Oskvrnut grob redovnica Misionarki ljubavi

U jemenskom lučkom gradu Adenu, u noći s 26. na 27. studenoga 2017., oskvrnjeno je katoličko groblje.

Križevi su pobacani, grobovi pootvarani, posmrtni ostatci pokojnika razasuti. Oskvrnut je i grob redovnica Misionarki ljubavi koje je utemeljila Sv. Majka Terezija, a u kojemu su počivale četiri redovnice koje su ubili islamisti u ožujku 2016. Podsjetimo, ove sestre su ubijene u jednom staračkom domu dok su dvorile starije, bolesne i nemoćne osobe.

U Jemenu, u ratu koji ne puni naslovne strane svjetskih medija jer ga vodi bogata Saudijska Arabija, ubijeno je oko 9 000 osoba, a ranjeno 45 000. Na rubu gladi je najmanje sedam milijuna ljudi, javlja se i kolera te mnoge druge zaboravljene bolesti.

Jemen je klasični primjer zemlje u kojoj je nakon povlačenja britanskih snaga prije 50-ak godina sustavno i tijekom desetljeća iskorijenjena i uništena kršćanska manjina, kako živa Crkva tako i skoro sve građevine koje su koristili kršćani.

Kao što vidimo sada ni mrtvi kršćani nemaju mira!

Perfidni vjerski progoni u Kini

Iz Kine dolaze nove tragikomične vijesti. Tako će siromašni kršćani dobiti novčanu i materijalnu pomoć ako slike Isusa zamijene fotografijama kineskog predsjednika.

Kineski predsjednik Xi Jinping je kao cilj postavio iskorjenjivanje siromaštva do 2020., a vladini dužnosnici koji posjećuju kršćanske obitelji u siromašnim područjima pokušavaju ih uvjeriti da se priklone politici Komunističke partije, kako bi riješili svoje materijalne poteškoće.

Tisuće stanovnika u selima koja se nalaze na jugoistoku Kine, pozvani su zamijeniti plakate s likom Isusa Krista i sve druge vjerske slike, fotografijama kineskog predsjednika Xi Jinpinga, ako žele dobiti novčanu pomoć u borbi sa siromaštvom i bolešću.

Qi Yan, predsjednik narodnog kongresa Huangjinbu, objasnio je ovu inicijativu Vlade:

„Mnoga su siromašna kućanstva u to stanje došla zbog bolesti u obitelji. Neki su se u tim okolnostima okrenuli vjeri u Isusa Krista da bi ozdravili. Mi smo im pokušali objasniti da je bolest 'fizička stvar' i da su oni koji im mogu pomoći Komunistička partija i generalni tajnik Xi.“

Qi je kršćane nazvao „neukima“ zbog vjerovanja da je Bog njihov Spasitelj. Qi je kasnije dodao da Komunistička partija ne traži uklanjanje svih vjerskih ikona te da podržava slobodu vjerovanja.

Jedan stanovnik okruga Yugan u jugozapadnoj Kini otkrio je da su dužnosnici pozvali vjernike da uklone vjerske predmete iz svojih domova. „Svi oni imaju svoje uvjerenje, i naravno, nisu ih željeli ukloniti. Ako to ne učine, neće dobiti pomoć iz socijalnog fonda“, objasnio je.

Kineski mediji predsjednika Jinpinga prikazuju kao „neustrašivog nacionalnoga vođu“ i  čovjeka koji može Kinu vratiti na njeno „zasluženo mjesto“ u svijetu, a tako i glede religije.

Međutim, prema istraživanjima sva nastojanja Komunističke partije su nedovoljna.

Sociolozi tvrde da je povećanje broja kršćana u Kini povezano s obraćenjima stanovništva koji doživljavaju „nepodudaranje kultura“, one tradicionalne azijske kulture i industrijsko-tehnološke koja ostavlja duhovnu pustoš, a na što kršćanstvo ima odgovora. Tako se predviđa da bi Kina u sljedećim desetljećima mogla zamijeniti SAD, Brazil, Rusiju i Meksiko kao zemlja s najviše kršćana. Paradoks koji se može objasniti samo vjerom!

Soros od EU traži naseljavanje migranata

Članice Europske unije trebale bi primiti više od pola milijuna imigranata koji trenutno žive u kampovima zemalja „trećeg svijeta“, tvrdi „nevladina“ organizacija koja ima bliske veze s poznatim „filantropom“ Georgeom Sorosem.

Vođa Međunarodnog spasilačkog vijeća (IRC), David Miliband, izjavio je kako Europa ima dva izbora: prihvatiti masovnu ilegalnu imigraciju ili stvoriti putove koji će imigrantima iz najsiromašnijih zemalja omogućiti legalan ulazak.

Miliband je bivši britanski tajnik za vanjske poslove, a objavio je kako organizacija s njim na čelu pritišće vlasti EU da nasele dodatnih 540 000 imigranata u Europu tijekom idućih pet godina. Ova brojka mnogo je veća od one koju je najavila Europska komisija u rujnu, a prema čijoj odredbi bi u EU trebalo naseliti još 50 000 afričkih imigranata u sljedeće dvije godine. Zanimljivost je da je IRC izravno povezan sa zakladom Otvoreno društvo, iz koje se financira novcem dobivenim od Georgea Sorosa.

Malo bolji poznavatelji prilika među izbjeglicama i ekonomskim migrantima znaju da su kršćani u tim skupinama građani trećeg reda.

Da kršćani u izbjegličkim kampovima imaju „probleme“ potvrdio je i njemački pastor Gottfried Martens. „Predani muslimani naučavaju svoj pogled: gdje smo mi, tu je šerijat naš zakon. U poljskim kuhinjama kršćani ne mogu pripremati svoju hranu. Oni koji se ne mole okrenuti prema Meki pet puta dnevno, zlostavljani su“, kaže Martens i pita se: „Što će se dogoditi kad ovi muslimani napuste skloništa, hoće li se kršćani u europskim zemljama ubuduće morati skrivati?“

Nije strano da muslimanski tražitelji azila napadaju kršćane, također tražitelje azila. Bacanje „nevjernika“ s brodova u more zabilježena je pojava. Neki od azilanata upozoravaju da se u skupinama tražitelja azila nalaze teroristi.

Usprkos svim upozorenjima nekontrolirani uvoz „izbjeglica“ u Europu se nastavlja. Naši stariji se sjećaju koliko je bilo potrebno papirologije samo za dobiti vizu i posjetiti rodbinu, ili naći posao prije početka ujedinjenja Europe. A danas je sasvim normalno poderati dokumente i stupiti u kolonu izbjeglica te se tako dočepati EU-a.

Trebamo promovirati „novu kulturu duhovnih zvanja“

Prva nedjelja došašća obično je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji rezervirana za đakonsko ređenje koje predstavlja prvi stupanj svećeništva. S obzirom na sveprisutnu „krizu duhovnih zvanja“ jasno je da je potrebno raditi na njihovoj promociji. Stoga smo za razgovor zamolili fra Danijela Rajića, promotora duhovnih zvanja u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Fra Danijel je rođen 1979. u Sarajevu gdje je završio Franjevačku teologiju i 2006. zaređen za svećenika. Magistrirao je 2016. na poslijediplomskom znanstvenom studiju na specijalizaciji dogmatske teologije pri KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je na pastoralnim službama župnog vikara u Podmilačju, samostanskog vikara na Bistriku, duhovnog asistenta Frame Sarajevo, meštra postulanata u Franjevačkom sjemeništu i postulaturi u Visokom, te duhovnog asistenta Franjevačke mladeži i Franjevačkog svjetovnog reda Bosne Srebrene, nacionalnog duhovnog asistenta Frame i OFS-a u BiH.

Trenutno obnaša službe vikara i ekonoma, voditelja rada sa studentima i mladima u franjevačkom samostanu Sv. Ante u Sarajevu, a od 2009. je na službama duhovnika u sjemeništu i provincijskog promotora duhovnih zvanja.

Poštovani fra Danijel, možete li nam reći, prema Vašem pastoralnom iskustvu, koji su danas najveći izazovi za mladog čovjeka koji je odlučio krenuti putem svećeništva?

U današnjem suvremenom svijetu postoje mnogi izazovi za sve mlade ljude jer živimo u vremenu gdje su dovedene u pitanje temeljne kršćanske i ljudske vrednote. Zbog „diktature relativizma i konzumizma“ mnogi su duhovno dezorijentirani što utječe na mlade da se uopće odazovu na duhovni poziv, a nakon toga i da ustraju na tome putu.

Neki od izazova za mlade koji se odluče krenuti u svećeništvo ili redovništvo je svakako život u zajednici, poslušnost poglavarima, primamljive ponude materijalizma i suobličavanje duhu ovoga svijeta. Tijekom rada s pitomcima u sjemeništu i postulaturi znam im govoriti da je duhovni poziv jedna „avantura“ u kojoj postoje mnogobrojni izazovi, ali da se ne trebaju bojati jer na tome putu života nisu sami, Isus će hoditi svakodnevno s njima i dati im potrebnu milost da žive poslanje na koje ih poziva.

Koje kvalitete treba imati mladić koji se odlučio na svećeništvo?

Kandidat za duhovni poziv bi trebao biti osoba s primjerenim intelektualnim i kulturalnim sposobnostima, psihičkom ravnotežom, fizičkim zdravljem, moralnim, vjerskim i pastoralnim kvalitetama u omjeru s dobi kandidata te ispravnom nakanom zašto želi biti svećenik. Međutim, pored svega navedenog mladići trebaju imati gorljivost u vjeri i ljubavi koju daje Duh Sveti kako bi mogli živjeti svoj duhovni poziv u svakodnevnici.

Često kandidati smatraju da će početi stvarno nasljedovati Isusa Krista nakon primljenih određenih crkvenih službi, vječnih zavjeta ili nakon svećeničkog ređenja. Ipak, Bog traži da se za njega opredijele danas, ovaj trenutak u kojem žive i da mu potpuno bez odgađanja predaju svoj život prema primjeru prvih učenika. Krenuti za Isusom znači svakodnevno živjeti Radosnu vijest i propovijedati je svojim životom.

Kako komentirate poražavajuće statistike iz sjemeništa u Crkvi u Hrvata? Je li riječ o krizi obitelji, iseljavanju ili galopirajućem sekularizmu ili sve pomalo?

Sve pomalo! Međutim, mislim da iza svega toga stoji kriza vjere koja je zahvatila i naše obitelji – „Crkvu u malom“. Odraz vjere jednog naroda najbolje se očituje u brojnosti duhovnih zvanja. U našim obiteljima sve je manje zajedničke molitve i praktičnog življenja sakramenata dok s druge strane raste broj razvoda te opada broj sklopljenih crkvenih brakova i krštenja djece. Kriza vjere uzrokuje da se gubi osjećaj za sveto i žrtvu, a u toj duhovnoj praznini kod čovjeka raste požuda da na lak način stekne što više materijalnog blaga ne birajući sredstva.

Bog i vjera sve više izbacuju iz društva i obitelji. Mladi koji osjete poziv često budu neshvaćeni i obeshrabreni od svojih bližnjih jer biti svećenik ili redovnik/ica, nažalost, više nije ideal u sekulariziranom društvu.

Postoji li „rješenje“ za novonastalu situaciju?

Svakako da rješenje postoji. Bog je taj koji klicu duhovnog poziva usađuje u srce čovjeka. On je taj koji svakodnevno poziva jer Isus kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge“ (Iv 15,16-17). Stoga, taj Božji poziv u nama ostaje cijeli život.

Međutim, u buci svakodnevnice, čovjek zaokupljen sobom i svojim prolaznim planovima i željama, ne čuje taj Božji glas. Presudan je osobni odnos s Isusom u kojem trebamo zašutjeti i u tišini svoga srca prepoznati volju Božju. Stoga, rješenje je prvenstveno u molitvi. Također, velika odgovornost je na nama svećenicima i redovnicima/icama koji trebamo biti autentični svjedoci duhovnog poziva koji će privući druge mlade da se odazovu. Potrebno je oduprijeti se prosječnosti i mlakosti te radikalno živjeti evanđelje bez kompromisa s duhom ovog vremena. Ima i onih mladih koji se odazovu, ali nažalost na tome putu posustanu zbog različitih razloga. Zato je bitno i duhovno praćenje, i vodstvo s ljubavlju i predanjem od strane odgajatelja, ispovjednika i duhovnika.

Hoće li i Crkva u Hrvata morati „uvoziti“ svećenike iz Južne Amerike i Afrike kao što to rade neke biskupije u Europi?

Iskreno se nadam i vjerujem da nas neće zadesiti taj problem: da se nađemo u situaciji kad ćemo morati „uvoziti“ svećenike. S druge strane, ovi pokazatelji smanjenja broja duhovnih zvanja ne trebaju nas obeshrabriti, nego potaknuti da promoviramo jednu „novu kulturu duhovnih zvanja“ potrebnu za Crkvu danas.

Čini se da polako, što bi narod rekao na mala vrata, i u našu mjesnu Crkvu dolaze trajni đakoni? Hoće li oni moći „osvježiti“ pastoral na pojedinim župama i što mislite o trajnim đakonima?

Znamo da je Drugi vatikanski sabor dao mogućnost biskupima da obnove instituciju trajnog đakonata. Na Zapadu je to već odavno ustaljena praksa, a na području naše mjesne Crkve nije bilo zaređenih trajnih đakona, koliko mi je poznato sve do 2014.

Trajni đakoni mogu biti od pomoći svećenicima na župama jer je u služenju i bit njihove službe. Međutim, ako se i poveća broj trajnih đakona, time se neće moći nadomjestiti problem nedostatka svećenika. Trajni đakon može obavljati krštenje, vjenčanje, pokope, propovijedati na misi i nositi pričest bolesnicima, ali ne može posvetiti kruh i vino u svetoj misi, ispovijedati i podijeliti bolesničko pomazanje, što su službe koje pripadaju svećeniku.

Trajni đakon može „osvježiti“ pastoral na pojedinim župama, ali isto tako pozvani su i drugi vjernici laici aktivno se uključiti u pastoral kroz karitativno djelovanje, kateheze, rad s mladima itd.

Za razliku od ne baš tako davne prošlosti, danas postoji sve više onih koji se za duhovna zvanja odlučuju u kasnijoj životnoj dobi. Kako tumačite tzv. „kasna zvanja“ i što ona donose Crkvi?

Dok sam bio na službi odgajatelja postulanata u franjevačkom sjemeništu i postulaturi u Visokom, imao sam priliku pratiti na duhovnom putu kandidate koji su završili neke druge srednje škole, fakultete, a pojedinci su čak imali i radna iskustva. Mislim da je ispravnije govoriti o kasnijem odazivu na duhovni poziv, nego o tzv. „kasnom zvanju“, jer radi se o tome da su ti momci samo kasnije prepoznali svoj poziv ili su ga osjećali u sebi, ali zbog različitih razloga, nisu odmah odgovorili na njega. Kod njih se prepoznaje određena zrelost jer su već imali životnog iskustva. Svakako da takvi kandidati mogu puno toga doprinijeti i zajednici i Crkvi.  

Neki će reći kako je ministriranje prvi korak, od mnogih, k duhovnom zvanju...

Služba ministranta je vrlo bitna jer imali smo velik broj sjemeništaraca koji su svoj poziv osjetili upravo služeći svećeniku kod oltara. Stoga, pastoralni rad s ministrantima na župama od velike je važnosti, jer djeca od malena mogu vidjeti i doživjeti što znači biti svećenik. Kad ministrant osjeti onu početnu privlačnost i ljepotu službe ministriranja u liturgiji, to je prvi korak od mnogih prema duhovnom zvanju i nasljedovanju Krista. I ja sam kao dijete bio ministrant te iz svog osobnog iskustva mogu reći da je i to utjecalo na moj duhovni poziv. Istaknuo bih da je bitno s ljubavlju i strpljivo djecu učiti i približiti im ministrantsku službu.

Kad ste Vi osobno i na koji način shvatili da je biti svećenik Vaš životni poziv?

Od malena sam sa svojom obitelji bio privržen Crkvi, a Sv. Anto mi je bio omiljeni svetac. Svakodnevno sam molio svetu krunicu, a posebno za vrijeme rata u Sarajevu i vjerujem da mi je Bog po Gospinu zagovoru više puta sačuvao život. Nakon završenog drugog razreda opće gimnazije, odlučio sam otići u sjemenište. Moja profesorica likovne umjetnosti mi je predlagala da upišem Likovnu akademiju, a osim toga imao sam za sebe mnogo drugih planova i želja. Dakle, nisam uopće bio siguran je li to za mene, ali sam u svom srcu stalno osjetio privlačnost prema svećeništvu. Sigurnu spoznaju da je biti svećenik moj životni poziv, shvatio sam u sakramentu ispovjedi kad sam susreo živoga Boga. To se dogodilo na početku studija teologije i od tada moj život više nije isti. Milosrdni Isus mi je tada otvorio oči srca da mogu prepoznati puno toga što mi je do tada bilo skriveno.

Kako ste zamišljali svećeništvo, odnosno redovništvo?

Kad sam tek krenuo u sjemenište, potpuno sam drugačije zamišljao život u samostanu. Čak sam mislio da će mi tada biti lakše jer sam se odazvao i nisam očekivao toliko puno napasti pa i razočarenja. S druge strane, Bog mi je mnogo dao kroz formaciju u sjemeništu, novicijatu i teologiji jer stekao sam znanja i iskustva, te osjetio snagu molitve i zajednice. Naučio sam pjevati, svirati razne instrumente i kroz različita putovanja stekao širi pogled na život. Bilo je uspona i padova, ali kroz kušnje Gospodin me je još bliže privukao k sebi „konopcima ljubavi“. Od početka sam imao veliku želju raditi s mladima i potpuno dati sebe za druge. Kroz ovih 11 godina svećeništva osjećam se ispunjeno upravo kroz pastoralni rad na različitim službama u provinciji Bosni Srebrenoj. To je ono što volim raditi i kad bih ponovno mogao izabrati svoj životni poziv, bio bih opet franjevac, svećenik.

Što biste savjetovali mladiću koji želi nakon osnovne ili srednje škole krenuti u sjemenište ili bogosloviju?

Na promociji duhovnih zvanja koju kao provincijski promotor organiziram po župama i na susretima mladih, primijetio sam da mnogi mladi koji i odluče doći u sjemenište ili bogosloviju imaju sumnju nedostojnosti, neki smatraju da će iznevjeriti očekivanja roditelja ili da neće moći završiti školu. Savjetujem im da ne gledaju u svoje mane, nedostatke, grijehe, obzire, nego da svoj pogled usmjere u Krista, Dobrog Pastira.

Na tom putu nisu sami prepušteni sebi, jer Onaj koji ih je pozvao, dat će im potrebnu milost da ustraju do kraja. Put formacije je dugačak i školovanje iziskuje mnogo truda, a pri tome ih očekuju mnoge kušnje. Zbog toga je bitna svakodnevna molitva, osobna razmatranja i redovita ispovijed kako se taj početni žar duhovnog poziva ne bi ugasio. Svaki dan trebaju iznova obnavljati svoj „Evo me, Gospodine!“ i ne dopustiti da postanu mlaki jer Isus treba odvažne, radosne i gorljive svjedoke vjere!

Neizostavno je pitanje iseljavanja mladih...? Što činiti?

Da, svjedoci smo velikog broja iseljavanja mladih i obitelji iz naše domovine. To me iskreno žalosti. Mnogi odlaze ne samo zbog stvarne potrebe za poslom da bi preživjeli, nego zbog toga što misle da će negdje drugo imati puno više materijalnog i time lakši život. To je bijeg od žrtve i potraga za lažnom sigurnošću, jer jedina prava sigurnost je u Bogu! Mladi imaju mnogo svojih ljudskih planova i želja za ostvarenjem, ali pritom ne pitaju Boga je li to volja Njegova za njihov život. I to je pokazatelj krize vjere i potrebe za duhovnom obnovom našeg naroda. Ipak, susreo sam neke mlade koji su kroz molitvu odlučili ostati živjeti i raditi u našoj domovini, iako su imali mogućnost otići negdje drugo. Bog nam je dao prelijepu domovinu, trebamo ostati u njoj i ponosno živjeti svoj kršćanski i nacionalni identitet.

Pola stoljeća župe u Jarama - mlada zajednica drevnoga sela

Župa Svih svetih u Jarama nalazi se u jugozapadnome dijelu širokobriješke općine na obroncima Mostarskog blata, između sela Biograca u župi Ljuti Dolac i Uzarića koje pripadaju župi Široki Brijeg. Sastoji se samo od sela Jare koje ima čak 16 zaselaka i najmlađa je župa širokobriješkog dekanata, osnovana 1966.

 

Ako autom od Mostara krenete prema Širokom Brijegu nakon savladanog planinskog masiva, koji je najveća prirodna prepreka između ta dva grada, ugledat ćete plodnu i vodom bogatu ravnicu, to jest, krško polje koje je poznato pod nazivom Mostarsko blato ispod kojeg teče rijeka Lištica.

Zahvaljujući povoljnijim klimatskim uvjetima, plodnim poljima i izvorima vode, Blato je od davnina pružalo pogodne uvjete za život. Tomu svjedoči više gradinskih lokaliteta i na desetine kamenih gomila diljem današnjeg Blata.

Drevno ime Jare

Iako je župa relativno mlada, ime sela Jare spominje se prije više od pola tisućljeća, točnije u turskom defteru iz 1468. Naravno, prvo spominjanje imena ne znači i početak, nego samo jedan dokaz o (dijelu) starosti. Jare su postojale i mnogo ranije i prosto vrve stećcima u različitim nekropolama kao što su Vinogradine i Čerezovci. Kontinuitet ljudskih naseobina postoji, ali nemoguće je saznati otkada se ovo selo zove Jare.

Od velike župe nastale manje

Koliko god bilo nejasno i nemoguće ustvrditi starost sela, s druge strane o župi Jare sve je poznato i zapisano. Ona ove godine obilježava 51 godinu postojanja jer se 1966. odvojila od vjerničke zajednice u Ljutom Docu. Međutim, u starijim vremenima obje su pripadale velikoj i prostranoj župi Blato koja je otprilike obuhvaćala prostor današnje općine Široki Brijeg (388 km²). O njezinoj povijesti mogla bi se napisati poveća knjiga, međutim nas zanima 1844. kada se Hercegovačka franjevačka provincija odvojila od Bosne Srebrene. Tada je ondašnji biskup, fra Rafo Barišić, novu župu nazvao Širokim Brijegom. Od te župe, nekoć zvane Blato ili Čerigaj, faktički su nastale sve današnje vjerničke zajednice u tom kraju. Tako i Ljuti Dolac 1864.

Tri župnika i biskupa te pet papa

Prema ustaljenome redu i praksi nastanak nove župe u Jarama pratila je materijalna izgradnja prijeko potrebnih zdanja bez kojih se ne može. Tako je 1967. sagrađena župna kuća, a 1970. i moderna crkva. Zanimljivo je spomenuti kako je za pola stoljeća u Jarama bilo (samo) tri župnika. Svakog župnika je postavio drugi biskup, a za to se vrijeme izmijenjalo pet papa.

Novu crkvu blagoslovio je biskup mons. Petar Čule 1971., a prvi župnik je bio don Nedjeljko Galić, naslijedio ga je 1985. don Tomislav Majić, a njega 1993. sadašnji župnik don Krešimir Pandžić.

Upravo smo s njim u crkvi razgovarali o pastoralu, statistikama i općenito župi. Budući da smo u Jare župniku i njegovim suradnicima, a našim sugovornicima, kasnili skoro sat i pol, zbog neplaniranog produljenja boravka u obližnjoj župi Rasno "nismo gubili ni minute" te smo odmah krenuli na posao.

"Dekretom 487/1966 župa Jare je osnovana i danas s istočne strane graniči s Biogracima, jednim od sela župe Ljuti Dolac te sa zapadne strane Uzarićima, filijalom Širokoga Brijega. U vrijeme osnivanja Jare su imale 1 350 vjernika u 235 kućanstava. Župa danas broji 253 kuće i 845 vjernika iz čega se dosta može iščitati. Imamo 18 ministranata, 10 prvopričesnika, 18 krizmanika. U prosjeku bude 10-ak krštenja i 15-ak sprovoda, a na misu ide oko 60 posto vjernika. Zaštitnik župe su Svi sveti", rekao nam je na početku osobnu kartu župe Jare don Krešimir i progovorio o duhovnim zvanjima.

"Od svećenika porijeklom iz ove župe možemo izdvojiti don Stanka Lasića, katedralnog župnika u Dubrovniku i s. Janju Gilju, franjevku. Među živima nisu svećenik don Mijo Primorac i šest sestara, od kojih i s. Salezija Anić, nekadašnja provincijalka sestara franjevaka. U prošlosti bila su dva redovnika zvanja rodom iz Jara to su fra Nikola Anić i fra Božo Ćorić", naglasio je župnik u Jarama te nas proveo župnom crkvom objašnjavajući spremno svako pojedino umjetničko djelo i detalj.

Skladan interijer s prefinjenim ukusom

Riječ je o lijepoj i modernoj župnoj crkvi i njezinu interijeru na kojemu se vidi kako je redovito, narodski rečeno, "ulagano". Izgrađena poslije Drugog svjetskog, a neoštećena u posljednjem ratu, može se reći da nije imala turobnih vremena u vidu devastacija. Znajući kako je ovdašnji puk samoinicijativno želio prije 50 godina svoju crkvu i župu, stvari postaju jasne. Vjernici iz Jara vole svoju crkvu i o njoj se brinu.

Pogled iznutra zauzima veliki oltarni mozaik Preobraženja Gospodnjeg koji zajedno s ambonom, krstionicom, kipovima Isusa, BDM te svetohraništem čini kompaktnu cjelinu. Vidljiv iz svakog dijela crkve jednostavno potiče na molitvu i sabranost. Za ovo stvaralačko djelo iza oltarskog zida angažiran je Aetelje Stanišić iz Sombora. Mozaik je dar obitelji Zdravka i Stanke Lasić.

Projektno rješenje tabernakula uradio je arhitekt Vlado Laić. Novo svetohranište je nabavljeno u radionici  Sv. Klare u Splitu.

Kako smo saznali u isto vrijeme kad je urađen veliki mozaik postavljeni su i vitraji, njih deset, rad akademskog Ante Mamuše.

Vitraje je uradilo i postavilo staklarsko poduzeće Kristal iz Viteza, a rađeni su prema predlošcima iz života Isusa i Marije te prikazuju evanđeliste i ostale Božje ugodnike.

Zbog nedostatka novčanih sredstava i u namjeri da postaje Križnog puta budu originalni autorski rad, pribjeglo se potrazi replike prikaza Muke Isusove. Tako je izbor pao na renomiranog akademskog slikara Vasilija Josipa Jordana koji je 2005. radio za crkvu Sv. Frane na obali u Splitu. Mozaik je zajedno s vitrajima blagoslovio 1. studenoga 2014. mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić.

Kao svojevrsni preduvjet za proslavu pola stoljeća župe, unutar crkve su godinama prije velike obljetnice lagano zamjenjivani, dograđivani ili rađeni novi elementi.

Tako su promijenjeni prozori i staklene stijene, uređene zidne plohe unutrašnjosti, dograđen predulaz, vjetrobran ili atrij. Također, dograđen je amfiteatarski tip smještaja za vjernike na koru, urađena je rasvjeta i ozvučenje.

Kao kruna radova u Godini milosrđa 2016. postavljena je ispovjedaonica u dnu crkve ispod kora. Urađena je u Posušju od hrastovine, a krase ju, osim dva ulaza za vjernike, slike Sv. Leopolda Bogdana Mandića i sluge Božjega Petra Barbarića.

Spomenik, Gospina špilja i fontana

Nakon svojevrsnog povijesnog hoda kroz interijer crkve, izašli smo u dvorište koje je također lijepo i skladno uređeno. Hodajući Bosnom (i Hercegovinom) kroz gradove i sela zaključili smo da nema ništa ružnije nego kada je župna okućnica, to jest imovina oko župnog ureda i crkve zapuštena i prljava. Nažalost, često se samo to upamti, tako crkva može kriti prelijepe umjetnine, a župa se može odlikovati dobrim pastoralnim radom, ali u sjećanju ipak ostaje (samo) neuređena trava, nepaženo drveće i šiblje.

U Jarama je čista suprotnost. Svaka travka je na svome mjestu, a dvorište krase i za nas u Bosni egzotične biljke koje uspijevaju u samo toplijim krajevima. Sve je dovedeno pod konac, dvorištem trči mnoštvo mačaka, a župnik nam kaže da zbog toga nema miševa i zmija koje su u kamenjaru prava pošast i opasnost.

Za vrijeme don Krešimira realizirana je ideja spomen-obilježja žrtvama ratova porijeklom iz Jara.

Spomenik je naslonjen na prometnicu koja prolazi kroz selo i projektirao ga je ing. Vlado Lasić. Budući da su na njemu uklesana imena mahom mlađih ljudi, muškaraca u naponu snage, ideja vodilja za gradnju bilo je prekidanje tih života. Zato vrhovi dijelova spomenika izgledaju "odlomljeno". Na njemu se nalaze imena žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća njih 115, a na ploči su i 14 branitelja iz posljednjeg rata.

Kako nam župnik veli, a to se i samo nameće, važna duhovna postaja u samome krugu župne crkve je špilja Majke Božje Lurdske. Često se mogu vidjeti vjernici koji radnim danima mole pred špiljom ne ulazeći u crkvu. Radovi na špilji započeli su 1989., ali su zbog ratnih događanja obustavljeni te je don Krešimir 1998. nastavio i iste godine finalizirao izgled.

Dvorište krasi i skladna i moderna fontana koja ne odskače od ostalog eksterijera. Veliko osvježenja za izgled, ali sigurno i zvučnu te tjelesnu okrjepu za vrijeme vrućih dana. Ako se ne može piti ona ipak rashlađuje.

Zborovi i život mladih

Nakon razgovora sa župnikom ponovno smo ušli u crkvu gdje nas je na mjestu predviđenom za animatore misnih slavlja čekala Ines Zovko, članica zbora Fides. "Zbor ima male i velike animatore pjevanja. Mali zbor broji 25-30 članova i čine ga djeca od prvog do posljednjeg razreda osnovne škole. Vode ih Kristina Ćorić i Ivan Lasić. Zatim oni prelaze u veliki zbor s mojom generacijom i starijima gdje nas također ima oko 25. Veliki zbor uz mene vode: Ana Zelenika i Magdalena Buhač. Cjelokupni zbor predvodi prof. Anita Miličević. Uobičavamo ići na natjecanja. Tako smo bili u Mostaru, zborovali smo u katedrali. Na misna slavlja dolazimo svi redovito i pjevamo", rekla nam je Ines i naglasila da se vježbe zborova održavaju svaki tjedan. Kako smo saznali mali zbor ima probe subotom, a veliki zbor petkom navečer. Na kraju nam je Ines upriličila kratku izvedbu pjesme Milost.

Potom smo razgovarali s, također "predstavnikom" mladih snaga župe Jare, Tomislavom Anićem. On nam je govorio o životu i djelovanju mladih, ali nažalost i iseljavanju koje je sveprisutno. Međutim, očito je kako u Jarama ima nade.

"Broj mladih se smanjuje, najviše odlaze u Njemačku i Hrvatsku. Također odlaze i čitave obitelji. Ne idu kao prije samo muževi već sada povedu sa sobom cijelu obitelj. Primjerice, moj razred je imao više od 20 učenika, a danas smo došli u situaciju da jedan razred ima 5-6 đaka pa se moraju spajati da bi se organizirala nastava", rekao nam je Tomislav i istaknuo kako većina mladih studira u Mostaru, mali broj odlazi u Split, a najmanji u Zagreb. "Studenti koji odu u Hrvatsku i inozemstvo obično se ne vraćaju jer nađu prikladan posao. Oni koji studiraju u Mostaru obično pokušaju naći posao u našoj Hercegovini, ali zbog prilika (i neprilika) napuštaju", rekao nam je mladi Anić i istaknuo pozitivna događanja u župi u vidu članstva u Hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu Jare koje njeguje starinske običaje, ples, sviranje starih instrumenata, očuvanje tradicije. Društvo ima 40-ak članova i često putuju po BiH i Hrvatskoj.

Zanimao nas je život onih mladih koji ostanu u Jarama. Saznali smo kako većina njih radi u Širokom i Mostaru jer postoji dosta tvrtki koje se bave proizvodnjom. Nekoć davno ljudi su se bavili poljoprivredom, a danas je toga sasvim malo, svega nekoliko obitelji od toga živi. Uzgaja se i smilje, bilo je toga i više prije, ali padom otkupne cijene to se smanjilo. Jare se mogu pohvaliti prvom plantažom smilja u BiH, a postoji i destilerija i prerađivački dio, dakle potpuno zaokružen proces od uzgoja do proizvodnje ulja.

Osim smilja važno je naglasiti da se uzgaja i lavanda, a danas počinje malim koracima ideja uzgajanja melise. Riječ je o biljci sličnoj ljubičici, plantažno se uzgaja i koristi za sapune, mirise i tomu slično. Još je to u povojima i u istraživanju te se ne zna što će biti od toga.

Kako je bilo prije?

Nakon Tomislava razgovarali smo s Viktorom Lasićem koji je istaknuo da se sve manje ljudi bavi poljoprivredom jer praktično ne postoji otkup. Drugi problem, kako smo saznali, je isparcelizirano zemljište među nasljednicima što ne pogoduje masovnoj proizvodnji. Danas je nemoguće okupiti sve te nasljednike na jednom mjestu jer su rasuti po svijetu.

Razgovarali smo i o nepostojanju infrastrukture koja je u Jarama u vremenu osnivanja župe predstavljala veliki problem jer se nije išlo asfaltiranim nego improviziranim prometnicama tzv. Bijeli put. Tu politiku zapostavljanja hrvatskih krajeva već smo upoznali u mnogim župama...

Razgovarajući o životu prije i sada došli smo do određenih zaključaka. Kako nam Viktor reče prije je bilo toliko mnogo djece koja su se morala potruditi s očevima i susjedima da nađu neku njivu na kojoj će se moći igrati, a danas imaju uređena igrališta, terene, ali nema tko na njima trčati. Prošlih godina se u osnovnu školu upisivalo veoma malo djece 4-5 po generaciji. Ove godine je brojka upisanih sve fascinirala. Prvašića je 12 što uistinu nudi nadu.

Jare su kuća

Na kraju razgovora zanimalo nas je što znači Jare, jer ako se ne može zabilježiti prvi spomen imena sela možda se zna njegovo značenje. Viktor nam je rekao da je jara zapravo kuća.

"To su kuće zidane kamenom, a prekrivane slamom. Služilo je ljudima koji su se bavili stokom, što je bio i zaštitni znak ovoga mjesta. Naši djedovi su čak i selili sa stokom u planinu, oni se toga sjećaju. Te kuće su se zvale jare te je vjerojatno od toga došlo ime", rekao nam je sugovornik naglašavajući da nitko nije našao trag prvog spomena imena sela te nam nabrojao sve zaseoke koji su formirani prema prezimenima: Zelenike, Lasići, Ivkići, Bevande, Ćorići, Anići, Zovke, Buhaći i Gilje.

Budućnost je u dobrim obiteljima

Na kraju smo opraštajući se od ove župe, jer je valjalo ići nazad u Sarajevo, pitali župnika kakvu budućnost vidi.

"Ja se nadam da će ova župa živjeti. Ima svoju budućnost i perspektivu. Sada je sve na mladima. Ukoliko oni budu imali posla na ovim prostorima budućnost je blistava. U posljednje vrijeme se počelo raditi na smilju uz drugi izvor prihoda na Širokom Brijegu svatko nađe posao da može prehraniti svoju obitelj", rekao nam je don Krešimir naglašavajući činjenicu koju uvijek ponavlja svojim župljanima da ni vani nije tako sjajno.

"Ovdje kad radiš si sa svojom obitelji. Ako imaš plaću ne moraš davati pola za stanovanje. Ako ne radite oboje u obitelji onda ste tamo socijalni slučaj", naglasio je župnik ono što često govori i „s oltara“ i u neobavezujućem razgovoru. Naveo nam je i primjer jedne obitelji koja se brže vratila nego je otišla jer i tamo treba šparati i zasukati rukave.

Župnik nam je rekao da zna koliko je prije bilo mladih obitelji s djecom, ali ne treba pretjerivati kako kaže jer ima ih i danas. "Ne možemo reći da ih nema. Ima života, ima rada, ima djece koja idu u školu", rekao je na kraju don Krešimir ponavljajući onu poznatu misao da je prva škola obitelj, a sve ostalo je nadogradnja.

Monografija Župa Jare

U župnoj crkvi u Jarama 29. listopada 2016. predstavljena je monografija Župa Jare povodom proslave 50. obljetnice osnutka. O monografiji su govorili: fra Ante Marić, don Božo Goluža, urednik i don Željko Majić, priređivač. Glazbeni dio su upotpunili veliki i mali župni zbor Fides. Vrijedna je to knjiga koja govori o svim aspektima ove župe.

Na predstavljanju su bili nazočni gradonačelnik Širokog Brijega Miro Kraljević, predsjednik Gradskog vijeća Vinko Topić i predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Zdenko Ćosić. Zanimljivost je ta što su na predstavljanju bila sva tri župnika ove župe.