Župe Crkve u Hrvata posvećene sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću

Sv. Leopold Bogdan Mandić, drugi po redu kanonizirani hrvatski svetac, kapucin, apostol ispovijedi i kršćanskog jedinstva, zaštitnik Izvanredne godine milosrđa, rođen je u Zaljevu hrvatskih svetaca 1866. Iako je skoro čitavog života živio u Padovi, gdje je i umro 1942., glasovi o njegovu svetom životu i poslanju doprli su među Hrvate još za njegova života. Svetim je proglašen prije 33 godine, a nebeski je zaštitnik već 15 župa i 30-ak filijalnih crkava i kapelica Crkve u Hrvata. Ovdje ćemo predstaviti neke od njih...

Kada bismo u samo tri riječi trebali opisati sv. Leopolda Mandića, izbor bi pao sigurno na: kapucin, ispovjednik i svetac. Njegovi ga suvremenici pamte kao zamišljena dječaka okrenutoga onostranosti, dobra i blaga čovjeka te velika ispovjednika. Koliko god je volio Boga, Crkvu i svoj Red, toliko je cijenio hrvatski narod iz kojeg je poniknuo. Bio je iznimno malen rastom, krhka stasa te je imao govornih poteškoća, a svoje nedostatke nadoknađivao je neumornim pastoralnim djelovanjem.

Rođen je kao 12. dijete u obitelji Petra i Dragice, rođ. Carević 12. svibnja 1866. u Boki Kotorskoj, a budući da mu predci vuku korijenje iz Bosne i od Omiša, može se govoriti o zaista svehrvatskom svetcu. Nije ni čudo što je za relativno kratko vrijeme njegov glas o svetosti proširen među svekolikim hrvatskim pukom, ne samo u državama gdje danas žive Hrvati kao domicilni stanovnici, nego i šire...

Maglaj - prvo Leopoldovo svetište

Grad koji je imao posebnu čast da u njemu bude podignuta prva crkva i svetište posvećeno sv. Leopoldu Mandiću je Maglaj, industrijsko mjesto smješteno uz rijeku Bosnu 125 km sjeverno od Sarajeva. U jesen 1976. srušena je stara i već dotrajala crkva sv. Ante koja je izgrađena za potrebe austrougarskih činovnika. Nekoliko godina poslije, 17. lipnja 1979., svečano je otvoreno svetište koje je blagoslovio nadbiskup Marko Jozinović. Godine 1980. uređen je trg oko svetišta i Leopoldov vrt. Graditelj je bio vlč. Anto Baković.

U crkvi se srijedom slave zavjetne mise, a česti su hodočasnici iz: Slavonskog Broda, Osijeka i Zagreba. Maglaj zasigurno sve više postaje hodočasničko odredište!

Svetište se može pohvaliti i sobicom koja je kopija Leopoldove ispovjedaonice iz Padove. U maglajskom svetištu nalaze se i najznačajnije relikvije sv. Leopolda Mandića izvan Padove – dio kostiju desne ruke kojom je svetac blagoslivljao.

Briješće - relikvija čeka novi certifikat

Ako iz pravca Zenice, preko Rajlovca ili Vlakova, dolazite u Sarajevo, odmah na ulazu u grad u brdskom naselju Briješće s lijeve strane možete vidjeti katoličku crkvu. Riječ je o župi koju je 1984. osnovao nadbiskup dr. Marko Jozinović. Malo je to prigradsko naselje „nabacanih“ kuća s vjerničkom zajednicom nastalom odvajanjem od župe Stup. Izgradnja crkve započela je 1991. za vrijeme župnikovanja vlč. Đure Živkovića, a zbog ratnih događanja nije završena sve do 2005.

Kada se uđe u crkvu, veliku pozornost na oltaru privlači raspelo od drveta u prirodnoj veličini. Župa posjeduje djelić svetčevih zemnih ostataka u posebnom moćniku. Nažalost, certifikat o autentičnosti je izgubljen. Umjetnička slika iznad pokrajnjeg oltara prikazuje ljubav i trajnu povezanost sv. Leopolda prema rodnom mjestu Boki Kotorskoj, zatim Padovi te pokazuje kako ovaj svetac bdije i nad župom Briješće koja danas ima 258 vjernika.

Dragalovci - ni lovaca ni ljudi, samo crkva sv. Leopolda

Dragalovci su naseljeno mjesto koje se nalazi na prometnici Doboj – Prnjavor. Župa je utemeljena 1970. odvajanjem od Kulaša, a pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji iako je trajno opslužuje svećenik Banjolučke biskupije. Župnu crkvu gradio je od 1985. do 1987. vlč. Ilija Arlović, a u posljednjem ratu teško je oštećena i devastirana. Nažalost, župa je poznata po vlč. Marku Šaliću koji je 1992. podnio teška zlostavljanja te je umro pola godine poslije. Nakon masovnog izgona 1995. u župi je ostalo samo nekoliko desetaka vjernika. Povratak nažalost nije uspio što je slika i prilika skoro čitavog prostora Republike Srpske.

Dragunja - obična crkva neobična svetca

Župa Dragunja, zajedno sa svojim selima, smjestila se podno planine Majevice u sjeveroistočnoj Bosni, 20-ak kilometara sjeverozapadno od Tuzle u pravcu Srebrenika. Mlada je to vjernička zajednica s oko 700 duša. Tu je sasvim obična crkva koja se jedino ističe zanimljivim rješenjem oltara. Uobičajeno je vidjeti oltar, ambon i ostale elemente urađene u bijelom kamenu ili nekom drugom elementu, ali u Dragunji sve je od drveta. U zidu iznad oltara arhitektonskim rješenjem svjetlost formira križ, a s desne strane nalazi se slika sv. Leopolda Bogdana Mandića. U planu je izgradnja Leopoldove ispovjedaonice po uzoru na onu u Italiji.

Ljubija – „nadmetanje“ sv. Leopolda sa sv. Ilijom

Župa u sjeverozapadnoj Bosni u blizini Prijedora stara je više od 400 godina, međutim prestala je postojati poslije Bečkoga rata (1662. do 1699.). Sadašnja je župa osnovana 1977. diobom od Šurkovca (Volar) i Stare Rijeke. Prvo je nosila ime Raljaš, a od 1988. zove se Ljubija. Župna crkva sagrađena je 1979. na mjestu grobljanske kapelice sv. Ilije. Budući da je za to vrijeme glas o svetosti bl. Leopolda rastao, odlučeno je da nova crkva bude njemu posvećena. No, kako se u narodu uvriježilo slavljenje sv. Ilije, danas se skoro podjednako slave oba svetca.

U posljednjem ratu crkvu su zapalili srpski ekstremisti te je djelomično izgorjela. Većina tipičnih rudarskih mjesta u BiH dijeli sličnu sudbinu. Nekoć perspektivan kraj zbog istoimenog rudnika danas je tugaljivo podneblje s oko 250 katolika.

Herceg Novi - rodno mjesto i crkva krštenja

Kakvo je to rodno mjesto jednog svetca koje nema njegovu crkvu? Herceg Novi, ne samo da ima crkvu, nego i svetište koje je po mnogočemu posebno. Crkva se može podičiti s 400 godina dugom i bogatom poviješću. Iako je vremenom mijenjala titularne svetce, od 1976. nosi naziv Božjeg ugodnika koji je u njoj kršten. Stradala je kroz burnu povijest, pogotovo u Drugom svjetskom ratu, ali je obnavljana u istim gabaritima u kojim je postojala. Iako u Herceg Novom više nema vjernika kao prije, svetište i mjesto rođenja i krštenja sv. Leopolda privlači brojne hodočasnike. Oltar krasi zanimljivo umjetničko djelo – svetčeva slika iz ispovjedaonice u Padovi na kojoj se kroz naslikani prozor vidi more Herceg Novog kao s prozora svetčeve rodne kuće.

Karakašica - višenamjenska crkva

Crkva u Karakašici kraj Sinja teškim se mukama gradila 1978./'79., a dugo vremena se nije mogla dobiti dozvola za početak radova. Iako se osjećala pastoralna potreba za možda većom crkvom, silom prilika napravljena je jednostavna građevina s natkrivenim ulazom posvećena ispovjedniku iz Padove. Uz crkvu je sakristija koja je služila kao vjeronaučna dvorana. Kasnije su svećenici uljepšavali, dotjerivali i ukrašavali crkveni molitveni prostor, kor, nadstrešnicu... Poseban događaj zbio se ipak 2012. kad su blagoslovljena tri crkvena zvona. Crkva sada odsijeva u svom sjaju i uočljiva je putnicima koji putuju državnom prometnicom.

Njivice - naslovnik župne crkve sv. Leopold

Župa je osnovana 1966. i čine ju gradske četvrti grada Šibenika: Crnice i Njivica. Nastala je kao plod potrebe bolje pastorizacije tog dijela Krešimirova grada čiji se broj stanovnika povećavao zbog zapošljavanja u bivšoj tvornici TEF. Od osnutka do 1988. ulogu župne crkve imala je stara crkva sv. Elizabete, inače registrirani spomenik kulture, a te je godine pored stare izgrađena nova crkva s pastoralnim kompleksom. Svetište je trokutastog oblika od betona, a atrij i zapadni krov su ostakljeni. Središnja svetkovina je Pohođenje BDM-a, kako je i ime župe, a drugotna sv. Leopold B. Mandić, tj. naslovnik župne crkve.

Orehovica - crkva starija od svetca

Orehovica je maleno zagorsko mjesto kod Bedekovčine skriveno među pitomim zagorskim brežuljcima. Župna crkva sagrađena je 1853., a smještena na maloj uzvisini, iznad ceste koja iz Brestovca Orehovičkog vodi prema Zadravecu. U neposrednoj blizini je župnog dvora. Nešto sjevernije od današnje crkve bila je zidana kapela posvećena sv. Ladislavu, ugarskom kralju. Inače, župa je u Orehovici osnovana 1789. kada je bila posvećena sv. Ladislavu, a od 1983. sv. Leopoldu Mandiću.

Osijek - svetac prije proglašenja svetosti

Prvu župu sv. Leopolda u Hrvatskoj, još prije njegova proglašenja blaženim, osnovao je đakovački biskup mons. Stjepan Bauerlein u Osijeku 1968. Dekretom je bilo određeno da će župa i crkva nakon proglašenja blaženim biti prozvane njegovim imenom. Župa je predana hrvatskim kapucinima koji su je, nažalost, prošle godine morali napustiti (jedan kapucin je postao biskupom, a nekolicina je otišla u mirovinu što je zbog velikog broja samostana ostavilo malo prostora za djelovanje na župama). Riječ je o velikoj i modernoj crkvi koja može zadovoljiti potrebe 3 000 vjernika koliko ih ima današnja župa. U crkvi se nalazi i relikvija svetca.

Požega - velika i moderna crkva

Župa sv. Leopolda Mandića u Požegi nastala je podjelom župe sv. Terezije Avilske godine 1976. zbog velika priljeva vjernika u grad. Na početku je umjesto crkve misa slavljena u jednoj kući, a 1979. na čašćenje je župa primila moći bl. Leopolda Mandića, dio kosti desne ruke. Sljedećih godina vodila se bitka za izgradnju nove crkve, a radovi su započeli 1984. Gradnja se odvijala velikom brzinom što najbolje svjedoči činjenica da je 1985. dočekan prvi Božić u novoj crkvi. Sve je finalizirano 1989. kada su stigla i postavljena zvona, a točka na i bila je ugradnja orgulja 10-ak godina kasnije.

Sirobuja - isplatilo se čekati 20 godina

Na istočnoj strani ulaza u Split nalazi se mjesto Sirobuja. Rese ga lijepe obiteljske izgrađene kuće i brza prometnica. Župa je osnovana 1988., gradnja crkve započela je 1996., a dovršena tek 2008. Riječ je o impozantnoj i modernoj bogomolji s dvama tornjevima, podijeljenoj u 4 kapelice koje se ujedinjuju u znaku križa. U jednoj se nalazi krstionica, u drugoj ispovjedaonica, u trećoj svetohranište, a u četvrtoj kip sv. Leopolda zaštitnika župe. Vjernička zajednica od 4 000 ljudi skoro je 20 godina čekala na završetak izgradnje sakralnog objekta. Kada se vidi crkva, može se zaključiti da se trud isplatio.  

Slavonski Brod - umjesto crkve pastoralni centar

Župa u istočnom dijelu Slavonskog Broda utemeljena je 1977., odmah poslije proglašenja blaženim sv. Leopolda. Pastoralni centar izgrađen je 1983. Na primjeru ove vjerničke zajednice vidimo svu pogubnost politike koju su vodili komunisti, tako da danas ova župa nema pravu crkvu nego samo pastoralni objekt. Vjernici su se na bogoslužje okupljali u običnoj garaži kuće koja je kupljena za stan župniku. Ona je kasnije proširivana daskama i ceradama jer je broj vjernika rastao dok napokon, uz teške muke i opiranja tadašnjih vlasti, nije izgrađen pastoralni centar koji i danas postoji. Iako ne izgleda kao „prava“ crkva, pastoralni objekt služi svojoj svrsi.

Dubrava - svetište na istoku hrvatske metropole

U svrhu plodonosnijeg pastoralnog rada, na području zagrebačke župe sv. Mihaela godine 1963. otvorena je kuća s kapelom. Deset godina kasnije ta je kuća proglašena kapucinskim samostanom koji je stavljen pod nebesku zaštitu sv. Leopolda Mandića. U tom se prostoru, kao sastavnom dijelu zagrebačke Dubrave i župe sv. Mihaela, samostanski i liturgijsko-pastoralni život odvijao sve do 1998. kada se započelo s gradnjom nove crkve i samostana sv. Leopolda Mandića, dok je istoimena župa osnovana 2001.

Od jeseni 2005. ovaj je samostan postao i novo sjedište Provincijalne uprave kapucina u Hrvatskoj. U dubravskom je svetište u travnju 2016. nekoliko dana bilo izloženo tijelo sv. Leopolda kojega su došli častiti mnogi vjernici Crkve u Hrvata.

Ljubljanica - dugo bez crkve

Župa u zagrebačkoj Ljubljanici osnovana je 1978., ali je do 1994. bila u sastavu župe sv. Marka Križevčanina gdje su vođene zajedničke matice. Kapela sv. Leopolda Mandića, inicijalno smještena u sklopu naselja Ljubljanica, nalazila se u obiteljskoj kući da posluži kao bogoslužni prostor; drugih sakralnih objekata na području novoosnovane župe nije bilo. Tek 2002. započela je gradnja nove crkve koja je završena za četiri godine. Lijepo je to zdanje koje zadovoljava potrebe 6 500 vjernika i druga župa u Zagrebu posvećena istom svetcu.

 Hrvatske misije, filijalne crkve i kapelice

Osim župa i svetišta u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, sv. Leopold se posebno časti u šest hrvatskih misija na trima kontinentima: Limi (Peru); Londonu, Otawi i Victoriji (Kanada); Melbourneu (Australija) te Buenos Airesu (Argentina).

Filijalnih crkava i kapela posvećenih sv. Leopoldu u Crkvi u Hrvata ima više od 30, a ovdje ćemo nabrojati poznatije: Banje Selo - Brckovljani; Blace - Opuzen; Bogdanovci i Bokšić - Vukovar; Carevo Polje - Jajce; Cerno - Ljubuški; Čelebići - Konjic; Čurčilovec - Novi Marof; Dankovec - Čučerje - Zagreb; Donji Rahić - Brčko; Dubravica - Vitez; Gornje Čivčije - Motike - Banja Luka; Hromec - Krapina; Husain - Kutina; Markovac - Bjelovar; Močile - Koprivnica; Nova Šarovka - Slatina; Novo Selo - Žumberak; Palić - Subotica; Pamići Žminjski - Istra; Raštani - Mostar; Rudine - Kaštel Novi; Taborište - Virovitica; Tribistovo - Posušje; Zabrđe - Kotor Varoš; Zagoričani - Vidoši i Zakučac - Omiš.

Također postoji i vojna kapelanija u Osijeku pod zaštitom sv. Leopolda. 

Tanzanija - afrička oaza mira kojoj prijete terorizam i radikali

Tanzanija je velika i mnogoljudna država u istočnoj Africi koja se nalazi između Ugande, Kenije, Mozambika, Malavija, Zambije, DR Konga, Ruande i Burundija. Obuhvaća 945 090 km² teritorija na kojem živi oko 50 milijuna stanovnika od kojih je skoro polovica katolika. Riječ je o veoma siromašnoj i pučanstvom šarolikoj zemlji koja je, između ostaloga, poznata jer je na njezinu teritoriju, zahvaljujući bombaškim napadima na američko Veleposlanstvo 1998., Al-Qaida postala planetarno aktivna i prepoznata.
 

Povijest Tanganjike i Zanzibara, ujedinjenjem kojih je nastala današnja Tanzanija, usko je isprepletena. Prastanovnici Tanganjike bila su bušmanska plemena, a Zanzibar je bio naseljen narodima iz skupine Bantu. Izvan obalnoga pojasa nakon doseljenja naroda iz skupine Bantu oblikovali su se mnogobrojni plemenski savezi, a jezik skupine Svahili postao je jezikom sporazumijevanja afričkih naroda skoro cijele istočne Afrike.

Od 1503. Zanzibar i obalno područje Tanganjike bili su pod vlašću Portugalaca sve do 1698. kada su ih protjerali Arapi iz Omana. Godine 1861. Zanzibar se odvojio od Omana i postao samostalnim sultanatom.

Prvi europski istraživači Tanganjike bili su Nijemci Johann Ludwig Kraff i Johannes Rebmann, koji su 1840-ih ispitivali područje oko Kilimandžara, te britanski istraživači R. F. Burton i H. J. Speke koji su 1858. otkrili jezera Tanganyiku i Viktorija.

Njemačkoj je, sporazumima s Velikom Britanijom 1886., pripala Tanganjika te je 1888. osnovano Njemačko istočnoafričko društvo, a 1890. uspostavljena je kolonija Njemačka Istočna Afrika. Protiv vladavine njemačkih kolonijalista već je 1888. buknuo muslimanski ustanak, a 1891. ustanak plemena Hehe i Masai. U Prvom svjetskom ratu Nijemci su četiri godine branili Njemačku Istočnu Afriku od savezničke vojske, a nakon rata Liga naroda je 1922. podijelila tu koloniju u dva mandatna područja: Velika Britanija dobila je Tanganjiku (od 1890. Zanzibar je bio britanski protektorat), a Belgija Ruandu.

Ujedinjenje otočja i kopna

Postavši, godine 1946., starateljskim teritorijem UN-a, Tanganjika je i nakon Drugog svjetskog rata ostala pod britanskom upravom. Neovisnost je ostvarena 1961., i to, začudo, mirnim putem, a sa Zanzibarom je 1964. stvorena Republika Tanganjika i Zanzibar koja je malo kasnije preimenovana u Tanzaniju. Sredinom 1960-ih bio je uspostavljen socijalistički sustav vladanja te je bila provedena nacionalizacija, a od sredine 1980-ih Tanzanija postupno napušta državno-planski model i preusmjerava se na tržišno gospodarstvo. Početkom 2000-ih siromašno je bilo oko 36% stanovnika, a gospodarstvo je među najnerazvijenijima u svijetu i ovisno o međunarodnoj pomoći.

Teško shvatljiva situacija

Kako bi se razumjela situacija u kojoj se nalaze tanzanijski kršćani, moraju se uzeti u obzir različiti sociološki, politički i povijesni događaji u zemlji tijekom više stoljeća. Prije svega treba napomenuti kako su na otočju i dijelovima priobalja kršćani manjina i tu imaju najveće probleme dok u sjeverozapadnim dijelovima zemlje predstavljaju većinu i žive u miru. Također, riječ je o zaista, narodima i jezicima, raznolikoj zemlji te mjestu gdje se isprepliću brojni postkolonijalni utjecaji.

Kada se završila britanska okupacija, 1963. zemlja je postala socijalistička. Osim tog promašenog političkog uređenja koje je nanijelo dosta gospodarske štete, postoji konstantna prijetnja islamskih militanata iz okolnih zemalja. Dovoljno je samo zaviriti u vijesti koje dolaze iz Tanzanije i može se zamijetiti kako je to jedna tužna priča o stalnim bombaškim napadima, paljenju crkava, ubojstvima te neprekidnim međuvjerskim napetostima tamo gdje su kršćani manjina. Također je nazočan i pokret za osamostaljenje Zanzibara.

Zbog svih nabrojanih problema, siromaštva, tranzicije, radikalnog islama na otočju i priobalju, upada terorista Al-Shabaaba iz okolnih država, Open Doors organizacija koja vrši monitoring zemalja u kojima se proganjanju kršćani, stavila je Tanzaniju na 36. mjesto od 50 najkritičnijih država.

Tanzanijski Babilon

U Tanzaniji se govori oko 120 jezika koji pripadaju svim velikim porodicama afričkog kontinenta. Službeni status imaju engleski i svahilski, a brojem govornika ističu se još jezici asu, bena, gogo, ha, haja te još 20-ak jezika... Prema procjeni iz 2012., u Tanzaniji živi oko 49 600 000 stanovnika uglavnom Bantu crnaca (95% ili oko 130 naroda), među kojima su najbrojniji pripadnici skupina Sukuma (9,5%), Hehe i Bena (4,5%)... U primorju žive Arapi i Svahili (mješanci Azijaca i crnaca Bantu), a u gradovima Pakistanci i Europljani. Sjevernu i središnju Tanzaniju naseljavaju hamitski Masaji i narodi srodni Bušmanima. Po vjeri je gotovo podjednako muslimana i kršćana, dok je na otoku Zanzibaru čak 98% muslimana. Snažna je i prisutnost različitih domorodačkih vjera pogotovo u zabačenim područjima.

Na svu sreću nema problema između plemena. Tanzanija je poznata i kao zemlja u kojoj djeluje nekoliko hrvatskih misionara. U intervjuu za Katolički tjednik misionar don Dražen Klapež je 2014. rekao kako je Tanzanija (kopneni dio) za sada u miru, međutim okolne države imaju dosta problema.

Kako je Al-Qaida postala svjetski poznata?

Prije napada na njujorške blizance 2001. Al-Qaida zajedno s Osamom bin Ladenom bila je poznata samo manjem broju laika te stručnjacima za terorizam. Međutim, bombaški napadi na američka veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji 1998. bili su uvertira za ono što je svijetu pripremala Al-Qaida i pridružene joj terorističke organizacije. Simultani napadi 7. kolovoza 1998. u Dar es Salemu i Nairobiju ubili su 200 ljudi, a napadači su povezani s egipatskim militantima koji su opet bili u uskoj vezi s Bin Ladenom i Al Zarkavijem tj. Al-Qaidom. Tako je ta teroristička organizacija na svjetsku pozornicu svojim nedjelima ušla upravo na teritoriju Tanzanije.

Stalni napadi na crkve i svećenike

Tijekom veljače i ožujka 2014. islamski su militanti izveli nekoliko simultanih napada na crkve i pastoralne objekte u Zanzibaru. Podjednako su napadnute i protestantske i katoličke bogomolje, a detonacije su se čule kilometrima uokolo. Separatistička muslimanska organizacija Buđenje prijetila je kršćanima i godinama ranije. Također, muslimanski su ekstremisti 13. rujna 2013. bacili kiselinu na katoličkog svećenika Josepha Anselma Mwangambua kada je izlazio iz internet caffea u Zanzibar Cityju. Pretpostavlja se da su islamski ekstremisti ubili u veljači 2013. vlč. Evaristusa Mushija također katoličkog svećenika, dok je na Božić 2012. iz pištolja upucan još jedan svećenik. Udruga Christian Solidarity Worldwide  prijavila je kako su bande tijekom godina pljačkale, palile i oštetile najmanje 20 crkava i pastoralnih objekata nazvavši te čine „novim sofisticiranim i planiranim napadima“ na kršćanske zajednice.

Niger - domaći fundamentalizam i uvezeni terorizam

Niger (République du Niger) država je u zapadnoj Africi, između Alžira, Libije, Čada, Nigerije, Benina, Burkine Faso i Malija. Velika je to zemlja s 1,2 milijuna km² bez izlaza na more. U Nigeru živi oko 18 milijuna stanovnika od čega su samo 2% kršćani (350 000) koji se suočavaju s problemom ekstremnog islama i terorističkih skupina.

 

Za čitavu Afriku se može reći da je kolijevka civilizacije, a dokazano najstarija naselja u Nigeru potječu iz neolitika. Tijekom stoljeća prostranim teritorijem današnjeg Nigera, čiju skoro polovicu čine pustinje, vladali su različiti narodi i dinastije. U 8. i 9. st. Nigerom gospoduju narodi Hausa i Kanuri. Jugozapadni dio oko rijeke Niger pripadao je tijekom 10. i 11. st. državi Songhai, a u 14. i 15. st. državi Mali. Porazom vladara Songhaija u borbi s marokanskim sultanima potkraj 16. st. završena je borba za transsaharske trgovačke putove u korist Maroka. U 18. i 19. st. najveći dio središnjih i sjevernih dijelova zemlje došao je pod vlast Tuarega.

Francusko kolonijalno osvajanje počelo je 1896. Britansko-francuskim konvencijama 1898. i 1906. razgraničeni su francuski i britanski kolonijalni posjedi. Godine 1904. Niger je postao sastavnim dijelom kolonije Gornji Senegal-Niger, a 1910. ušao je u sastav Francuske Zapadne Afrike.

U listopadu 1946. Niger je postao francuskim prekomorskim teritorijem, a potkraj 1958. autonomnom republikom u sastavu Francuske zajednice. Neovisnost je ostvario 3. kolovoza 1960., a prvi predsjednik je bio Hamani Diori koji je uveo jednostranački politički sustav. Sljedećih godina i desetljeća smjenjivali su se vojni udari i režimi. Nakon prvih slobodnih izbora 1993. za predsjednika je izabran Mahamane Ousmane. Polovicom 1990-ih stabilnost su narušavali i povremeni etnički sukobi te ponovni državni udari.

Danas je predsjednik Mohmadou Issoufou koji je pobijedio 2011. na demokratskim izborima, ali od iste godine političku stabilnost opterećuju upadi naoružanih skupina iz Libije i Malija (tuareški pobunjenici i radikalni islamisti).

Raznolika etnička struktura

Prema popisu pučanstva iz 2012., u Nigeru živi 17 138 707 ljudi. Najveći dio njih obitava na jugu zemlje u dolini Nigera, a ostala područja nastanjuju nomadi. Etnička struktura vrlo je heterogena, najbrojniji su pripadnici naroda Hausa (55,3%), zatim Songhai (s Dendi i Djerma; 21,0%), Tuarezi (9,3%), Fulani (Fulbe, Peul; 8,5%), Kanuri (4,7%) i drugi. Po religiji su najzastupljeniji muslimani suniti (85,0%), zatim slijede šijiti (5,0%), pripadnici autohtonih afričkih religija (7,0%) te kršćani (2%).

Kršćanstvo je u ovu afričku zemlju došlo zajedno s francuskim kolonijalnim institucijama, ali i migracijama iz okolnih zemalja, posebno Benina, Toga i Gane. Većina kršćana se nalazi u trima središnjim regijama, i to u urbanim predjelima. Kršćansko misionarsko djelovanje jako je prisutno u ovoj zemlji. Prva katolička misija osnovana je 1931., dok danas misijski djeluje dosta protestantskih Crkava.

Radikalizam se širi

Poslije liberalizacije zakona iz 1991. pojavilo se mnoštvo islamskih organizacija uključujući i vehabijske pokrete čija je središnja zadaća promijeniti sekularne i demokratske temelje Nigera.

Još jedan opterećujući podatak leži u činjenici da teroristička skupina Boko Haram iz Nigerije pokazuje tendenciju prelaska granice te tako postaje sve aktivnija i u Nigeru. Kao i u drugim afričkim zemljama, u najtežoj poziciji su obraćenici na kršćanstvo pa onda ostali kršćani te njihove crkve, kuće i poslovni objekti koji su primarna meta u bombaškim napadima.

Tijekom 2015. zabilježeno je više od 50 napada na vojsku Nigera, a čak 100 škola moralo je iz sigurnosnih razloga biti zatvoreno zbog upada terorista Boko Harama. Rastući problem leži i u propaloj državi Libiji iz koje također upadaju teroristi koji se dovode u vezi s Al-Qaidom. Očito je kako pred Nigerom i tamošnjim kršćanima predstoji neizvjesna budućnost.

 Bombaški napad na Božić

U nizu napada koje je na Božić 2011. organizirala teroristička skupina Boko Haram u Nigeriji i Nigeru poginulo je nekoliko stotina ljudi, većinom kršćana. Više od 25 kršćana izgubilo je živote kad su najmanje dvije bombe eksplodirale za vrijeme mise u katoličkoj crkvi u nigerskoj Madali. Autobomba koja je parkirana u blizini crkve eksplodirala je točno u 8.30 za vrijeme izlaska vjernika s jutarnje euharistije. Druga eksplozija dogodila se kada je bombaš samoubojica dovezao svoje vozilo za vrijeme pomutnje te aktivirao bombu.  

Zapaljeno 80 crkava zbog karikatura

Početkom 2015. crkve, pastoralni objekti te poslovni prostori kršćana bili su meta napada razularenih demonstranata zbog karikatura u francuskom satiričnom listu Charlie Hebdo. Muslimanski prosvjednici, koji su prosvjedovali protiv karikatura proroka Muhammeda, osim kršćana napali su i sve što ima veze s Francuskom. Predsjednik Issoufou je u svome obraćanju rekao kako je najmanje 10 ljudi ubijeno za vrijeme dvaju dana nereda. Zapaljeno je ili oštećeno 80 crkava.