Egipat: Strah od napada tijekom ramazana te svjedočenje Krista

Prošle je godine ramazansko vrijeme obilježio niz napada na vjerske manjine. Ta je činjenica opravdano izazvala zabrinutost da će se isto ponoviti. Međutim, Kopti ne posustaju u svome životnom svjedočanstvu...

Koptski kršćani u Egiptu ušli su vrijeme ramazana pod snažnim pritiskom budući da su sjećanja na brutalne terorističke napade na crkve i njihove zajednice još uvijek svježa. Iako teritorijalno poražena Islamska država i dalje ima veliki broj pristalica i simpatizera u mnogoljudnom Egiptu. Sigurnosne snage rade svoj posao, međutim napadi se mogu dogoditi svakoga dana.

No, umjesto da se – kako bi netko očekivao – skrivaju od straha, ili ne privlače pozornost, mnogi Kopti, uključujući i djecu, čuvaju stoljetnu tradiciju tetoviranja križa na zglobu.

Riječ je o tradiciji koja se sačuvala stoljećima u vrijeme kada je islam došao u Egipat te kad su muslimani postali većina. Kršćani su tetovažama pokazivali identitet, a zbog toga su morali plaćati poseban porez.

Kopti danas odlučuju tetovirati križ na ruci kao znak odavanja počasti poginulim i ubijenim sunarodnjacima, ali i pokazati svoju vjernost Kristu bez obzira na opasnosti s kojima se suočavaju.
Nositi simbol koji nikad neće nestati znači podsjetnik na predanost Bogu, ali i vjeru da Bog prati svoje vjernike.

Prema informacijama, usprkos teškoj situaciji u Egiptu, među kršćanima vlada dobro duhovno raspoloženje. Nema mjesta ravnodušnosti, a to pokazuju i primjeri tetoviranja te brojnih prelazaka na kršćanstvo koja se odvijaju u egipatskim crkvama...

Prijetnje smrću nikaragvanskom biskupu

Prijetnje smrću i klevete upućene biskupu Báezu Ortegi dolaze od vlasti, orkestrirane preko novinara i državnih medija te putem lažnih i prikrivenih korisnika društvenih mreža...

„Osjećamo hitnu potrebu izvijestiti naš narod o kampanji kojom se želi ocrniti biskupe i svećenike, te o prijetnjama smrću koje nam se upućuju, a posebno našem dobrom bratu mons. Silviju Báezu Ortegi, pomoćnom biskupu Manague“, objavila je Nikaragvanska biskupska konferencija u priopćenju poslanom agenciji Fides.

Ti se napadi događaju dok se održavaju razgovori o „Nacionalnom dijalogu“ – u kojima sudjeluje biskup Báez Ortega – a koje je Crkva sazvala pokušavajući posredovati između Vlade i društvenih čimbenika, i to nakon gotovo mjesec dana prosvjeda u kojima je poginulo najmanje 76 osoba, a ranjeno ih je više od 800.

„Podsjećamo agresore da smo mi jedno tijelo; ako se napadne neki biskup ili svećenik, napada se Crkva. Nećemo prestati pratiti, u ovom odlučujućem trenutku, nikaragvanski narod koji je ispod bijele i plave boje naše zastave izišao na ulice kako bi tražio svoja legitimna prava“, napisali su biskupi.

Mons. Ortega je putem Twittera istaknuo: „Oni koji me vrijeđaju i kleveću, i koji čak žele moju smrt, neka znaju da se ne bojim i da me neće pokoriti ni prisiliti na šutnju. Moja vjernost Isusu Kristu i moja ljubav prema nikaragvanskom narodu čvršći su nego ikada.“

U ovom trenutku, jednom od najkritičnijih u povijesti te srednjoameričke zemlje, biskupi osuđuju grubu represiju Vlade koja želi izbjeći svoju odgovornost glavnoga sudionika u napadima.

Republika Nikaragva je država u Srednjoj Americi, između Karipskoga mora na istoku i Tihog oceana na zapadu. Na sjeveru graniči s Hondurasom, a na jugu s Kostarikom. Obuhvaća 130 373 km² i spada među najveće države u Srednjoj Americi, ali je rijetko naseljena. U njoj živi 5 142 098 stanovnika prema popisu iz 2005., odnosno 6 262 703  prema procjeni iz 2015. Glavninu stanovništva čine katolici (58,5 %), protestanti (21,6 %) uglavnom baptisti, moravska braća i pentekostalci, te ostali.

Rusija: Napad na pravoslavnu crkvu u Groznom

Jedan vjernik i dvojica policajaca ubijeni su 18. svibnja 2018. u napadu na crkvu Sv. Mihaela u Groznom, glavnom gradu republike Čečenije koja pripada Ruskoj Federaciji

Napad su izvela četvorica islamskih ekstremista, a cilj im je bio uzeti za taoce vjernike koji su se okupili na liturgiju.

Pribranošću svećenika Sergija Abašova zatvorena su glavna vrata na crkvi čime je spriječen ulazak napadača. U pucnjavi ispred crkve koja se nalazi u središtu grada ubijena su dva policajca, jedan vjernik te potom sva četvorica terorista.

Napad su osudili iz odjela za medije Moskovskoga patrijarhata, nazvavši ga pokušajem poticanja sukoba između kršćana i muslimana.

Ovaj je teroristički čin doveo u pitanje stanje sigurnosti uoči Svjetskog nogometnog prvenstva koje će se u lipnju i srpnju održati u Rusiji. Premda Grozni neće ugostiti nijednu utakmicu prvenstva, Egipatski nogometni savez izabrao je upravo taj grad kao bazu za pripreme svoje reprezentacije.

Smrću Stjepana Tomaševića za katolike nastaje razdoblje stagnacije i populacijskog opustošenja

Prije više od pola tisućljeća, točnije 555 godina, 5. lipnja u Ključu je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Upravo je taj događaj i obljetnica bio povod da sugovornika nađemo u profesoru crkvene povijesti Milenku Krešiću...

Don Milenko je rođen 1971. Osnovnu školu završio je u Hutovu, 1986. te se iste godine upisao u srednju Interdijecezansku školu za spremanje svećenika (Sjemenište) u Zagrebu koju je završio 1990. Filozofsko-teološki studij polazi u Sarajevu na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi, a za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je 1997. u Trebinju. Jedno vrijeme je bio župni vikar u katedralnoj crkvi Marije Majke Crkve u Mostaru i u Studencima.

U listopadu 2002. upisao je licencijat iz teologije, smjer Povijest Crkve na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu, koji je završio u lipnju 2004.

Nakon povratka u BiH bio je predavačem na Teološkom institutu u Mostaru. Za vrijeme službe u Aladinićima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek Povijest upisao doktorski studij te napisao i obranio doktorsku disertaciju na temu: Odnosi katolika jugoistočne Hercegovine s muslimanima i pravoslavnima u vrijeme osmanske vladavine: Od osmanskog zauzeća do Bečkog kongresa (1482.-1815.).

Profesorom na Katoličkog bogoslovnom fakultetu u Sarajevu imenovan je krajem veljače 2015. i izabran u zvanje docenta na katedri Crkvene povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Poštovani, početkom mjeseca lipnja, točnije 5. lipnja obilježava se 555 godina od pogubljenja Stjepana Tomaševića... S obzirom na različite interpretacije toga događaja i samog kralja možete li nam reći zapravo tko je bio Stjepan Tomašević i što je značio taj čin pogubljenja?

Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) bio je posljednji bosanski kralj i prvi kralj koji se okrunio papinskom krunom. Papinska kruna značila je u to vrijeme da je Bosansko kraljevstvo postalo u punom smislu suverena država ondašnje Europe. Bosanski kraljevi prije Stjepana Tomaševića bili su također suvereni na području svojeg Bosanskog kraljevstva, međutim u međunarodnim odnosima ipak su bili barem formalno ovisni o kruni Sv. Stjepana, odnosno o ugarskoj kruni.

Kako nam prenose neki kroničari u vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463. kralj Stjepan Tomašević dao se u bijeg prema Dalmaciji. Jedan dio osmanske vojske na čelu s Mahmut-pašom sustigao ga je kod Ključa. Mahmut-paša nagovorio je kralja na predaju uz jamstvo da će mu biti očuvan život i sloboda. Međutim, kad je sultan Mehmet II. stigao pod Ključ s glavninom vojske, pošto je od kralja iznudio zapovijed za predaju Jajca i ostalih bosanskih gadova bez borbe, zatražio je od svojih „učenjaka“ mišljenje je li Mahmut-paša imao ovlast izdati kralju spomenuto jamstvo. „Učenjaci“ su donijeli fetvu (odluku) da nije. Potom je sultan naredio da se bosanski kralj pogubi. Pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja značio je kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.

Što je smaknuće kralja značilo za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?

Srednjovjekovna bosanska država bila je kršćanska država i, rekao bih, unatoč svim unutarnjim vjerskim previranjima ipak katolička država. Veze bosanskih vladara sa Svetom Stolicom nikad nisu prekidane. Bez obzira na unutarnje vjerske trzavice (a i one su se događale unutar katoličke ekumene) ipak su bili svjesni da pripadaju tome kulturološkom i civilizacijskom krugu. Osmanskim osvajanjem Bosne, a potom i Hercegovine, ove zemlje prestaju biti kršćanske i postaju sastavni dio islamske države, u kojoj je nemuslimanima bio dozvoljen opstanak i to uz vrlo restriktivne mjere.

Za katolike i Katoličku Crkvu to je bio veliki lom. Rastanak s jednim svijetom pozitivnog okruženja i ulazak u svijet u kojem nisi mogao napredovati nego samo stagnirati i nazadovati. Osim toga Bosna je u vrijeme osmanskih osvajanja i populacijski opustjela. Velik dio stanovništva je izbjegao, mnogi su stradali u vrijeme ranijih osmanskih upada i tijekom samog osvajanja te su mnogi odvedeni u roblje. Kasnije je država favorizirala prelazak na islam, uslijedila su i neka progonstva tako da je opstanak katolika i Katoličke Crkve bio upitan.

Pokušaj pape Pija II. da osobno povede pohod za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u Ankoni 19. svibnja 1464. Kakva su bila nastojanja kasnijih nasljednika Sv. Petra, kao što su Pavao II. (1464.1471.) i Siksta IV. (1471. − 1484.) i drugih...?

Papa Pio II. i prije pada Bosne pokušao je prikupiti vojsku i organizirati križarsku vojnu za obranu Bosne, ali bezuspješno. Bezuspješan je bio i njegov pokušaj, poslije pada Bosne u jesen 1463. Njegovu pozivu odazvala se samo Venecija. Zbog loše organiziranosti i nedovoljne snage te zbog smrti Pape 19. svibnja 1464., vojska se razišla neobavljena posla.

I nasljednici Pija II. su pokušali organizirati zapadne kršćanske vladare za obranu, ali sve je ostalo samo na pokušaju. Međusobna nesloga bila je jača od opasnosti koja je prijetila.

Dok je tada velika svjetska sila, Osmansko Carstvo, nadirala prema srcu Europe, osvajajući jedno po jedno kraljevstvo došla je i Bosna na red, što su za to vrijeme radili europski  kršćanski vladari? Je li bilo pokušaja organiziranja zajedničkog otpora i pomoći Bosni?

Bilo je pokušaja zaustavljanja Osmanlija još kod Galipolja 1354., kad su prvi put stupili na europsko tlo, ali bezuspješno. Zbog nesloge, različitih interesa, međusobnih borbi zapadni kršćanski vladari jednostavno nisu mogli zaustaviti dobro organiziranu i jaku osmansku vojsku.

U doba napada na Bosnu pomoć je trebala doći od ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Međutim, on je u to vrijeme bio zauzet borbama s njemačkim carem Friedrichom III. za svoju krunu. Tek poslije pada Bosne, kad je Matijaš sredio svoje odnose s Friedrichom, u listopadu 1463. krenuo je u oslobađanje Bosne. Tom prilikom oslobodio je Jajce, a sljedeće godine Srebrenik. Ova dva mjesta postala su središta dviju banovina koje su trebale poslužiti kao uporišta za obranu i daljnje akcije protiv Osmanlija. Uspjele su opstati 60-ak godina, međutim, u kasnijim osmanskim naletima 20-ih godina 16. stoljeća ponovno su pale u osmanske ruke.

Kako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi... Zbog lakoće kojom su Turci zauzeli mjesta i gradove u narodu je ostala izreka „Bosna šaptom pade“. Je li to zapravo točno?

Je li Bosna „šaptom pala“? Ova se sintagma vjerojatno odnosi na onaj posljednji kraljev iznuđeni čin pod Ključem 1463., naredbu o predaji 70-ak bosanskih gradova bez borbe. Međutim, borbi je bilo i prije 1463.

Prvi osmanski prodor na područje današnje Bosne i Hercegovine zabilježen je 1386. Od tada pa sve do kraljeve smrti koja je označila i službeni nestanak srednjovjekovne bosanske države Osmanlije su ili kao provalnici ili kao saveznici pojedinih bosanskih i humsko-trebinjskih velmoža, ili kao osvajači bili prisutni u Bosni.

Tvrđava Hodidjed kod Sarajeva i područje oko Sarajevskog polja, manje-više prostor srednjovjekovne župe Vrhbosna, bio je u njihovim rukama još 50-ih godina (1448. − 1451.) 16. stoljeća. Padom Smedereva 1459. put za osvajanje Bosne bio je otvoren. Osvajanja su počela već sljedeće 1460., a 1462. u njihovim rukama su bili predjeli oko srednjeg toka rijeke Drine s gradovima Srebrenicom i Zvornikom. Osmanlije će tek biti zaustavljene pod Siskom 1593., ili konačno pod Bečom 1683. 

Jedna od točki prijepora u ovom kontekstu jesu i bosansko-humski krstjani. Budući da danas neki od Bošnjaka tvrde kako su potomci bosanskih krstjana, možete li nam reći koliko je to točno i jesu li krstjani intenzivno prelazili na islam?

To je jedna od teorija kojom se pokušala objasniti masovna islamizacija na području Bosne i Hercegovine. Posebno je bila naglašena u vrijeme austrougarske Kallayeve uprave i poklapa se s njegovim projektom stvaranja bosanske nacije. Ponovno je dobila takav zamah u bošnjačkim krugovima nakon 1990. i čini se da je i dandanas, barem u javnom prostoru, prevladavajuća.

Suvremena povijesna istraživanja ovu su teoriju, u onoj mjeri kako je ona nekoć zastupana i kako je i danas neki zastupaju, odbacila. Tomu su uvelike pridonijela novija istraživanja o fenomenu Crkve bosanske i proučavanje osmanskih deftera.

Kao prvo, neposredno prije osmanskih osvajanja na području pod vlašću bosanskog kralja Crkva bosanska i kao institucija i kao Crkva koja je okupljala vjernike bila je u nestajanju. Pretposljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) protjerao je 1459. sa svoga područja pripadnike Crkve bosanske.

Kao drugo, osmanski defteri (porezne knjige) iz prvih desetljeća osmanske vladavine, koji spominju i krstjane ali ne u nekoj velikoj mjeri, govore da su krstjani u istoj mjeri kao i drugi kršćani prihvaćali islam, ali ni jedni ni drugi u nekim većim razmjerima, odnosno defteri svjedoče da u to doba nije bilo nikakve masovne islamizacije. Ona počinje, krajem 15. i početkom 16. stoljeća, a najveće razmjere doživjela je sredinom i u drugoj polovici 16. stoljeća.

Kao treće, povijesni izvori svjedoče da su i bosanski krstjani bježali pred osmanskim osvajačem. To svjedoči primjer gosta Radina koji je 1466. od Mletačke Republike tražio utočište za sebe i za 60 pripadnika svoje sljedbe. Druga je stvar koliko je nestabilno srednjovjekovno bosansko kršćanstvo, čijoj su nestabilnosti doprinijela i ondašnja previranja između „krivovjerja“ i „pravovjerja“ bilo razlog vjerskoj i duhovnoj zapuštenosti vjernika koji su kasnije, kad su Osmanlije učvrstili svoju vlast, olako prihvaćali islam. Tek u ovom kontekstu bi se moglo govoriti o nekoj ulozi Crkve bosanske u prihvaćanju islama.

Ako slušamo Srbe kraljevska bosanska loza je bila srpska, ako slušamo Hrvate ona je bila hrvatska, a ako poslušamo Bošnjake ona je bosanska... Čija je zapravo bosanska kraljevska loza?

Da je odgovor jasan vjerojatno ne bi postojale spomenute teorije. Ozbiljna historiografija, bez obzira s koje strane dolazila, ne bi smjela na takav način pristupati ovome problemu. Vjerojatno ni jedna, ni druga, ni treća teorija nije točna što se tiče podrijetla bosanske kraljevske loze, a sve tri su točne s današnje točke gledišta. Svi oni koji se smatraju baštinicima bosanskog srednjovjekovlja, a to su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, imaju pravo na Kotromaniće. Oni su jednostavno, od vremena njihova pojavka na povijesnoj pozornici Bosne, bosanski vladari.  

Živimo na podneblju gdje se dodiruju različite kulture i civilizacije. No, prema interpretacijama, mogli bismo kazati i na podneblju gdje se suprotstavljaju različite povijesti. Otkud toliko različitih „povijesti“?

Povijest je jedna. Ono što se dogodilo, dogodilo se i ne može se više mijenjati. Međutim, činjenica je da postoje različite interpretacije povijesti, odnosno interpretacije nekih povijesnih činjenica i datosti. I to je razumljivo u određenoj mjeri jer u povijesti postoje prijeporna pitanja na koja dosadašnja historiografija nije dala zadovoljavajuće odgovore. To nije problem. O nekoj dovoljno nerazjašnjenoj stvari mogu postojati različita mišljenja i sva su legitimna. Međutim, problem nastaje kad se počinju izvrtati povijesne činjenice i kad njihovo tumačenje prestaje biti znanstveno i postaje biti ideološko.

Nažalost, živimo u jednom takvom društvu u kojem se i povijest želi, i to ne u maloj mjeri, iskoristiti u svrhu vlastite ideologije. Ipak, za one koji to čine rekao bih da se ne radi o povjesničarima nego o ideolozima koji su redovito glasniji od samih povjesničara. Povijesti, odnosno povijesnim datostima trebalo bi pristupiti objektivno, u mjeri koliko je to što više moguće, s povijesnom metodologijom i s ciljem traženja povijesne istine. Kad bi se na taj način pristupilo povijesti vjerujem da ne bi bilo različitih „povijesti“ i u tom slučaju povijest bi nam u mnogočemu mogla pomoći.

Klasičan primjer različitog tumačenja povijesti je i Ahdnama. Dok je Bošnjaci smatraju skoro pa prvim dokumentom o ljudskim pravima, za Hrvate je to samo jedan od dokumenata koji im je, kako tako, jamčio da će „preživjeti i imati crkvu“, dakle životariti pod okupacijom. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463.?

Ovisi kako tko shvaća „ljudska prava“. Ako se ljudska prava shvaćaju kao davanje mogućnosti opstanka pod strogo određenim odredbama (dimma odredbama) koje je propisao šerijat, a kojima je svrha bila očuvanje primata islama u državi, onda se i ahdnama može smatrati, kako kažete da neki Bošnjaci smatraju „prvim dokumentom o ljudskim pravima“. Međutim, smatram da je takvo poimanje ljudskih prava neprihvatljivo. Ne može se govoriti o ljudskim pravima ako ne postoji ravnopravnost, a ravnopravnost u Osmanskom Carstvu koje je bilo islamska država nije postojala. Tek je ona formalno bila proglašena sredinom 19. stoljeća, ali u Bosanskom pašaluku ni tada nije doživjeli stvarnu primjenu.

Ahdnama je jednostavno bio dokument kojima je podčinjenima bio zajamčen život, imovina i vjera pod uvjetima koje je propisivao šerijat. Kad bi došlo do prekršaja uvjeta i zaštita bi prestajala. Osim toga, Fojnička ahdnama je svojevrsni specificum (ne postoji original nego jedna „vjerodostojna kopija“ iz 16. ili s početka 17. stoljeća). Za razliku od carigradskih ahdnama, ponajprije one koju je sultan Mehmet II. 1453. izdao katolicima carigradske četvrti Galate koja govori o zaštiti katolika, Fojnička ahdmana isključivo govori o zaštiti franjevaca i to i njih u okviru dimma odredbi. Za usporedbu u ahdnami izdanoj katolicima Galate jamči se: 1. da se njihove crkve neće rušiti; 2. da se neće pretvarati u džamije; 3. da imaju slobodu u vršenju vjerskih dužnosti; 4. da nijedan katolik neće biti odveden u ropstvo i 5. da su oslobođeni od „danka u krvi“.

U Fojničkoj ahdnami o tome nema ni riječi. Njom se jamči, prema dokumentu koji je do nas došao, bosanskim franjevcima: 1. sloboda kretanja; 2. nesmetano prakticiranje vjere; 3. posjedovanje i popravljanje crkava; 4. nesmetano kupljenje milostinje i 5. slobodu od nekih poreza.

Može li se govoriti o kontinuitetu o državnosti BiH od prvog spominjanja Bosne do Daytona?

Ovo je pitanje za povjesničare države i prava, a ne za crkvenog povjesničara. Sve ovisi o tome kako su se u pojedinim povijesnim razdobljima razumijevali pojmovi državnost i narod. Metodološki bi bilo neispravno današnje poimanje projicirati u prošlost. Ipak ću navesti neke bitne povijesne momente i popratiti ih svojim mišljenjem.

Bosna se prvi put, koliko mi je poznato, spominje u spisu De administradno imperio čije je autorstvo pripisano, premda nije isključivo njegovo, bizantskom caru Konstantinu Porfirogentu 40-ih godina 10. stoljeća kao „horion“ – „kralj, zemljica“.

Prvi bosanski ban, ban Borić, spominje se sredinom 12. stoljeća preko kojega je, čini se, još uvijek ugarsko-hrvatski kralj vršio stvarnu vlast u Bosni. S banom Kulinom (1180. – 1204.) otpočinje vrijeme veće samostalnosti pa tako i državnosti srednjovjekovne bosanske države koje će svoj vrhunac doživjeti u krunjenju kralja Stjepana Tomaševića 1461.

Osmansko osvajanje Bosne predstavlja kraj srednjovjekovne bosanske države. Bosna najprije postaje sandžak (temeljna vojno-upravna jedinica carstva) u okviru Rumelijskog pašaluka (najveća vojno-upravna jedinca carstva) te 1580. postaje jedan od pašaluka Osmanskog Carstva i to ostaje do kraja osmanske vladavine s time da je sredinom 19. stoljeća umjesto pašaluka postala vilajet, ali razlika je samo terminološka.

Kao što sam već napomenuo nisam stručnjak za povijest države i prava, ali mislim da se o državnosti Bosne u vrijeme osmanske vladavine ne može govoriti. Također se o državnosti Bosne i Hercegovine ne može govoriti ni u prvom dijelu austrougarske vladavine sve do aneksije 1908. jer je Bosna i Hercegovina sve do te godine formalno-pravno bila sastavni dio Osmanskog Carstva, a stvarno Austro-Ugarske Monarhije. Nakon aneksije, dobivanja Ustava, provedenih izbora i formiranja sabora koji je bio utemeljen na vjerskom principu može se govoriti o nekom obliku državnosti. Bosna i Hercegovina bila je u biti „treći entitet“ u Monarhiji. Nije bila ni sastavni dio austrijskog ni ugarskog dijela Monarhije nego „corpus seperatum – zasebno tijelo“ kojim je upravljalo Zajedničko ministarstvo financija iz Beča. Poslije Prvog svjetskog rata prostor Bosne i Hercegovine postaje dio Kraljevine SHS/Jugoslavije koja je bila podijeljena na banovine i centralistički uređena. U vrijeme Drugog svjetskog rata državnost Bosni i Hercegovini vraća ZAVNOBIH te ona ulazi u komunističku Jugoslaviju kao posebna republika s granicama iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. U vrijeme raspada Jugoslavije 1992. postala je međunarodno priznata država.

U Bih povijest često „pišu“ ideolozi, državni činovnici, pa i sudski pisari, a često ni sami povjesničari ne dijele isto mišljenje o istim događajima... Postoji li način kako pomiriti sukobljene „povijesti“?

Dakle, kao što sam već rekao ne postoje različite ili „sukobljene“ povijesti. Postoje samo različite i „sukobljene“ interpretacije istih povijesnih datosti. Najbolji put da se dođe pomirenja tih različitosti ili sukobljavanja je put znanosti koji zahtjeva istinoljubivost, objektivnost i provjerljivost.

Je li povijest učiteljica života od koje nitko ništa nije naučio?

Ovisi kako tko pristupa povijesti i što se želi iz nje naučiti. Ne mora značiti da nas povijest uvijek uči nečemu pozitivnom i da iz povijesti moramo izvući samo dobre zaključke. Kao što nas može naučiti pozitivnom, ona nas isto tako može naučiti i negativnom.

Kad se kaže da je povijest učiteljica života onda se misli da u njoj možemo pronaći iskustva koja nam mogu pomoći pronaći odgovore na suvremena, današnja pitanja i izazove jer se malo toga novog događa „pod suncem“ ili kako starozavjetni pisac napisa: „Ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9). Najbolji primjer za to je vlastita povijest, vlastito iskustvo.

Razborit čovjek će se, kad se nađe pred novim izazovima, osvrnuti na vlastito i iskustvo drugih kako bi u danom trenutku najbolje odgovorio novim izazovima. Kao što to vrijedi na osobnoj razini trebalo bi vrijediti i na onoj društvenoj. Izazovi s kojima se susreće naše današnje društvo pa i Crkva nisu potpuni noviteti. Iste ili slične stvari događale su se i ranije, možda u nekom drugom obliku ili različitim okolnostima, ali prema istim principima. Povijest nam nudi da pogledamo kako su nekad prije nas neki ljudi, možda mudriji od nas, odgovorili na te izazove i tako nam može pomoći da i mi na današnje izazove nađemo prava rješenja ukoliko to želimo.