Zločin u Srebrenici zadnji je i najveći zločin u provedbi srpske politike u Hrvatskoj i BiH

Svake godine početkom srpnja u Bosni i Hercegovini intenziviraju se sjećanja i dijaloški razgovori o jednoj tužnoj obljetnici. Srebrenica i masovni ratni zločini, okarakterizirani kao genocid, nepresušna su tema, kako medija, tako i običnih ljudi. Prisjećajući se ove velike tragedije, razgovarali smo s povjesničarom dr. Domagojem Kneževićem.  
 

 

Prof. Knežević je rođen 1977. u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U prosincu 2006. stekao je titulu profesora povijesti na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu obranivši rad pod naslovom: Ružičaste zone, osloboditeljske akcije Maslenica i Medački džep. Od 2009. zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest kao znanstveni novak na projektu Republika Hrvatska i Domovinski rat (1991.-1995.-2000.). Primarno područje znanstvenog interesa mu je hrvatska povijest u razdoblju od kraja 1980-ih do kraja 1990-ih, s posebnim naglaskom na teme iz političke povijesti toga razdoblja. U ožujku 2015. obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Hrvatska demokratska zajednica, od osnivanja do raskida s Jugoslavijom. Sudjelovao je na više znanstvenih skupova te objavio više radova u domaćim i inozemnim publikacijama. S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja proistječu iz spomena Srebrenice...

Poštovani prof. Knežević, genocid u Srebrenici najveće je masovno ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata poslije kojeg su Europa i svijet rekli: „Nikad više.“ Ipak, najmasovniji zločin dogodio se u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda. Recite nam, prema vašem mišljenju, na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

Nema sumnje da glavna krivica za ovaj zločin leži na velikosrpskoj politici. Zločin u Srebrenici samo je zadnji i najveći zločin u provedbi navedene politike u Hrvatskoj i BiH. Do zločina u Srebrenici slični masovni zločini dogodili su se već u Vukovaru, Baćinu, Voćinu, Širokoj Kuli, Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Prijedoru. Uz velikosrpsku politiku ogromna krivica leži i na međunarodnoj zajednici. Činjenica da je zločin počinjen u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda ostavila je veliku mrlju na ugledu UN-a. No, mislim da nedjelotvornost međunarodne zajednice u sprječavanju velikosrpske politike ne treba čuditi. Različiti interesi velikih sila djelotvorno su blokirali akciju zaustavljanja srpske agresije.

Svjedoci smo, blago rečeno, čudnih odluka Haaškog suda u svezi s ratnim zločinima u BiH. Što mislite kakav je odnos tog suda prema žrtvama i preživjelima?

Od prvog dana djelovanja Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije bilo je jasno da je to politički sud u kojem je nastavljeno sa sukobom interesa velikih sila. To je bilo bjelodano jasno nakon što je izostalo podizanje optužnice za vrh JNA, te nakon presude hrvatskom vodstvu u BiH.

Jesu li dosadašnje presude Haaškog suda za zločine u Srebrenici zadovoljavajuće? Zapravo, može li kazna biti realna u odnosu na strahote zločina?

Prateći rad Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, osobno mislim da je slučaj Srebrenica jedan od rijetkih koji je tužiteljstvo dobro odradilo. Međutim, mislim da se svatko normalan slaže da uistinu nema realne kazne za ovaj zločin.

Kako komentirate izjavu kandidata za načelnika Srebrenice Mladena Grujičića koji je ustvrdio kako nikad neće reći da je u tom gradu počinjen genocid?

Nisam detaljno upoznat s lokalnom političkom scenom u Srebrenici, ali ova je izjava najvjerojatnije na tragu političke taktike Srbije da se do određenog stupnja prizna zločine u Srebrenici, ali da se nikada ne prizna čin genocida.

Prema posljednjem popisu koji je objavljen nedavno, u Srebrenici živi samo 16 Hrvata. Međutim, znamo da je po tom gradu Franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila ime... Što predstavlja danas taj grad za Hrvate?

Osobno mislim da će Srebrenica za Hrvate ostati samo ova povijesna crtica. S obzirom na rezultate posljednjeg popisa pučanstva u BiH, Hrvati će imati problema zadržati svoju nazočnost i na nekim područjima gdje su uoči rata činili respektabilan broj pučanstva. Stoga treba politički poraditi da bi se što prije zaustavili ovi procesi, prije svega kroz uspostavu stvarne konstitutivnosti Hrvata u BiH.

Bošnjaci i ove izborne godine sa strepnjom iščekuju izbore u Srebrenici, u strahu da će na čelo te općine doći neko tko negira genocid. Izborni inženjering radi punom parom... Može li se reći da je to nastavak ratne politike u miru?

Osobno mislim da je takva politika kratka daha. Ukoliko Srebrenica i dalje ostane mjesto sukoba, budućnost ovog grada zasigurno neće biti dobra.

Hoće li ikada doći kraj političkim igrama oko Srebrenice?

Kraj političkim igrama oko Srebrenice doći će vjerojatno onog trena kada tamošnje političke elite budu sposobne ponuditi nešto drugo od politike sukoba niska intenziteta.

Kakvu budućnost predviđate za Srebrenicu, u političkom, ekonomskom pogledu, a i općenito?

Već sam ranije rekao da budućnost stanovnika Srebrenice zasigurno neće biti dobra ukoliko se ne postigne dogovor političkih elita iz redova bošnjačkog i srpskog naroda.

Europska unija čini premalo kako bi zaustavila progon kršćana

U jednom od najnovijih zaključaka iznesenih u Izvješću Europskoga parlamenta o vjerskoj slobodi u svijetu istaknuto je da Europska unija čini premalo kako bi zaustavila patnje, progone i ubijanje kršćana diljem svijeta. Dok u Iraku i Siriji kršćani nezaustavljivo nestaju, istodobno bivaju najprogonjenija vjerska skupina u svijetu. Osim kršćana vjerske su manjine progonjene u čak 53 zemlje, a stanje je posebno kritično na Bliskom istoku, Pakistanu i Nigeriji.

Općenito govoreći, situacija je najgora na teritoriju samozvane Islamske države u Siriji i Iraku gdje bi kršćanske zajednice koje na tim područjima žive 2000 godina mogle potpuno nestati. Posebno se ističe problem prisilna obraćenja te protjerivanja kršćana, a na primjeru Iraka možemo vidjeti koliki je opseg tog zločina, od 1 200 000 kršćana, koliko ih je bilo ’90-ih, 2015. brojka je pala na nešto više od 250 000.

Slična je sudbina i kršćana u Siriji gdje je njihova nazočnost s dva milijuna 2011. pala na, kako se procjenjuje, između 600 000 i 900 000. Tu posebno valja spomenuti Aleppo gdje sada živi 60 000 kršćana, dok ih je prije rata bilo više od 400 000. Riječ je o sustavnom progonu koji obuhvaća i jazide te neke muslimanske manjine.

Pakistan se u izvješću spominje zbog „blasfemična“ zakona o blasfemiji koji predviđa smrtnu kaznu za onoga tko okleveće islam. Najpoznatiji je slučaj kršćanke Asije Bibi koja je u zatvoru od 2009., ali osim nje samo je prošle godine na temelju toga zakona osuđeno pet osoba. Još su stroža pravila na snazi u Saudijskoj Arabiji gdje se, kako stoji u izvješću, provodi najteže kršenje vjerske slobode u svijetu, a u kojoj se može umrijeti zbog otpadništva od islama, blasfemije i vračanja. U Iranu je pak u zatvorima zatočeno više od 90 kršćana po različitim osnovama koje su „smiješne“ za civilizirani svijet.

Što se tiče Afrike, stanje je kritično u Srednjoafričkoj Republici u kojoj su naoružane skupine, većinom muslimani Seleka, u razdoblju od siječnja do travnja 2015. ubili više o 1 200 kršćana. Više od 35 000 muslimanskih civila je pak zatočeno na područjima pod nadzorom kršćanskih oružanih skupina „protu-balaka“.

U Sudanu i u Nigeriji, u kojoj je u 12 država protektorata na Sjeveru na snazi šerijatski zakon, nemuslimani žive pod stalnom prijetnjom bičevanja i osakaćenja... U ostalim zemljama Afrike postoji stalni problem bombaških napada...

Običan čovjek će se zapitati zašto su kršćani toliko na meti? Na to je pitanje u izjavi za Radio Vatican odgovorila Marta Petrosillo, glasnogovornica talijanskoga ogranka zaklade Pomoć Crkvi u nevolji, te istaknula više razloga. Prije svega, kršćani su manjina u zemljama u kojima vladaju neredi. Drugi problem je što pripadnici većinskih religija žele oblikovati državu sa samo jednom religijom. Tako, primjerice, u slučaju samozvane Islamske države provodi se izravno nametanje usmjereno protiv svakoga tko nije musliman.

Međutim, kršćani nisu samo progonjeni, nego su i diskriminirani na pravnoj razini. U brojnim ustavima postoje očite diskriminacije u odnosu na nemuslimane. U zemljama gdje su npr. hinduisti većina, problem postoji za nehinduiste što opet pogađa kršćane; ili pak gdje je dominacija budista, koji u Šri Lanci i u Myanmaru snažno pogađaju kršćansku zajednicu.

Različiti su, dakle, čimbenici u koje valja uključiti i miroljubivu narav današnjih kršćanâ, zbog kojih je ta zajednica sve više progonjena.

Osvrnuvši se na kritike upućene europskim ustanovama zbog toga što premalo čine kako bi zaštitile kršćane, glasnogovornica talijanskoga ogranka zaklade Pomoć Crkvi u nevolji kazala je da doista postoje očita zakašnjenja u akcijama usmjerenima na zaštitu kršćana. Imenovanja izaslanika za vjersku slobodu te priznavanje genocida nakon što se on dogodio zasigurno nije dovoljno.

Odstranjivanje organa zatvorenicima

U ovotjednom pregledu vijesti iz zemalja u kojima je na snazi progon kršćana osvrnut ćemo se na trgovinu organa u Narodnoj Republici Kini. Već dugo postoje vjerodostojna izvješća o sustavnom odstranjivanju organa „zatvorenicima savjesti“ bez njihova pristanka, a uz dopuštenje države. Procjenjuje se da je od 2000. u Kini radi odstranjivanja organa ubijeno 1,5 milijuna zatvorenika, a kineski turizam transplantacije organa cvate dok ova država egzekucije zatvorenika pretvara u uspješnu industriju. Upravo stoga hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir podržala je pisanu izjavu o zaustavljanju odstranjivanja organa „zatvorenicima savjesti“ u Kini.  

Dok kineske vlasti u svojim službenim dokumentima navode kako se u ovoj zemlji godišnje izvede tek oko 10 000 transplantacija organa, izvješće Međunarodne koalicije za zaustavljanje odstranjivanja organa u Kini ukazuje da je riječ o oko 100 000. Do ovog saznanja ugledni stručnjaci okupljeni u Koaliciju došli su temeljem istrage transplantacijskih aktivnosti, kirurškog osoblja, ali i broja bolničkih kreveta i odjela namijenjenih transplantacijama organa. Organi za transplantaciju stižu uglavnom od političkih i vjerskih zatvorenika. Prvenstveno je riječ o velikom broju sljedbenika Falun Gonga, miroljubive budističke duhovne prakse, ali i o Ujgurcima, Tibetancima i kršćanima...

Zastupnica Petir ističe kako se ovdje krše mnogobrojna temeljna ljudska prava - pravo na slobodu religije, pravo na slobodu savjesti, pravo na slobodu mišljenja i uvjerenja, prava zatvorenika na pošteno suđenje i primjeren zatvorski tretman... „Kina je egzekucije zatvorenika pretvorila u unosan posao, to je neprihvatljivo i to moramo zaustaviti!“, upozorava Petir.

I droga je velik problem

U našim izvješćima o progonu kršćana donosili smo brojne informacije o ciljanu progonu i ubojstvima vjerskih manjina, međutim u nesređenim državama gdje nema međunacionalnih tenzija postoje drugi problemi koji se često svode na isto: uništenje obitelji, župne zajednice i mladih života. Jedna takva pojava na koju ukazuje web-stranica asianews.it je trgovina drogama u biskupiji Miao, u indijskoj državi Arunachal Pradesh. Pošast je uzela toliko maha da su brojni mladi, pa čak i djeca, postali ovisnici. Tako je sjeveroistočni dio Indije stupio na medijsku scenu kao eklatantni primjer globalna problema s drogama.

„Jedan od deset mladih u državi Runachal Pradesh probao je drogu ili postao ovisnik”, rekao je o. Felix Anthony medijima i nadodao kako postoje konkretne brojke o razmjerima ovisnosti, ali ogroman broj mladih u okolici škole u kojoj pastoralno djeluje ovaj svećenik konzumira droge.

O. Anthony se redovito sastaje sa svojim đacima, čak i za vrijeme ljetnih odmora kako bi raspravljali o ovom rastućem problemu koji razara obitelji, zajednicu te sve one koji su involvirani u taj proces.

Arunachal Pradesh ima populaciju od skoro milijun i pol ljudi i njezin najveći problem je blizina granice s Mijanmarom i Kinom što je čini idealnom pozicijom za trgovce drogama koji ne prezaju ni od čega. Svećenici i obični kršćani često su meta tih trgovaca kao glavni zagovarači za poštovanje zakona...

Pravda za kršćane u Pakistanu

Iz Pakistana dolaze pomalo ohrabrujuće vijesti koje opet ukazuju na stanje u kojem se mogu naći kršćani u toj zemlji. Lažne optužbe za terorizam i posjedovanje ilegalnog alkohola odbačene su naspram skupine od 42 kršćanina, a policajci koji su ih uhitili su pod istragom. Sve je to rezultat rada Britansko-pakistanske kršćanske organizacije (BPKO) koja se zalaže za manjine u toj zemlji.

Odvjetnik BPKO-a Rana Hafeezhas uspješno je na sudu dokazala nevinost privedene skupine kršćana. Slučaj je poprimio medijsku pozornost u svibnju kada je policija uhitila pastora Chaughtai Kamala zajedno s njegovim vjernicima na temelju optužbi za terorizam.

Naime, pastor je zajedno s vjernicima istrčao iz zgrade u kojoj su imali sastanak kada su čuli da policija tuče dvojicu mladića. Spriječili su policijsku brutalnost i pritom zaradili optužbu za terorizam i zatvorsku ćeliju u kojoj su bili mučeni i nehumano tretirani. Kao rezultat prebijanja svećenik je završio u bolnici dva dana.

U obrani svoga slučaja policijski načelnik je tvrdio kako je postojala dojava o tome da kršćani imaju ilegalni alkohol skriven u crkvi, međutim nikakav dokaz nije nađen te su optužbe odbačene.

Predsjednik BPKO-a Wilson Chowdhry izrazio je svoje zadovoljstvo novinarima Asianewsa jer je rijetkost da kršćani u Pakistanu na sudu dobiju pravdu.

Višestoljetno suživljenje fratarskog samostana i gučogorskog puka

Novinarski zadatci i obilazak Travnika i njegove okolice ne bi bili kompletirani bez pohoda samostanu u Gučoj Gori. Znali smo tu činjenicu i prema tome odredili naše prioritete.

 Ipak, u povijesti Središnje Bosne franjevački samostan na obroncima Vlašića, koji ove godine slavi, ne baš okruglu, ali zasigurno vrijednu, 157. obljetnicu postojanja, zauzima važno mjesto i posebnu ulogu. Zato smo se našli u ovom krajoliku gdje smo iznova otkrili blistavu samostansku povijest...

Guča se Gora smjestila na obroncima Vlašića, 10-ak kilometara sjeveroistočno od Travnika, na nadmorskoj visini od oko 700 metara. Mogli bismo reći da je riječ o „klasičnom“ fratarskom samostanu koji je za vrijeme Osmanlija izgrađivan podalje od velikih gradova, ali ipak dovoljno blizu. Iako na solidnoj nadmorskoj visini, unatoč tomu bio je na gostoljubivu terenu okruženom brojnim vjerničkim kućama. Mir i tišina za fratarsku zajednicu, molitvu i rad, ali uvijek u blizini vjernog puka i, ako zatreba, većeg, tada glavnog, grada...

Obnova i izgradnja...

Iako je prošlo stoljeće i pol od izgradnje samostana, pogled na zdanje iz daljine ostao je kao i na starim slikama. Samo asfalt, modernije kuće i zvuci osobnih automobila te poljoprivrednih strojeva remete idiličnu sliku ovoga kraja kojeg krasi neoromanička crkva s dvama zvonicima. Bolji poznavatelji ovoga zdanja znaju kako je nekoć postojala crkva s jednim zvonikom koja je u rekonstrukciji zamijenjena novim Vancaševim projektom prije nekih 120 godina...

Ljetno prijepodnevno sunce pržilo je čitav kraj zajedno s gučogorskim samostanom u sklopu kojega se nalazi i crkva posvećena sv. Franji Asiškom. Prilazeći našem odredištu, odmah smo vidjeli kako se izvode veliki radovi. Dio samostana se renovira, a predstoji i izgradnja jednog dijela zgrade. Rane od granata i gelera na pročelju crkve i dalje su tu. Sve skupa odaje dojam kako je obnova pokušavana i prije...

U dvorištu samostana srdačno nas je dočekao župnik i gvardijan fra Drago Pranješ, zvani Čarli, koji nas je proveo kroz povijest i sadašnjost Guče Gore. S njim je bio i samostanski pas, hrvatski ovčar, mlad ali odličan čuvar. Nije bio raspoložen prema novinarskoj ekipi sve dok se nismo rukovali s fra Dragom. To je bio dovoljan znak da su nam namjere dobre. Nakon kratke okrjepe,  razmještanja opreme i odabira mjesta za prvu izjavu započeli smo posao.

„Nalazimo se u Gučoj Gori u Samostanu sv. Franje Asiškog koji je sagrađen 1859. U neku ruku nasljednik je starog lašvanskog samostana koji se spominje u kronikama već 1385., a porušen je vjerojatno za najezde Turaka prema Jajcu. Samostan je trebao biti ondašnja rezidencija biskupa te središte školstva u ovom kraju. Doživio je strašnu sudbinu u Drugom svjetskom ratu kad su ga 1945. u jeku posljednjih borbi partizani zapalili. Izgorjelo je dosta kulturne baštine, dokumenata, poveznica sa srednjim vijekom. Također, u našem vremenu 1993. – 1994. samostan je doživio devastaciju. Zaposjela ga je bošnjačka Armija BiH i ovdje je bilo njihovo zapovjedništvo. Odneseno je i pokradeno sve ono vrijedno i što se moglo odnijeti“, rekao nam je fra Čarli i pokazao na oštećeni kip koji je, kako kaže, „rezime“ sveg događanja u kraju kroz povijest.

Kip, koji je nađen odbačen dalje od samostana, pogođen je metcima, izudaran čekićem, golubici mira otkinuta je glava, što sve nosi jasnu poruku. Osim „ranjenog“ kipa dvorište krasi skladna fontanica s natpisom 800, vjerojatno broj godina franjevačke nazočnosti u Bosni....

Kako smo saznali u ležernu razgovoru, na podizanju samostana i crkve u Gučoj Gori osobito je radio tada nadasve poznati fra Marijan Šunjić koji je dao i osnovnu arhitektonsku ideju za zdanje. Građen je po uzoru na tradicionalnu arhitekturu ovoga tipa: tri stambena krila zajedno s crkvom zatvarala su samostanski klaustar. Nakon izgradnje ovo je bilo najveće zdanje u Bosni, a isticalo se i svojom ljepotom jer je 58 stupova okruživalo klaustar, zgrada je bila dvokatna, bijela i čista, a okolo su se nalazile zeleni vrtovi, njive i gajevi. Odmah po izgradnji u samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a kasnije i franjevačka gimnazija (probandat) te jedno vrijeme novicijat...

Ranjena crkva i umjetnine

Nakon razgledanja samostana ušli smo u crkvu koja je građena od 1856. do 1857. pod vodstvom Ante Cicilianija iz Trogira, a kasnije ga je zamijenio domaći majstor Matija Lovrinović. Crkvu je iznutra 1896. oslikao Marko Antonini. Bile su ugrađene i orgulje te pet oltara iz Tirola, ali nažalost sve je to izgubljeno za vrijeme paljevine 1945. – što nije izgorjelo u vatri, uništili su kiša i snijeg.

Kada se razmišljalo o obnovi 1970-ih, izabrani su umjetnici te okvirni planovi uređenja. Tako je kipar Zdenko Grgić izradio postaje križnoga puta (reljefi u bakru), te u istoj tehnici i lik sv. Franje. Ljepoti ovoga crkvenoga prostora pridonio je i slikar Ivo Dulčić sa svojim dvama djelima: Gospa Žalosna (freska) i Ozdravljenje slijepca (mozaik, inače jedina neoštećena slika u ratu). Dominantno mjesto u prezbiteriju, pa i u cijeloj crkvi, ima velika slika Zlatka Kesera (1978.) na zidu apside Krist Svevladar. Po svim umjetničkim sadržajima gučogorska crkva ima zapaženo mjesto u suvremenoj sakralnoj umjetnosti Bosne. Inače, u crkvi su 1990. instalirane orgulje (12 registara), koje su dar njemačke župe u Neuffenu. No, u ratu su uništene.

Nažalost, u posljednjem ratu osim ljudi i crkve stradala su i umjetnička djela kojima se samostan u Gučoj Gori mogao dičiti.

Uz poveliki ambon i krstionicu, pogled privlači oštećena oltarska freska od 40 kvadrata na koju je iz dviju kanti bačena boja. Također je "štemana" i freska Gospa žalosna. Više umjetničkih slika je odneseno kao i bista fra Marijana Šunjića koja je spletom okolnosti jeftino otkupljena te vraćena fratrima i stavljena na prostor iznad fra Marijanova groba. Fra Drago nam je rekao kako predstoji velika bitka za zaštitu crkve od vlage, a nadamo se kako će se pronaći neko rješenje s obzirom da su dosadašnji pokušaji bili uzaludni...

Obnavljanje fonda knjiga

Posjetili smo i knjižnicu koja se polako obnavlja. Kako smo saznali, nekoliko dana prije povratka fratara i za povlačenja zapovjedništva Armije BiH totalno je opustošena. Danas se najvrjednije knjige mogu naći na sajmovima i kod kolekcionara. To je drugi put kako je gučogorska „Aleksandrijska biblioteka“ doživjela tužnu sudbinu. Prvi put je zapaljena iz mržnje prema svemu katoličkom, hrvatskom i franjevačkom 1945., a drugi put je opljačkana dok je u njoj boravila vojska. Knjižnica je također donekle obnovljena i danas broji oko 10 000 naslova, a postoji i jedna etnografska zbirka.

Obišli smo i stalnu umjetničku postavku. Budući da je samostansko blago nestalo u požaru Drugog svjetskog rata, tu su kulturno-umjetnički sadržaji poglavito iz novijeg vremena. Ipak je stjecajem okolnosti u samostanu preostala i poneka starina iz 18. i 19. stoljeća. Tako se sačuvalo osam umjetničkih slika kao što su slika Nepoznatog sveca iz 1796., Madona s Isusom i barokna Gospa, obje s kraja 18. ili početka 19. st. te Sv. llija od A. M. Seitza iz 1887. U samostanu se nalazi više od stotinu djela suvremene likovne umjetnosti većeg broja autora različite generacijske pripadnosti i slikarskih pravaca kao što su G. Jurkić, M. Todorović, M. Mikulić, B. Selmanović, Lj. Lah, M. Čurić, P. Waldegg... Kako smo vidjeli prema upisu posjetitelja, ovdje svraćaju ljudi iz različitih dijelova Crkve u Hrvata.

Samostan posjeduje i simpatičnu kapelicu koja posebno do izražaja dođe zimi zbog zagrijavanja, a i nalazi se u dijelu gdje borave stariji fratri koji ne mogu uvijek samostalno doći do crkve.

Iseljavanje žive Crkve

Poslije razgledanja zdanja došao je red na razgovor u župnom uredu o živoj Crkvi - vjernom puku bez koga ni samostan ni crkva ne bi imali smisla. Nekoć brojna župa bila je skoro potpuno iseljena za vrijeme posljednjeg rata. Od nekadašnjih 3 000 vjernika, danas ih je ovdje oko 820 u 320 obitelji, s tendencijom blagog smanjenja. Samo za usporedbu, u vrijeme posljednje reportaže iz ovoga kraja iz 2009. župa je imala oko 1 000 vjernika.

Iseljavanje u ratu koje je bilo „pod moranje“ i silom prilika, danas su zamijenili odlasci trbuhom za kruhom mlađih obitelji te umiranje starijih.

„Nažalost, mi smo povratnička župa u kojoj nema mnogo mladih obitelji. Postoje neka sela koja imaju svega jedno ili dvoje djece. Krštenja je godišnje vrlo malo, svega pet ili šest, a umrlih ima 30-ak. Konstantno se posljednjih godina smanjuje broj vjernika. Vjenčanja imamo godišnje oko 5 – 6 i, što je najgore, rijetko tko ostane ovdje. Prošle godine je to učinio jedan par i bili su veliki dobitak za župu“, rekao nam je fra Drago i naglasio kako je ove godine bilo desetero djece za pričest te 24 za krizmu. Uglavnom, sva djeca koja trebaju primiti sakramente žive na teritoriju župe. Radi se s mladima kroz Framu koju vodi fra Josip Filipović. Inače, u samostanu djeluje sve ukupno šest fratara.

Vjerski život na župi je tradicionalan, sa standardnim pobožnostima. Puk je vezan uz crkvu zbog stoljetnog nazočenja fratara. Danas iz Guče Gore postoje četiri živuća duhovna zvanja i dva bogoslova, jedan je u Zagrebu kod konventualaca, a drugi u Nedžarićima na Teologiji, te nekoliko časnih sestara.

Župu tvore sljedeća naselja: Guča Gora, Bandol, Banovići, Bikoši, Brankovac, Bukovica (Velika i Mala), Čifluk, Kosovo, Krpeljići, Kula, Maljine, Mosor, Postinje i Radonjići. Postoji i područna crkva u Bukovici te tri grobljanske kapelice.

Kako smo vidjeli, što se tiče umjetničkog blaga, unatoč svim uništavanjima koja su kroz bližu i dalju povijest zadesila ovo zdanje, danas se u samostanu i crkvi nalazi oko 400 vrijednih umjetničkih djela različitih autora, a zbirka i dalje raste što se ne može reći za vjernički puk. Nažalost, situacija je takva u čitavoj državi pa i regiji te Europi...

Iako je život u Bosni za mnoge rijetko kada, pa i u ovim vremenima, lagan, pogled u budućnost iz podnožja planine Vlašić mora naći svoj put. Živeći u gotovo netaknutu prirodnom okružju, ljudi ovoga kraja svakodnevno, zajedno sa svojim fratrima, svladavaju životne prepreke i nedaće s pogledom vjere. Iako, brojevi ne idu tomu u prilog, ostaje nada kako je glavni val progona i iseljavanja iza nas, a da samostan zajedno s vjerničkim pukom s ponosom gleda u stoljeća ispred. Podatci iz prošlosti o ponovnom rastu iz pepela idu tomu u prilog!

Kako je sve započelo?

Nakon osmanskog osvojenja Bosne 1463. samostan je najkasnije do kraja 15. st. bio porušen. U 16. stoljeću lašvanska župa imala je 20-ak sela i oko 2 000 katolika. U cijeloj župi nije, međutim, bilo ni jedne crkve niti je svećenik imao stalnoga prebivališta. Do 17. st. broj se katolika znatno smanjio, čemu je uvelike pridonio i Bečki rat (1683. – 1699.), kada je došlo do velikog egzodusa hrvatskog pučanstva iz BiH. Ipak, u prvoj polovici 18. stoljeća broj Hrvata oživljava, tako da i franjevci intenziviraju svoju pastoralnu nazočnost u lašvanskom kraju. Podigli su kućicu u Gučoj Gori gdje su odsjedali prigodom pastoralnih pohoda i tako je sve započelo... Župa Lašva bila je tada u nadležnosti fojničkoga samostana.

Odakle ime Guča Gora?

Naselje se prvi put spominje 1425. Narodno pamćenje i domišljanje nudi nekoliko rješenja za misterij otkud tako ne baš često ime. Ovaj prostor nije ranije bio gusto naseljen i obilovao je šumom i odatle naziv Gora. A kako je to južna, toplija strana Vlašića, bilo je u šumi mnogo gukavaca koji su se oglašavali gukanjem... pa odatle „guča“.

Postoji i druga verzija koja kaže da je mjesto prilično vrletno te kroz njega protječe potok koji za kiša i snjegova huči, pa se po tom selo prozvalo Hučja, što se kasnije pretvorilo u Guča. Treći opet smatraju kako je kraj zabačen i šumovit te je u njemu bilo vukova. Vučja Gora se s vremenom izmijenila u Guča Gora.

Postoji također predaja da je ime došlo od plemića Petra Mihe Gučetića koji je možda bio dubrovački trgovac koji je moguće tu svratio, zadržao se i umro, te mu je ime ostalo urezano u nadgrobni spomenik stećak gdje, doduše, ne piše Gučetić, nego Vučetić. Ovaj stećak i danas postoji.