Upriličen XIV. susret liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije

U sarajevskoj prvostolnici Presvetog Srca Isusova, 9. travnja 2016., upriličen je XIV. susret liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije. Najprije je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić u prepunoj katedrali predslavio koncelebrirano misno slavlje nakon kojeg su članovi 12 zborova vjernike počastili prigodnim koncertom otpjevavši po dvije crkvene skladbe.

Prije početka sv. mise pristiglim pjevačima iz cijele Vrhbosanske nadbiskupije te hodočasnicima iz Kreševskog dekanata, kojih je bilo 200-tinjak, obratio se kanonik mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Pozdravivši nazočne objasnio je kako su hodočasnici došli u katedralu u skladu sa smjernicama iz Okružnog pisma kard. Puljića prigodom Godine milosrđa. Svi su nazočni imali prigodu proći kroz sveta vrata milosrđa te, uz ispunjenje potrebnih uvjeta s kojima su ranije bili upoznati, zadobiti potpuni oprost. Tri svećenika bila su na raspolaganju vjernicima za ispovijed, a Kreševski dekanat je prvi od 13 dekanata Vrhbosanske nadbiskupije koji je u Godini milosrđa pohodio prvostolnicu.

Pjevanje – najbolji način Boga slaviti

Susret liturgijskih zborova započeo svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup uz koncelebraciju 10-ak svećenika, a misno slavlje svojim pjevanjem animirali su članovi svih liturgijskih zborova.

U prigodnoj propovijedi kard. Puljić je govorio o razvijanju prve kršćanske zajednice te naglasio kako su iz naroda apostoli sebi izabrali najprikladnije suradnike polažući ruke na njih. Dodao je kako su kroz povijest biskupi uvijek bili dužni brinuti se o odgoju suradnika. Objašnjavajući kako su pastoralna i ekonomska župna vijeća prvi župnikovi suradnici progovorio je i o liturgijskom, tj. crkvenom pjevanju koji je najbolji način za Boga slaviti.

„Sve službe u Crkvi trebaju kao prvu svrhu imati slavljenje Boga. Počevši od Pape, biskupa, svećenika, đakona i vas laika – svi mi u Crkvi svojim poslanjem i posvećenjem trebamo Boga slaviti“, rekao je kard. Puljić naglasivši kako slava nije potrebna Bogu kao savršenom biću nego ljudima jer se tako otvara srce i pravi prostor za njegovu milost. Posebno je naglasio da se na crkvenim okupljanjima ne bi smjela roditi zavist i ljubomora budući je svrha zajedništva radost koja proizlazi iz različitih načina na koje se može slaviti.

„Pozdravljam vas i pozivam da nastojite biti ustrajni, ne znam komu je potrebno više strpljenja, onima koji vode zborove ili onima koji u njima sudjeluju. Svima nam je ono potrebno jer se ništa ne može uvježbati bez strpljenja. Bit je stvoriti slogu u različitosti glasova, ali i u različitosti naših sposobnosti. Prevažna je uloga vježbanja jer se i na taj način raste u krjeposti“, kazao je kardinal ukazujući na čovjekovu potrebu da stekne sposobnost vježbanja, strpljivosti i uvažavanja različitosti te međusobne suradnje.

Tumačeći odlomak iz Matejeva evanđelja u kojem se prikazuje Isusa kako hodi po uzburkanom moru progovorio je o današnjem vremenu u kojemu se čovjeku nameće da nije sretan ako ne zarađuje i ne troši mnogo. Rekao je da je materijalno bitno, ali kako ono ne bi smjelo zasjeniti čovjekov hod ka vječnosti jer „na sprovodu neće ići kamion sa stvarima koje je pokojnik sakupio za života“.

Sjećajući se svoga djetinjstva istaknuo je lijepu činjenicu da se prije mnogo manje imalo ali se pjesma orila svakoga dana kroz šume i doline. „Ljudi su se pjesmom borili protiv nedaće. Pjevali su jer su na taj način bili hrabriji“, kazao je kardinal Vinko podsjećajući kako su se zborovi okupili da pjevaju. Poželio je da pjesma nazočne vjernike ohrabri da se ne boje života te da imaju pouzdanja u Boga.

Koncert zborova

Nakon mise uslijedio je prigodni program kojeg je moderirala Ivka Martinović, a tijekom kojeg je svaki od 12 zborova otpjevao po dvije liturgijske popijevke. Tako su nastupili zborovi: Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa Stjepan Hadrović, Koralisti, Zbor župe Srca Isusova – Prozor, Sv. Ivana Krstitelja – Lug-Brankovići, Sv. Mihovila – Vareš, Sv. Ante – Bugojno, Presvetog Trojstva – Novi Travnik, Uznesenja BDM – Kreševo, Sv. Ante – Žepče, Zbor Bl. Marija Petković iz Uskoplja, Adoro iz Tolise, Juventus Salinarum iz Tuzle te Katedralni mješoviti zbor Josip Stadler.

Na kraju je riječi hvale uputio vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske katedrale te voditeljima zborova podijelio prigodne zahvalnice, a druženje je nastavljeno u Svećeničkom domu.

Mons. Zdenko Križić, novi biskup gospićko-senjski: Biskupstvo u ozračju "Bog sam dostaje"

Početkom mjeseca travnja papa Franjo prihvatio je zbog starosti odreknuće od službe mons. Mile Bogovića, dosadašnjeg gospićko-senjskog biskupa, i u skladu s odredbom Zakonika kanonskoga prava za novog ordinarija te biskupije imenovao o. Zdenka Križića, karmelićanina, dosadašnjeg rektora zavoda Teresianum u Rimu. To je bio središnji povod da razgovaramo s mons. Križićem o njegovu imenovanju, ali i o stanju Crkve u Hrvata te njegovoj rodnoj župi u Posavini...

 

 

O. Zdenko (od Bezgrješnog Srca Marijina) Križić, OCD, rođen je 1953. u Johovcu, župa Foča, kod Doboja u BiH. Nakon završene srednje škole, koju je pohađao kod otaca konventualaca u Zagrebu, nastavio je studij filozofije u Firenci, a potom na Papinskom teološkom fakultetu Teresianum u Rimu. Prve redovničke zavjete položio je 1970. u Somboru, a doživotne 1976. u Zagrebu gdje je i zaređen za svećenika sljedeće godine. U Rimu je 1978. magistrirao na temu Biblijski likovi u djelima svete Terezije Avilske.

Do sada je obnašao brojne službe, a izdvojit ćemo samo neke: prefekt Dječačkog sjemeništa otaca karmelićana u Zagrebu; prior samostana u Remetama-Zagreb; vanjski profesor na Institutu za kršćansku duhovnost u Zagrebu; provincijal Hrvatske karmelske provincije; vikar Provincije; prior novoosnovanog samostana u Krku; generalni vikar Karmelskog reda, a od 2012. obnašao je službu rektora Karmelskoga međunarodnog zavoda Teresianum ...Osim hrvatskog, dobro govori talijanski, a dostatno poznaje i španjolski jezik.

Oče biskupe, nedavno ste imenovani novim biskupom Gospićko-senjske biskupije. Nećemo Vas odmah "bacati u vatru" nego ćemo započeti s jednim uobičajenim pitanjem za ove prigode: Kako gledate na izazove koje nosi biskupsko imenovanje?

Ono čega sam bio potpuno svjestan jest velika odgovornost koju biskupska služba sa sobom nosi. Izazova je puno, ali znam da biti uvijek na razini tih izazova nije lako. Nije mi još uvijek jasno sve ono što me čeka. Prihvatio sam ovu službu snagom vjere i idem naprijed s pouzdanjem u Boga ne sumnjajući u Njegovu pomoć.

Službu biskupa preuzimate kao redovnik. Što mislite hoće li to utjecati na Vaš novi pastoralni zadatak?

Ja živim u samostanu već 49 godina, a kao redovnik sa zavjetima 46 godina. Svjestan sam da sada moram mijenjati svoj stil života što nakon toliko desetljeća nije lako. Međutim, nužno je prilagoditi se drugim zahtjevima, a kada to ne bi bilo moguće, dragi Bog ne bi od redovnika niti tražio ovakvo nešto. Svjestan sam da bez žrtve nema ništa, i prihvaćam tu cijenu.

U intervjuu za televiziju Laudato prigodom imenovanja rekli ste, između ostaloga, kako: "Tu čast nikad u životu ne bih tražio imati. Lijepo je biti redovnik, bio sam sretan." Možete li nam reći što mislite je li biti biskup čast ili služenje...? Smijemo li Vas upitati što mislite hoćete li biti sretni kao biskup?

Ja mislim da ovako razmišljaju i svi drugi koji su već proživljavali moje iskustvo. Kako bi netko zbog nekakve časti prihvaćao na ramena toliku odgovornost? U evanđelju nigdje Isus ne govori apostolima da su dobili neke časti, nego samo zadatak, a taj je služenje. Želim da moj život bude uistinu služenje, a ne da mi to bude samo neka prazna riječ. Ja sam kao redovnik bio jako sretan i zadovoljan, ali to je uvijek usko vezano uz vjernost pozivu. Ako ću biti vjeran Bogu, nema nikakva razloga da ne budem sretan. Biti sretan ne znači ne imati poteškoća, ali to ne obeshrabruje kada se osoba u poteškoćama ne osjeća sama, kada ima iskustvo Božje blizine i njegove pomoći.

Tijekom vremena obavljali ste brojne pastoralne dužnosti u svom Redu, međutim, prefektu kongregacije prigodom imenovanja rekli ste da niste mnogo radili u pastoralu, niti ste bili župnik ni kapelan. Odgovor je bio da i biskup nije župnik te da na biskupa spada vođenje u čemu imate iskustva. Kako komentirate to povjerenje koje Sveta Stolica ima u Vas?

Jasno je da mi je drago zbog povjerenja koje u mene ima Sveti Otac i najodgovorniji  u Crkvi, ali se borim i s pitanjem: jesam li ja zaslužio to povjerenje? Hoću li ja opravdati to povjerenje? Hoće li Bog biti sa mnom zadovoljan? Moguće je uvijek razočarati u povjerenju, pa stoga molim Boga da On jamči to umjesto mene, a ja da ne zatajim u suradnji s Njime.

Kako ocjenjujete aktualni moment Crkve u Hrvata, s posebnim osvrtom na Crkvu u Hrvatskoj?

Crkva kod Hrvata, pa tako i u Hrvatskoj, hvala Bogu, je živa. Ali i ima puno poteškoća i izazova. Svi znamo koliki je utjecaj globalizacije i koliko ona utječe na kulturu i tradiciju, napose malih naroda. Negativan utjecaj sa Zapada sve je prisutniji. Mi znamo da se Zapadna Europa, u velikom dijelu, odrekla svojih kršćanskih korijena, a drugih nema. Vjerski indiferentizam i kod nas sve više raste, kao i antiteizam i negativan stav prema Crkvi. Jasno je da ti izazovi zahtijevaju nove odgovore i nove načine navještaja Radosne vijesti i načine kako jasnije približiti Isusov lik čovjeku našeg vremena. Sve ovo zahtijeva podrobnije analize naše situacije da bismo mogli dati i što adekvatnije odgovore. Ali ne smijemo biti pesimisti.

Podrijetlom ste iz Bosne, točnije Johovca u župi Foča kod Doboja. Redakcija Tjednika bila je u toj župi prije nekog vremena. Možda se može reći kako Foča oslikava svu tugu i patnju koja je zadesila posavske Hrvate... Recite nam iz sadašnje perspektive kako gledate na rodni kraj s obzirom da ste mnogo godina izvan Bosne?

Ja sam iz Bosne otišao s 14 godina, ali Bosna iz mene nije nikada otišla. Do prije rata sam redovito provodio godišnji odmor u Johovcu i veze nikada nisu prestale. Sada je tamo stanje više nego žalosno. Prođe se kroz selo, a da se ne vidi "žive duše". Ostala je ljepota kraja, predivna priroda, ali bez ljudi ta ljepota ima tužan izgled. Najžalosnije je što ne vidimo vedriju perspektivu u vidu masovnijeg povratka ljudi. Crkva se u tom smislu zauzima i bori, ali sama ne može riješiti te probleme.

Kao Hrvat iz Bosne recite nam kako gledate na Crkvu u BiH? Je li doista riječ o ranjenoj Crkvi?

Crkva u Bosni je i više nego ranjena. Najveći je problem što te rane neće nikada posve zacijeliti. Nestalo je toliko župskih zajednica, a mnoge su svedene na "ostatak ostataka", bliže umiranju nego li novom životu. Ali se ne smijemo odreći nade da i rane mogu biti izvorom najsrdačnijih susreta i početak novog života. BiH je bila nepresušni izvor duhovnih zvanja od kojih su toliki podareni i Crkvi u Hrvatskoj i u mnogim drugim zemljama. Želimo se nadati da će dragi Bog jednom pretvoriti naše sadašnje pustinje u izvore života za naš narod u Bosni i Hercegovini. Crkva će nastaviti davati sve od sebe da se naš narod u BiH ne osjeti nikada ostavljenim i prepuštenim samom sebi.

Ljubitelji zavjera u svemu vide neke "poruke" i "urote". Činjenica je da su u posljednjih nekoliko izbora za nove biskupe u Hrvatskoj odabrani redovnici. Također, Vi niste jedini svećenik iz BiH koji je imenovan biskupom u Hrvatskoj. Što nam govore ta novija imenovanja?

Mislim da je nemoguće osporiti da je hrvatski narod u Hrvatskoj i BiH jedan te isti narod i to ne treba posebno dokazivati. Koliko je samo Hrvata iz BiH u Hrvatskoj i nisu trebali nikakvu inkulturaciju ili integraciju. I po vjeri i duhovnosti prepoznaju se i prepoznati su kao integralni dio hrvatskog korpusa. A što se tiče imenovanja biskupa redovnika, to kod nas izgleda kao nekakvo iznenađenje jer je redovnika biskupa bilo veoma malo, ali za univerzalnu Crkvu to je nešto uobičajeno. Vidljivo je da je današnji Papa skloniji imenovanju za biskupe osoba iz drugih biskupija jer se smatra da će oni donijeti više novine, a i to se već događalo u našoj Crkvi, pa je u tom smislu bilo i imenovanja osoba iz BiH za biskupe u nekim hrvatskim biskupijama. Nije Crkva u Hrvatskoj u tome vidjela ništa revolucionarno, nego nešto posve normalno jer jedan smo narod.

Obično se osobu na novoj pastoralnoj dužnosti pita o budućnosti. Možete li nam reći jeste li u ovom kratkom vremenu odlučili koji će biti vaši prvi pastoralni zadatci i na što ćete staviti naglasak kao biskup?

Gospićko-senjsku biskupiju poznajem vrlo malo, te mi je prvi zadatak upoznati svećenike i redovništvo biskupije, te župske zajednice, a potom vidjeti koje su potrebe i mogućnosti, koje su poteškoće i strahovi. Stoga će mi trebati za to više vremena za neke konkretne, eventualno, nove inicijative. No ono što znam jest to da će mi jedan od glavnih prioriteta biti zauzetost na području duhovnost, bilo klera bilo Božjeg naroda. Ne zbog toga što se na tome prije malo radilo, ne, nego zato što je duhovnost duša svega. Vjera bez duhovnosti ostaje samo teorija, i nikada neće postati  istinski svjedočka vjera.

Jeste li razmišljali o biskupskom geslu?

Evo privodim kraju to razmišljanje. Budući da sam formiran prije svega u karmelskoj duhovnosti, za sada sam najbliže odluci da to bude izreka sv. Terezije Avilske: „Solo Dios basta“, „Bog sam dostaje.“

Dom Sv. Josip u Vitezu - oaza za dostojanstvenu starost

Zahvaljujući napretku medicine i boljim životnim uvjetima, u cijelom se svijetu životni vijek značajno produljuje te je tako, prema podatcima UN-a, svaka deseta osoba na planetu u mirovini. Nažalost, unatoč toj činjenici mnogi ljudi, a posebice određeni svjetovni mediji, starost smatraju svojevrsnim porazom i manje vrijednim dijelom života o kojemu se ne govori, pa čak i izvrće ruglu. Tako se negira nepobitna istina da je starenje proces koji traje od začeća do smrti i kako čovjeka starost, kao posljednje životno razdoblje, nepobitno čeka...

 

Da bismo potvrdili kako se Katolička Crkva i njezine mnogobrojne institucije i redovi brinu o ljudima u poznoj dobi života, zaputili smo se ka Domu za stare i nemoćne osobe Sv. Josip u srednjobosanskom gradu Vitezu, 10-ak kilometara od Zenice, kojeg u duhu baštine Božje riječi, slijedeći socijalni nauk Crkve, vode sestre Služavke Malog Isusa.

Prošlost i sadašnjost

U mirnoj oazi u kojoj vladaju usporeni životni ritmovi, igranje društvenih igara, duhovni razgovori sa svećenikom i časnim sestrama te obične staračke priče, bez stresa, dreke i strke koju nose neka druga životna razdoblja, razgovarali smo sa s. Rudolfom Paradžik, ravnateljicom Doma Sv. Josip u Vitezu.

Naravno, kako to obično i biva, da bismo saznali nešto o sadašnjosti, skoro uvijek se moramo vratiti u prošlost u kojoj smo otkrili više od stoljeća prisutnosti sestara SMI u Vitezu i općenito Lašvanskoj dolini. Prošlost ispunjena brigom za starije, ali i one mlade, od početka 20. st. nasilno je prekinuta 1948. nacionalizacijom i komunističkom otimačinom. Na svu sreću nedugo nakon posljednjeg rata briga za bližnje ponovno se budi, možda jača nego prije.

No, krenimo redom. Sestre su u čast Jubilarne 2000. godine odlučile graditi dom za stare i nemoćne osobe, i to na imanju zvanom Hankompanija koje je sluga Božji Josip Stadler kupio 1907. kako bi sestre, koje je on utemeljio, mogle proizvoditi hranu te tako skrbiti za potrebite. Kako to socijalni nauk Crkve i nalaže, dr. Stadler je želio zaštititi nemoćna čovjeka na početku i na kraju njegova životnog puta. Samostan i cijelo imanje posvetio je sv. Josipu i upravo na tom povijesnom tragu 2000. godine rođena je ideja za izgradnjom staračkog doma. Rješavanjem imovinsko-pravnih pitanja, rad strojeva i vika radnika započeli su u listopadu 2001.

„Gradilo je i radilo koliko se moglo, tj. kako smo primali donacije i kako su naše sestre po Njemačkoj i drugim kućama zarađivale. Prikupljali smo financije tim tempom te smo 2009. mogli zaključiti gradnju i slaviti blagoslov doma. Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić 20. srpnja 2009. blagoslovio je dom i zaželio Božji blagoslov u radu i nastojanju da uzmognemo biti Božja snaga, dobrota i ljubav onima koji nas budu trebali. Od 2009. smo počeli djelovati. Danas naša ustanova ima 70 mjesta za stare, bolesne, potrebite i one koji ne mogu više u svojim kućama živjeti. Riječ je o ljudima iz ovoga kraja, ali imamo korisnika i iz Kaknja, Zenice, Sarajeva te čak i iz Tuzle“, rekla nam je s. Rudolfa nakon što je objasnila povijesni tijek nastanka Doma Sv. Josipa.

Kapelica, duhovno središte doma

Nakon razgovora u prostorijama za prijam gostiju uputili smo se u kapelicu koja se nalazi uz središnji hol u prizemlju. Riječ je o svojevrsnoj duhovnoj oazi čitavoga zdanja.

„Kapelica je građena u sklopu Doma. Njezine klupe napravljene su od naših hrastova koje smo posjekli da bismo uopće počeli s radovima. To je bio gaj, zapravo šuma, a naš čovjek majstor pristupio je radu te nam isporučio gotove klupe. Svaki dan imamo ovdje sv. misu i molimo sa stanarima krunicu. U korizmeno vrijeme moli se i križni put, i to zajedno stanari i osoblje“, rekla nam je sestra Rudolfa te napomenula kako je kapelica relativno dovoljno velika, a dizajnirana je tako da se njezina vrata mogu rastvoriti po potrebi te se ona tako proširi na hol odakle se može sudjelovati na sv. misi. Zanimljivo je da se sv. misa može vizualno, ne samo zvučno, pratiti i s viših katova što pomaže onima kojima je teško ulaziti u dizalo ili silaziti stepenicama. Također, stariji ljudi koji ne mogu ići u župnu crkvu dođu u kapelicu ponekad.

Mise predslavi kućni svećenik kojemu je to pastoralni zadatak, tako da sestre ne moraju nikoga „ganjati“ za euharistijska slavlja i sakramente. Postojanje svećenika koji ima stan u sklopu doma daje svojevrsnu utjehu stanarima te njihovoj rodbini da nitko neće umrijeti bez bolesničkog pomazanja, sv. ispovijedi te pričesti. „Drago nam je što nam je kard. Puljić omogućio kućnog svećenika, trećeg po redu do sada, vlč. Pavu Brajinovića. Hvala Bogu što je on tu i sretni smo zbog toga“, rekla je ravnateljica doma te istaknula da i sestre nastoje pomagati svećeniku, a nedjeljom dijele pričest po sobama za one koji ne mogu sići na misu.

A što kažu korisnici?

Poslije razgledanja i razgovora u kapelici obišli smo čitavo zdanje te se susreli sa sestrama, osobljem i stanarima. Neke smo zatekli u ležernom razgovoru, drugi se nisu osvrtali na naše kamere jer su gledali televiziju, a nažalost oni manje sretni morali su ponovno na pregled u ambulantu dok su se za teži slučaj pripremala kola za prijevoz u vitešku bolnicu. Osoblje smo zatekli na njihovim radnim mjestima, u ambulanti, po sobama, pomažući starijima, ukratko: radeći ono zbog čega su uposlenici jedne ovakve institucije...

Zanimalo nas je što kažu korisnici usluga Doma Sv. Josip. Je li im dobro ovdje? Prvo smo upitali Katu Knežević koja dolazi iz župe Brestovsko. „Došla sam u dom prije 13 mjeseci. Ovdje mi je 'preodlično'. Volim naše sestre koje ovdje rade kao svoju majku. One nas toliko paze i vole da ne bih nikad otišla iz doma kad bih i kući imala uvjete“, rekla nam je Kata.

Marija iz župe Gromiljak se u domu nalazi dvije godine i naglašava da ne zna kako je sustanarima, ali je njoj ovdje dobro. „Što se kaže svak' za se travu pase. Imamo druženja, imamo s kime progovoriti“, istaknula je u šaljivu tonu.

Ivo Pranjković iz Viteza kaže da je u domu također dvije godine: „Za sada je vrlo dobro. Mogu vam reći kako nemam nikakvih problema.“ Ankica iz Putičeva Donjeg, odnosno iz župe Dolac ovdje je veoma kratko, tek mjesec dana, ali ima samo riječi hvale. „Iako sam ovdje kratko, prelijepo se osjećam. Ne znam što bih vam konkretno mogla reći, zadovoljna sam i osobljem, sestrama“, potvrdila je Ankica ono što su rekli i ostali sustanari.

U razgovoru s njima i sa sestrom Rudolfom zanimalo nas je ima li bračnih parova u domu, međutim saznali smo kako je bilo, ali sada trenutno nema. Također, određeni stanari dolaze sami da se prijave, dok druge pošalje rodbina i ne bude im pravo. „Neki ne dolaze svojevoljno i baš se pate dok se ne snađu, dok se ne prilagode. Sve zavisi od osobe do osobe. Nakon određenog vremena kada vide druženje bez samoće kao kod kuće, zavole ovaj dom. Stanari igraju karti i ostale društvene igre, četvrtkom imaju radionice, a ponekad se organizira i pjevanje. Tko želi i tko može, ima gimnastiku dva puta tjedno s fizioterapeutom. Naši su stanari poprilično bolesni da bi se mučili s prijevozom tako nema organiziranih izleta. Oni koji mogu podnijeti vožnju obično za vikend odu kod rodbine“, rekla je ravnateljica doma te naglasila kako osoblje ide na duhovne obnove. Tako su bili u Mariji Bistrici, Kondžilu, Maglaju, svake godine na drugo mjesto. Također, važno je napomenuti kako u domu nisu samo katolici, nego ima i pravoslavnih te se može reći kako dom sa stanarima i osobljem u konkretnom primjeru i životu djeluje ekumenski...

Nakon obilaska zdanja prošetali smo parkom zajedno sa sestrom Rudolfom i baš u tom trenu ambulantna kola su vozila jednu stanarku na pregled u Vitez. Medicinska kola su donacija iz Njemačke preko prijatelja svećenika koji je otkupio patronažno vozilo i darovao ga Domu Sv. Josip.

Pred kraj našeg obilaska zanimalo nas je kako se osjećaju oni koji svakodnevno gledaju starije znajući da je jedna od stvarnih istina činjenica kako će svi ljudi jednom biti stari... „Ja sam skoro 40 godina u tome. Bila sam u Njemačkoj i radila sam čitav život sa starima. Pomagati drugima to mi je radost. Nisu oni prezahtjevni, malo pažnje, ljubavi i milosrđa, kako Papa kaže, prema bolesnima i to čini ljepotu života“, rekla nam je sestra Rudolfa koju slobodno možemo nazvati prijateljem medija budući da je odmah pristala ugostiti nas te nije ni sekunde oklijevala otvoriti vrata skoro svake prostorije u domu. Vjerojatno je riječ o iskustvu iz Njemačke u kojoj je dugo boravila!

Svećenik-dušobrižnik u staračkom domu

Na kraju smo o iskustvu rada na novoj pastoralnoj službi razgovarali s vlč. Pavom Brajinovićem iz kojega smo „izvukli“ dosta informacija. Zapravo je sve sam rekao iskreno i iz duše, što bi se reklo.

„Stalno naglašavam kako ja u kući najmanje radim. Tu sam nekih 7-8 mjeseci i došao sam na ovu pastoralnu službu iz Broda, a prije toga sam djelovao u Prudu i Novom Selu Balegovac. Velika je razlika između pastoralnog rada u župi i u staračkom domu. Ja bih prvo pohvalio časne sestre i sve radnike. Osoblje je posebna priča, oni su kao mala redovnička zajednica. S kojom oni to ljubavlju rade - da ja nakon 45 godina svećeništva sada učim od njih. Valjda je i to Božja milost jer se drugačije ne bi ni moglo raditi“, rekao je vlč. Brajinović i podijelio svoju pastoralnu službu u dva pravca.

„Jedan je naravno sv. misa u kapelici koju predslavim svaki dan. Nedjeljom je misa malo posjećenija i tada se otvaraju vrata kapelice i bude pola hola popunjeno. Dođe i cijeli 'komšiluk', a imamo i čitače... Drugi dio moga poslanja ovdje je susret sa stanarima kroz sv. ispovijed, bolesničko pomazanje te druženja poslije mise“, rekao je vlč. Pavo te naglasio da kada netko u dom dragovoljno dođe, ako je obitelj uz njega i ako ga redovito obilaze, onda je stanar kao u raju. Međutim, kako smo čuli, ako je na neki drugi način došao, a pogotovo ako ga ne obilaze najbliži, onda stanar ima u duši veliki lom. „Možete vi njima objašnjavati što god želite, Božja ljubav, milosrđe, praštanje... međutim to ide teško“, rekao nam je vlč. Pavo te progovorio o nekim neugodnim situacijama kao što su priče o snahama koje „istjeraju“ svekrve iz njihovih kuća kako ne bi živjele u zajednici koja je danas nadiđena, ali nakon nekog vremena u kuću muževljevih roditelja dovedu svoje... Također je veliki problem što neki ne žele posjećivati svoje djedove i bake te su stariji prinuđeni „zavrnuti pipu“ te njemačke penzije prosljeđuju samo ako ima posjeta.

Vlč. Brajinović je također naglasio kako je problem za svećenika na ovoj pastoralnoj službi što nema nekih velikih planova u radu kao na župama. Posebno je teško što nema mladih, a stari su dovedeni „pred zid“ pa je pastoralni rad limitiran. Međutim, kako nam je rekao, dobro mu je došao odmor od župa u kojima se mnogo radilo i gdje su se pravile crkve i dvorane.

Mirovina nije kraj!

Kako smo rekli na početku, zahvaljujući porastu životnog standarda i unaprjeđenju zdravstvene zaštite, dolazi do produženja životnoga vijeka, a time i većeg udjela starijih osoba u cjelokupnoj populaciji. Mnogim ljudima pomisao na starenje budi strah od smanjenih mogućnosti, popularno nazvana, kvalitetnog života. Također se plaše bolesti i smrti...

Na svu sreću, čovjek ima vremena kroz srednju životnu dob preispitati svoje vrijednosti i drugu polovicu života usmjeriti na ono što je doista bitno, a to su vjera i obitelj, te tako, bez razočaranja, spremno dočekati stariju životnu dob i umirovljenje. Kako smo saznali u jednodnevnom boravku u Domu Sv. Josip, svako vrijeme ima svoju ljepotu, valja je samo prepoznati i Bogu zahvaljivati za sve primljene darove za vrijeme života. Ipak, mnogi i ne dočekaju starost i unuke!

 Što Dom Sv. Josip nudi?

Zdanje raspolaže sa 70 mjesta i građeno je prema standardima i normativima struke. Prostire se na 800 m2 a i pet etaža (suteren prizemlje i tri kata). Ima oko 3 500 m2 iskoristiva prostora. Čitav dom prilagođen je pokretnim, polupokretnim i nepokretnim osobama. Postoje jednokrevetne i dvokrevetne sobe, a svaka ima kupaonicu, wc, terasu, telefon i satelitsku antenu te je opremljena namještajem prilagođenim bolesnicima. Uz nabrojano, dom nudi dodatne sadržaje koji uključuju duhovnu skrb i kršćanski pogled na završetak ovozemaljskog života, ambulantu, šetnicu kroz hrastov gaj. Tim medicinskog i duhovnog osoblja zadužen je za blagotvornu njegu na razini primarne zdravstvene zaštite, a 24 sata stoje na raspolaganju stanovnicima kuće. Kako smo saznali, lista čekanja je podulja, ali ako vas bilo što zanima, slobodno nazovite 030 718 620.

Kršćanima današnjice ne nedostaje križeva

Kršćani čine trećinu svjetskog pučanstva i tri četvrtine ukupnog broja žrtava progona

Prema procjenama, svakih pet minuta u svijetu zbog vjere premine jedan kršćanin. Godišnje više od 105 000 kršćana podnese jedan od oblika mučeništva. Zaista je riječ o pravom holokaustu koji se odvija pred našim očima, ali o njemu se vrlo malo govori. Čak i kada se spomene, veliki dio rasprave uvijek ode u pogrešnu stranu: od pogubnosti američkog imperijalizma, preko križarskih ratova do revizionističkih pogleda na srednji vijek i Crkvu. Ipak, činjenice kažu kako su u najmanje 50 zemalja svijeta kršćani na različite načine progonjeni...  

Prijevod pitanja vjerskih sloboda definiranog u 18. članku Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koja je 1948. proglašena na Generalnoj skupštini UN-a, kaže: "Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, a to pravo podrazumijeva slobodu promjene vjere ili vjerovanja te slobodu pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očitovati svoju vjeru ili vjerovanje učenjem i obredima."

Četvrtina milijarde kršćana progonjena

Jasno je kako su od velikih nadanja i želja za slobodom svakog pojedinca izraženih u Deklaraciji o ljudskim pravima ostala samo mrtva slova na papiru. Koliko je ljudski rod udaljen od ostvarenja tih ideala slobode, unutar kojih je sloboda vjere možda i najvažnija, svakodnevno se podsjećamo gledajući televizijske vijesti ili čitajući internetske portale. Zasigurno nema dana da mediji ne prenesu vijest o bombaškom napadu na crkvu, zajednicu kršćana ili protjerivanje i ubijanje Kristovih sljedbenika.

Čak i usprkos postojanju mase lijevo-liberalnih medija i otvorenih antikatoličkih portala na hrvatskom jeziku, vijesti o stradanju kršćana ipak uspijevaju doći do ljudi. Zanimljivo je to da svi suosjećaju sa žrtvama, ali nitko ne traži ubojice. Međunarodne institucije su posebno inertne kada treba i osuditi zločine, a kamoli pokušati spriječiti uzroke i uhititi počinitelje. Kao da se sve prihvaća s jednom dozom rezignacije, a to zlo se percipira kao nepobitna realnost koju se ne može promijeniti.

Dakle, kršćane se progoni, fizički zlostavlja i ubija te otvoreno diskriminira u čak više od 50 zemalja svijeta. Jednostavnim matematičkim zbrajanjem dolazimo do podatka da je skoro 250 milijuna kršćana zbog svoje vjere na različite načine progonjeno.

Naravno, razlikuje se intenzitet, ali se svi mogu svesti pod nekoliko pojava: prisilno obraćenje i različiti pritisci; tortura i nasilje; zatvaranje, rušenje crkava i pastoralnih objekata; zapljena privatne i crkvene imovine i na kraju ubojstva ili protjerivanja...

Neke od najgorih zemalja po kršćane

Kada se krene analizirati ovaj planetarni problem, na prvo mjesto uvijek ispliva totalitarna i izolirana/zaboravljena Sjeverna Koreja koja kršćane progoni zbog pseudoideoloških razloga. Naravno da točna brojka nije poznata, ali predviđanja govore kako se u toj zemlji u zatvorima i radnim logorima nalazi negdje između 50 000 i 70 000 kršćana.

S. Koreju po sustavnom progonu onih koji vjeruju na drugačiji način slijede uglavnom i skoro jedino islamske zemlje: Somalija, Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen... Neke od njih su u ratu dok su vlade ostalih država proganjanje kršćana "sakrile" kroz prizmu očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta, ili ih jednostavno nije briga svaljujući krivicu na radikalne skupine. Mnoge vlade tih zemalja štiti i nafta zbog koje zapadne zemlje "žmire na jedno oko".

Irak je klasični primjer zemlje u kojoj nestaju kršćani. Prije dolaska američkih vojnih snaga u njemu je živjelo oko 1,5 milijuna kršćana, a danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina tisuća koji su pod posebnim pritiskom raznih paravojnih frakcija koje smatraju kako su „sve crkvene ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva legitimni vojni ciljevi“. Nažalost, napadi se i dalje događaju dok su pojavom tzv. Islamske države oni "institucionalizirani" i dovedeni do perfidnog savršenstva (porez za "nevjernike", obilježavanje kršćanskih kuća, robovlasništvo...).

Zadržimo se još malo na Bliskom istoku. Saudijska Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islama zakonom su zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru predviđena je smrtna kazna koja prijeti i onomu koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene konverzije. Iako u Saudiji živi oko 800 000 kršćana, uglavnom doseljenih radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Riječ je o svojevrsnom tragikomičnom paradoksu: zemlja koja krši sva moguća vjerska prava u svom dvorištu, zbog novca i nafte ne biva optuživana, dok s druge strane troši milijarde dolara za širenje islama po svijetu.

Slično je u ostalim arapskim i bliskoistočnim zemljama koje imaju većinsko muslimansko, sunitsko pučanstvo. Kršćani u Siriji plaše se najgorega ukoliko Bašar al-Asad padne jer su otvorene prijetnje mnogobrojnih terorističkih skupina jasne: "obraćenje" ili smrt...

Nadalje, u šijitskom Iranu prijeti smrt ukoliko se s islama prijeđe na kršćanstvo, a godišnje se javno spali 10-ak tisuća primjeraka Biblije. Inače, u Iranu, uglavnom Teheranu, ima 100 000 kršćana od kojih 35% katolika koji se moraju strogo pridržavati pravila kako ne bi snosili posljedice...

Indijski potkontinent, Afrika i Amerika

Otiđimo na trenutak u dijelove Azije. Progon kršćana u, do jučer tolerantnoj zemlji, Indoneziji u stalnom je porastu kao i u mnogim azijskim zemljama manje zvučnih imena koje prosječni čovjek ne može ni na mapi naći...

U mnogoljudnoj Indiji ponukani paljenjem crkve sv. Sebastijana u Delhiju krajem 2014. katolički biskupi su takva djela nazvali ciljanim nasiljem, a nikako izoliranim slučajevima ukazujući kako policija i vlasti iskazuju nemar u poduzimanju bilo kakve mjere da zaštite, ne samo kršćane, nego i Ustav Indije. Vođe kršćanskih zajednica u toj zemlji osobito ukazuju na program nacionalističke i vjerske mržnje prema nehindusima.

U Africi su kršćani, osim u (sjevernoj) Nigeriji, koja često dolazi na stranice medija, progonjeni u većini zemlja s muslimanskom većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. Žalosno je da jedna zemlja u Africi mora biti diktatura ili poluprotektorat Zapada kako bi tamošnji predsjednik čestitao Božić ili posjetio polnoćku (npr. Egipat), dok je u ostalim to skoro nezamislivo.

Od ritualnog klanja kršćana na obalama Sredozemnog mora u Libiji, čemu svjedoče videouradci terorističkih skupina, do više zemalja srednje Afrike gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, najčešći cilj naoružanih ekstremista su obraćenje, protjerivanje ili smrt "nevjernika". U mnogim, donedavno umjerenim, afričkim zemljama raste broj ekstremističkih skupina kao i poziva na nasilje protiv različitih. U glavama indoktriniranih nema mjesta pluralizmu ni suživotu... Animozitet prema kršćanima pokazao se još jednom blizu talijanske obale kada su imigranti bacali u more one za koje su ustvrdili da su kršćani – također još jedna stvar koja se prešućuje kada se u medijima govori o napaćenim migrantima.  

Može se reći da vlada određena doza relativiziranja zločina nad kršćanima u Africi. Misao vodilja je da su u prošlosti kršćani progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Spominju se kolonizatori, europski izrabljivači i razni bijeli osvajači te se tako neprikladnim povijesnim komparacijama relativizira zlo današnjeg religijskog čišćenja, nepojmljiva za 21. stoljeće.

Na američkom kontinentu problemi koje kršćani imaju u državama kao što je Meksiko, Kolumbija... pretežito su vezani za trgovinu drogom i različite pobunjeničke ljevičarske frakcije koje imaju privatne vojske. Središnje mete su kršćani (jer i nema drugih) budući da staju na put trgovini drogom, ili svećenici koji u svojim propovijedima potiču mlade da primjerice izaberu sport, a ne drogu. Planetarni je to problem koji se tiče svih ljudi, a ne samo kršćana, dok borba protiv trgovaca drogom postaje pravi rat.

Kršćanofobija u Europi

Je li išta bolje na Starom kontinentu? Naravno da jest: nema ubojstava, barem ne organiziranih, vjerski objekti se ne ruše, osim ako župne zajednice i gradovi više nemaju novca održavati ih. Međutim, primijeti se određena pojava koja je teško uočljiva jer se potura kao nešto moderno i napredno: kršćanstvo se polako i sustavno izbacuje iz javnog života i prikazuje kao retrogradno, nazadno, mračno pa čak i reakcionarno... Čestitanje Božića se pretvara u čestitanje blagdana, a da se manjine ne bi uvrijedile, miču se križevi iz javnih ustanova. Želi se Crkvu zatvoriti u sakristiju...

U Europi je očit govor mržnje prema „crkvenom“ i „Božjem“. Svjesni smo da se takvi ljudi ne pozivaju na toleranciju, osim u slučaju kada s njima dijelite isto mišljenje. U Europi se očituje nesnošljivost kao kulturna i pravna pojava. U najkraćem, klasičan primjer su hajke na one škole koje promiču kršćanske vrijednosti i simbole u npr. školskim aktivnostima, dok se na drugoj strani istodobno promoviraju istočnjačke filozofije, joga, Noć vještica i tome slično... Kršćanstvo je predstavljeno kao nešto loše, apriori i zastarjelo, dok se sve novo i sve tuđe nameće kao dobro ili bolje...

Nakon što se o kršćanofobiji posljednjih godina i desetljeća podosta govorilo, stvar se našla i pred Parlamentarnom skupštinom Vijeća Europe. Ondje je početkom 2015. izglasovana Rezolucija 2036: Suočavanje s netolerancijom i diskriminacijom u Europi sa specijalnim fokusom na kršćane.

U njoj se konstatira da su i vjerske većine u Europi izložene diskriminaciji na vjerskoj osnovi:  bilježe se brojni slučajevi neprijateljstva, nasilja i vandalizma protiv kršćana i njihovih crkava, ali se takvi čini često zanemaruju. U Rezoluciji se navodi kako vjerska većina u nekoj zemlji ima ista onakva prava na zaštitu od diskriminacije kakva se jamče i manjinama te da propise kojima se osigurava zaštita sloboda vjeroispovijesti treba primjenjivati također i radi zaštite pripadnika vjerskih većina, tj. kršćana.

Uloga medija i podijeljeni kršćani

Većina ljudi će se složiti kako su novinari pali na ispitu pravodobnog izvješćivanja u kontekstu progona kršćana. Osim što se puke vijesti šturo prenose negdje pred kraj novina ili TV emisije, ne predočava se šira slika koja kaže: globalni rat protiv kršćanstva najveća je priča danas, a koja nikad u potpunosti nije ispričana.

Dok svijet svjedoči nastanku čitave generacije kršćanskih mučenika, divljaštvo i zločini nad njima se odvijaju na tako velikoj razini da to ne predstavlja najdramatičniju priču o kršćanima danas, nego i najveći izazov za ljudska prava i međunarodne institucije.

Često se zločini nad kršćanima svrstavaju u kovanicu "sukoba civilizacija", to jest kršćanskog i islamskog svijeta. Ipak, iz kratka prikaza smo vidjeli da se kršćanstvo ne suočava samo s jednim "dželatom", već je riječ o čitavom nizu različitih te vidljivih i nevidljivih neprijatelja u plejadi država...

Još jedan problem koji boli je činjenica da skoro 2,5 milijardi kršćana nije u stanju dići glas protiv progona "braće po vjeri". Naravno, i za to postoje razlozi, kršćani su podijeljeni u mnoge države, Crkve, nacije i jezike... Većina ih ne živi u bogatim i snažnim zemljama koje mogu donijeti neku promjenu u svijetu. U onim zemljama koje bi mogle pokušati zaustaviti progone kršćana mediji su opterećeni nekim drugim unutardržavnim problemima, a vlasnici sedme sile uopće nisu zainteresirani za stradanje ljudi u zemljama Trećeg svijeta...

Na kraju, kao svojevrsni test može se izvršiti ispitivanje i propitati ljude što misle o pojmu religijskog progona. Većina će odmah pomisliti i odgovoriti na tragu inkvizicije, spaljivanja vještica, križarskih ratova, religijskih ratova iz prošlosti, a rijetki će se sjetiti onoga što se događa danas, u ovom trenutku, što će povijest zasigurno pamtiti kao genocid i globalni rat protiv kršćana koji su istinski mučenici 21. stoljeća.