rat je u svome vrhuncu, ali iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza došlo je pet svjedočenja o ukazanjima i to iz Vladimira (1970.), Altai u Sibiru (1975.) te Rostova, Harkova i Lenjingrada (1977.).
Tradicionalno je nastavljeno prijavljivanje nadnaravnih događaja u katoličkim zemljama kojima su se priključile pojedine države s pravoslavnim stanovništvom: Atena u Grčkoj (1974.) te Kafr Atalla u Egiptu (1971.)
Prijave ukazanja bilo je i u Jordanu, Kolumbiji, Libanonu, Togu, Nikaragvi, Meksiku, Peruu, Keniji te Kini.
Svjedoci su, kao i prethodnih desetljeća, bili raznoliki: od obične djece, preko pastira do svećenika, redovnika i redovnica. Bilo je tu sveučilišnih profesora pa i čitavih školskih razreda. Upečatljivo je svjedočenje o viđenju Gospe na jezeru u Togu, svjedoci su bili u kanuu... Međutim, iako raznoliko i poprilično upečatljivo osmo desetljeće 20. st. nema nijedno priznato ukazanje, čak ni na biskupijskoj razini.
Najzanimljivije pitanje Crkve u Hrvata
Deveto desetljeće donosi ponovni „bum“ u prijavljivanju ukazanja Gospe. Do danas čak 132 ukazanja čekaju na odobrenje ili završetak procesa. Ako se tomu dodaju i oni slučajevi koji su već odbijeni, čak 36, te oni za koje nije ni došlo do istrage, njih sedam, brojka se penje na 175.
Vjerojatno najzanimljivije pitanje u ovom kontekstu kod katolika-Hrvata je Međugorje koje spada među pet najposjećenijih hodočasničkih mjesta u svijetu.
Tema je to na kojoj se posljednjih 37 godina vode velike rasprave i lome koplja kako u teološkim tako i u laičkim krugovima. Prema službenoj Izjavi od 10. travnja 1991. sastavljenoj na temelju sustavna i sveobuhvatna rada stručnih komisija, biskupi nisu našli nijedan dokaz ni znak koji bi ih naveo da fenomene u Međugorju proglase nadnaravnima.
Iako na prvu ruku odgovor zvuči veoma negativno, on nije ni pozitivan ni negativan.
Vatikan je 2010. osnovao komisiju koja se ima time baviti, a tijekom 2017. papa Franjo je poslao poljskog nadbiskupa Henryka Hosea da nadgleda i daje sugestije glede pastoralne skrbi hodočasnika koji pristižu u Međugorje. Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Hoser svoju novu službu u Međugorju započeo je 22. srpnja 2018.
1980-ih i budisti prijavili ukazanje
Osim rečenoga, godine 1981. bilo je još tri prijavljena ukazanja u svijetu, dva u SAD-u te jedno u Koreji. I nijedno do danas nije službeno priznato, ali ni odbijeno.
Od ostalih slučajeva mogu se izdvojiti El Escorial (Španjolska) koji je odbijen u kontekstu nadnaravnog, ali je kasnije izgrađena crkva i uređen prostor molitve.
U Wu Fung Chiju na Tajvanu devet budista je svjedočilo događaju koji je prijavljen kao Gospino ukazanje. Slučaj je istražen, ali je dozvoljeno samo štovanje Gospe na tom mjestu bez komentara o nadnaravnosti.
U Port-a-Prince (Haiti) 1985. s. Altagrace Doresca je prijavila viđenje, a mjesni biskup je dozvolio publikacije objave.
Događaj iz 1986. u Belpassu (Italija) je priznat na biskupijskoj razini, izgrađeno je svetište i dozvoljeno hodočašće.
Iste godine su vojnici u Manili na Filipinima vidjeli Gospu, a u izvješću mjesnog biskupa piše kako vjeruje u taj događaj i priznaje ga, međutim službenog zaključka još uvijek nema.
U Ekvadoru je 1988. u mjestu El Cajas također prijavljen jedan nadnaravni događaj koji je najprije odbijen, ali je potom postalo mjesto molitve te je izgrađeno svetište.
U kontekstu prikazanja koja nisu odbijena prvi put se spominje i Australija i to 1986. u Blue Mountainsu.
Devedesete nose raznolikost
Posljednje desetljeće 20. stoljeća donijelo je 116 ukazanja za koja još uvijek nema izričitog odgovora viših Crkvenih instanci. Uz tradicionalne zemlje koje su stalno na spisku navodna ukazanja se prijavljuju diljem svijeta. Izvješća stižu iz Madagaskara, Egipta, Australije (više puta), Slovačke, Portorika, Nigerije, Novog Zelanda, Bolivije, Vijetnama, Rumunjske...
Međutim, zajedničko je većini mjesta da još uvijek nema konačne odluke.
Mjesto ukazanja Litmanova u Slovačkoj (1990.) dobilo je dozvolu za hodočašća.
Aokpe u Nigeriji (1992.) ima biskupijsku dozvolu za štovanje.
Conchabamba u Boliviji (1992.) ima djelomična priznanja, a Gospine poruke se mogu tiskati.
Novo stoljeće i novo tisućljeće
Treći milenij je doslovce započeo ukazivanjem Gospe 1. siječnja 2000. skupini koptskih vjernika u mjestu Birma, međutim službene odluke još nema. Slično je i s 37 ukazanja tijekom 18 godina 21. stoljeća.
Zemlje iz kojih su dolazile prijave su zaista raznolike, osim onih „standardnih“, tu su Indija, Nizozemska, Ukrajina, Australija, Gana, Filipini, Kamerun, Južna Afrika, Albanija, Uganda i Obala Bjelokosti.
Od 37 prijavljenih slučajeva, zbog svoje posebnosti, mogu se izdvojiti samo dva: Nizhnee Bolotnoe u Zakarpatiji u Ukrajini (2002.), gdje je izgrađen samostan i crkveni kompleks na mjestu ukazanja, iako još uvijek nema službenog priznanja te ukazanje iz Ilinoisa u SAD-u (2004.) u kojemu je uslijedila biskupijska dozvola tiskanja Gospinih poruka.
Posljednje prijavljeno ukazanje dogodilo se u Ndenu (Kamerun) 18. lipnja 2018. i za sada nema službenog odgovora iz Biskupije Sangmelima.
Ovdje su samo nabrojani zanimljiviji i poznatiji slučajevi od ukupnog broja prijavljenih ukazanja. Zbog činjenice da Crkva o njima nije rekla svoj pravorijek, ne stavljamo navodnike, ali ne znači da tvrdimo kako su to zbilja i bila ukazanja.
Što reći na kraju? Crkva postoji 2 000 godina, između ostaloga, i ne donosi odluke na prečac, nego se o svemu pravilno, dugo i nadasve čiste glave promisli.
Talijanski svećenik vlč. Salvatore Perrella je laičkim jezikom, razumljivim svakoj osobi, a ne samo teolozima i intelektualcima, objasnio kako Crkva mora ispitati i potvrditi svako ukazanje, ne zato što ne vjeruje u to, nego zato što ima zadatak čuvati bit vjere, a kršćanin koji temelji svoju vjeru na ukazanjima nije odrastao kršćanin, on kao vjernik uopće nije zreo. Završimo tekst Isusovim riječima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29).
Zanimljivosti o ukazanjima
U čak 308 ukazanja, za koje su vidjeoci smatrali da je riječ o Mariji, ispostavilo se kako je riječ o svecima i blaženicama.
Učenjaci su došli do broja od 2 500 ukazanja, od kojih čak 500 u 20. st.
Od svih ukazanja u 20. st. samo je za četiri došla papinska potvrda.
Samo sedam papa je svjedočilo Marijinim ukazanjima.
Najmlađe priznanje na općoj Crkvenoj razini iz 2008. ima francusko svetište Le Laus.
Dva najmlađa biskupijska priznanja ukazanja su iz SAD-a (2010.) i Argentine (2016.) s obzirom na događaje iz 1859. u Robinsonvilleu i 1983. u provinciji Buenos Aires.
U kontekstu dugogodišnje vjerničke tradicije hodočašća, priznanje je dobilo 19 mjesta, od kojih je najstarije iz 50. godine, a najmlađe iz 1900. i to iz država: Španjolske, Francuske, Italije, Engleske, Švicarske, Meksika, Indije, Venezuele, Kolumbije, Vijetnama, Poljske i Kine. Postoje i šest priznatih ukazanja BDM kod egipatskih Kopta.
