Mijanmar - vojna hunta, državni aparat i budisti protiv kršćana

Nekoć Burma, a danas službeno Republika Unija Mijanmar, država je u jugoistočnoj Aziji na obalama Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora. Graniči s Bangladešom, Indijom, Laosom i Tajlandom. S turističkog aspekta, ta je zemlja zbog dugogodišnje politike izolacionizma dragulj koji je desetljećima ostao skriven te se postupno otvara svijetu pokazujući zadivljujuće prirodne ljepote i kulturno nasljeđe civilizacije stare nekoliko tisuća godina. S političkog gledišta, država je to vojne hunte i ugnjetavanja nebudista. Dok se u svjetskim medijima forsiraju stravične patnje pripadnika Rohinga muslimana, o kršćanima, izuzev katoličkih medija, skoro ni riječi.
 

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Mianmara mogu se zamijetiti od 12. stoljeća prije Krista. Tijekom tisuća godina povijesti na tom prostoru su se smjenjivale različite civilizacije. Kontakt s europskim trgovcima i moreplovcima (Portugalci, Nizozemci, Britanci i Francuzi) počinje tijekom 16. st. Povijest nam govori i o trima britansko-burmanskim (mianmarskih) ratovima (1824. - '26., 1852., 1885. - '86.) nakon kojih se stvara Britanska Burma u sklopu kolonijalne Indije. 
 

Neovisnost vodi u građanske ratove

Zbog čestih pobuna i zahtjeva za neovisnošću, Britanci su 1935. uveli posebnu kolonijalnu upravu za Burmu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Mianmar je bio pod japanskom okupacijom. Nakon rata i određenih tenzija neovisnost je proglašena 1948. Kao što to obično biva u zemljama koje su prekasno upoznale demokraciju ili demokracija nije stvorena iz naroda, nego je kopirana sa zapada, počeli su brojni državni udari. Prvi od njih je onaj iz 1962. kada je vlast preuzeo general Ne Win te uspostavio socijalistički vojni režim i provodio nacionalizaciju i međunarodnu izolaciju Burme. 

Nastavljeno je djelovanje pobunjeničkih skupina koje su 1970-ih nadzirale oko 35% državnoga teritorija. Ne Win postao je predsjednik 1974. i bio na čelu države sve do 1981. Godine 1988. izbili su prosvjedi protiv vojnog režima: vodeću oporbenu stranku, Nacionalnu ligu za demokraciju (NLD), predvodila je svjetski poznata nobelovka Aung San Suu Kyi. Nakon demokratskih izbora, koji su poništeni, od 1992. vojni režim predvodi general Than Shwe. U ožujku 2011. Thein Sein postao je predsjednik, uspostavio civilnu vladu i proveo ograničenu demokratizaciju. Tijekom 2011. - 2012. postignuti su sporazumi o primirju s pobunjenicima iz redova Karena i Shana koji žele neovisnost. Zbog etničkog i drugog nasilja broj raseljenih procjenjuje se do 1.3 do 3 milijuna (Bangladeš, Tajland).

Gdje su u svemu tomu kršćani?

Za sustavne zloporabe protiv, primjerice, plemena Chin, čiji su članovi uglavnom kršćani, žrtve prinudnih radova, tortura i progona zbog svojega vjerskoga uvjerenja, odgovorna je vojna hunta. To stoji u izvješću organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Richts Wach. Nisu to puka slova na papiru ili zapažanja turista i diplomatskog osoblja, nego ispovijedi i priče 140 kršćana u izbjeglištvu (a nekih i u njihovim rodnim mjestima) koji su intervjuirani u razdoblju od 2005. do 2008.

Pripadnici plemena Chin su žrtve zloporaba i kršenja najosnovnijih ljudskih prava koje vojnici čine po naređenju hunte. Vojna hunta želi iskorijeniti svaku vrstu oporbe, stoga je pleme Chin stalna meta zastrašivanja i prijetnji. Plemenskim pripadnicima je ograničeno pravo kretanja, oduzima im se zemlja, novac, hrana i vlasništvo, podvrgnuti su prinudnim radovima i progonima iz vjerskih razloga.

„Mi smo poput robova, moramo činiti sve što nam naredi vojska“, jasno je rekao jedan pripadnik plemena Chin žaleći se da su zaboravljeni narod. Čak su i oni koji traže utočiste u inozemstvu, naročito u pograničnom području s Indijom, žrtve diskriminacija i zloporaba iz vjerskih razloga. Mijanmarska vojska često koristi muškarce i žene iz toga plemena kao nosače i izviđače u minskim poljima. 

Kao i u drugim azijskim zemljama, kršćanstvo je samo po sebi problem jer nije „autohtona religija“. Stoga svatko tko je kršćaninom, u Mijanmaru za vojsku i državni aparat te budističke fanatike predstavlja svojevrsno strano tijelo i otpadnika od bogata kulturnog nasljeđa. Kada se izuzme nasilje vojne hunte i državnog aparata, može se reći kako su kršćani žrtve progona i religijskog fanatizma budista.

Prema istraživanju agencija koje se bave dokumentiranjem progona kršćana, Mijanmar se nalazi na 25. mjestu po progonu kršćana, dok je razina progona opisana kao veoma jaka i teška.

Pučanstvo

U Mianmaru živi oko 54 milijuna ljudi. Pučanstvo čine Burmanci (55,9%) i mnogobrojni narodi koji se unatoč mnogim seobama nisu međusobno odviše izmiješali: Kareni (9,5%), Shani (6,5%), Kinezi (Han; 2,5%), Mon (2,3%), Yangbye (2,2%), Kachin (1,5%) i drugi (19,6%). Prema vjeroispovijesti, uglavnom su budisti (89,4%), kršćani (4,9%) i muslimani (3,8%). 

U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo) zaposleno je 65,9% aktivnoga pučanstva, u sekundarnim (industrija, rudarstvo, građevinarstvo) 12,0%, a u uslužnim 22,1% stanovnika. Službeni jezik je burmanski. Glavni je grad Rangoon (Rangôn, Yangôn; 3 361 700 stanovnika, 1993.); ostali značajniji gradovi su Mandalay i Moulmein.

Bl. Klement Vismare - prvi blaženik Burme

Bl. Vismare je rođen u Lombardiji 1897. Kao dijete izgubio je roditelje te su o njemu brigu preuzeli stričevi. Nakon sjemeništa i sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, 1919. stupio je u Papinski institut za vanjske misije. Za svećenika je zaređen 1923. i odmah otišao u misije u Burmu. Dolaskom u Toungoo najprije započinje učiti engleski i lokalne jezike. U tom kraju bilo je veliko siromaštvo, a mlade misionare su pogađale tropske bolesti. U njihovoj misiji svi su misionari 1931. pomrli, osim njega. Unatoč poteškoćama i skromnim mogućnostima uspijeva osnovati druge misije. Osim siromaštva i bolesti valja dodati da je još jedan problem veoma otežavao evangelizaciju, a to su animisti i domorodci. Još veće poteškoće nastale su u lipnju 1941. kad su Klement i drugi talijanski misionari zatvoreni u engleskom logoru jer su pripadali neprijateljskom narodu, a oslobođeni su tek 1942. nakon što su Japanci zauzeli Burmu.

Svi misionari koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Burmu protjerani su 1966. Naime, te godine vlada generala Ne Wina odlučila je da neće više obnavljati vize. Većina misionara, koji su ostali unatoč nacionalizaciji njihovih škola i bolnica, bila je prisiljena napustiti zemlju. No, o. Klement bio je jedan od 31 svećenika Papinskog instituta za vanjske misije koji su uspjeli ostati. Tijekom svojeg apostolata, koji je trajao 65 godina, u Burmi je utemeljio pet misijskih središta, gradio kapele, crkve, škole, dispanzere, bolnice, prihvatilišta za siromašne, hendikepirane, siročad... Umro je 1988. u 91. godini života. 

Danas na njegov grob, koji je postao mjesto hodočašća, dolaze katolici, budisti, protestanti, animisti i muslimani moleći za njegov zagovor. Proglašen je blaženim 2011. u Milanu i tako postao prvi blaženik iz Burme.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 26 iz 2015.

Sv. Benedikt Menni, svećenik

Slavi se 24. travnja

Benedikt Menni, utemeljitelj Redovničke zajednice Sestara ivanovki Presvetog Srca Isusova, rođen je u Milanu 11. ožujka 1841. Bio je peto od 15 djece u obitelji. Kao mladić napustio je radno mjesto bankara kako bi pomagao vojnicima ranjenim u bitci kod Magente u blizini Milana. Potaknut predanošću redovnika sv. Ivana, popularno nazvanim maltežani, u dobi od 19 godina stupio je u njihov red posvetivši život Bogu i služenju bolesnika. 

Kao mladi redovnik poslan je na službu u Španjolsku. Ondje je uspio obnoviti Red sv. Ivana od Boga i osnovati novu žensku redovničku kongregaciju. Nekoliko mjeseci po dolasku u Barceloni je osnovao dječju bolnicu, a pridružili su mu se brojni sljedbenici koji su kasnije nastavili živjeti svoju redovničku karizmu u Španjolskoj, Portugalu, Meksiku i cijeloj Latinskoj Americi. U Granadi je 1878. susreo dvije djevojke i njima povjerio osnivanje bolnice za žene, s posebnom brigom za duševno oboljele. U Madridu je zatim osnovao matičnu kuću za novi red koji je Sveta Stolica službeno odobrila 1901. Nova družba proširila se cijelim svijetom, a danas broji više od 100 zajednica u bolničkim ustanovama.

Imenovan je apostolskim vizitatorom cijelog reda 1909., a 1911. njegovim generalnim priorom. Ipak, zbog lošeg zdravstvenog stanja i nekih nesuglasica morao je godinu dana zatim odstupiti. Dvije posljednje godine života proveo je u Dinanu u Francuskoj, a umro je 24. travnja 1914. Njegovi se zemni ostatci časte u crkvi matičnog samostana ivanovki u Madridu. Blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. 23. lipnja 1985., a svetim 21. studenog 1999. u Rimu.

Tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjednik broj 25 iz 2016

Somalija - malobrojni kršćani u grotlu propale države

Somalija je zemlja s 10 milijuna stanovnika koja se nalazi u regiji znanoj kao Rog Afrike na obali Indijskog oceana. Na sjeverozapadu graniči s Džibutijem, a na zapadu s Etiopijom i Kenijom. Ona je jedno od rijetkih područja svijeta bez organizirane vlasti jer država nema kontrolu nad čitavim teritorijem i samim time "pravdu" u svoje ruke uzimaju naoružane skupine koje siju teror nad neistomišljenicima. Osim toga, Somalijce muče glad, pirati i česte strane intervencije. Naravno, među najugroženije spadaju zaista malobrojni kršćani.

Područje današnje Somalije u kolonijalnom je razdoblju bilo podijeljeno između Velike Britanije, koja je držala sjeverni dio, i Italije u čijem je posjedu bio ostatak. Britanski je Somaliland postao neovisan 1960. te su gotovo odmah oba dijela ujedinjena u neovisnu Somaliju. Prve godine nakon neovisnosti obilježila je borba za ujedinjenje područja naseljenih somalijskom manjinom u Keniji i Etiopiji s maticom, što je dovelo do pogoršanja odnosa sa susjedima i zemljama Zapada te približavanja bivšem Sovjetskom Savezu.

Korijeni današnjeg problema

Tako su hladnoratovske igre našle plodno tlo i u Somaliji, a narod koji je dugo vremena živio pod tuđom upravom nikada nije razvio demokratsku svijest. Izbori su bili lažirani, svrgavanje predsjednika gotovo normalna pojava, a sukobi sa susjednim zemljama česti. Somalija se našla i na udaru pobunjeničkih skupina s bazama u Etiopiji, a s vremenom su se oni premjestili u samu Somaliju i tamo započeli građanski rat koji, s manjim prekidima, traje skoro tri desetljeća. Godine 1991. sjeverni je dio, bivši britanski Somaliland, proglasio neovisnost uspijevajući, iako međunarodno nepriznat, očuvati relativnu stabilnost. U okviru teritorija Somalije nalazi se još jedna de facto neovisna oblast - Puntland.

Ostatak Somalije potonuo je u kaos i borbe pojedinih dobro naoružanih klanova i vojnih vođa. Američke i europske mirovne snage su se nakon invazije 1993. i neizdrživo velikih gubitaka morale povući. Pokušaji osnivanja nove vlade koja će obuhvatiti cijeli teritorij ostali su bez uspjeha.

Do prije samo nekoliko godina vlast je pod kontrolom imala samo jedan dio Mogadiša, glavnog grada ove zemlje, a predsjednik je živio doslovce u bunkeru. Ipak, uz međunarodnu pomoć danas je situacija malo bolja, barem što se tiče veličine teritorija koji kontrolira vlada.

Najmoćnija islamistička skupina u Somaliji je Al Šabab. Ona, između ostalog, financira čuvene somalijske pirate koji siju strah i trepet na morima u blizini afričke obale od 2 720 km.

Obično se misli da su zemlje koje se nalaze u mnogobrojnim problemima i dugotrajnim ratovima heterogene, međutim za Somaliju se može reći kako je neuobičajeno etnički homogena jer čak 85% pučanstva čine etnički Somalijci koji su, međutim, podijeljeni u mnoge klanove, povijesno sukobljene oko oskudnih prirodnih resursa.

Malobrojni kršćani

Gotovo svi stanovnici po vjeroispovijesti su sunitski muslimani. No, postoji i nekoliko tisuća kršćana koji su dio kolonijalne povijesti u vidu potomaka miješanih brakova te konvertita s islama na kršćanstvo što je smrtni grijeh za sve islamiste. Popisa nije bilo od 1975., međutim prema pretpostavkama, može se reći kako u toj afričkoj zemlji ima 10 milijuna stanovnika od kojih je 99% muslimana.

Nažalost, misionarski rad je dugo desetljeća zabranjen, a u višedesetljetnom sukobu ubijeno je mnogo kršćana. Preostali su ili pobjegli ili žive u strahu od terora koji je gotovo svakodnevan. Službeno u Somaliji nema mjesta ni za kršćane ni za crkve. I ne samo to. Teroristi iz Somalije upadaju u susjedne većinski kršćanske zemlje i tamo siju smrt.

Prema Ustavu Somalije iz 2012., svatko ima pravo slobodno ispovijedati svoju vjeru, ali je islam definiran kao službena religija te se nijedna druga ne može propagirati u zemlji i nijedan zakon koji nije u skladu sa šerijatskim pravom se ne može usvojiti.

Somalilend i Puntland, dva faktički neovisna područja, također propisuju islam kao službenu religiju, zabranjuju otpadništvo od vjere i propagiranje druge religije osim islama.

Somalija najgore mjesto za život?

Prema godišnjem rangiranju koje provodi Globalni fond za mir i web-stranica opendoorsusa.org, organizacija koja dokumentira progone kršćana, Somalija je među najgorim državama na svijetu, a od 2008. vodi na listi najneuspješnijih. Na listi progonjenosti kršćana zauzima neslavno drugo mjesto, odmah iza Sjeverne Koreje.

Očekivani životni vijek čovjeka u ovoj zemlji je 51 godina, smrtnost djece je od najviših u svijetu, a haraju razne bolesti među kojima mnoge iskorijenjene u ostatku svijeta kao što je bjesnoća. Tome pridonosi i činjenica kako samo 30% pučanstva ima pristup čistoj pitkoj vodi. Trećina djece mlađe od pet godina je pothranjena, a glad je u toj zemlji od 2010. do 2012. odnijela 260 000 života.

Zanimljivo, usprkos svim poteškoćama i naizgled nepremostivim preprekama, Galup je nedavno ustanovio da čak 94 % Somalijaca s optimizmom gleda na budućnost. Čini se da kada je sve izgubljeno i toliko loše, onda gore ne može biti, nego samo bolje? No, i to se u potpunosti ne može reći za današnju generaciju kršćana u Somaliji.

 Ubili biskupa i sravnili katedralu

Katolička Crkva je imala relativnu slobodu za organizirano djelovanje u Somaliji samo za vrijeme režima Siada Barrea od 1969. do 1991. Na početku vala islamističkog nasilja biskup Mogadiša mons. Pietro Salvatore Colombo ubijen je 9. srpnja 1989. pred ulazom u katedralu.
U godinama nakon toga usmrćeno je više svećenika i redovnika te oko 50 katoličkih laika, uglavnom potomaka miješanih talijansko-somalskih brakova. Katedrala u Mogadišu opljačkana je 1991., a 2008. islamisti su je sravnili sa zemljom.

Ni kršćanske kosti nemaju mira

Pokop biskupa Colomba, koji je ubijen 1989., morao se održati tajno i pod okriljem noći. Dvije godine kasnije islamisti su opustošili njegov grob, a njegove posmrtne ostatke, kao i kosti drugih biskupa su razbacali. I ostala katolička groblja su preorana. Biskup Djiboutija Giorgio Bertin je 1993. uz pomoć talijanskih padobranaca prikupio dio ovozemnih ostataka pokojnog mons. Colomba, te ih prevezao u Italiju.

Kršćanima zabranjena proslava Božića

Prema katoličkoj novinskoj agenciji Zenit, kršćani u Somaliji od 2013. nisu smjeli slaviti Božić, sukladno zabrani što ju je donijela Vlada te države. „Sigurnosne snage u Somaliji dobile su zadaću spriječiti sve pokušaje proslave Božića“, izjavio je novinarima šeik Mohammed Khayrow Aden, glavni ravnatelj Ministarstva pravosuđa i religije. Zajedno s drugim dužnosnikom ministarstva on je pojasnio kako želi „muslimanskoj braći i sestrama“ skrenuti pozornost na „kršćanske blagdane“ koji se slave u cijelome svijetu. 

 

Božićna slavlja u Somaliji su zabranjena, a odgovarajuća odluka ministarstva proslijeđena je i svim hotelima i ugostiteljskim objektima u Mogadišu i ostatku zemlje koji kontrolira središnja Vlada, ona ista vlast koju podupire Zapad i u kojoj se vidi spas od islamista i pirata.