Pravno-politička kalvarija Travničkog sjemeništa i KŠC-a

Početkom trećeg mjeseca, točnije 1. ožujka, u BiH se, manje ili više, obilježava Dan neovisnosti. Rat koji je uslijedio, teško poraće, neuspio povratak, bezvlašće, diskriminacija te nepoštovanje sudskih odluka, pretvorili su jednu potencijalno prosperitetnu europsku zemlju u afričku banana državu gdje lokalni moćnici mogu raditi što žele. Kao dokaz tomu uzeli smo samo jedan jedini primjer: 20-godišnju pravnu borbu Katoličke Crkve, Travničkog sjemeništa i KŠC-a Petar Barbarić za svoju imovinu, mjesto za dostojanstven život, rad, odgoj i obrazovanje mladih naraštaja...

Godina je 2017. Krenimo redom. Ako kojim slučajem na popularnoj internet tražilici Google ukucate pojam „dvije škole pod jednim krovom“, prva slika rezultata bit će upravo zdanje Travničkog sjemeništa. Neravnomjerno obnovljena fasada i žičana ograda između dva dijela zgrade koja odvaja đake bijedan je i patetičan primjer propagande koja nam se potura iz, pretežno bošnjačkih i lijevo-liberalnih medija. Takvi novinarski uradci iz svijesti gledateljstva izvlače najmračnije slike južnoafričkog aparthejda ili segregacije američkih crnaca.

Naravno, oni upoznati s teškom borbom za povrat imovine koju više od dva desetljeća vodi Travničko sjemenište znat će kako je riječ o simplificiranju problema, ali i bjesomučnom podmetanju Crkvi, Hrvatima i katolicima općenito...

Goebbels se ne bi postidio

Osim toga, u medijima se u posljednje vrijeme javljaju sasvim trivijalne vijesti iz Travnika o npr. propalim dječjim priredbama i(li) različitim činovnicima koji komentiraju konačne sudske presude. Tako se zatire sama suština problema o čemu je i sud dao svoju konačnu odluku: Vrhbosanska nadbiskupija i katolici u Travniku vjerski su diskriminirani jer je sva imovina vraćena Islamskoj zajednici dok se Katolička Crkva već 20 godina bori za svoje. Jasno je kako se u travničkom primjeru vidi točnost Goebbelsove izjave da laž ponovljena tisuću puta postaje istinom.

Osim problema koji se vuku desetljećima nedavno se pojavio i novi – restauracija, točnije rečeno izgradnja nove zgrade, Arhiva Srednjobosanskog kantona i to na crkvenoj zemlji bez čije suglasnosti ne bi smjelo biti nikakvih radova. Uz gradnju nove zgrade Arhiva pritom se događa uzurpacija susjedne parcele – dječjeg igrališta i to građevinskim mašinama.

Sve nabrojano bilo je povod da se uputimo u Travnik kako bismo, na licu mjesta, s rektorom sjemeništa mr. vlč. Željkom Marićem razgovarali o dugoj, frustrirajućoj i bespoštednoj borbi za pravdu i istinu.

 
Vezirski grad i početak problema

Kako bismo pričali o sadašnjem problemima potrebno je, barem nakratko, vratiti se u daleku prošlost. Travnik predstavlja jedan od najznačajnijih gradova bosanske povijesti, a njegov značaj uvelike raste poslije 1699. kada je Eugen Savojski u svom vojnom pohodu zapalio Sarajevo. Tada je Travnik postao sjedište vezira i središte osmanske provincije. Bio je faktički glavni grad BiH, i kao takav, dočekao je dolazak Austro-Ugarske Monarhije i uspostavu redovite Crkvene hijerarhije u BiH 1881.

Sarajevo je izabrano za sjedište nadbiskupije zbog stare Vrhbosne i rastućeg potencijala toga mjesta, a za odgoj i izobrazbu svećeničkih kandidata Travnik je bio logičan izbor. U to vrijeme bio je glavni grad, a u njemu i okolici živjelo je mnogo katolika pa se sluga Božji Josip Stadler odlučio tu izgraditi sjemenište, internat i gimnaziju, to jest Zavod Alojzijanum.

„To je bila prva moderna škola u BiH. U njoj su djelovali isusovci pa se nazivala i Isusovačkom gimnazijom. Za veoma kratko vrijeme škola je stekla dobru reputaciju. Imali su veoma poznatih ljudi koji su tu stekli obrazovanje. Odavde je krenuo prvi misionarski pokret Crkve u Hrvata. To je sve trajalo do 1945. kada je zavod zatvoren, a đaci i osoblje protjerani“, rekao nam je na početku priče vlč. Marić.

Vlast je 1945. najprije u Zavod uselila bolnicu pa kasnije i ostale gradske škole i takvo je stanje bilo sve do 1998.

Povratak i vjerska diskriminacija

Vrhbosanski nadbiskup je i ranije tražio povrat imovine i u tom procesu nije bilo značajnih pomaka. Tek je 1998. preč. Pero Pranjić učinio prve korake i otvorio je Sjemenište u dijelu vraćene zgrade i to nakon brojnih pritisaka iz Europe na političko Sarajevo. Nadbiskupija je pritom osnovala i KŠC Petar Barbarić, nazvavši školu po jednom znamenitom đaku, sluzi Božjemu na kojeg su svi travnički katolici i đaci izuzetno ponosni.

„Obnovom rada sjemeništa i uspostavom KŠC-a nisu riješeni svi problemi. Ovdje prvenstveno mislim na imovinsko-pravne odnose koji su jako komplicirani. Tada općinske vlasti nisu željele postupiti sukladno zakonima i jednakim aršinima prema svim vjerskim zajednicama jer su 1997. Islamskoj zajednici u Travniku vratili svu imovinu. Vrhbosanska nadbiskupija je započela pravne korake, a Dom za ljudska prava 2002. utvrdio je vjersku diskriminaciju. U konkretnom primjeru to znači nejednako postupanje prema vjerskim zajednicama na primjeru i po odlukama Općinskog vijeća Travnik“, istaknuo je rektor Marić sukus čitave priče i korijen problema koji postoji i danas i iz kojeg se generiraju novi.

Potom je Vrhbosanska nadbiskupija dobila pravomoćnu presudu, a Općina je bila dužna vratiti imovinu, međutim, ona to nije učinila nego se čitava problematika pravno još više zakomplicirala. Na različite načine se željelo izbjeći provedbu te sudske odluke tako da je sve trajalo od 2002. do 2012.

Nepoštovanje odluka Ustavnog suda

Kada je uprava Travničkog sjemeništa kao i Vrhbosanska nadbiskupija uvidjela da se ide na odugovlačenje te da nema volje za povratkom imovine, onda se krenulo na Ustavni sud koji je 2012. donio pravosnažnu i obvezujuću odluku. Neprovođenje te odluke je kažnjivo djelo. (Podsjetimo se samo kako Bošnjaci reagiraju na slavljenje neustavnog Dana RS-a koji je obilježen 9. siječnja i usporedimo ga s travničkim slučajem i vidjet ćemo dvostruke aršine.)

„To opet nije uozbiljilo ni Vladu FBiH ni Općinske strukture da naprave neki iskorak. Jednostavno ne žele provesti odluku – vratiti imovinu nadbiskupiji i sjemeništu“, rekao nam je rektor i naglasio kako ne vraćanje imovine stvara velike probleme u radu s učenicima i savjesnom korištenju imovine. Zapravo se vrši ometanje crkvene djelatnosti.

Kompliciranje problema

U međuvremenu, pojavili su se dodatni problemi. Pritisnuti međunarodnom zajednicom, Općinsko vijeće je 2004. donijelo odluku kako bi ispravilo vjersku diskriminaciju prema Katoličkoj Crkvi. Njome se Crkvi ustupa na raspolaganje bez nadoknade sva imovina koja joj je od 1945. bila oduzeta ili nacionalizirana.

„Iste godine 2004., isto Općinsko vijeće donijelo je odluku o povratku zgrade i dvorišta Gimnazije. Formalnopravno kada analiziramo ta imovina je vraćena Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Međutim, odluka nije provedena u djelo, nego se stvar još više komplicira. U duhu suživota Nadbiskupija je činila korake da se teško pravno, pa i međunacionalno pitanje riješi. Mi smo darovali vlastito zemljište da škola koja sada koristi trećinu naše zgrade bude izgrađena“, istaknuo je vlč. Marić te objasnio da ono što je uslijedilo predstavlja još jednu manipulaciju.

Vlada FBiH uložila je značajna sredstva – oko pet milijuna maraka – za izgradnju nove škole na zemlji koju je darovala Crkva. Konstrukcija je napravljena, ali je to bio, izgleda, prevelik korak budući da se uz školu htjelo napraviti bazen i dvoranu za što nije bilo novaca. Predviđa se kako je potrebno još 12 milijuna za završetak, tako da je izgradnja stala.

Novci su potrošeni, škola nije dovršena, a crkvena imovina je i dalje uzurpirana i propada jer se u nju ne ulaže.

Danas je potreban novi angažman kako Općine i Kantona, tako i Vlade FBiH da se pronađu novci za završetak izgradnje nove škole. Tek onda bi se mogla izmjestiti Srednja mješovita škola Travnik koja koristi dio zdanja Sjemeništa.

Crkva nije protiv Arhiva nego bezakonja

Osim nabrojanog, što je samo po sebi dovoljno, u razgovoru smo saznali kako postoje i drugi problemi. Jedna obitelj ima stanarsko pravo na dijelu crkvene imovine, a posljednjih je dana aktivna priča o Arhivu koji na zemljištu, koje je gruntovno u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije, gradi novu zgradu.

Rektor smatra kako Arhiv vrši pozitivnu društvenu ulogu i treba imati svoju zgradu, ali na lokaciji koja je zakonom dozvoljena. Sjemenište ne može pristati da se na bezočan način otuđuje imovina. Izgradnja nove zgrade nije restauracija niti obnova.

„Svi procesi nama opterećuju savjesno upravljanje posjedima. Žao nam je što sve strukture, pa i Arhiv kantona, nemaju osjećaja da treba provoditi odluke Suda. U Travniku bi se samo razgovaralo. Mi imamo sudske odluke o njima se ne razgovara“, naglasio je rektor ističući kako se može razgovarati o načinu provedbe ne mijenjajući sadržaj odluke. O sudskim odlukama se u civiliziranom svijetu ne raspravlja.

Do Europskog suda za ljudska prava

Podsjetimo, odlukom Doma za ljudska prava iz 2002., definirano je da se cjelokupna imovina mora vratiti u posjed Crkvi, no ta odluka nije u cijelosti provedena. Pravorijek Ustavnog suda BiH potvrdio je da su ranije odluke Doma za ljudska prava obvezujuće. Trenutno je ova problematika dovedena i do Europskog suda za ljudska prava i čeka se konačna presuda.

Jedino što je uprava Travničkog sjemeništa mogla učiniti je okačiti veliki baner s porukom: „Provedite odluku Ustavnog suda BiH iz 2012.“.

Nažalost, ne postoji ozbiljna politička zainteresiranost u Srednjobosanskom kantonu i u Federaciji BiH da se sudske odluke provedu, zbog čega trpe i đaci državne gimnazije kojima su također potrebni novi prostori za nastavu jer im je zastarjela i neobnovljena zgrada neuvjetna.

Osim toga, uprava Sjemeništa ne može krenuti u obnovu cijele zgrade zbog stanja na terenu tako da danas imamo obnovljene prozore i fasadu na samo jednom dijelu zgrade.

„Mnogi nam spočitavaju kako vršimo segregaciju, da smo dvije škole pod jednim krovom. Kada to govore rado pokazuju žicu koja je sramotna, ali nije bilo drugog načina da zaštitimo svoj prostor. Dugo vremena ispred škole bila je pijaca i to nismo ni na jedan drugi način mogli riješiti nego izgraditi ogradu. Čak su i drugi koristili naš privatni prostor kao parking. Nismo imali drugog načina da zaštitimo svoju imovinu. Mi smo svjesni da se ograda može krivo tumačiti“, rekao nam je na kraju rektor Marić, komentirajući problem ograde.

Također je izričito naglasio kako travničko zdanje nije pitanje „dvije škole pod jednim krovom, već je riječ o jednoj školi pod svojim, dok je druga škola pod otetim krovom“.

Nažalost, uvriježeno je mišljenje ne samo u domaćim medijima i institucijama, nego i u onim stranim, navoditi Travnik kao negativan primjer dvije škole pod jednim krovom.

Iole informiran i nemaliciozan čovjek zna da je riječ o otimačini i manipulacijama različitih vlasti: najprije komunističke – koja je otuđila cjelokupni kompleks, a potom i poslijeratne, nazovidemokratske koja to još nije u potpunosti vratila.

Kako smo vidjeli iz travničkog primjera, agoniji se i dalje ne nadzire kraj dok najveću cijenu plaćaju đaci i to danas, na četvrt stoljeća neovisne, suverene i demokratske BiH koja iz navedenog primjera pokazuje da se još muči u „porođajnim bolima“. A koliko li je takvih priča diljem BiH?

Što o tome kaže druga strana?

Sveto novinarsko pravilo je da se „čuje i druga strana“. Međutim, budući da su donesene pravomoćne sudske presude, o njima se nema što raspravljati. Različita mišljenja tada nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. Kako bi barem djelomično ispoštovali novinarsko pravilo, a ne znajući kojem zapravo organu moći ili „travničkoj nevidljivoj sili“ da se obratimo, uputili smo e-mail upite na više adresa u Srednjobosanskom kantonu, od općinskog vijeća, Ministarstva za prostorno uređenje te Uprave škole koja se nalazi u Zdanju gdje je Sjemenište. Na većinu odgovora još uvijek čekamo, a dobili smo jedan. „Poštovani, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova KSB/SBK nije nadležno za postupanje po Odluci Ustavnog suda, niti raspolaže potrebnim informacijama o navedenoj temi. S obzirom da je postupak izdavanja odobrenja za izvođenje radova na zgradi arhiva u nadležnosti resorne općinske službe, stoga Vas želimo informirati da nismo u mogućnosti dati izjavu o traženim temama, te da se za istu obratite nadležnim tijelima. S poštovanjem!“

Referendumski upit bio je akt neprimjeren dramatičnosti u kome se nalazila BiH

U mjesecu ožujku navršava se 25 godina od referenduma za neovisnost BiH na kojemu su građani tadašnje SR BiH odlučili izaći iz krnje Jugoslavije. Za neovisnost su glasali Bošnjaci (tada Muslimani) i Hrvati, dok je veći dio srpskog naroda bio protiv. Upravo je okrugla obljetnica bila povod za intervju s dr. Albertom Bingom, povjesničarom na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu...

 

Dr. Bing rođen je 1956. u Novom Sadu. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet završio je u Zagrebu. Doktorirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Osim toga, studirao je ekonomiju (apsolvent poslijediplomskog studija) te završio četverogodišnji studij filozofije.

Od 1992. do 1995. bio je prvi predsjednik hrvatskog ogranka Međunarodne organizacije za ljudska prava. U tom je razdoblju radio na prihvaćanju žrtava rata iz BiH te na dostavi humanitarne pomoći u BiH (Bijeli put Slobodana Langa)...

Kao povjesničar bavio se mnogim temama suvremene hrvatske i regionalne povijesti, uključujući međunarodne aspekte raspada jugoslavenske države i uspostave nove geopolitičke arhitekture u regiji. Član je Organizacije američkih povjesničara i međunarodni urednik za Hrvatsku Časopisa američke povijesti...

Poštovani dr. Bing, referendum o neovisnosti BiH upriličen je 29. veljače i 1. ožujka 1992. Glasalo je ukupno 2 073 568 glasača (63.6%), a 99.7% bilo je za neovisnost, dok je samo 0.3% bilo protiv. Može li se komentirati u kakvom ozračju BiH dočekuje četvrt stoljeća svoje neovisnosti?

Poznata je činjenica da su okolnosti održavanja referenduma u BiH 1992. bile više negoli dramatične, posebice zbog prilika u susjednoj Hrvatskoj i neprikrivenih prijetnji iz Srbije. Unatoč međunarodnog priznanja i dolaska UNPROFOR-a, u vrijeme održavanja referenduma gotovo trećina Hrvatske praktično je okupirana. Za Hrvatsku je to bilo razdoblje konsolidacije nakon rata 1991., a za Srbe prijelazno razdoblje u ostvarenju povezivanja „svih srpskih teritorija“ (u Hrvatskoj se i uz prisutnost snaga UN-a u takozvanim UNPA zonama nastavljalo etničko čišćenje ne-Srba i povezivanje okupiranih područja sa Srbijom). Riječ je, dakle, samo o kratkom predahu i odgađanju neminovnog sraza nepomirljivih nacionalnih politika, što dakako nije bilo „nevidljivo“ i bez posljedica u BiH.

Tako je, primjerice, u kolovozu 1991. u Vitezu tiskan rad lokalnog profesora Ante Valente pod naslovom Podjela Bosne i borba za cjelovitost u kome se kirurški precizno navodi da ukoliko „svi budu insistirali na svojim neostvarljivim željama, onda je to građanski rat“.

Kada pak govorimo o nekom prošlom događaju, čije reperkusije živimo, aktualna perspektiva često više govori o nama (i našim sadašnjim preokupacijama) negoli o samom događaju na koji se referiramo. Ako u traženju kauzaliteta zadiremo u još „živu“ prošlost (nije li svaka perspektiva zapravo retrospektiva?) povežimo bosanskohercegovački referendum iz 1992. s njegovim epilogom, s rezultatom raspleta nakon više od tri godine krvavog rata. Uoči izbora u BiH, u rujnu 1996., kojima se željelo vratiti građanski život u ratom opustošenu zemlju nepunu godinu nakon postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma, jedan od najzaslužnijih pojedinaca za okončanje sukoba u BiH - američki diplomat Richard Holbrooke izjavio je sljedeće: „Pretpostavimo da izbori budu slobodni i pošteni, a da se oni izabrani pokažu rasistima, fašistima i, separatistima, koji se javno protive miru i reintegraciji. To je dilema.“ Jedan od danas najutjecajnijih analitičara međunarodne politike Fareed Zakaria pojave u kojima „demokratski izabrani režimi – često ponovo izabrani ili potvrđeni putem referenduma – rutinski ignoriraju ustavna ograničenja njihove moći i lišavajući svoje građane temeljnih prava i sloboda“ naziva neliberalnim demokracijama (legendarni poljski povjesničar i novinar Adam Michnick takvo stanje u postkomunističkim državama nazivao je još 1991. „demokraturom“). Čini mi se da je ocjena Hoolbroka i Zakarie o BiH u određenoj mjeri aktualna još i danas. Povijesno gledajući, neupitno je da današnje države, bez obzira na globalizaciju i integracije, svoju slobodu ostvaruju posredstvom nacionalnih interesa. Isto tako nisu zanemariva upozorenja poput zapažanja Pascala Brucknera kako pravo narodnog samoodređenja ne smije biti iznad prava čovjeka.

Političari SDS-a nisu željeli referendum ni izlazak iz krnje Jugoslavije, političari SDA su željeli neovisnost BiH bez uvjeta, dok su predstavnici HDZ-a željeli neovisnost, ali i nacionalna područja (kantone). Je li bilo moguće u postkomunističkoj zemlji u kojoj se zvecka oružjem istovremeno zadovoljiti političke predstavnike sva tri konstitutivna naroda?

Vaše pitanje podsjetilo me na jedan novinski prilog iz sredine 1994. kada se tragom optimističnog vala nakon Washingtonskih sporazuma najavljivao uzlet BiH iz pepela. Novinar Slobodne Dalmacije Danko Plevnik tada je konstatirao „kako na terenu BiH postoje četiri države što na dolasku, što na odlasku: bivša međunarodno priznata BiH, sadašnja prijelazna 'Herceg-Bosna', sadašnja nepriznata 'Republika Srpska' i proglašena bošnjačko-hrvatska Federacija BiH. Sasvim dostatno za nove vatre, nove pepele i nove fenikse.“

U tom smislu – „vječne bosanskohercegovačke mijene“, nameće se stanovita sličnost s današnjim stanjem u BiH. Dok god će pripadnici bilo koje političke elite u BiH otvoreno ili prikriveno zagovarati ekskluzivnu nacionalnu državnost umjesto fokusiranja na ekonomske i socijalne probleme, tinjat će potencija novih sukoba.  

Osim što je referendum bio specifičan po činjenici da se organizira dva dana te na prijestupnu godinu, ostalo je zabilježeno kako ga je bojkotirao gotovo čitav srpski narod te nekoliko općina sa srpskom većinom. Mnogi srpski političari osporavaju validnost takvog referenduma... Jesu li ti prigovori pravno valjani i kako to komentirate?

U vrijeme održavanja referenduma u BiH bosanskohercegovački Srbi i Hrvati su bez sumnje bili pod snažnim utjecajem politika Srbije i Hrvatske; činjenica da su se hrvatski birači zajedno s Muslimanima-Bošnjacima izjasnili za samostalnu BiH prije svega govori o koordinaciji Hrvatske zajednice Herceg Bosne (formirane 18. studenoga 1991.) sa Zagrebom. Iako Tuđman nikada nije krio aspiracije prema BiH (jasno ih je naznačio već u predizbornoj kampanji 1990.), njegova je politika u velikoj mjeri ovisila od držanja Zapada. Samo međunarodno priznanje Hrvatska je stekla uz uvjet poštivanja tzv. avnojevskih republičkih granica; uz to, svako otvoreno osporavanje integriteta BiH izravno bi kompromitiralo i ugrozilo hrvatska nastojanja oko reintegracije vlastitih okupiranih područja.

Što se tiče srpske politike, ona je dosljedno nastavila s politikom opstrukcije bilo koje političke opcije koja nije bila u funkciji pretvaranja što većeg područja bivše Jugoslavije u Veliku Srbiju. Miloševićeva homogenizacija srpskog naroda i „događanje naroda“ s kraja osamdesetih, u vrijeme bosanskohercegovačkog referenduma 1992. poprimaju jasne konture srpskih zahtjeva – negdašnjeg sukcesora Otomanskog Carstva – koji traži svoj ratni plijen u novim vremenima previranja.

Bojkotiranje republičkog referenduma na proljeće 1992. od strane većeg dijela Srba u BiH samo je jedna od manifestacija te politike, odnosno korak prema izravnom „obračunu“ – u ime već viđenog „spašavanja ugroženog srpstva“ – koji je uskoro uslijedio.

Referendumsko pitanje glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Jesu li danas konstitutivni narodi u BiH ravnopravni?

Svojom općenitom i ispraznom retorikom o načelnim pitanjima „suverenosti“ i „nezavisnosti“ te „ravnopravnosti naroda“, bh. referendumski upit iz 1992. bio je „pucanj u prazno“; akt neprimjeren dramatičnosti položaja u kome se nalazila tadašnja BiH. Ubrzo nakon idilične najave političkih smjernica – iza kojih nije stala niti jedna svjetska sila već apstraktna „međunarodna zajednica“ – otpočeo je sukob koji će svoju kulminaciju doživjeti u Srebrenici. Sama ideja o referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine bila je skrojena na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji i trebala je, prije svega, legitimirati tobožnju politiku prevencije eskalacije sukoba (prelijevanje rata iz Hrvatske u BiH) koja se već na primjeru Hrvatske pokazala apsolutnom pogreškom. Na kraju, o BiH se odlučivalo svugdje osim u njoj samoj. I sama Daytonska BiH dizajnirana je kao politički projekt demokratizacije Bosne i „rekonstrukcija društva“ (C. Bildt) u režiji međunarodne zajednice. Zaključak analitičara koji su pratili tijek provedbe Daytona tijekom mandata Visokih predstavnika MZ-a Carla Bildta, Carlosa Westendorpa i Wolfganga Petricsha do 2000. godine bio je poražavajući: „Nakon četverogodišnjeg razdoblja implementacije Daytona Bosna je udaljenija od demokracije negoli je bila u bilo kome trenutku nakon rata. Bosanska država i institutski entiteti postoje uglavnom na papiru, a pripremama političkih smjernica i njihovom implementacijom upravljaju strane agencije.“ Što se bitno promijenilo do danas? Recentni neodređeni komentari Dodikova referenduma od strane aktualnog Visokog predstavnika Valentina Inzka ukazuju na zamor međunarodne zajednice bosanskohercegovačkim kontroverzama.

Pitanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana BiH složena su tema o kojoj se može raspravljati na različite načine. Elaboriranje bilo koje teze znatno bi premašilo okvire ovoga prostora. Ipak, ako me pitate za mišljenje, čini mi se da se jednakost – a time i „ravnopravnost“ velikog broja žitelja BiH danas prije svega očituje u neimaštini, nesigurnosti i neizvjesnosti. Nepotizam, korupcija, apsolutna dominacija politike i ideologije nad ekonomijom i pitanjima socijalne stratifikacije, nisu zdrava društvena podloga za ozbiljne razgovore o ravnopravnosti bilo koje vrste već plodno tlo za manipulaciju svake vrste. Dakako, te pojave nisu ekskluzivnost bosanskohercegovačkog prostora. No, one tu imaju posebnu težinu s obzirom na specifičnosti BiH koje se očituju u potencijalu – već viđenih – političkih manipulacija nacionalnom problematikom nauštrb socijalnih pitanja.

Ako se usporede medijski natpisi iz vremena s početka 1990-ih i danas, mnogi će pronaći dosta sličnosti. Možete li komentirati tu činjenicu, s obzirom da je prošlo 25 godina?

S obzirom na retoriku nacionalnog ekskluzivizma postoje stanovite sličnosti u medijima iz devedesetih i pojedinim medijima danas. Ipak, rekao bih da su političke prilike u BiH, regiji i svijetu danas ipak stubokom različite. Postoje značajnije teme, problemi koji obilježavaju post-jugoslavensku zbilju bez obzira na status slijednica SFRJ.

Prije neki dan na hrvatskoj televiziji prvi ministar vanjskih poslova RH iz 1991. Zdravko Mršić govorio je o stvaranju „radnih logora“ u razvijenim državama EU u koje masovno odlazi hrvatsko radno sposobno stanovništvo (Hrvatska zadnjih godina gubi oko 40 000 stanovnika). Iste tendencije prisutne su i u BiH, čiji su mnogi žitelji već tijekom rata raseljeni od Upsale do Indonezije. „Prepoznavanje“ problema s kojima se suočava suvremeno bh. društvo svakako podrazumijeva suočavanje s prošlosti, ali ne i njezino nametanje kao vječno prisutne sadašnjosti.

S obzirom na aktualno stanje poslije referenduma o Danu Republike Srpske, koliko je realan scenarij i pravno moguć referendum o njezinoj neovisnosti?

Na vaše pitanje odgovorit ću jednim prikladnim slijedom političke retorike koji ukazuje na probleme koncepta referenduma i narodnog samoodređenja. Nakon provedbe referenduma (na osnovu prava narodnog samoodređenja) na Krimu i njegova pripojenja Rusiji, predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin ukazao je na licemjerno držanje Zapada koji ne priznaje rezultat akta „samoodređenja Krima“, ali je priznao „samoodređenje i odcjepljenje Kosova“. Neposredno nakon Putinova istupa oglasio se i Dodik s izjavom da „ako se može odcijepiti Krim zašto to nakon referenduma ne bi učinila i Republika Srpska“. Nakon svega javio se i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, izjavivši kako „Srbija nikada neće priznati neovisnost Kosova“. Dakako, ove nedosljednosti ne zamaraju previše političke lidere i ne dovode u pitanje njihove ambicije te jasno ukazuju na to da je održivost bilo kojeg pravnog postulata upravo proporcionalna sili koja će ga potkrijepiti. Pri susretu Dodika i Putina u Moskvi, uoči kontroverznog referenduma u rujnu 2016., predsjednik Ruske federacije formalno je dao podršku Daytonskoj BiH, ali je – prema Dodikovim riječima – naglasio da „narodi imaju pravo na referendum“. Neposredno nakon provedenog referenduma Dodik je izjavio da je RS država.

Nakon svih dosadašnjih koraka, eventualan referendum o neovisnosti RS – kao međukoraka priključenja Srbiji – scenarij je koji će isključivo ovisiti o stavu Srbije i „zaštitnika“ Srbije. Ne treba posebno podsjećati kako je prostor BiH već bio okidačem sukoba najširih razmjera.

Možete li nam reći vidite li BiH u euro-atlantskim integracijama u skorije vrijeme?

Prema mojem osobnom uvjerenju dinamika približavanja BiH euroatlantskim integracijama ovisi o zrelosti političara Hrvatske i Srbije, njihovu pristanku na kompromise i afirmaciju regionalne orijentacije. Kao znanstvenik, moram naglasiti kako je poražavajuća činjenica da u znanstvenim zajednicama država nastalih na razvalinama Jugoslavije postoji razmjerno malo interesa za multidisciplinarnim izučavanjem regije i regionalizma u tranzicijskom razdoblju (izuzetak čini Slovenija). Dakako, regionalizam ne treba mistificirati, pogotovo ga ne treba povezivati s idejama obnove Jugoslavije. Aktivna regionalna politika naprosto znači usmjeravanje na rješavanje životnih problema ljudi koji žive u malim stisnutim državama (jedna od prijeratnih Websterovih definicija „balkanizma“ govori o mnoštvu malih, uzajamno neprijateljski raspoloženih država, s nestabilnim i korumpiranim vlastima ovisnim o vanjskim utjecajima te nesposobnim da se same izdržavaju).

Kada se ulicama Slavonskog Broda proširi smrad iz rafinerije u Bosanskom Brodu do sada nije pomagalo nikakvo pozivanje na suverenitet. Kada vam se zapali kuća hoćete li u pomoć zvati susjeda ili naciju? Tu su i mnoge kontroverze. Neće li zapadnohercegovački Hrvati, koji su od Berlinskog kongresa 1878. do 1991. obitavali u istim geopolitičkim okvirima s Hrvatima u Hrvatskoj, neovisno od dvostrukog državljanstva biti diskriminirani nakon eventualnog uvođenja Schengenske granice, i dodatnog neprirodnog razdvajanja obale od njezina zaleđa? Sva ta pitanja otvorena su nepoznanica, uostalom kao i sam opstanak Europske unije.

I na kraju, kakvu BiH vidite u budućnosti? BiH u vrijeme obilježavanja pola stoljeća neovisnosti?

Budućnost BiH ovisit će, prije svega, od međunarodnih interesa i ozbiljnosti odnosa vodećih svjetskih aktera EU, SAD-a, Rusije i Kine. Posebna odgovornost je na Hrvatskoj i Srbiji koje se danas nalaze u rubnoj zoni dodira i prožimanja velikih sila, s jedne strane utjecaja EU i SAD-a, a s druge strane Ruske Federacije i Kine. Uz Kosovo, BiH je svakako najvažnija neuralgična točka i samo „srce“ toga prostora. Dakako, velika je odgovornost i na samim žiteljima BiH. Jedno je prihvaćati opća načela dobra, ali je pravi izazov živjeti u skladu s njima. U tom smislu praktična pitanja suradnje trebala bi se možda više usredotočiti na obnovu tradicije suživota koje su se stoljećima gradile u BiH, a manje na zamršenim pravilima međunarodne birokracije. U današnjim turbulentnim vremenima brzih i naglih promjena globalnih razmjera uobraženost i ekskluzivizam bilo koje vrste više nisu mogući bez posljedica.  

Bl. Enrico Rebuschini, svećenik

 

10. svibnja

Bl. Enrico je rođen u talijanskom Gravedonu kao dijete bogatih roditelja. Od malena je pokazivao senzibilitet prema onima u potrebi. Kada je u mladosti osjetio duhovni poziv, u ostvarenju istoga spriječio ga je njegov otac. Upisao je studij na Pavijskom sveučilištu, ali je tu izdržao samo godinu dana zbog antiklerikalnog stava čitavog kolegija. Napustio je fakultet te se vratio u Como na sjeveru Italije, gdje mu je obitelj tada živjela.

Potom je, prema tadašnjem zakonu, odslužio vojsku, stekao diplomu računovođe te dvije godine radio u bratovljevoj tvornici svile. Ništa ga od toga nije moglo spriječiti u njegovom prvobitnom naumu. Mjesna biskupija ga je, nakon njegove molbe da ga prime na teološki studij, poslala u Rim gdje je studirao na Gregoriani. Iako je postigao zavidne rezultate, morao je zbog bolesti napustiti Rim te se vratiti kući.

Kada je izliječen odlučio se za strogi asketizam te se zarekao kako će se u potpunosti posvetiti Bogu i bližnjima. Početkom 1887. pridružio se Redu kamilijanaca u Veroni. Riječ je o družbi koja se specijalizirala za rad u bolnicama, a poznata je po crvenom križu na habitu. Nakon završenog studija zaređen je za svećenika 1889. Potom je pastoralno djelovao u vojnim i civilnim bolnicama u Veroni.

Nakon toga preselio je u Cremonu u Lombardiji gdje je ostao do smrti. Brinuo se o mjesnoj bolnici te 11 godina bio superior kamilijanaca u tom mjestu. Osim pomaganja potrebnima, većinu svog slobodnog vremena provodio je u molitvi.

Mještani su ga za života smatrali "svecem koji hoda među običnim ljudima" i "mistikom na ulici".

Tijekom njegova skoro pola stoljeća svećeničkog rada brinuo se o bolesnima. Nakon što je predslavio jednu od misa za bolesne pao je i sam shrvan bolešću te umro nekoliko dana kasnije, 10. svibnja 1938. od upale pluća.

Blaženim ga je 1997. proglasio Sv. Ivan Pavao II. zbog njegova nesebičnog zalaganja u bolnici te brizi za potrebne, kao i neprekidnoj molitvi.

Na kraju spomenimo kako Bl. Enrico spada u manju skupinu svetaca koji su se u jednom dijelu svog života borili s teškom depresijom.

D.S.I.