Fra Ivan Bradarić, gvardijan u Šibeniku: Nema odmora bez dobrog duhovnog sadržaja

Ljeto i vrućine su stigle u naše krajeve, a s njima i dugo čekani godišnji odmori. Budući da je turistička sezona već u punom jeku, potražili smo odgovore na različita pitanja u vezi s pastoralom turista i njihova odnosa prema duhovnim sadržajima za vrijeme izbivanja iz mjesta stanovanja. Sugovornika smo našli u fra Ivanu Bradariću, gvardijanu drevnog šibenskog samostana sv. Frane...

 

Fra Ivan je rođen 1969. u selu Donji Vukšić, župa Ulice kod Brčkog. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnoj Bosni, a kod franjevaca konventualaca stekao je osnovnu formaciju i teološku izobrazbu u Zagrebu i Rimu. Obavljao je razne službe u provinciji: član uprave, odgojitelj, urednik Veritasa. Posebno se istaknuo vođenjem brojnih hodočašća od čega je, primjerice, samo u Padovi u 60-ak navrata s njime bilo više od 10 000 hodočasnika. Trenutno je gvardijan u drevnom samostanu sv. Frane u Šibeniku i rektor hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića. S njim smo razgovarali o duhovnoj ponudi za vrijeme odmora, kulturnim sadržajima koji se nude na jadranskoj obali te „ljetnom ritmu“ svetišta u Šibeniku...

Nalazimo se pred omiljenim dijelom godine za većinu ljudi: godišnjim odmorima. Budući da se u turističkim mjestima, među koja spada većina gradova na Jadranu, gotovo svakodnevno mogu susresti ljudi sa svih kontinenata, različitih rasa, kultura, vjera, recite nam koliko je točna rečenica da turizam spaja i povezuje kulture i ljude?

Ono što kao promatrač primijetim jest da su naši turisti uglavnom samo korisnici mora i sunca po danu, a po noći šetači. Zastanu tamo gdje se nešto događa, malo pogledaju pa nastave svoju šetnjicu.

Povezivanje je moguće i ima smisla ukoliko se cijela lokalna zajednica potrudi u prezentaciji svoje baštine, tradicije i kulture, organiziranjem sajmova, koncerata, priredbi, plesova… kojima će goste iz drugih zemalja zabaviti, ali im dati i da upoznaju nešto o nama. Sve se ovo mora ponavljati tijekom ljeta u nekom tjednom ritmu. Sigurno bi bilo zanimljivo napraviti anketu među turistima koji završavaju svoj odmor što su sve o nama naučili; koliko poznatih osoba iz povijesti, kulture, znanosti upoznali; koja su jela kušali; koliko riječi na hrvatskom naučili i koje…

U Šibenik dolaze mnogi turisti kako bi uživali u znamenitostima, odmoru, moru... Recite nam kakva je tzv. duhovna ponuda koja se prezentira turistima gdje djelujete kao gvardijan?

Stječe se dojam kako je sve teže turistima-vjernicima tijekom njihova odmora ponuditi i duhovni sadržaj. No, uz malo slobode kreativnoga duha lako se dođe do dobrih inicijativa i primjera. Govorim o iskustvima naše Šibenske biskupije i samo ono što sam do sada čuo. U župama Mandalina i Zablaće redovnici spiritanci preko ljeta imaju svete mise uz hrvatski i na poljskom i engleskom, a župnik u Vodicama svjedoči kako je tijekom ljeta kod njega znatno povećan broj vjernika u crkvi, odnosno ispred i okolo crkve. Veoma uspješan se pokazao i prošloljetni duhovni susret Nightfever u šibenskoj katedrali. Svaka od ovih inicijativa se pokazala dobra i izvrsno prihvaćena što govori da među brojnim turistima ima i golem broj vjernika. Na tom tragu će i naše svetište ovog ljeta proširiti svoju duhovnu ponudu i u večernjim satima za one šetače koji žele malo mira. O inicijativi ćete više moći pročitati na stranicama svetišta www.svetiste-sibenik.hr

Često se može čuti i vidjeti kako mnogima godišnji odmor od poslova znači i odmor od molitve, odlaska na misu. Kakva su Vaša iskustva i što Crkva nudi i kaže vjernicima na tom planu?

Vjernici znaju što im Crkva nudi i poručuje. Posljednjih godina stvorila se nekakva paradigma o tome kako je dobar odmor onaj koji nudi nemoral lukavo upakiran u ponudama lake zabave, nesnošljivo jake glazbe i jednako tako jakih napitaka. Svjedočanstva mladih koji prođu ovakva iskustva su upravo traumatična. Osjećaju se prevareni, izigrani i nadasve izmoreni. Kao da im je nešto uzeto. Naravno, oduzet im je mir.

Nema odmora bez dobrog duhovnog sadržaja. Svijet danas nudi lažne oblike zabave u vrijeme godišnjih odmora, a glavni motiv ovakvih zabava je što veća zarada. Svjetovni mediji jako pogoduju promociji takvih zabava. Rezultat tako provedena odmora i zabave je još veći umor i sasvim sigurno prazan novčanik.

Čitajući stare katoličke novine, možemo svjedočiti kako se tolerancija prema neprikladnom odijevanju pri ulasku u crkvu stalno liberalizira... Mnogi svećenici u župama koje su turistička odredišta žale se da turisti na misu u crkvu dolaze neprikladno odjeveni. Imate li Vi takvih problema i kako ih nastojite riješiti?

U crkvama na našoj hrvatskoj obali skoro svugdje stoje primjerene (ilustrirane) ploče kojima se moli, poziva ili upućuje posjetitelje da ne ulaze u crkvu ako su neprikladno odjeveni. Nažalost, to se vrlo često ignorira i ne poštuje. Često sam u udarnim terminima i sam u crkvi kako bih odgovorio na pitanja turista ili im progovorio o svetištu, pa ih moram zamoliti da poštuju diskreciju kakva se pristoji sakralnom objektu. Nažalost, postoji još jedan problem koji je sve prisutniji, a to su životinje. Turisti na odmor dolaze sa svojim kućnim ljubimcima, najčešće psima, te pokatkad žele ući i u crkvu. Moram priznati da se iznenadim kako burno reagiraju kada ih upozorite da ne mogu sa životinjama ući u crkvu.

Hrvatska i BiH obiluju različitim prirodnim ljepotama, predivnim gradovima i selima, međutim mnogi ljudi radije biraju skuplje i što dalje destinacije, dok još nisu u potpunosti istražili ni zemlju u kojoj žive. Što mislite kako je moguće izbalansirati te dvije krajnosti?

Naš turizam, osobito hotelski smještaj, nije organiziran za naše ljude, nego za standarde turista iz bogatijih zemalja. Da nije prijatelja i rodbine te brojnih apartmana koji se ipak po prikladnijim cijenama mogu dobiti, bojim se da naši ljudi ne bi ni okusili svoje more. Najžalosnije je kada vidim srednjoškolce kako odlaze u Španjolsku, Portugal ili Italiju te za ta putovanja plaćaju aranžmane od 500 i više eura. Veći dio tog iznosa ide za put, a manji za smještaj. Zamislite koje divne aranžmane bi mogli napraviti za mlade u smislu kružnih putovanja kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kroz važnija povijesna mjesta, važna za našu nacionalnu prošlost.

Naravno da ne možete nikomu zabraniti putovati kamo želi, ali sam uvjeren da se brojni aranžmani mogu prilagoditi standardima naših ljudi osobito u predsezoni i post sezoni. Ono što se kod nas jako dobro uhodalo je tzv. duhovni turizam ili hodočašća. I sam sam organizirao hodočašća unutar domovine sa smještajem u hotelima te sam se osvjedočio da je moguće ovakve programe prilagoditi našim ljudima.

Kakav je „ljetni ritam“ nacionalnog svetišta Nikole Tavelića u Šibeniku? Je li svetište duhovna oaza u uzavrelom gradu? Osim toga saznali smo da je otvoren novi muzej u sklopu samostana. Što on nudi?

Svetište je dobro posjećeno tijekom cijele godine zahvaljujući jakoj tradiciji i navici Šibenčana koji rado dolaze u našu crkvu. No, ne smijemo ignorirati činjenicu da se tijekom ljeta taj broj bitno povećava i da su njihove želje ili potrebe malo drukčije. Želja nam je bila da tim i takvim ljudima progovorimo jezikom koji oni razumiju. Često izravan govor o vjeri nailazi na odbijanje kod onih ljudi kojima, nažalost, vjera više nije važna niti kao iskaz prigodom popisa pučanstva. Takvim ljudima želimo progovoriti jezikom Crkve koja je stvarala pismenost, kulturu, znanost… Zato smo otvorili naš Muzej sv. Frane i izložili ono najvrjednije što imamo. Govorimo, kao prije nekoliko stoljeća, koristeći slike. Čini se da opet moramo koristiti metodu Biblia pauperorum.

Mogu li dani odmora biti dani ponovnog otkrivanja onoga što se u redovitom ritmu života zaboravilo i kako?

Trebalo bi tako biti. Ne može netko biti vjernik samo u posebnim prigodama, odnosno kad su slavlja, za Božić i veliki blagdani, kad ide na svetu misu… Vjernik si uvijek, ili to nisi. Najzanimljivije mi je kada se naši vjernici ispričavaju (da ne kažem ispovijedaju) kako „nisu mogli“ ići na svetu misu jer su bili na ferijama. Gdje, upitam ja. Pa, recimo u Makarskoj! Ima li ijednog našeg grada i mjesta koje nema crkvu? Eto, to su samo jeftine isprike.

Dani odmora su nastavak redovitog života, ali bez posla i strke oko hvatanja termina i ispunjavanja normi.

Kakav odmor želite našim čitateljima?

Želim svim čitateljima Katoličkog tjednika ugodne, korisne i kreativne dane odmora. Ako budete u prolazu blizu Šibenika, obvezno navratite u hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavilića, posjetite našu crkvu i muzej i proširite znanje iz nacionalne povijesti. Nemojte dopustiti da vas na kraju odmora netko anketira i pita gdje se nalazi Šibenska molitva, a vi odgovorite: u Splitu! Ugodno ljeto.

Srednja Slatina, život moj, moja svetinja

Srednja Slatina se nalazi u pitomom ravničarskom kraju sjeveroistočnog dijela Bosanske Posavine, oko 10 km južno od Bosanskog Šamca. Zaista ju je teško naći ako ne znate kuda trebate ići. Nije to samo uzrečica koja se ponavlja ako nekoliko minuta ne možete razumjeti smjerokaze, ili ako jednom promašite skretanje...

Srednja Slatina je namjerno izbrisana sa zemljopisne karte, prvi put 1992. kada je crkva porušena, a Hrvati-katolici protjerani ili pobijeni. Drugo brisanje s karte dogodilo se poslije potpisivanja Daytona kada je teritorij župe sv. Franje Asiškog pripao općini (Bosanski) Šamac i entitetu Republika Srpska te je kao hrvatski kraj namjerno zapostavljen u svim segmentima pa i u prometnoj signalizaciji. Osim toga jedno vrijeme služio je kao odlagalište za paljenje smeća.

Za inat ćemo naći hrvatsku Slatinu

Općinske vlasti namjerno na središnju prometnicu nisu stavili adekvatne smjerokaze. Također je napravljen svojevrsni paradoks jer su gotovo improvizirani mali ćirilično-latinični znakovi, nedostojni čak šumske staze, stavljeni dvadesetak metara dalje od raskrižja. Tako dolazimo do apsurdne situacije da ako želite u župu sv. Franje Asiškog, morate znati točno gdje skrenuti i nakon dvadesetak metara imat ćete potvrdu kako ste na ispravnom putu. U suprotnom ćete lutati.  

Tako je i redakcija Katoličkog tjednika „kružila“ oko svog cilja ne znajući što činiti. Dvije-tri osobe iz Donje i Gornje Slatine nam nisu znale ili nisu željele dati upute. Na kraju, ipak se našla jedna dobra duša koja nas je usmjerila da kod „jezera“ skrenemo desno i pored groblja nastavimo nekoliko kilometara tako da smo nakon skoro pola sata nasumične vožnje po ravnici u kojoj se nemoguće orijentirati uskoro bili na svom odredištu.

Uništene kuće, neobrađene njive

Srednja Slatina djeluje pusto. Dok se tješimo kako su se ljudi povukli u domove zbog nemilosrdna sunca, činjenica kako je većina kuća u vrlo lošem stanju nas vraća u stvarnost. Neobnovljena ognjišta još više propadaju zbog zuba vremena koje ne prašta. One obnovljene kuće izgledaju tužno kada se u njima ne živi, a to se vrlo lako da primijetiti. Čak iako je trava u dvorištima pokošena, spuštene rolete kao da govore: „Ovdje trenutno nema nikoga“ ili „Dođite za vrijeme godišnjih odmora.“ Čak smo i vidjeli kuće koje služe kao ostava za sijeno. Zaista tužno. U kraju u kojemu prije 25 godina skoro da nije bilo neobrađene njive, danas je mnogo drače i trnja. Kao i kuće, zemlja je zapuštena jer oni koji su je obrađivali, više ne žive tu, a nije bilo doseljavanja pripadnika drugih naroda. Tužno je o tome razmišljati ako je poznata činjenica da su Slatinjani uglavnom živjeli od poljodjelstva jer većina zbog političke nepodobnosti nije mogla dobiti „pravi“ posao.

Suprotna slika

Po dolasku na naše odredište zatičemo gotovo suprotan prizor. Prelijepa župna crkva i stan te savršeno pokošena trava kao na kakvu nogometnom stadionu gdje se odigravaju utakmice Lige prvaka. Kasnije smo saznali da travu župljani zovu Wimbledon.

Crkva u Srednjoj Slatini ponosito poručuje da Vrhbosanska nadbiskupija nije zaboravila, niti će ikada napustiti svoje stado malo. 

Župnik vlč. Marko Stipić nas je dočekao ispred crkve, dok su se župljani i sugovornici od vrelog sunca „krili“ u uredu. On je šest i pol godina na pastoralnoj službi u maloj župi što mu teško pada jer je bio misionar u Africi - u župi u kojoj se godišnje krstilo po 700 djece i odraslih. Kako kaže, još se nije privikao na nedostatak ljudi u Posavini jer u Africi sve vrvi od života. Iako je tijelom u Posavini, misli su mu i dalje s afričkim čovjekom.

Kako smo odmah vidjeli, za vrijeme župnikovanja vlč. Ilije Orkića obnovljena je crkva i župski stan. Iz doba rata ostao je samo betonski križ s Isusovim dlanovima kao podsjetnik na grozna vremena. Danas je tu prelijepa crkva koja je fascinirala i Vinka kard. Puljića kad ju je 6. listopada 2012. posvetio.

Vlč. Marku je i danas misterija kako je vlč. Orkić uspio sve obnoviti, nabaviti kipove, oltar, križni put te opremiti kuću. Napominje i to da po dolasku u župu nije imao potrebu ništa kupovati, u šali kaže čak ni žlicu. Sve je omogućio i ostavio vlč. Orkić za vrijeme svoga župnikovanja.

Hod kroz povijest

Stojeći sa župnikom ispred križa koji ima samo Isusove dlanove, na tren se vraćamo u prošlost. Župa je osnovana 1972. odvajanjem od Gornje Tramošnice, a crkva i župni stan izgrađeni su iste godine. Naselje Slatina se inače spominje još godine 1548. kao mjesto u nahiji Nenavište (današnji Gradačac). Bila je samostalna župa u sastavu modričkog samostana. Budući da je podneblje iznimno pogodno za stanovanje, tragovi naseljavanja ovih krajeva puno su stariji. Realno je govoriti o župi u Slatini već u 14. st.

Zagledajući u prošlost, možemo zapaziti kako prostor Slatine nije prvi put ostao bez svojih stanovnika. S kraja 17. st., u strahu od turske odmazde zbog pretrpljenih poraza, katolici su se preselili preko rijeke Save u Slavoniju. Slatina je i tada ostala pusta. Jedan dio puka se vratio nakon 1718. No, kad se ljudi neće vratiti, njihovo mjesto zauzimaju doseljenici. Tako se u Srednju Slatinu doseljavaju katolici iz Srednje Bosne te Hercegovine. Otprilike u to vrijeme Turci naseljavaju i pravoslavne, najvećim dijelom Vlahe i Srbe, kako bi imao tko obrađivati zemlju, čuvati granicu i plaćati poreze.

Prema statistikama iz 1742., u Slatini je živjelo 108 katolika u sastavu drevne župe Bijela, a 1813. bilo je 150 katolika ovdašnjega kraja, ali ovoga puta u sastavu župe Tramošnica. Analizirajući tabelu iz 20. st., može se zaključiti kako se broj vjernika u Srednjoj Slatini uvijek kretao oko brojke 900. Poslije osnivanja župe i izgradnje župne crkve pokrenute su mnoge inicijative, selo se brzo razvijalo i gradile su se kuće. 

U to vrijeme jedan broj ljudi otišao je na privremeni rad u zapadne zemlje Europe što je pospješilo ekonomsku sliku kraja. U kolovozu 1992. u Srednjoj Slatini sve je stalo. U jesen iste godine minirana je crkva, a u selu više nije bilo Hrvata. Svi su na vrijeme izbjegli, a desetak je ubijeno od onih koji su ostali. Dvoje je poginulo na susjednim bojištima, dok se za jednim nestalim još uvijek traga. Može se reći kako su u Slatini ubijeni samo civili i starci.

Župa je raseljena, ali živi

Nakon kratkog vremeplova kroz zaista burnu povijest ovoga kraja, u „hladu“ župnog ureda razgovarali smo s vjernicima i njihovim župnikom. Jasno je kako se nikada neće naviknuti niti priviknuti na činjenicu da su sada, nakon rata i protjerivanja, manjina te da su u RS-u. Kažu da žive u svojim kućama u Posavini. Njihov dom su njihove kuće, nikakva Republika Srpska koja im je sve godine ugrožavala egzistenciju, a izgrađena je na njihovu protjerivanju i povratničkoj patnji.

Župnik nam veli kako danas u Srednjoj Slatini živi 41 vjernik. Za vrijeme osnivanja župa je imala 1 060 duša, a neposredno pred rat 1992. taj broj je iznosio 993. Jasno je kako S. Slatina nikada nije bila velika župa, ali današnje statistike su poražavajuće. Iako nije vjernički uspoređivati se s lošijima i na tome tražiti „opravdanje“, ipak treba pomisliti i na one župe koje su potpuno uništene i raseljene... U Slatinu su se ljudi ipak vratili, nešto se „vrti“ i gradi, postoje projekti i akcije...

Od ljeta 2001. nekoliko Hrvata se nastanilo u Srednju Slatinu, u zaselak Gornjani gdje su boravili u osam kontejnera čekajući pomoć za gradnju porušenih kuća. Ne želimo razmišljati kako im je bilo bez struje koju vlast nije htjela uvesti te bez svoga doma koji je tako blizu, a tako daleko. U kolovozu 2002. u župu je došao svećenik vlč. Orkić koji je također stanovao kao podstanar. Od 3. kolovoza 2003. uselio se u novoizgrađenu župnu kuću, a broj povratnika se popeo na 30 i tog nadnevka se slavi sijelo – susret župljana. Želja je da se ljudi vide, porazgovaraju, da se familije upoznaju. Već deset godina sijelo se održava pod geslom: „Srednja Slatina – to je moja svetinja.“

Pastoralni rad je otežan

Vlč. Marko sam pastoralno djeluje u župi i kroz smijeh kaže da ni on nema što raditi. Poslije je to korigirao i rekao da ipak ima pastoralnog posla, ali ne toliko kao u drugim župama. No, za jednog 70-godišnjaka koji je, kako sam kaže, „istrošen“ ili na engleskom „burnout“ (izgorio u radu) mala župa je prikladno mjesto jer je pastoral zaista ograničen. Postoje samo dvije obitelji s malom djecom od kojih jedna djevojka ide u srednju školu, a druga obitelj ima dijete od godinu dana. Jasno je kako nema ni vjeronauka ni kontakta s mladima. Međutim, župa ipak funkcionira.

„Svake nedjelje slave se dvije mise, a radnim danima jedna. U svibnju smo imali svaki dan molitvu krunice. Dođe dvoje troje vjernika, ali mi ne propuštamo molitvu kao što ne bi i u velikoj župi. Ja nemam ministranata, nemam zbora, nemam udruga, Marijinih legija... Sada nema ni vjeronauka: imali smo tu djevojčicu za krizmu, ja sam je pripremao i odveo u Oštru Luku kad je bila krizma. Dijete je iz miješanog braka i rijetko dolazi u crkvu. Otac ne dolazi u crkvu i tako ni supruga ni kćerka“, rekao nam je župnik i naglasio da na nedjeljnoj misi bude 30-ak ljudi. Također uvijek se netko iz dijaspore „zaleti“ pa navrati na vikend i tako „pojača“ broj vjernika na misi. Inače najviše Slatinjana je u Njemačkoj i Švicarskoj, dok ih dosta ima i po Slavoniji.

Dok tako pričamo, u razgovor se ubacila i Snježana Baškarić koja je naglasila iznimno dobru misao da je župa raseljena, ali da živi. Kaže kako voli svoj kraj i da se među prvima vratila. Na početku je bilo iznimno teško, bilo je provokacija, razbijanja prozora, ali kada su preživjeli najteže, počeli su normalnije živjeti. Teško je što su morali dokazivati i pravdati se da su svoji na svome. Danas ona radi kao frizerka i živi nedaleko od crkve.

Razgovarali smo i s Bonom Adžamićem čiji je sin Anto svećenik salezijanac, inače deveto dijete u njegovoj obitelji, te bračnim parom Miličević Ružom i Ilijom koji su odlučili mirovinu zarađenu u inozemstvu uživati u rodnom kraju. Prema njihovim riječima, župa najviše oživi 3. kolovoza kada bude i po 1 500 ljudi jer se tada održava župsko sijelo. Vjernici iz inozemstva inače dođu i za Uskrs i Božić, patron te Dušni dan, ali ipak župno sijelo je postalo popularno i prepoznatljivo te masovno zbog godišnjih odmora. Nakon mise ljudi odu pod šatore i vesele se. Plodovi sijela su brojne donacije kojima su završeni brojni projekti za crkvu i oko nje. Inače, župljani najviše žive od svojih mirovina i pomoći djece iz inozemstva. Oni koji mogu raditi, zasade ponešto oko kuće i u polju.

Crkva je uvijek tu

Nakon razgovora u župnom uredu razgledali smo unutrašnjost lijepe crkve. Skoro čitav posao je završen, možda treba urediti još koji vitraj. Župljani u crkvi imaju i malu kapelicu koja služi za slavlje sv. mise u hladnim zimskim danima zbog lakšeg zagrijavanja. Oltar uljepšava veliki drveni križ te dva kipa, kao i zanimljiv tabernakul...

Očito je kako srednjoslatinska župa nema neku zavidnu budućnost, barem glede broja župljana, ali dovoljno je pogledati u prošlost i vidjeti kako je ovaj kraj ostajao bez svojih žitelja te se kao feniks uzdizao iz pepela... Župljani vide budućnost u Europskoj uniji te promjeni ekonomske klime, otvaranju radnih mjesta koja će „natjerati“ mnoge da prestanu rentati kuće po Hrvatskoj i vrate se u svoje obnovljene domove koji sada zjape prazni. Crkva i svećenik će uvijek biti spremni za njih.