Grebnice-crkva na grebenu

Župa Grebnice je smještena tik uz krivudavu rijeku Savu u sjevernom dijelu Bosanske Posavine, 5 kilometara jugoistočno od Šamca. Čitavo područje kojemu gravitira kraj leži na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 85 metara i iznimno je bogato vodom s riječnom granicom prema susjednoj Hrvatskoj od skoro 25 km. Osim izvrsnog geoprometnog položaja zbog graničnog prijelaza, zdravog okoliša, termalnih izvora, kraj ima još jedno posebno i neprocjenjivo bogatstvo: vrijedne, ponosne i iznimno poduzetne građane koje su u protekloj godini pogodile stravične poplave...

Redakcija Tjednika je samo jednom bila u ovoj župi i to "pogreškom" kada je odredište bio obližnji Domaljevac. Nakon kratke okrjepe i smjernica kako doći na naš tadašnji cilj, obećali smo kako ćemo ponovno i brzo biti u Grebnicama. Nažalost, od tada je prošlo nekoliko godina, a na svu sreću župnik fra Frano Oršolić nas nije zaboravio niti je promijenio mjesto pastoralnog djelovanja, tako je obećanje moglo konačno, nakon toliko vremena, biti ispunjeno. Ponovno je uslijedila okrjepa, ali ovoga puta smo se dulje zadržali s fra Franom te smo dobro upoznali život Grebničana. No krenimo redom

Mlada župa, a vjernici odlaze

Kako smo saznali na početku razgovora sa župnikom i njegovim vjernicima, Grebnice su relativno mlada župa od koje je starija većina tamošnjih vjernika. Nastala je iz pastoralnih potreba 1992. odvajanjem pojedinih naseljenih mjesta od Tišine i Domaljevca. Tvore ju samo dva sela - Bazik te Grebnice po kojemu je dobila ime. Posvećena je sv. Jakovu Markijskom koji je bio vikar Bosanske vikarije za vladavine kralja Tvrtka II.

Dok nije bila oformljena kao župa, liturgijska slavlja su se služila u grobljanskoj kapeli u mjestu Grebnice koja je sagrađena 1968. Od 1987., kada je proširena kapelica, služila je kao filijalna crkva župe Domaljevac. Danas, nekoliko desetaka metara od groblja blista nova moderna župna crkva.

Iako nije u katoličkom duhu, odmah na početku govoriti o negativnim stvarima razgovor skoro uvijek krene u smjeru brojeva i statistika. Nažalost, što zbog rata, što zbog poplava i želje za boljim životom, broj vjernika se smanjuje. Ne mnogo, ali je trend vidljiv. 

Kad je osnovana, župa je imala oko 2 400 vjernika, a budući da se tijekom rata nalazila na samoj bojišnici, sela su dobrim dijelom iseljena. Nakon rata započeo je povratak, uslijedilo je iseljavanje tako danas župa ima oko 1 050 vjernika. Čini se kako iseljavanje zajednička stvar za većinu manjih mjesta u BiH, a na primjeru Europe i zemalja čiji stanovnici žive u blagostanju jasno je kako nije samo problem u neimaštini. Velikih obitelji je sve manje, a iz toga nastaju ostali pastoralni problemi.

"Kada sam došao u župu 2009., za vrijeme blagoslova bilo je 1 350 vjernika i taj se broj do danas smanjio na 1050 vjernika. Postoji trend raseljavanja, pogotovo mladog naroda. Nemaju alternative i posla, a s hrvatskom putovnicom im je otvoreno veliko tržište rada stoga ljudi odlaze. Mi smo u nepovoljnom položaju ovdje, dovoljno je uzeti statistike od 25 sprovoda godišnje nasuprot 10 krštenih", rekao nam je fra Frano, ali i dodao kako ne želi pesimistično razmišljati jer pastoralno radi u župi koja ipak ima i krštenja, krizmi i vjenčanja za razliku od nekih župa u RS-u koji nemaju nijedno dijete za krštenje.

"Dokle god postoji krštenja i vjenčanja, dok god se ti brojevi vrte, uvijek će ovdje biti katolika. Nije to veliki bauk ako sada netko ode u Europu, bilo je i u prijašnjim vremenima odlaska, ali se nažalost djece rađalo više nego danas", rekao je fra Frano koji sam pastoralno djeluje u Grebnicama. Kroz smijeh kaže kako nema pomoć kapelana niti časnih sestara jer ima dobru suradnju s vjernicima, stoga sve "štima".

Sloga između vjernika i župnika

Sudeći prema njegovim župljanima, a našim sugovornicima Lukoi Kobašu, Perici Dujminoviću i prakaraturu Marku Gundiću, pomoć mu možda i nije potrebita.

Kako smo saznali u razgovoru, suradnja sa župnikom je iznimno dobra, ne samo s njim, nego sa svim svećenicima koji su imali pastoralno djelovanje na ovom području. Kako su rekli, toliko su se navikli na fra Franu te stoga žele da ostane još nekoliko mandata. On ih je nažalost demantirao i rekao kako je to nemoguće jer je u Grebnicama već dva mandata, stoga je očekivati premještaj u sljedećim godinama.

Posljedice poplava

Osim pitanja o ratu nažalost kada se ide u Posavinu, poplave iz 2014. su nezaobilazna tema. Budući da se zna da je općina Domaljevac-Šamac bila jedna od najviše pogođenih u BiH, zanimalo nas je što je bilo s crkvom i narodom

"Naša župa je bila 80% pod vodom. Crkva predstavlja jedini 'javni' objekt koji nije poplavljen, a ostali kao što su pošta, dom zdravlja, škola, dom kulture su bili pod jednim metrom vode", rekao nam je župnik i istaknuo kako je crkva na svojevrsnom grebenu koji se nalazi nekoliko metara iznad nivoa sela i područja koje je poplavljeno. Očito je kako župa ima prikladno ime koje je za vrijeme poplava bilo spas: greben.

"Danas se na kućama ne vide ožiljci jer je skoro sve sanirano, ali poljoprivrednici i dalje trpe posljedice. Klima se toliko promijenila, jedne godine je poplava, a druge suša, zemlja je postala teška za obradu, a voda je svašta nanijela na njive. Osim toga pojava viška vlage je napravila štetu u voćarstvu,  a smanjenje broja pčela je imalo za posljedicu manjak uroda voćki", rekli su nam Luka i Perica dok ih je župnik prekinuo s rečenicom: "Ali bit će poticaja", što je izazvalo kolektivni smijeh. Posavljaci ništa ne trebaju, sve im je obećano.

I župnik i njegovi vjernici ističu kako je za vrijeme poplava mnogo pomogao vlč. Luka Lucić, inače rođeni Grebničanin koji sada djeluje u Njemačkoj.

Hrana i potrepštine za prvu pomoć su bile najbitnije dok je voda nadirala te je u crkvi formiran krizni stožer i skladište za podjelu pomoći. Naši sugovornici zahvaljuju Caritasu i Kruhu svetog Ante i svim onima koji su pomogli u najtežim trenutcima.

Pastoralno djelovanje

Razgovaralo se i o pastoralu. Vjernici u Grebnicama iznimno poštuju Gospu stoga su svibanjska i listopadska pobožnost Majci Božjoj iznimno cijenjeni te posjećeni. Također se moli krunica prije večernje mise, a u korizmi pobožnost križnog puta petkom. Nedjeljom se slave dvije sv. mise od kojih je ona jutarnja posjećenija, župnik u šali kaže kako ljudi vole odmah "obaviti misu" kako bi kasnije imali vremena za sebe i odmor. Sudeći prema broju vjernika, otprilike 35% župljana ili njih oko 350 dolazi na bogoslužje.

Iz Grebnica i Bazika je rodom dosta duhovnih zvanja. Nažalost, ili na svu sreću kako se gleda posljednja dva mladića koja su krenula u sjemenište odustali su. Fra Frano kaže kako je to danas "normalno" jer su mladići i prije odustajali od svećeničkog puta, ali zahvaljujući brojnim obiteljima, ipak je bilo mnogo više uspješnijih kandidata što danas nije slučaj.

Iako relativno mala župa s raseljenim pučanstvom, ipak uspijevaju pokrenuti crkveni zbor. U početku djeluje u mješovitom sastavu po sustavu: jedni dolaze drugi odlaze, a kasnije se stabilizirao  na standardne članove koji animiraju misna slavlja

Proces izgradnje župne crkve

Nakon župnog ureda prošetali smo novom crkvom i okolicom... Riječ je o zaista modernoj građevini koja se dobro uklopila u ravnicu. Njezina povijest je relativno kratka. 

Kada je 1992. osnovana župa Grebnice, fra Roko Špionjak, rođen u Baziku, postao je njezin prvi župnik sve do 2001. Za svoga župnikovanja u Grebnicama obavio je sve pripreme za gradnju crkve te pronašao lokaciju nedaleko od groblja i nekadašnje filijalne crkve. Nakon njega za župnika dolazi fra Anto Pušeljić, također rođeni Grebničanin. U proljeće 2002. naručeni su idejni i izvedbeni planovi za izgradnju nove crkve sv. Jakova Markijskoga. Arhitekti Juro Pranjić i Božo Tunjić ponudili su nacrt koje je nazvan „Pastoralni centar župe Grebnice“. Ono je nudilo rješenje, ne samo za novu crkvu, nego i za župnu kuću kao i dvoranu. Riječ je o modernoj crkvi koja je iznimno multifunkcionalna.  U svibnju 2003. vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić zajedno s tadašnjim provincijalom Bosne Srebrene fra Mijom Džolanom blagoslovio je početak gradnje pastoralnog centra. Prema riječima naših sugovornika, u izgradnji su sudjelovali i sudjeluju brojni donatori, ali najviše su pomogli sami župljani te vlč. Lucić iz Njemačke.

Danas se može reći kako je crkva skoro dovršena, nedostaju vitraji, slike i mozaici, a treba urediti i prezbiterij za koji treba mnogo novca. Župnik kaže da je nemoguće tražiti donacije za crkvu kada su kuće njegovih vjernika poplavljene prije godinu dana, a mnogi se oporavljaju još uvijek. Tako će finalizacija radova malo pričekati. 

 

Prakaratur i zvonar

Jedan od neizostavnih suradnika fra Frane je i Marko Gundić, trenutno jedini parakatur u župi Grebnice. Riječ je o rođenom Bazičaninu koji je u prakaturskoj službi može se reći odvajkada. Gotovo svi živuću stanovnici župe ne poznaju vremena prije nego je čika Marko stupio u službu. On je ujedno i zvonar u crkvi i ni jedan sprovod ne može proći bez njegova zvonjenja. Udaljen je dvadeset minuta pješke od crkve, a dok je vozio motor, dolazio je za pet minuta po pozivu župnika. Ima 79 godina i živi sam jer mu je supruga umrla. Čika Marko zna reći kako nije sam jer je Bog s njim.

Razgovarajući s njim, otkrio nam je tajnu, anegdotu kako je upoznao pokojnu suprugu. Dao je oglas u Glasu koncila i javile se 4 kandidatkinje od kojih je odabrao jednu. Za sebe kaže da je čitav vijek imao uredan život te kako im Bog nije darovao djece.

Župnik u šali kaže kako svi smatraju da će čika Marko doživjeti posvetu crkve i novog župnika koji će finalizirati radove. "To će dragi Bog odrediti, ja nisam sam sebe izabrao, a Bog će naći i zamjenu", odgovorio mu je prakaratur i dodao da kod svećenika cijeni one koji dobro znaju objasniti riječ Božju. Kako smo saznali iz razgovora, za njega su svi svećenici koje je susretao u župi dobri ljudi. Naravno, jasno je kako je čika Marko pripadnik stare škole vjernika u kojoj je svećenik poštovana osoba.

Nakon neobvezna razgovora ispred crkve zaputili smo se u ostale župe Bosanske Posavine. Na kraju, nakon svega kada se sve zbroji i razmisli što su sve prošli vjernici u ovom podneblju, Grebnička priča ne izgleda loše. Budućnost kakva-takva postoji, samo se treba boriti za nju.

Blagoslov polja u Baziku

Uzašašće je katolička svetkovina koju su Bazičani sebi uzeli za blagdan blagoslova polja ili kako se to obično kaže seoski kirbaj (kirvaj). Budući da Spasovo uvijek pada četvrtkom, u Baziku se na taj dan blagoslov polja slavi već 40-ak godina. Pored Bazika na taj dan je kirbaj i u Donjoj Mahali te Kopanicama. Kao i svugdje u katoličkim selima u Posavini, ali i u susjednoj Slavoniji na taj dan domaćini ugošćavaju rodbinu i prijatelje iz drugih sela gdje se tog dana kirbaj ne slavi.

Tradicionalno se peče prasetina na ražnju uz neizbježan domaći kulen, a u Baziku i sarma. Domaćice se potrude pripremiti što raznovrsniji izbor kolača. Nekada su na dan kirbaja u selu obvezno svoje mjesto našle i vašardžije uz neizbježan ringišpil i šatre s igračkama. Međutim u posljednje vrijeme ta vašarska tradicija polagano izumire.

Župna web-stranica

Jedna od boljih web-stranica što se tiče župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je ona od Grebničana. Stranicu vodi Perica Dujminović koji se inače bavi tim poslom. "Vidjevši da mnoge župe imaju svoje stranice, a s obzirom kako Grebnice imaju jaku dijasporu, pokretanje stranice se činilo kao pametna ideja. Povezivanje dijaspore s osobama i događajima iz rodne župe ispostavilo se korisnim i pametnim" rekao nam je Perica te napomenuo kako je web-stranica pokrenuta poslije stravičnih poplava kako bi svi koji imaju želju pogledati stanje i poslati donaciju to lakše učinili.

Sudan - institucionalno ugnjetavanje kršćanske manjine

Sudan je treća po veličini afrička zemlja s 40 milijuna stanovnika od kojih su dva milijuna kršćani. Nalazi se u sjeveroistočnoj Africi, na obali Crvenoga mora i graniči s Egiptom, Libijom, Čadom, Srednjoafričkom Republikom, Južnim Sudanom, Etiopijom i Eritrejom. Najveći dio zemlje zauzima visoravan koju u pravcu sjever-jug presijeca dolina Nila. Kršćani u ovoj zemlji imaju problema zbog ukorijenjena šerijatskog zakona koji prožima sve pore društva. Napuštanje islama i „blasfemija“ kažnjivi su smrću, a država je uključena u prisilno zatvaranje crkava, dok u separatističkom dijelu zemlje kršćani žive u strahu od vojnih napada. 
 

Iako se Sudanci mogu dičiti bogatom kulturno-povijesnom baštinom i nasljeđem koje se dovodi u vezu čak i sa slavnim Egiptom, to je relativno mlada zemlja koja je stekla svoju neovisnost tek sredinom 20. st.

Građanski ratovi

Kako to obično biva, nakon dobivanja neovisnosti, Sudan se našao u dugotrajnim etničkim, vjerskim i ekonomskim sukobima od kojih se poslije uspostavljanja gospodarskih reformi krajem prošlog stoljeća počeo uspješno oporavljati. Nakon stjecanja neovisnosti od Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva 1956., drugu polovicu 20. st. u zemlji su obilježila dva duga i teška građanska rata zasnovana na etničkim, vjerskim i gospodarskim razlikama između sjevernih, pretežno muslimanskih, i južnih, pretežno kršćanskih, Sudanaca.

Prvi građanski rat trajao je od 1955. do 1972. kada je postignut mirovni sporazum između zaraćenih strana. Nakon deset godina primirja, 1983. ponovno su započeli novi sukobi između sjevera i juga zemlje zbog ukidanja dogovorene autonomije jugu te zbog unošenja elemenata šerijata u sudanske zakone. Tek nakon što je vlast u zemlji preuzeo sadašnji predsjednik Omar al-Bashira 1989., dolazi do smirivanja sukoba te se od tada Sudan počinje postupno gospodarski oporavljati i razvijati.

Usvajanjem novog ustava 2005. koji je omogućio ograničenu autonomiju južnom Sudanu te dao mogućnost raspisivanja izbora za neovisnost 2011., što je i ostvareno, konačno je okončan dugogodišnji građanski rat u toj afričkoj zemlji. Iz njega je izišla najmlađa država na svijetu - Južni Sudan, dok su se kršćani koji su ostali u Sudanu našli u još goroj poziciji.

Brojna plemena i jezici

Glavno političko, kulturno i gospodarsko središte Sudana je grad Khartoum, dok od ostalih važnijih i većih gradova možemo izdvojiti: najveći Omdurman, zatim Port Sudan, Kassalu, El Obeid, Nayalu i Al Qadarif. Država je uređena kao federalna, predsjednička i demokratska republika s višestranačkim sustavom, u kojoj je predsjednik na čelu države, vlade i vojske. Zemlja je administrativno podijeljena na 25 saveznih država. Važno je istaknuti da u Sudanu obitava gotovo 600 plemena koja se služe s više od 400 jezika i nariječja. Unatoč tomu, dvije dominantne kulturne tradicije u Sudanu su arapska, koja dominira na sjeveru, te tradicionalna afrička, koja je prisutna na jugu. Uz službeni arapski i engleski jezik u Sudanu se također poštuje i korištenje brojnih lokalnih jezika.

Unatoč još uvijek prisutnoj nestabilnosti, Sudan je danas jedna od zemalja koja bilježi najbrži gospodarski rast na svijetu, te je član brojnih međunarodnih organizacija.

Težak položaj kršćana

Kao što smo rekli, od proglašenja neovisnosti Južnoga Sudana, prije četiri godine, položaj onih kršćana koji su ostali u Sudanu sve je teži. Prema izvješću zaklade Pro Oriente, kršćani su u toj zemlji izloženi sve većoj represiji: uhićivani su, strani se kršćanski djelatnici protjeruju, a tisak zapljenjuje. Vlada u Khartoumu otvoreno je dala do znanja da se više neće izdavati građevne dozvole za nove crkve i pastoralne objekte. Policija ima slobodu bez dokaza pretraživati crkvena zdanja, dok je sudanska tajna služba pooštrila svoju potragu za obraćenicima na kršćanstvo, osobito na području gorja Nuba gdje djeluje separatistički pokret.

Sudanski predsjednik Al-Bashir je više puta jasno rekao kako želi da Sudan bude islamska zemlja u kojoj više ne bi bilo mjesta za jednakopravnost drugih vjerskih zajednica.

Što nakon stvaranja Južnog Sudana?

Može se reći kako su se kršćani u Južnom Sudanu spasili od problema koji su dolazili sa sjevera, međutim skoro dva milijuna kršćana se sada nalaze kao manjina u većinski muslimanskoj zemlji Sudanu. Nakon secesije napadi na kršćane pojedince prerasli su u sustavne napade na skupine kršćana i institucije kao što su razne udruge, Caritasi te misionarska središta.

Odmah poslije proglašenja neovisnosti juga gorjelo je nekoliko crkava u glavnom gradu Sudana, a došlo je i do vala iseljavanja u Južni Sudan.

Vladini službenici, političari i muslimanski vođe često daju izjave koje nagovještavaju sve veću netoleranciju prema onima što su ostali. Primjerice, Amar Saleh, predsjedavajući Islamskog centra u Kartumu, kritizirao je vladu što nije poduzela odlučne akcije protiv kršćana kojima je dopušteno da, prema njegovim riječima, „drsko djeluju u Sudanu“.

Mnogi kršćani se istjeruju silom i oduzima im se imovina, pogotovo u nestabilnim pokrajinama. Zabilježeni su i slučajevi oduzimanja crkvene imovine, pa i samih crkava. Mnogi se kršćani osjećaju građanima drugog reda te su pod velikim pritiskom da prijeđu na islam.

Može se reći kako je crkvena sloboda veoma ograničena, a održavanje bogoslužja na otvorenom okarakterizirano je kroz razne zakone kao „kriminalni čin“. Usprkos svemu, samo u glavnom gradu je još uvijek oko 300 000 kršćana.

Čini se kako se istina o Sudanu teško probija do svjetskih medija jer postoji percepcija kako je sudanski problem riješen stvaranjem nove države na jugu. Ipak predstoji teška pravna borba za kršćanske zajednice na sjeveru. Upoznavanje s problemom je najmanje što možemo učiniti.

Prema analizama američke udruge Opendoors, Sudan je šesta zemlja na svijetu po težini proganjanja kršćana što je skoro i institucionalizirano. Razina progona je ekstremna, a izvor su islamski fundamentalizam, režim/vlada te bombardiranja separatističke pokrajine u kojima ginu nevini ljudi među kojima su i kršćani.

Pučanstvo

Prema popisu pučanstva iz 2008., u Sudanu živi 30 894 000 ljudi, a prema procjeni iz 2012., 36 798 000. Stanovnici su pripadnici različitih naroda: sudanski Crnci (52%), Arapi (39%) te Hamiti (Beja, Dinka, Nuba) i drugi (9%). Po vjeri su muslimani suniti (68,4%), kršćani (18,3%; od toga katolici 9,5%, protestanti i anglikanci 8,8% i dr.), pripadnici različitih autohtonih religija (10,8%) i ostali (2,5%). Natalitet iznosi 37,0‰ (2009; svjetski prosjek je 20,3‰), mortalitet 12,0‰ (2009; svjetski prosjek je 8,5). Očekivano trajanje života iznosi 52,5 godina za muškarce, odnosno 54,9 godina za žene. U poljoprivredi i šumarstvu zaposleno je 67,4% stanovnika, u rudarstvu, industriji, građevinarstvu i u uslužnim djelatnostima 42,6% stanovnika.

 Osuđena na smrt pa pomilovana

Mlada Sudanka Mariam Yahije je sredinom 2014. ujedinila svijet u osudama pravnog sustava Sudana koji za otpadništvo od islama predviđa smrtnu kaznu. Sudac je 15. svibnja od Mariam Yahije Ibrahim zatražio da se odrekne svoje kršćanske vjere i vrati na islam. Mariamin je otac musliman, a ona je osuđena u skladu s islamskim zakonom koji je u Sudanu na snazi od 1983.

„Dali smo vam tri dana da se odreknete svoje vjere, ali ste inzistirali da se ne vratite na islam. Osuđujem vas na smrtnu kaznu vješanjem“, kazao je sudac Abas Muhamed Al-Kalifa mladoj ženi u sudnici. Prije presude muslimanski vjerski vođa ju je uzalud nastojao uvjeriti da se vrati na islam, no ona je sucu mirno odgovorila: „Kršćanka sam i nikad se nisam preobratila.“

Mariam Yahije Ibrahim, udana za kršćanina iz Južnoga Sudana, tada je osuđena i na 100 udaraca bičem zbog „preljuba“. Prema sudanskoj interpretaciji islamskog zakona, muslimanka se ne smije udati za nemuslimana te se takav brak tipa smatra „preljubom“.

Presuda je izazvala oštre kritike međunarodne zajednice. „Oštro osuđujemo presudu i od sudanske vlade tražimo poštivanje obveza u skladu s Međunarodnim zakonom o zaštiti prava čovjeka“, priopćila je tada glasnogovornica Vijeća nacionalne sigurnosti Bijele kuće Caitlin Hayden osudivši „sustavno, flagrantno i neprestano kršenje slobode vjeroispovijesti“ u Sudanu. Zbog međunarodnog pritiska smrtna kazna je ukinuta.

Svetišta i župe sv. Ivana Krstitelja Crkve u Hrvata

Sv. Ivan Krstitelj je, uvjetno rečeno, bio neobičan svetac. Pravim čudom je došao na svijet od ostarjelih roditelja te je bio „čudak“ živeći u pustinji. Znao je svoju zadaću, provodio je dosljedno, a Božju riječi propovijedao bez uljepšavanja. U Vrhbosanskoj metropoliji zaštitnik je više od 20 župa, filijalnih crkava i grobljanskih kapelica, dok se u Crkvi u Hrvata ta brojka penje na više od stotinu. Ovdje ćemo predstaviti neke od župa i svetišta.


U općoj Crkvi štovanje sv. Ivana Krstitelja počelo je vrlo rano, prema predaji najstarije mjesto štovanja ovog svetca povezano je s njegovim grobom u Sebasti, nedaleko od Nablusa u Palestini. Relikvije sv. Ivana Krstitelja nalaze se i u crkvi svetog Silvestra u Rimu, a drugi dio u Amiensu u Francuskoj. Također u Damasku je bila posvećena ogromna bazilika sv. Ivanu, a danas je na njezinim temeljima izgrađena džamija i u njoj se nalaze ostatci glave sv. Ivana. Prostor sv. Ivana štuju i kršćani i muslimani.
Na kraju, u narodu je najviše poznat po krštenjima u rijeci Jordan gdje je krstio i samog Isusa Krista kojemu je posvetio čitav propovjednički život.

„Ljetni Božić“
O kako važnom i voljenom svetcu je riječ, govori i činjenica da su tijekom povijesti pripadnici različitih zanata i profesija uzeli ovoga svetca za svojeg zaštitnika. Ne samo oni, nego i čitavi gradovi i zemlje. Tako su pod okriljem sv. Ivana: glazbenici, krojači i kožari, krznari i vunari, remenari i gostioničari, a posebno mu se mole kršćani koji se bave uzgajanjem ptica te epileptičari i zatvorenici... Zaštitnik je brojnih svjetskih država, pokrajina i gradova kao što su: Jordan, Quebec, Portoriko, Firenca, Torino...
Obično ga se prikazuje kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obučenog u odijelo od kože sa štapom u obliku križa i natpisom: „Evo Jaganjca Božjeg!“ U Katoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza. Važnost slavlja 24. lipnja ogleda se u tome što se taj dan u narodu naziva i „ljetnim Božićem“.

Podmilačje - jedno od najstarijih svetišta u BiH

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji se u 11 župa slavi sv. Ivan Krstitelj kao nebeski zaštitnik. Međutim, vjernici najradije biraju župu Podmilačje za cilj svojega hodočašća, gdje sv. Ivi upućuju svoje molitve. Podmilačje se nalazi u središnjem dijelu toka rijeke Vrbas, na petom kilometru od kraljevskog grada Jajca prema Banjoj Luci. Nije neskromno reći kako je to mjesto i župa jedno od najvećih nemarijanskih svetišta Starog kontinenta, u kojem se godinama događaju duhovna i tjelesna ozdravljenja. Stoga ne čudi što u to drevno svetište koje vuče korijenje iz 15. st. ne dolaze samo Hrvati-katolici iz BiH, Hrvatske i dijaspore, nego i vjernici iz Europe, Amerike i Australije kao i pripadnici drugih religija. Velika je predaja o iscjeliteljskim moćima sv. Ive Podmilačkog pa je to svetište dobilo epitet bosanskoga Lourdesa. Podmilačje pamtimo kao svetište kroz koje u nekoliko dana svetkovine sv. Ivana Krstitelja prođe i do stotinu tisuća vjernika-hodočasnika.
Na temelju istraživanja, može se zaključiti kako je stara crkva sv. Ive u Podmilačju sagrađena sredinom 15. st. Sve do 1872. nije bilo župe u današnjem smislu te su crkvica i okolna sela pripadala gradu Jajcu i tamošnjoj župi.
Važno je napomenuti kako je crkvica sv. Ive jedina izgrađena od kamena koju Turci nisu srušili za vrijeme višestoljetne okupacije Bosne. Međutim, ono što nije uništeno za vrijeme Turaka razoreno je u samo jednom danu za vrijeme srpske okupacije kada je vojska RS-a 1993. minirala svetište.
Usprkos ratnim razaranjima, Vinko kard. Puljić je 24. lipnja 1998. blagoslovio povelju za gradnju novoga svetišta, a 2003. prihvaćen je idejni projekt slovenskog arhitekta Marka Mušića i započela je izgradnja crkve koja se privodi kraju.

Kraljeva Sutjeska, samostan, muzej i sv. Ivo

Neveliko srednjobosansko naselje Kraljeva Sutjeska, smješteno u kotlini kroz koju protječe rječica Trstionica, nalazi se u općini Kakanj. Na samom rubu naselja, u podnožju brda Teševa, nalazi se franjevački samostan s crkvom. Kroz gotovo šest i pol stoljeća duhovno i kulturno središte toga kraja. Prvotni je samostan podignut najvjerojatnije u prvoj polovici 14. stoljeća te su više puta rušeni tijekom povijesti. Sadašnja crkva, bazilikalnog tipa u neorenesansnom slogu, izgrađena je 1908. prema nacrtima arhitekta Josipa pl. Vancaša. Njezinu je unutrašnjost oslikao Marko Antonini 1908. Budući da je crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju, središnja je Antoninijeva slika Krštenje na rijeci Jordan smještena u konhi apside. Sutješki samostan vrlo je bogat kulturno-povijesnim i umjetničkim sadržajima: brojni arhivski dokumenti, dragocjene stare knjige, zbirka slika te kovinski i tekstilni predmeti umjetničkoga obrta. Samostanski arhiv obiluje građom za izučavanje crkvene i kulturne povijesti. U njemu se čuvaju matične knjige od 1641. godine (najstarije u BiH), brojni rukopisi i kronike. Crkva i samostan su omiljeno mjesto hodočašća brojnih vjernika.

Otinovci - bogata povijest

Iako se vjernici iz Otinovca kraj Kupresa mogu pohvaliti kako njihovi kršćanski korijeni sežu duboko u prošlost, današnja župa je obnovljena kao kapelanija 1779., a kao samostalna župa postoji od 1801. Crkva sv. Ivana Krstitelja je posvećena 1973. koja je nažalost u ratu 20 godina poslije minirana. Nova crkva je sagrađena 2005. Nakon odvajanja zasebne župe Kupres 2010., u Otinovcima ostaje 48 obitelji koji cijene i štuju svoga sv. Ivana Krstitelja.

Lug Brankovići, mlada župa pod zaštitom velikog svetca

Ako ste putovali kroz BiH središnjom i najprometnijom bh. magistralnom cestom M-17, jednu župu teško da ste mogli ne primijetiti. Riječ je o Lug-Brankovićima smještenim negdje na pola puta između Žepča i Maglaja. Župna crkva je jedna od rijetkih koja se nalazi neposredno uz cestu koja vodi od Bos. Broda do Neuma, a sa svojim crkvenim Trgom sv. Ive te pastoralnim centrom privlači i mnoge prolaznike, osobito vjernike koji putuju od sjevera Hrvatske prema jugu, ili s jednog kraja BiH na drugi. Simpatični trg ispred crkve kao da je stvoren za kratki odmor i duhovnu okrjepu uz zaštitu sv. Ive.
Inače, župa je osnovana 1989. i nastala je od dijelova četiriju susjednih: Radunica, Maglaja, Osove i Novog Šehera. Riječ je o relativno mladoj župi pred kojom, tako reći, predstoji „pastoralna bitka“ za hodočasnike.

Travnik - u crkvi sv. Ivana kršten nobelovac Andrić

Župa Travnik spominje se još daleke 1623., a obnovljena je 1879. Nekoliko godina kasnije, točnije 1881., započinje gradnja nove župne crkve koja je zamišljena dvostruko veća nego što je i izgrađena. Ipak, unatoč planovima, projekt župne crkve je smanjen. Dovršena je šest godina kasnije, 1887., a posvetio ju je tadašnji vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler 15. srpnja 1888. na čast sv. Ivana Krstitelja. Upravo je u ovoj crkvi sv. Ive u Travniku 9. listopada 1892. kršten bh. nobelovac, književnik Ivo Andrić, a njegov kip danas se nalazi u dvorištu ispred župne crkve.

Tarčin, mala crkva dragulj Karla Paržika

Na 35. kilometru od glavnog bh. grada, kad se krene prema Mostaru, u maloj kotlini koju okružuju pitomi brjegovi, ispod planinskih masiva Bjelašnice i Ivan Sedla smjestilo se naselje Tarčin. Iako ne dominira krajolikom, u srcu Tarčina nalazi se katolička crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Kao i podosta današnjih katoličkih župa na području grada Sarajeva, i župa Tarčin je nekoć pripadala župi Stup. Od nje je, kao samostalna kapelanija, odijeljena 1980. Kao župa u punom smislu riječi osnovana je pred sami rat, 1991. Za tarčinsku crkvu je zanimljivo istaknuti kako ju je projektirao znameniti arhitekt Karlo Paržik koji dao veliki doprinos urbanizaciji i izgradnji Sarajeva za vrijeme austrougarske vladavine. Mjesto je hodočašća sv. Ivi vjernika Sarajevskog dekanata.

Živinice - sv. Ivo i arheološka nalazišta

Grad i župa Živinice nalaze se u sjeveroistočnom dijelu Bosne, u Sprečkom polju pod planinom Konjuh, na nadmorskoj visini od 213 metara na 12. kilometru od regionalnog središta Tuzle. Čitav kraj je poznat po nekadašnjem gigantu, a danas posrnuloj tvornici namještaja Konjuh, velikom romskom naselju, stećcima, arheološkim nalazištima... Povijest pamti crkve na širem području Živinica koje su nestale u vihoru ratova. Ipak, današnja župa je relativno mlada i posvećena je sv. Ivi. Osnovana je 1969. odvajanjem pojedinih naselja od župe Morančani. Za vrijeme osnivanja župa nije imala crkvu, nego samo kapelicu sv. Ante Padovanskoga u središtu grada. Čitav kraj štuje svoga sv. Ivu u Živinicama i rado mu upućuje svoje molitve.

Uzdol - krstitelj u mučeničkoj župi

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji postoje mnogi krajevi i župe za koje se s pravom može kazati
da su mučenički. Ipak, posebno mjesto na toj martirološkoj karti zauzima Uzdol, župa koja
se smjestila na oko 700 metara nadmorske visine, u brdovitom, ali pitomom kraju u Srednjoj Rami, 10-ak kilometara od Prozora. Osim 130 Uzdoljana koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu poznata je i po stravičnom masakru 14. rujna 1993. kada su za samo nekoliko sati vojnici bošnjačke Armije BiH ubili 29 civila i 12 vojnika. Župa je nekoć bila u sastavu Rame, 1856. postala je samostalna kapelanija, a devet godina kasnije uzdignuta je na rang župe i stavljena pod zaštitu sv. Ivana Krstitelja. Poznata je i po tome što ju krase dvije župne crkve: stara koja je obnovljena i nova u njezinoj blizini...

Bijelo Brdo - gdje je Izidor Poljak pisao pjesme

Bijelo Brdo, sa svojih šest naselja, nalazi se u Bosanskoj Posavini sjeverno od Dervente. Župa se smjestila na blagim brežuljcima koji se prema Savi pretvaraju u ravno polje, a udaljena je oko 5 km zračnom crtom od Dervente u pravcu sjevera. Današnja župa Bijelo Brdo utemeljena je 1921. odvajanjem od Koraća. Prvi župnik u Bijelom Brdu bio je veliki pjesnik vlč. Izidor Poljak koji je tu napisao i svoje najbolje pjesme. Tijekom rata 1992. - 1995. srpski ekstremisti su minirali i do temelja srušili župnu crkvu, a župnu kuću opljačkali i zapalili. Crkva je obnovljena, a sv. Ivi dolaze brojni vjernici iz dijaspore koji su svoje mjesto pod suncem našli u trećim zemljama.

Donja Tramošnica - duhovna i materijalna obnova župe

Župa je osnovana 1973. diobom župe Tramošnica, a 1974. izgrađena je župna crkva po projektu D. Antolkovića. U posljednjem ratu crkva je teško oštećena, ostao je samo grubi okvir crkve, a toranj je miniran. Plan obnove župne crkve napravio je Juro Pranjić iz Tuzle i ona je u tijeku. Toranj visine 22 m ponovno je podignut. Osamdesetih godina crkva je bila umjetnički obogaćena. Slikar J. Bifel izradio je jednu zidnu sliku, a kipar J. Poljan brončani kip sv. Ivana Krstitelja i postaje križnog puta u bronci (1988). U ratu su otuđene postaje križnog puta, kao i kip sv. Ive. Danas župa ima oko 250 vjernika, a sv. Ivi hodočaste mnogi vjernici iz okolnih župa.

Jelah - mlada župa dubokih korijenja

Župa sv. Ivana Krstitelja u Jelahu je također mlada, utemeljena je 1975. i nalazi se u općini Tešanj. Do tada je Jelah bio samostalna kapelanija župe Žabljak. Na teritoriju župe postoje dvije crkve, od kojih je župna sv. Ivana Krstitelja. Iako je župa mlada, korijeni katoličanstva u ovom kraju sežu u vrijeme prije 1462. Tada je postojao i samostan te crkva sv. Jurja. Mala je to i skromna župa koja živi svojim životom pod nebeskom zaštitom sv. Ive.

Odžak - promjena titulara

Današnja župa Odžak utemeljena je 1900., a osam godina poslije dobila je crkvu koja je više puta obnavljana. Zanimljivo je spomenuti kako je zaštitnik župe do 1958. bio sv. Ivan Krstitelj, a poslije Glavosijek Ivana Krstitelja, tj. mučeništvo. U ratu je crkva razorena, a danas Odžak krasi nova crkva s dvama visokim tornjevima. Omiljeno je to hodočasničko mjesto vjernika čitavog kraja.

Banjolučka biskupija - tri župe posvećene sv. Ivanu Krstitelju

Banjolučka biskupija se može pohvaliti s trima župama koje za nebeskog zaštitnika imaju sv. Ivana Krstitelja: Bos. Alaksandrovac, Podhum i Ravska.
Župu Bos. Aleksandrovac je 1883. osnovao sluga Božji Josip Stadler dok je kao apostolski upravitelj upravljao Banjolučkom biskupijom. U ratu 1992. - 1995. ekstremni su Srbi crkvu oštetili, a potom je opljačkana i u nju su bile smještene izbjeglice, tako da se nekoliko godina tu nije moglo održavati bogoslužje. Godine 2000. vraćen je samostan i crkva i u njemu je otvoren centar Marijanovac za liječenje ovisnika o drogama. Potražnja je velika pa su kapaciteti kuće stalno zauzeti. Novi je to vid vrlo korisna apostolata danas.

Podhum - prelijepa crkva

Današnja župa sv. Ivana Krstitelja – Podhum nastala je odvajanjem od župe Vidoši, najprije kao mjesna kapelanija 1909., a 1935. i pravno proglašena župom. Nalazi se 8 km jugoistočno od Livna, na magistralnoj cesti Mostar - Split. Smještena je uz Buško jezero. Ime nosi po selu Podhum koje se nalazi u središtu župe. Sadašnja crkva (33x20), s dvama prekrasnim 40 metara visokim tornjevima, „bijela golubica“ zidana od klesanog kamena (žestaca) tehnikom češkog veza, građena je od 1965. do 1975. na mjestu stare porušene crkve, prema projektu Joška Dimitrijevića. Duhovno bogat i zreo kraj ne zaboravlja svojega svetca zaštitnika kojega posebno štuje, a u narodu su popularne i molitve sv. Ivi.

Ravska - skromna crkva

Župa Ravska je odvojena kao samostalna kapelanija od Stare Rijeke i Šurkovca 1967., četiri godine poslije postaje župa. U selu Gornja Ravska, sjedištu današnje župe, još je 1930. sagrađena crkva sv. Ivana Krstitelja kao područna župe Stara Rijeka. Srušena je u Drugom svjetskom ratu, a današnja skromna crkva je izgrađena 1976. Ravska je posebno zanimljiva jer je u njoj kard. Puljić bio župnikom prije nego je postao nadbiskup.

Hercegovačke biskupije - sv. Ivo u Gradini

U Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji pet je župa posvećenih sv. Ivanu Krstitelju: Gradina, Konjic, Roško Polje, Ružići i Stjepan Krst.
Gradina je zapravo župa mučeništva sv. Ivana Krstitelja, koja je 1918. nastala odvajanjem od župe Gradninići, i to pod nazivom Blizanci. Kasnije je promijenila ime u Gradac-Blizanci, a budući da se prostor gdje je župna crkva naziva Gradina, konačno je dobila to ime. Temelji za crkvu izliveni su 1940., ali je tek 1966. dobivena dozvola za nastavak gradnje te je završena 1969. U njoj se posebno štuje sv. Ivo kojega narod iznimno cijeni.

Konjic - crkva sv. Ive najvrjednije zdanje u gradu

Konjic je najveće naselje na cesti između Mostara i Sarajeva. Smješten je na velikom „koljenu“ rijeke Neretve koja se odmah poslije ovoga grada već ulijeva i ujedno tvori veliko Jablaničko jezero. Župu je osnovao apostolski vikar fra Rafo Barišić koji je konjički kraj pohodio 1838. Današnja crkva i samostan nalaze se u samom središtu grada, na desnoj obali Neretve, ispod brda zvanog Vrtaljica, na lokaciji u čijoj blizini su izgrađeni prvobitni samostan i crkva sredinom 14. st.
Objekte graditeljske cjeline čine: crkva sv. Ivana Krstitelja, zgrada samostana te tri pomoćna objekta (vjeronaučne prostorije-dvorane). Zgrada današnjeg samostana izgrađena je 1939.-1940., a crkva sv. Ivana Krstitelja je građena dulje vremensko razdoblje, u etapama. U odnosu na ostale objekte Josipa Vancaša, katolička crkva u Konjicu je relativno skromna, ali je, svakako, najvrjednije zdanje koje je u doba austrougarske vladavine izgrađeno u Konjicu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata crkva je dosta stradala, ali je nakon toga više puta obnavljana. U tijeku ratnih nedaća (1992. - '95.) crkva i samostanska zgrada pretrpjele su znatna oštećenja, a poslije 1995. ponovo su renovirani. Inače, crkva sv. Ivana Krstitelja, prema svojim stilskim odrednicama, pripada historicizmu i ima odlike neoromanike.

Roško Polje - štovanje sv. Ive odvajkada

Roško Polje je dugo vremena pripadalo župi Duvno od koje su se odvojili 1758. Prostor je poznat kao katolički, međutim zbog turske uprave, nakon rušenja prvobitne crkve ovoga kraja skoro 200 godina nije bilo prave kamene crkve. Ne računajući slamarice i barake koje su služile kao bogoslužni prostor, prva crkva u ovome kraju nakon duljeg vremena izgrađena je 1924., a zvonik tek 1966. Današnja crkva podignuta je 1980. Iako je župa relativno novijeg nadnevka, u biskupskim izvješćima se spominje drevna crkva sv. Ive koja je nestala tijekom povijesti. Tako se ovaj kraj može podičiti da oduvijek štuje sv. Ivu.

Ružići - nekoć prostrana i velika župa

Župa Ružići, koja je pod nebeskom zaštitom sv. Ivana Krstitelja, nekoć je bila prostrana, a njezin nastanak spominje se 1768. Od nje su se tijekom vremena odvojile četiri župe: Drinovci, Tihaljina, Grude i dio Ledinca. Novu crkvu je dobila tek 1961., iako su radovi započeli skoro 30 godina ranije. Zvonik je izgrađen 1971. Uz tradicionalno voljene svetce u Hercegovini sv. Ivo je jedan od omiljenih svetaca u Ružićima.

Stjepan Krst - rast iz pepela po zagovoru sv. Ive

Riječ je o relativno mladoj župi koja je nastala 1974. u tadašnjoj općini Stolac, odvajanjem pojedinih naselja od župe Rotmilja. Nova crkva je izgrađena 1977., a porušena je u ratu 1992. Tek od 2008. počelo se govoriti o povratku, a obnavlja se i crkva i župski stan. Iako u župi nitko ne živi, oko 300 osoba je prijavljeno za povratak ili obnavlja kuće, ali nisu trajno nastanjeni u njoj.

Sv. Ivo u ostalim dijelovima Crkve u Hrvata

Zagrebačka nadbiskupija: Desinec, Ivanja Reka, Lug Samoborski, Novo Čiče, Rečica, Zagreb i Zlatar Bistrica;
Zadarska nadbiskupija: Žman, Tinj i Gorica-Raštane;
Đakovačko-osječka nadbiskupija: Županja, Osijek, Darda, Ivankovo, Račinovci, Sarvaš, Sibinj, Vladislavci i Vrpolje;
Riječka nadbiskupija: Delnice, Rijeka, Škurinje, Zlobin i Kuželj;
Splitsko-makarska nadbiskupija: Dicmo Gornje, Dobranje Imotsko, Gornje Selo, Grab kod Sinja, Kaštel Stari, Makarska, Mravince, Ričice, Slime, Split-Trstenik, Stilja-Prapatnice, Zasiok i Biokovska;
Bjelovarsko-križevačka biskupija: Ivanska, Sveti Ivan Zelina, Sveti Ivan Žabno i Bjelovar-Ždralovi;
Sisačka biskupija: Gornja Jelenska;
Požeška biskupija: Badljevina, Crnac, Požega, Slavonski Kobaš, Špišić Bukovica i Zapolje;
Gospićko-senjska biskupija: Lipice, Švica i Tounj;
Krčka biskupija: Baška, Lopar i Stivan;
Porečko-pulska biskupija: Sušnjevica, Kaldir, Krbune, Labinci, Sveti Ivan od Šterne, Pula, Dajla i Sveti Ivanac nad Rašom;
Dubrovačka biskupija: Ponikve;
Hvarska biskupija: Poljica, Postira i Povlja;
Šibenska biskupija: Bristivica, Konjevrate i Zablaće;
Varaždinska biskupija: Gornje Jesenje i Koprivnički Ivanec;
Križevačka eparhija: Grabar, Berak i Donji Andrijevc;
Beogradska nadbiskupija: Smederevo;
Subotička biskupija: Kolut, Prigravica, Hajdukovo i Mladenovo;
Kotorska biskupija: Budva, Bogišići-Krtole i Kostanjica.


Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 25 2015.