Rastičevo - župa jednog vjernika i tisuću raseljenih duša

Rastičevo se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Kupreškoga polja, uz prometnicu Šipovo- Kupres, tik pored entitetske crte razdvajanja. Tamošnja crkva i župa sv. Ante Padovanskog udaljena je od nove, velike i nadaleko poznate kupreške crkve-ljepotice 10-ak kilometara. Specifično je to mjesto poznato po mašeti, skupini 240 stećaka različitih dimenzija, te grobu don Jakova Čote, posljednjeg svećenika-glagoljaša na Kupresu. Danas u župi nominalno živi samo jedan vjernik, a stvarno zapravo nitko. Međutim, župa na jedan poseban način živi i dalje...

 

Redakcija ima različite motive kada dolazi u određeni kraj. Nekada su to velike obljetnice i važni događaji, a sljedeći je župa "usput" ili dolazimo "na poziv".  Određenih dana smo samo radoznali ili želimo "zaokružiti" reportaže iz svih župa određenog dekanata.

Kada smo ugovarali put u Rastičevo, posljednju župu kupreškoga kraja u kojoj nismo bili, župnik mr. Marko Tomić nam je u telefonskom razgovoru rekao: "Jeste li svjesni da tamo nema nitko?" Nažalost, znali smo kako je tu malo vjernika jer posljednji put kad smo boravili na Kupresu, 2011., rečeno nam je da Rastičevo ima samo dva vjernika. Potaknuti željom da napravimo reportaže iz baš svih župa u BiH te da shvatimo kako živi župa bez vjernika, uputili smo se ka Kupreškom polju.

Selila se crkva, selio se narod

Inače, župa Rastičevo jedna je od četiriju župa na Kupresu, utemeljena 1890. odvajanjem pojedinih naselja od Suhog Polja. Prije toga ulazila je u sastav tzv. Kupreške kapelanije u sklopu Livanjske ili kasnije Uskopaljske župe. Uz njezin početak vezuje se jedna zanimljivost. Naime, prva crkva na Rastičevu bila je zapravo ona prenesena drvena kapela iz Suhog Polja dimenzija 16x8 m. Ona je datirala iz 1854., a rastavljena je i prenesena 1897. Tridesetak godina poslije, točnije 1927., završena je rastičevanska crkva od kamena. Zanimljivost za vrijeme gradnje je u tome što je svaka od 350 obitelji imala "obvezu" dnevno izrezati po jedan kamen. Drvenu crkvu su 1942. zapalili četnici, a kamenu devastirali te su ostali samo zidovi.

"Možete misliti koja je to brojka od 350 obitelji. Pred početak 1939. ova župa je imala 1 800 vjernika. Drugi svjetski rat je sve totalno rastjerao. Crkva je oštećena, a župni ured izgorio. Tijekom rata i u poraću čitav je Kupres raseljen u Slavoniju i Vojvodinu. Međutim, kako su raseljeni, tako su i vraćeni, i to u jesen 1946. što je bilo katastrofalno za ljude bez hrane i obnovljenih kuća. Među njih je došao svećenik don Josip Tomić, inače moj stric. On se vratio na područje čitavog Kupresa i tu je počeo pomalo okupljati vjernike. Kako su ljudi bili snalažljivi, preživjeli su zimu. Kasnije su se mnogi, koristeći mogućnost da se zaposle vani zbog političke polupodobnosti, uputili u Njemačku trbuhom za kruhom", rekao nam je mr. Tomić ukratko opisujući tešku povijest Hrvata Kupreškoga polja.

Nažalost, ni u posljednjem ratu nije bilo bolje. Čitav hrvatski živalj bio je protjeran, a crkva minirana i potpuno uništena, uostalom kao i ostale katoličke bogomolje na tom prostoru.

Svi za jednog, jedan za sve

Međutim, ni ratovi ni raseljavanja nisu mogli zatrti katoličku i hrvatsku nazočnost na Kupresu. U svemu tome ističe se posebnost vjernika rastičevske župe. "Ova župa je vrlo posebna. Rastičevljaci su poznati kao ljudi koji se drže zajedno i vole pomagati jedni drugima", rekao nam je župnik kroz smijeh i napomenuo da ih zovu "Kupreški Šiptari".

Hrvati su iz tog podneblja vrlo rano, kad su se dobile putovnice u Jugoslaviji, otišli vani raditi. Primjerice, u rurskoj oblasti imali su čitav sustav restorana i jedni drugima pomagali, što je ostalo do danas. Najbolji dokaz tomu je i činjenica da u Rastičevu nitko stalno ne živi, ali su vjernici crkvu napravili bez nekih većih problema. Također su vrlo brzo i župnu kuću obnovili.

Povratak uspio, a nigdje nikoga?

Kad smo saznali da su župljani odvajkada bili složni, shvatili smo neke stvari koje nam nisu bile jasne, primjerice da je povratak uspio, a nigdje nismo vidjeli nikoga, osim nekoliko Bošnjaka iz Bugojna koji su brali ljekovito bilje, te pravoslavnih vjernica koje su čistile polje... Povratak Hrvata je ostvaren, ali na jedan neuobičajen način. Kako su Hrvati-katolici kupreškoga kraja izbjegli 1992. u Baško Polje, gdje su stanovali svi zajedno, tako su se kad je rat stao, već 1996. počeli vraćati. Ubrzo je uslijedila prva poslijeratna krizma koja je definitivno označila da na Kupreškom polju ima života...

"Kvaka" je u tome što su se skoro svi vratili u grad Kupres, dok su okolna sela ostala prazna, među njima i ona u župi Rastičevo. Župnik mr. Tomić, koji inače pastoralno skrbi u još dvjema župama – Kupresu i Otinovcima – to nam je dodatno objasnio. "Kako su sve kuće bile spaljene i razorene, jedino su ostali stanovi u samom gradu koji su pripadali Srbima. Kad se srpska vojska povukla, Hrvati su otkupili te stanove. Tako su se svi vratili u grad, a šest sela u okolici posve je ispražnjeno pa ni dandanas tamo nema nikoga", naveo je župnik.

Tako se u Rastičevo stvarno vratila samo jedna obitelj, majka i sin. "Ove godine je majka umrla, a sin je otišao u Hrvatsku kod brata. Tako je župa nominalno s jednim stanovnikom. Klasični povratak se najvjerojatnije u većem obliku neće dogoditi. Više-manje svi koji su htjeli, vratili su se. Budućnost je neizvjesna, ali ako se na ovom kupreškom području dogodi pametno ulaganje i dobar razvoj lokalne infrastrukture, može se doživjeti ponovno naseljavanje", istaknuo je vlč. Tomić.

Kako je virtualno nemoguće razmišljati i razgovarati o pastoralnom radu u župi bez stalno naseljenih vjernika, ipak se neka pitanja ne mogu zaobići. Kako župa živi?

Mise se slave i veoma su posjećene. Vjernici obvezno svake četvrte nedjelje dođu na euharistiju u Rastičevo. Na trodnevnicu i patron sv. Ante bude i po 2 000 ljudi, a mnogi i pješače iz okolnih župa. Župnik slavi polnoćke kad god je u mogućnosti i onda nakon mise okupi vjernike u župnom uredu.

Strašni zločini u crkvi

Razgledajući unutrašnjost obnovljene crkve, saznali smo kako je ona građena od potpuno novog materijala, a ostatci stare crkve su "bačeni na smetlište". Samo su određeni dijelovi kamene fasade te križevi s pročelja sačuvani na čatrnji ponad crkve.

"Žao mi je što crkva nije obnovljena po uzoru na onu staru koja je kroz sakristiju bila povezana sa župnim stanom. Ona je imala dva pomoćna oltara. Zabilježeno je da su partizani nakon velikih poraza od hrvatskih postrojbi na Kupreškom polju svoj bijes iskaljivali na civilima. Posebno je grozan slučaj rezanja živih ljudi u staroj crkvi na pomoćnom kamenom oltaru. Ja sam svojim očima vidio staru osušenu krv na tim zidovima. Također su se vidjeli tragovi gdje je nekoć bilo đubre jer im je crkva služila i kao štala. Ubijeni ljudi u Drugom svjetskom ratu zaista nisu ništa krivi jer su se samo organizirali braneći svoje selo ne sudjelujući u borbama", rekao nam je župnik i potvrdio ono što smo u drugim župama saznali ranije, a to je činjenica kako su u staroj rastičevskoj crkvi činjeni grozni zločini.

Sadašnji oltar osim velike slike krasi i replika stare kamene crkve koju je napravio jedan od vjernika.

Razgledanje sela

Prolazeći župom Rastičevo, ponekad zvanim i Hrastičevo, shvatili smo određeni paradoks. U župi skoro i nema drveća, a ime bi se moglo dovesti u vezu s hrastom, međutim drveta ni na mapi. Možda je tomu razlog pretjerano paljenje polja u prošlosti kako bi se očistilo za ispašu onih 400 000 grla stoke koliko nam je župnik rekao da ih je nekoć bilo. Napomenuo je i da kad krene paljenje polja, čovjek ne može disati od dima. Pošumljavanje brda je skoro pa nemoguć posao jer se vatra iz polja uvijek proširi i uništi sadnice...

Zanimljivo je navesti kako se „pod selom“ nalazi jezerce koje ne presušuje, ali mu voda nije čista jer u nju zalazi i zadržava se stoka. Voda je služila za piće dok nisu izgrađene čatrnje. U blizini sela su i takozvane japage, velike vrtače kojih ima pet, različitih po dubini, širini i vrletnom izgledu.

Srednjevjekovno razdoblje ovoga kraja posebno karakteriziraju mnogobrojni nadgrobni spomenici zvani stećci ili mašeta, a osobito nekropola nazvana Rastičevska mašeta. Od sela su udaljeni 2,5 km prema jugozapadu i imaju 240 stećaka. To je najveća skupina u čitavom Kupresu koja je ujedno po oblicima i ukrasima tih "biliga" i najzanimljivija. Na jednom piše: „Ne hajem umrijeti. Živjet ću i dalje. Izrodio sam djecu.“ Nažalost, to nismo vidjeli svojim očima jer put nije baš prohodan za osobna vozila. Župnik nam je prenio tu informaciju koju smo kasnije potvrdili na internetu.

Specifičan su i fenomen jezera koja su iznimno duboka – jedno čak i 16 metara, što se ne bi reklo na prvi pogled. U Kupreškom polju nastaje i nekoliko rijeka u proljeće, ali vrlo brzo poniru i nestaju u nepreglednim dubinama izvirući tko zna gdje.

Posljednji glagoljaš

Svoj obilazak Rastičeva završili smo na grobu posljednjeg glagoljaša na Kupresu: don Jakova Čote. Riječ je o omiljenom svećeniku kojeg danas svojataju i pravoslavci. Kada je don Čota umro, pravoslavci i katolici su se "svađali" oko toga čiji je on. Pripovijeda se kako su pravoslavci bili ukrali njegovo tijelo iz groba, a kada su katolici saznali za to, vratili su svog don Čotu ponovno u njegov grob. Prema predanju, Dragun Lovrić iz Blagaja otkopao je Čotin grob 1942. i uzeo glagoljski brevijar. Tadašnji župnik mu je naredio da sve vrati na mjesto. Nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1966., vjernici župe Rastičevo sagradili su don Jakovu lijepu spomen-kapelu, a njegov grob je formirao mali most kao simboliku.

Današnja novosagrađena kapelica nespretno je projektirana tako da većim dijelom zaklanja mostić, ali i Čotin grob.

Jedan vjernik do kada?

Što reći na kraju posjeta kupreškome kraju i Rastičevu? Do 2015. tu su stalno boravile dvije osobe, majka i sin, međutim smrću roditelja, preostali župljanin se privremeno odselio u Hrvatsku ostavljajući tako župu praznu. Međutim, s povremenim boravkom nekih od mještana koji su obiteljski smješteni u Kupresu, a gospodarski su vezani uz stada ili ratarski posao, župa i dalje živi. Iako je klasični pastoralni rad onemogućen, novi pastoral selilaca, o kojemu je govorio i papa Franjo, veoma je aktivan. Slave se mise na Čotinu grobu, a osim blagdanskih okupljanja u crkvi sv. Ante Padovanskog za patron se uobičajeno priprema proslava trodnevnicom. Tom prilikom i mnogi iseljeni žitelji Rastičeva i Kupreškoga polja dolaze na stara ognjišta...

„Zato ja uvijek kažem, imam dva župljanina, pokopam četiri i opet ostanu dva“, rekao nam je u šali župnik i time naglasio kako, iako na pomalo neuobičajen način, župa Rastičevo i dalje živi, a i živjet će još dugo...

Hrvatska prezimena u Rastičevu

Jedno od posebnih pitanja prilikom dolaska u svaku župu je geneza prezimena i njihova raširenost. U Rastičevu je tako 1920. bilo 117 kućanstava sa sljedećim prezimenima: Rogalo, Patrun, Kuna, Tokić, Raić, Bulut, Bušić, Mršo, Džunić, Paško, Bešlić, Janjić, Barišić, Prpunić, Leko, Bralj (Dumančić), Krišto, Jukić, Svalina, Juričvić, Ikić, Jaman, Nikolić, Matijaš i Grbeša. Kao što se može vidjeti, mnoga prezimena su i dalje živa kroz brojne potomke, da parafraziramo citat na stećku.

Butan - zabrana izgradnje crkava i nepostojanje religijske slobode

Butan (Kraljevstvo Butan; na tibetskom jeziku Zemlja Zmajeva) jest država u južnoj Aziji na Himalajima. Prostire se između Kine na sjeveru i Indije na jugu. Prema procjenama za 2013., u Butanu ima 733 000 stanovnika od čega je oko 20 000 kršćana. Osnovni problem za kršćansku manjinu su radikalni budisti i hinduisti, nepostojanje religijskih sloboda i zabrana javnog propovijedanja. Izgradnja crkava još uvijek nije moguća.

 

Butan je visokoplaninska zemlja kojoj polovica teritorija leži iznad 3 000 m. Pučanstvo je uglavnom koncentrirano u dolinskim proširenjima središnjeg i zapadnog dijela zemlje i u graničnom području prema Indiji. Većinski su narod Butija (60% populacije), tibetski doseljenici. Oni govore tibetskim dijalektima od kojih je najrašireniji dzongkha, danas službeni jezik Butana, a po vjeri su mahayana budisti. Oko 35% pučanstva nepalskoga je podrijetla i oni su hinduisti. Starosjedioci su Sharchopsi koji žive u istočnom dijelu, a od tibetskih su naroda primili način života i vjeru (budizam). Stanovnici žive uglavnom u selima (70%) za koja su karakteristični budistički samostani (dzong), građeni kao utvrde, a koji služe istodobno i kao administrativna (civilna i vjerska) središta. Budizam i hinduizam su službene religije, a kršćanstvo nije priznato.

Povijest države

Prema prvim povijesnim podatcima, Tibetanci su se od IX. st. doseljavali u današnji Butan potiskujući starije indijsko pučanstvo. Prva čvršća državna organizacija ustrojava se tek u XVII. st. Zahvaljujući položaju, Butan je dugo bio pošteđen kolonijalnog osvajanja i tek je 1772. došao u sukob s britanskom Istočnoindijskom kompanijom. Tek su 1865. britanske trupe zaposjele ključna mjesta u zemlji. Na osnovu sporazuma iz 1910., Butan je zadržao unutarnju autonomiju, a Britanija je preuzela upravljanje vanjskom politikom te zemlje. Budući da se Butan vezao za Indiju, ona je 1949. preuzela britansku ulogu. Reformama tijekom 1960-ih Butan je promijenio tradicionalno feudalnu strukturu društva. Punu neovisnost stekao je 1971.

Nepalci u Butanu (oko 35%) zahtijevaju godine 1990. veća politička prava, što je izazvalo nemire. Početkom 2000-ih bili su pogoršani odnosi s Indijom jer su pobunjenici u Assamu djelovali i iz gerilskih uporišta u Butanu. Potkraj 2006. kralj je abdicirao pa na prijestolje dolazi njegov sin Jigme Khesar Namgyel Wangchuck.

Godine 2008. održani su prvi slobodni izbori na kojima je pobijedila Butanska stranka mira i prosperiteta. Unatoč naizgled demokratskom Ustavu iz 2008. kojim se kaže kako je Butan ustavna monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti, demokracija još nije zaživjela. Konfekcijska rješenja su tu, ali je kralj i dalje šef države, dok izvršnu vlast ima Vlada. Religijski nacionalizam ponekad ima veći utjecaj od zakona što se ogleda u tome da su često državni uredi stacionirani u budističkim hramovima.

Puštanje filma o Isusu kažnjivo

Za kršćane mogućnost biranja zastupnika i nije toliko bitna budući da elementarno pravo na bogoslužni prostor nije omogućeno. Najgore prolaze oni kršćani koji su daleko od većih gradova, a prema statistikama, može se vidjeti kako većina pučanstva živi na selu, što je samo po sebi dovoljan pokazatelj.

Problematična je činjenica kako dijelovi indijskih država imaju protuobraćeničke zakone u smislu kažnjavanja prelazak s hinduizma na neku drugu religiju, te takve zakone projiciraju na dijelove Butana koji su većinski hinduistički što dodatno stvara probleme kršćanskim skupinama. Tako je službeni New Delhi prije desetak godina morao izvršiti pritisak za oslobađanje dvoje kršćana pentekostalaca, izvjesnih Benjamina Dungana i Johna Tamanga, optuženih za prozelitizam. Oni su uhićeni u siječnju 2006. i osuđeni na tri godine zatvora jer su u kući stanovnika Butana prikazali film o Isusu. Puštanje filma u obiteljskom ozračju je kažnjivo u državi gdje se ne preporuča kršćanima međusobno sastajanje. Iako odavno nema zabilježenih linčovanja i javnih progona kršćana kao u drugim zemljama Azije, nabrojane zabrane izgradnje crkava i okupljanja vjernika dovoljne su da Butan dobije lošu ocjenu što se tiče vjerskih sloboda.  

Ipak, prema istraživanjima Deutsche Wellea, određene se stvari pomiču nabolje. Posljednjih godina postoje glasovi unutar samog državnog aparata kako je Budistička kraljevina Butan spremna službeno priznati kršćanstvo, što je za zemlju koja je do prije 50 godina imala feudalizam veliki napredak.

Ugrožena prava kršćana

Kršćani u Kraljevini Butan izloženi su svakodnevnim pritiscima, posvjedočio je indijski biskup Dajeelinga Stephen Lepcha u svojoj izjavi koju je dao za UCANews 2004. Mons. Lepcha pastoralno skrbi i za vjernike u Butanu. "Kršćanima je u toj zemlji zabranjeno sudjelovati na bogoslužjima ili u javnosti prakticirati ili govoriti o svojoj vjeri. Iako su vjerske slobode formalno bile moguće, sva prava su ponovno uskraćena 2000., a svako se kršenje propisa kažnjava zatvorom, dok je katoličkim svećenicima, uglavnom Indijcima, zabranjen ulazak u zemlju", rekao je biskup u svom apelu svjetskoj javnosti.

Kršćani nisu osvajači

Papa Franjo je tijekom susreta s azijskim biskupima u kolovozu 2014. pozvao Crkvu na tom kontinentu da bude "kreativna" i da "uspostavi dijalog" s tamošnjim različitim kulturama čuvajući svoj "identitet", te je izrazio želju da se azijske zemlje otvore vjerskim slobodama.
Sveti Otac se obratio biskupima azijskih zemalja okupljenim pod predsjedanjem kard. Oswalda Graciasa, nadbiskupa Mumbaja. U svom govoru Papa je ponovio kako kršćani nisu osvajači, što je često uvriježeno mišljenje u brojnim azijskim zemljama koje poistovjećuju kolonizatorske zemlje s kršćanima.
Poziv je upućen velikoj Kini, ali i Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Butanu, Bruneju, Laosu i Mijanmaru, zemljama koje nemaju diplomatske veze sa Svetom Stolicom.

Maldivi - nema mjesta za kršćane

Maldivi (također i Maledivi) su azijska država u istoimenoj otočnoj skupini u Indijskom oceanu, 600 km južno od Indije i 670 km sjeveroistočno od Šri Lanke. Obuhvaća samo 298 km² teritorija na kojemu živi čak 340 000 ljudi od kojih je samo nekoliko tisuća kršćana. Maldivi spadaju među one zemlje u kojima je kršćanstvo faktički zabranjeno. Javno prakticiranje vjere za nemuslimane nije dopušteno, dok je u domovima vjernika zabranjeno i slušanje inozemnih vjerskih TV i radiopostaja. Misionarski rad je onemogućen, a država sve svoje građane smatra muslimanima te „odstupanja“ u religijskom smislu nisu dopuštena.

Povijest nam kaže kako je to otočje bilo naseljeno već od 1500. prije Krista, i to iz Indije. Skoro pa oduvijek bili su važna točka na plovidbenom putu između Afrike i Indije. Pučanstvo je naseljeno na otočju od V. st. prije Krista i bilo je uglavnom budističke vjeroispovijesti. Ipak, 1153. pod utjecajem arapskih trgovaca prihvatili su islam, potom je osnovan sultanat. Prvi poznati kralj iz dinastije Maley primivši islam, uzeo je ime i titulu sultan Mohammed ibn Abdullah. Dinastija Maley vladala je do kraja XIV. st., a naslijedila ju je Hilali.

U XVI. st. bili su ugrožavani od Portugalaca koji su do 1573. neuspješno pokušavali uspostaviti kontrolu nad otočjem. Kada je Velika Britanija preuzela Cejlon, Maldivi su postali njezinim protektoratom (1796.), što je formalizirano tek 1887. te su tako do 1948. Maldivi administrativno bili dio britanskog protektorata Cejlona.

Neovisnost je ostvarena 1965., a potom su se nizale političke krize, državni udari i nasilno preuzimanje vlasti. Neuspjeli pokušaji državnog udara bili su i 1980., 1981. i 1988. kada su pučisti bili poraženi vojnom intervencijom Indije.

Nakon prosvjeda 2005. legalizirane su političke stranke, a prvi slobodni izbori održani su 2008. kada je predsjednik postao Mohamed Nasheed (svjetsku je javnost pokušavao zainteresirati za problem podizanja razine mora koji prijeti opstanku Maldiva). Unatoč izborima političke krize su i dalje česte, kao i uhićenja političkih protivnika.

Kršćani su u ilegali

Iako su kršćani kao i ostali nemuslimani „nevidljiva“ manjina na Maldivima, ta otočna država spada među sami vrh zemalja koje imaju najmanju toleranciju prema pripadnicima drugih religija. Prema pisanjima na internetu, bivši predsjednik Abdul Gayoom je istaknuo kako nijedna religija, osim islama, na Maldivima ne smije postojati.

Krajem 1990-ih Vrhovno vijeće za islamske poslove upozorilo je građane da će biti uhićeni ako budu slušali inozemne programe i radiopostaje. Na osnovu toga upozorenja 1998. godine 50 maldivskih kršćana je uhićeno i zadržano u zatvoru, a svi stranci na kojima je bila sumnja da djeluju kao misionari bili su ekspresno izbačeni iz zemlje.

Prema svjetskoj kršćanskoj enciklopediji, na Maldivima djeluju različite Crkve i protestantske sljedbe kao što su: Crkva južne Indije (anglikanci), Adventisti sedmog dana... dok su katolici pastorizirani preko nadbiskupije u Kolombu.

Osim striktnih islamskih zakona tamošnji političari su uvjereni da će zemlja izgubiti svoju slobodu ako u njoj ne žive samo muslimani. Stoga je protjerivanje kršćana bilo aktualno u posljednjih desetak i više godina, dok građani koji prijeđu na kršćanstvo gotovo odmah gube državljanstvo. Iako se u posljednje vrijeme spominje promoviranje religijskih sloboda, za sada je situacija takva da Maldivi spadaju među najtvrđe zemlje svijeta kada je riječ o slobodama kršćana.

Tko su Maldivljani?

Na Maldivima živi oko 340 000 stanovnika što je prosječno 1 000 ljudi na km2 pa se ova zemlja ubraja u najgušće naseljene države svijeta na planetarnoj razini. Stanovnici su mješavina singalskih i dravidskih (južna Indija i otok Cejlon) te arapskih doseljenika koji žive na 188 otoka od kojih su mnogi nenaseljeni, a čak 130 njih ima manje od 1 000 stanovnika. Pretežito su muslimani suniti. Službeni je jezik divehi ili dhivehi (pripada indoeuropskoj jezičnoj obitelji, srodan singalskom), a vrlo je raširen (u prosvjeti, trgovini i dr.) engleski. Tradicionalno je pismo tana ili thaana, srodno arapskomu, koje se piše zdesna nalijevo.

Politički sustav

Prema Ustavu iz 2008., Maldivi su unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, a biraju ga građani za mandat od pet godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast provodi Vijeće ministara kojemu je na čelu predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Narodna skupština sa 77 zastupnika, izravno izabranih za mandat od pet godina. Pravo glasa je opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Administrativno je država podijeljena na 7 provincija i jednu općinu. Nacionalni blagdan je 26. srpnja kada je izborena neovisnost.

Veliki brat na Maldivima

Nažalost, Maldivi su kao zemlja u kojoj se guše religijske slobode postali poznati zbog realityja Parovi. Riječ je o klasičnoj emisiji na tragu Velikog brata u kojemu televizijske kamere prate 24 sudionika tijekom više mjeseci, a pobjednika koji „preživi“ sva izbacivanja sudionika očekuje vrijedna nagrada od 100 000 eura. Čini se kako ni maldivske vlasti nisu pretjerano zainteresirane za skandalozni program Parova sve dok se plaćaju porezi i dok ima novca od turizma...