Oman - oaza mira u arapskome svijetu

Oman (Saltanat ‘Umān) država je u jugoistočnome dijelu Arapskoga poluotoka, smještena između Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Jemena te Omanskoga zaljeva i Arapskoga mora. Obuhvaća oko 310 000 km2 i ima skoro 3 milijuna stanovnika od kojih su Omanci većina, a useljenici čine oko jedne četvrtine pučanstva. Po vjeri su muslimani (89,0%), (ibadi muslimana ima 70%) dok hinduista i kršćana ima po 5%. Najveći problemi kršćana vezani su za stroge islamske zakone, zabranu konverzije i javnog širenja Radosne riječi. Poseban pritisak doživljavaju djeca kršćanskih imigranata u ovoj arapskoj zemlji.

Područje jugoistočne Arabije bilo je poznato i Grcima i Rimljanima. Arapi su u tim krajevima imali autonomiju u sklopu države kalifa već od 630. godine. Između sunitskih Arapa, podanika sultana iz Muskata te šijitskih Arapa, podanika imama iz Omana, postojala je stalna vjerska i politička nesnošljivost na području današnjeg Omana. Njihove su stoljetne međusobne borbe za prevlast u jugoistočnoj Arabiji oslabile države pa su i Muskat i Oman potpali pod portugalsku kolonijalnu upravu  koja je trajala od 1507. do 1649.

Neovisnost od Britanaca

U dugom sukobu sunita i šijita sultan Muskata Ibn Ahmad iz dinastije Saidita stekao je konačno prevlast nad omanskim imamima te je 1793. imamat podvrgnuo svojemu sultanatu što je donekle udarilo temelje današnjem Omanu. Britanska Istočnoindijska kompanija stekla je 1798. niz povlastica u toj zemlji, a ugovorom iz 1891. i Muskat i Oman postali su britanski protektorat. Početkom 20. st., točnije 1913. imam Omana oslobodio se muskatsko-britanskog utjecaja i proglasio neovisnost imamata. Ipak, britanska prevlast održala se i nakon Drugog svjetskog rata čak do 1959. Oman je ipak imao ograničenu samostalnost, a tijekom 1950-ih izbijali su povremeni plemenski sukobi, te sredinom 1960-ih i separatističke pobune.

Početkom 1970. na vlast je došao sultan Qabus bin Said, a neovisnost je ostvarena 1971. (Muskat-Oman preimenovan je u Oman). Britansku vojnu prisutnost, okončanu potkraj 1970-ih, zamijenila je američka. Nakon revolucije u Iranu (1979.) Oman je 1981. uspostavio sigurnosnu i gospodarsku suradnju sa S. Arabijom i drugim regionalnim arapskim zemljama.

Početkom 2000-ih Oman je ostao strateški važan saveznik SAD-a.

Prema Temeljnomu zakonu iz 1996., koji se smatra ustavom, Oman je nasljedna monarhija (sultanat) po muškoj liniji potomstva dinastije Saidita. Državni poglavar, sultan, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, donosi zakone, potpisuje međunarodne ugovore, imenuje Ministarsko vijeće (vladu), koje je za svoj rad odgovorno isključivo sultanu.

Na osnovu izvoza nafte (oko 800 000 barela dnevno) i prirodnoga plina (oko 7,4 mlrd. m³ godišnje) Oman je jedna od bogatijih azijskih zemalja. Od prirodnih bogatstava posjeduje i zalihe bakra, azbesta i gipsa.

Izvan ratnih događanja

Lociran na rubu Arapskog poluotoka Oman je zaobišao ratni vihor koji je donijelo tzv. Arapsko proljeće. Međutim, rasplamsavanjem sukoba u susjednom Jemenu i uključivanjem S. Arabije u napade na jednu od jemenskih frakcija, Oman je na svojoj granici dobio praktički zemlju u rasulu. Ipak, razboritošću i činjenicom da većina muslimana u Omanu ne pripada niti sunitima niti šijitima nego ibadijama, Oman se našao izvan svih ratnih događanja koja posljednjih desetljeća pogađaju arapski svijet. Čak i mirovne inicijative često dolaze iz te zemlje, dok Oman ne možemo povezivati niti s terorizmom niti radikalnim islamom tipa S. Arabije i Katara.

Ibadi je ogranak islama odvojen od šijitskog i sunitskog učenja s kojima čini tri ogranka jedne religije. Pripadnika ovog učenja ima i u Alžiru kao i u Libiji. Vjeruje se da je jedna od najstarijih frakcija nastala manje od 50 godina poslije smrti poslanika Muhameda.

Prema podatcima dostupnim na internetu, dva su središnja čimbenika što je Oman oaza mira u regiji stalnih nestabilnosti. Prva je svakako ibadi interpretacija islama koja u načelu odbacuje fanatizam, donekle promovira toleranciju, suživot i pogled u budućnost. Druga je poslovni pragmatizam njihovih političara s odbijanjem sudjelovanja u potezima koji donose samo kratkoročnu dobit. Dok su mnoge arapske i muslimanske države općenito zapele u sektaškom i međureligijskom sukobu, sultanat Oman postaje svjetionik demokracije na Bliskom istoku. Sama ta činjenica može biti predmetom šireg izučavanja za one koji su zainteresirani.

Kršćani su strani radnici

Iako postoje arheološki dokazi o kršćanstvu na teritoriju današnjeg Omana u 5. st., kao i u drugim arapskim zemljama većina kršćana danas su doseljenici-radnici koji su sa svojim obiteljima krenuli u potragu za poslom. Procjene govore da kršćana, pripadnika čak 80 različitih denominacija, ima od 90 000 do 300 000. Oni nisu državljani nego stranci, a vlada prepoznaje: katoličku biskupiju, pravoslavnu zajednicu te Protestantsku Crkvu Omana.

Svoju vjeru kršćani mogu prakticirati samo na prostoru koji odredi sultan. Dakle, skupine kršćana se ne smiju okupljati gdje žele, a pogotovo ne u, primjerice, privatnim domovima, kafićima, koncertima nego imaju svoje unaprijed određene prostore i crkve.

Konkretni problemi kršćana su vezani za gubitak prava nad odgojem djece u slučaju konverzije. Javno širenje Radosne vijesti je zabranjeno, a djeca kršćana u školama su pod pritiskom da prihvate arapske vrijednosti u što spada naravno i islam.

Sve u svemu, kada se usporedi sa strogim zakonima u ostalim arapskim zemljama, Oman i nije tako loše mjesto za život.

Posljednjih godina Opendoors, američka organizacija koja prati stanje i progon kršćana diljem svijeta, Oman svrstava u red zemalja s manjim problemima za kršćane. Tako je ova država s 39. pala na 50. i posljednje mjesto „progonitelja kršćana“... Iako sve nije kako bi trebalo biti, Oman se može nazvati svjetionik sloboda u podneblju mraka arapskih država...

Prirodna obilježja - pustinja

Oman zauzima od 200 do 500 m visoku zaravan koja se na sjeveru strmo spušta u obalnu nizinu Al-Batina, a prema unutrašnjosti prelazi u pustinju Rub‘ al-Khali. U sjevernome dijelu gorje Jabal Akhdar uspinje se do 3 018 m visine. Klima je uglavnom pustinjska; u obalnom području prosječna je mjesečna temperatura zimi (siječanj) 23 °C, a ljeti (srpanj) 34 °C; maksimalna je temperatura zimi do 30 °C, a ljeti do 47 °C. Godišnja količina oborina iznosi 100 mm, a u planinskim krajevima oko 500 mm. Trajnih površinskih vodenih tokova nema. Najveći dio Omana zauzimaju stepe, polupustinje i pustinje.

Pučanstvo

Omanci čine 76,1% pučanstva, a useljenici 23,9%. Stanovnici su Arapi (55,3%, od čega 48,1% starosjedioci), zatim Indijci i Pakistanci (31,7%; Beludži 15,0%, Bengalci 4,4%, Tamili 2,5% i drugi 9,8%), Iranci (2,8%), crnci sa Zanzibara (Tanzanija) 2,5% i drugi 7,7% (2000). Po vjeri su muslimani (89,0%), hinduisti (5,0%), kršćani (5,0%), i ostali (1,0%).

U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 7,9% aktivnoga pučanstva; u industriji, rudarstvu, proizvodnome zanatstvu i građevinarstvu 26,8%, a u uslužnim djelatnostima 65,3% (2003). Sveučilište je u Masqatu (osnovano 1986); službeni je jezik arapski. Glavni je grad Masqat (27 216 stanovnika, šire gradsko područje 775 878 u 2010). U gradovima živi 73,4% stanovnika.

Sv. Marija Kristina od Bezgrješnog začeća

20. siječnja

U bogatoj talijanskoj obitelji Giovannija Giuseppea i Marije Concette Marrazzo godine  1856. rođena je Marija Kristina. Majka joj je umrla nekoliko dana nakon poroda. Mala buduća svetica u ranom je djetinjstvu imala jake vjerske osjećaje te je sudjelovala na misama skoro svaki dan. U dobi od 12 godina dala je osobni zavjet za stupanje u neki od redova časnih sestara u Napulju, ali je te planove spriječio njezin otac. Unatoč tomu, nakon određenog vremena stupila je u Red sestara sv. Klare u Firenci. Zbog zdravstvenih razloga morala se vratiti u Napulj gdje se nakon izlječenja pridružila Redovnicama sv. Sakramenta što je prvobitno bila njezina namjera. Zavjete je dala 1876., i uzela ime sestra Marija Kristina od Bezgrješnog začeća. Ponovno se razboljela i bila prisiljena vratiti se kući. Konstantne neuspjehe u svojim namjerama stupanja u neki od redova vidjela je kao svojevrsni božanski znak te je odlučila 1878. utemeljiti novu kongregaciju Sestara za štovanje Presvetog oltarskog sakramenta i žrtve Isusa Krista na križu. Danas se te sestre skraćeno zovu sestre sv. Marije Kristine od Bezgrješnog začeća i imaju 30-ak samostana na trima kontinentima i u desetak zemalja.

Red je posebnu pozornost davao molitvi, adoraciji u euharistiji te služenju najbližima u katehezama, župnom pastoralu, pomaganju starijima kao i apostolatu u misijama.

Papinska dozvola je došla 1903., tri godine prije smrti sv. Marije Kristine koja je umrla na glasu svetosti 20. siječnja 1906. u Casoriji kod Napulja. Zbog svog pobožnog života posvećena pomaganju najbližim, sv. Ivan Pavao II. ju je 2003. proglasio blaženom, a 17. listopada 2014. papa Franjo svetom.

„Ona je posvema bila osvojena gorućom ljubavlju za Gospodina; molitvom, iz intimnoga susreta s uskrslim Isusom prisutnim u euharistiji primala je snagu za podnošenje patnji i sebedarje te je bila poput razlomljena kruha, tolikim osobama udaljenim od Boga i gladnima vjerodostojne ljubavi“, rekao je Sveti Otac prigodom njezina proglašenja svetom, što je i najbolje opisivalo njezino ovozemaljsko djelovanje.

Korizma nas treba uvijek nanovo uvoditi u neistražive dubine Božje ljubavi

Još jedna korizma je pred nama. Ovih 40 dana trebalo bi biti vrijeme razmišljanja o našem životu te odnosu prema bližnjima i Bogu, a ne samo prilika za započinjanje kakve dijete ili odricanja od određenih poroka. O značaju 40-dnevne priprave na Uskrs, njezinu sadržaju i smislu pitali smo o. Danijela Čolu, karmelićanina...
 

 

O. Danijel je rođen 1977. u Sarajevu, župa Stup. Redovnik je i svećenik, član Hrvatske karmelske Provincije sv. Oca Josipa. Nakon srednje veterinarske škole upisao je Institut za kršćansku duhovnost i Filozofsko-teološki smjer na matičnom fakultetu – KBF-u u Zagreb. Za svećenika je zaređen 2013. Pastoralno je djelovao na otoku Krku, a od 2014. obavlja službu župnog vikar u Remetama, Zagreb. Osim pastoralnog djelovanja u župi održava duhovne vježbe, pučke misije te duhovne obnove u nekim redovničkim zajednicama i župama. S njim smo razgovarali o općenitim pitanjima koja se postavljaju u korizmi...

Za početak jedno naizgled lagano pitanje, što je to zapravo korizma?

Korizma je vrijeme od četrdeset dana posta, molitve i dobrih djela. U tom razdoblju kršćani se pripremaju za slavlje najvećega blagdana, Uskrsa. Prvi Nicejski sabor 325. spominje razdoblje od 40 dana pripreme. A krajem 4. st. post od 40 dana prije Uskrsa obdržavao se svuda, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Moguće je da korizmeni post vuče svoje podrijetlo u postu kojeg su se pridržavali kandidati za krštenje na Uskrs, a da broj 40 ima podrijetlo u 40-dnevnom postu Mojsija, Ilije i Isusa Krista. Naša Zapadna tradicija obuhvaćala je razdoblje posta od šest tjedana, ispuštajući nedjelje, što je dovelo do trideset i šest dana. Od 7. st. razdoblje od Pepelnice do Prve korizmene nedjelje dodavalo se prvotnom broju od šest tjedana što je dovelo do ukupnog broja od četrdeset dana.  

S obzirom da živimo u vremenu u kojemu se preispituje sve „tradicionalno“ te se postavlja pitanje o smislu svakog pojedinačnog segmenta ljudskog života... u čemu je zapravo smisao korizme? Koje je njezino mjesto u životu jednog kršćanina danas?

U tim pokorničkim danima želi se izbliza na osnovu Gospodinova života, a osobito njegove muke, smrti i uskrsnuća, promatrati, ali još više živjeti u konkretnoj životnoj situaciji zahtjev Isusove ljubavi. Isprva je post, kao sastavnica korizmenog razdoblja, dozvoljavao samo jedan obrok dnevno (kojega je trebalo uzimati uvečer), te je zabranjivao blagovanje ribe i mesa, a u nekim sredinama i mliječnih proizvoda. U zadnjih nekoliko stoljeća meso se dozvoljava osim petkom, a naglasak o značenju korizme se promijenio. Podcrtava se duhovna dimenzija kao priprava za vazmeno otajstvo. Korizmu obilježavaju tri posebna vida: post, molitva i djela milosrđa. Oni nemaju cilj sami u sebi, već objedinjeni u jednu cjelinu pripravljaju nas za vazmeno otajstvo. Korizma nas želi više približiti krsnoj nevinosti, otvoriti nam na krilima vjere, nade i ljubavi dragocjenost i ljepotu Božje blizine koja nam je iskazana u preobilnoj ljubavi njegova Sina, Gospodina našega Isusa Krista.

Kakav je zapravo odnos posta i korizme budući da se postiti može tijekom cijele godine?

Svako odricanje ima za cilj da postignem nešto više u životu. Korizma me treba uvijek nanovo uvoditi u neistražive dubine Božje ljubavi. Kršćaninom se ne rađa, nego postaje. Čuvajmo se uhodanih korizmenih „šablona“ koji ne dovode do promjene. Molimo da budemo više ljudi koji ćemo odražavati sliku živoga Boga na zemlji. Da živimo dostojanstvo čovjeka koji je odraz vječnosti i onoga što oko nije vidjelo, uho čulo, a Bog je pripravio onima koji vjeruju i vrše njegovu volju. Smisao korizme danas: ako sam obiteljski čovjek, onda tu ulogu i vršiti. Kloniti se svih onih izazova koji me odvlače od obitelji. Jedan oženjen muškarac ne može svoju ulogu muža i oca živjeti na način kako to opisuje jedna narodnjačka pjesma: „ja još uvijek kao momak živim“. Kloniti se kladionica, pretjeranih pohoda kafićima, kavanama i drugim mjestima koja me mogu zavesti da zaboravim da mi je Gospodin povjerio ulogu u životu i da se kroz tu ulogu ostvarujem za život vječni. Korizma danas: kao otac i majka, živjeti svoje krsno svećeništvo u obitelji. Pružati djeci ozračje u kojemu će, uz svu ponekad surovu stvarnost, mirisati predokus Neba. Gdje će djeca kroz očinstvo i majčinstvo svojih roditelja usvajati prave slike o Bogu.

Netko bi mogao reći kako se sve svelo na: ne jedem slatko, ne jedem meso ili ne pušim cigarete... koje biste oblike pokore preporučili današnjim kršćanima, a osobito mladima?

Svatko najbolje sebe poznaje i zna koji mu oblici pokore odgovaraju i približavaju ga sve više Gospodinu. Neka ih svatko iskoristi na svoj način, ali bih potaknuo vjernike na jedan zajednički cilj. Neka mi ova korizma omogući da Isus siđe s neke pobožne slike na zidu i postane moj živi i konkretni suputnik života. Dopusti da te hod Kalvarije u pobožnosti Puta Križa vodi do ostvarenja intimnog prijateljstva s Bogom. Kaplje znoja s Njegova lica obraćaju se tebi i govore ti „trebam tvoju pomoć“. Kad se pogled božanskih očiju susretne s mojim pogledom, „malen“ se korak zbio u mom životu. Ako ti Isus kuca na vrata, otvori mu i ne kalkuliraj s njim. Pred Bogom nema ograda. Budi pred Njim ono što i kakav jesi i dopusti mu da te mijenja, jer ne mijenja te za neke ovozemaljske prigode, već za kraljevstvo nebesko. Sve dok se s Isusom ne susretnem na osobnoj razini, za mene se ništa posebno nije dogodilo. Koliko god moj život bio savjestan još uvijek prevladava stanje nestvarnoga. Naše pobožnosti, dužnosti, sve je to pred Bogom stvarno, ali nije meni stvarno. Poslije Isusova zahvata sve se mijenja. Vjerujmo Gospodinu, On je kadar naš život, uz svu težinu, pretvoriti u slavljenički ton. Cilj je da kršćanin iz dimenzije znanja o Isusu pređe u dimenziju poznavanja Isusa. Istina, to poznavanje Isusa bit će popraćeno mnogim oscilacijama, ili da se izrazim terminom sv. Ivana od Križa, prisutnostima „tamnih noći“. Bit će trenutaka kad će nam biti potrebna velika odanost kako ga ne bismo napustili, jer smo osjećaja da nas je On napustio. Kad god dođu trenuci da bi napustio molitvu i nedjeljnu euharistiju znaj da su to trenuci napasti. Ne treba posustati. Ljubav prema Bogu ne gradi se na nekim mojim osjećajima i emotivnim stanjima, nego na djelima koji se ogledaju kroz redoviti vjernički hod koji počiva na stupovima osobne, zajedničke i naročito nenadomjestive nedjeljne euharistije. Kršćanin koji redovito slavi Božja otajstva shvatit će na razini srca, da mu je Bog najbolji prijatelj kojeg je ikad imao i ima. On nikad ne može podbaciti. Onaj koji misli da ga je Bog napustio neka se duboko zapita o svojoj vjeri. Ako nešto ne možemo dokučiti, ne očajavajmo, jer će vremenom to dokučiti nas. Ako mi se neke želje, ne znam kako plemenite bile, ne ostvare u životu, ili ono što sam u korizmi postio i molio, ne znači da nisam ostvaren. Ako nam Bog nije udijelio ono što smo željeli, ne znači da nam nije udijelio ono što nam zaista treba. U Božjemu svijetu čuda se događaju svaki dan. Najveće čudo dogodilo se u otajstvu uskrsnuća. Kad iskusiš to na osobnoj razini vidjet ćeš da ti je drugo u životu sve sporedno i ono će zadobiti svoje mjesto samo kroz prizmu tvoga osobnoga uskrsnuća na razini vjere.

Što kažete na to što mnogi misle kako je hrvatski narod desetljećima već u korizmi, a Uskrsa ni na vidiku?

Naš narod prate dvije krajnosti: euforija i pesimizam ili da se izrazim više teološki, beznađe. Ima ljudi kojima je cijeli život korizma. Kako to nadići? Nema jednoznačnoga odgovora. Krenuo bih iz ovoga kuta. Lijepo je rekla Edith Stein da nebo i zemlja još nisu jedno. Nisu svi ljudi dobre volje. Kakvim se vrijednostima vode tako im je i djelovanje. Naš čovjek sklon je prepuštanju stihiji koja u nekom društvu prevladava. Većina misli da će bolje imovinsko stanje popraviti život. Istina, lakše se živi kad su primanja redovita i zadovoljavajuća. Možda će ovo zvučati teško, vjerujte, da čovjek kroz svoje duhovno siromaštvo učini sebe i materijalnim siromahom. Tamo kod koga je Krist Gospodin izvor života njemu se događa i Uskrs i to ne Krist koji visi na nekoj slici u spavaćoj ili dnevnoj sobi, nego Krist koji je za tu osobu životvorac i stvarnost, ponavljam, na razini vjere. Samo jedna ilustracija koja nam može pomoći da više vjerujemo Bogu. Nedavna inicijativa koja se provodila u Republici Hrvatskoj da se u Ustav iste države uvrsti da je brak zajednica između jednog muškarca i jedne žene, plod je malih ali žarko sklopljenih ruku koje su diljem Lijepe naše u svojim obiteljima i župama molili. I Bog je čuo vapaje svoga naroda. Ukratko, rekao bih sljedeće u zajedništvu sa sv. Ivanom Zlatoustim: „To što ovaj svijet opstoji može zahvaliti molitvama kršćana“. U duhu dijaloga, rekao bih i molitvama svih dobronamjernih ljudi.

Da zbrojimo onda, kako na najbolji mogući način iskoristiti četrdeset dana pred Uskrs?

Vjernicima i svim čitateljima Katoličkog tjednika poručio bih u Duhu sv. Terezije Avilske: brinimo se mi za Gospodnje, a on će za naše. Pri tome ne mislim dići ruke od svakodnevnice, nego ju živjeti u zajedništvu s Božjim Duhom. Budimo intimno povezani s Isusom. To prijateljstvo vodit će nas do spoznaje „da sve gubitkom smatram i otpadom... da bih Krista stekao“.