Dr. Ivo Lučić, član Hrvatskog instituta za povijest: Srebrenica uglavnom služi kao mjesto pogodno za pranje savjesti i stjecanje jeftinih političkih poena

Svake godine početkom srpnja u Bosni i Hercegovini se više nego inače govori o Srebrenici i masovnim ratnim zločinima – okarakteriziranim kao genocid – koji su se u tom gradu i oko njega dogodili u ljeto 1995. Tada je ubijeno oko 8 000 bošnjačkih muškaraca, u rasponu od maloljetnika do staraca, te protjerano više od 25 000 ljudi s područja zaštićene enklave. Kako bismo dali svoj doprinos sjećanju na ovu veliku tragediju, razgovarali smo s dr. Ivom Lučićem, uposlenikom Hrvatskog instituta za povijest i profesorom koji predaje povijest dvadesetog stoljeća na fakultetu u Zagrebu i Mostaru.
 

Prof. dr. sc. Lučić je rođen u Ljubuškom u Hercegovini. Autor je više knjiga i znanstvenih članaka te sudionik brojnih znanstvenih konferencija. Dionikom je političkih i ratnih događanja tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a prisutan je u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti kao komentator aktualnih zbivanja.

S njim smo razgovarali o Srebrenici, što je ona danas Hrvatima, zločinima, Haaškom tribunalu... 

Poštovani dr. Lučić, što nam poručuje Srebrenica 20 godina poslije zločina koji je okarakteriziran kao genocid? Je li svijet naučio lekciju?

Srebrenica je mjesto strašnog zločina i velikog stradanja koje, kao i sva slična mjesta, šalje različite poruke ili možda je bolje reći iz kojih čitamo različite poruke. One se često radi lakšeg razumijevanja i prenošenja pretvaraju u parole tipa „neka se nikada ne ponovi“ ili „nikada ne zaboraviti“. Nemoguće je takvim kratkim i pojednostavljenim porukama izrazili svu patnju stradalih i svu bol njihovih bližnjih. Teško je i u nekoliko rečenica, kako to traži novinarska forma intervjua, izreći svu važnost Srebrenice kao simbola stradanja, ali i zločina u današnjoj Europi i svijetu. Mogu reći tek da osobno smatram kako je Srebrenica posljednji u nizu velikih zločina počinjenih u ime jugoslavenske, odnosno velikosrpske ideje i izveden od strane časnika bivše jugoslavenske komunističke vojske, školovanih u „najboljoj“ tradiciji te države i ideologije. Što se tiče svijeta, on nije „naučio lekciju“ što smo vidjeli i još uvijek gledamo i iz događaja u Ruandi, Sudanu, Siriji, Iraku, Jemenu, Afganistanu, Ukrajini i diljem kugle zemaljske. Važnije je pitanje jesmo li mi ovdje u Bosni i Hercegovini naučili lekciju? A bojim se da je i na to pitanje odgovor niječan, što se lako može vidjeti iz tekstova na portalima, odnosno anonimnih komentara ispod njih koji kipte mržnjom i zlom. No, mislim da su još veći društveni problem nekontrolirani izljevi mržnje od etabliranih osoba: sveučilišnih profesora, akademika, čak i visokih državnih dužnosnika.

Srebrenica, grad po kojemu je Franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila ime... Što je taj grad uz samu granicu sa Srbijom danas za Hrvate, a što za Europu i svijet?

U samoj Srebrenici već odavno nema Hrvata, kao što ih nema ni u mnogim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, a nisam siguran da ih puno zna kako se Bosna Srebrena referira upravo na Srebrenicu. Zato je velikom broju Hrvata prva asocijacija na Srebrenicu - Vukovar, a druga Bleiburg. Radi se o istom „rukopisu“ zločina, o istoj bešćutnosti zločinaca i istoj ili vrlo sličnoj hipokriziji u pravdanju počinjenog – jugoslavenstvo, antifašizam, ugroženost. Nevjerojatna je i dijabolična upornost kojom ideološki potomci zločinaca brane ono što su njihovi politički ili ideološki predci učinili. Od toga da su svi pobijeni bili krivi, da se radilo tek o incidentima, pa do potpunog negiranja zločina. To je karakteristično za totalitarne mentalne sklopove lišene empatije i savjesti koji su prijetnja za svaku civiliziranu državu i društvo. Veliki broj Hrvata osjeća bol Srebrenice kao svoju jer joj je bliska i jer je razumije. Što se Europe i velikog dijela svijeta tiče, ne mogu se oteti dojmu kako im Srebrenica uglavnom služi kao mjesto pogodno za pranje savjesti i stjecanje vrlo jeftinih političkih poena – jeftinijih od života Srebreničana u ljeto 1995.

Genocid u Srebrenici je jedno od najvećih masovnih ubojstava u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Čak 8 000 ubijenih mislilo je da imaju spas u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, međutim izigrani su... Recite nam na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

To je ono što sam već naznačio u odgovoru na prethodno pitanje – Srebrenica kao mjesto pogodno za pranje nečistih savjesti svih onih koji su taj zločin mogli spriječiti, a iz različitih razloga nisu. Odgovornost je na svima onima koji su imali moć doista zaštititi „zaštićenu zonu“ i spasiti tisuće ljudi, svima od New Yorka i Washingtona do Sarajeva i Tuzle. Jednako kao i u slučaju Bleiburga, gdje su hrvatski (i ne samo hrvatski) vojnici, predajući se „zapadnim saveznicima“, mislili da imaju pravo računati na standarde civiliziranog društva i na međunarodno pravo. Ipak, najveća je odgovornost na onima koji su zapovjedili i počinili zločin.

Što nakon distance od 20 godina možemo kazati - je li UN mogao i ako jest, zašto nije spasio Srebrenicu?

Činjenica je da UN nije spasio Srebrenicu, kao što je i činjenica kako je UN raspolagao snagom dostatnom za njezino spašavanje. Tu moć su imale i velesile koje su je i prije i kasnije više puta manifestirale u brojnim intervencijama diljem svijeta koje su provodile čak i ignorirajući nadležnost i odluke Vijeća sigurnosti UN-a. Očito je kako za spas Srebrenice i Srebreničana nije bilo političke volje, kao što nije bilo političke volje za sprječavanje rata u bivšoj Jugoslaviji.  

Jesu li realne dosadašnje kazne koje je Haaški sud izrekao odgovornima za zločine u Srebrenici?

Dva su međunarodna suda okvalificirala zločin nad Bošnjacima u Srebrenici kao genocid, a ostalo je otvoreno i pitanje zločina nad Srbima u Srebrenici i njezinoj okolici, o kojima šira javnost ni danas ne zna punu istinu. Pravda treba biti dostupna svima, kao što moramo poštovati sve žrtve, pa i one koje nisu „naše“, to je jedini put koji vodi do pomirenja. Teško je zemaljskim mjerilima izmjeriti zlo počinjeno u Srebrenici pa je teško odvagati i kazne. Ipak, ostaje činjenica da oni koji su najodgovorniji, još uvijek nisu osuđeni.

Dok su hrvatskim generalima za „prekomjerno granatiranje“ Knina s minimalnim civilnim žrtvama prijetile velike kazne, čini se kako u Haagu imaju svoju posebnu viziju „pravde“ za pripadnike pojedinih naroda iz bivše SFRJ?

Nitko ozbiljan više ne vjeruje u objektivnost i pravičnost Tribunala u Haagu koji je instrument politike velikih sila i istog onoga UN-a koji nije ništa učinio da spriječi rat u bivšoj Jugoslaviji, odnosno zločin u Srebrenici. Presude su bile i bit će odraz političkih snaga i moći, a ne utvrđenih činjenica i na njima utemeljene pravde.  

Kako vi gledate na činjenicu da su Mladić i Karadžić, kao najodgovorniji za Srebrenicu, još uvijek nakon toliko godina u sudnici, a čini se kako se ne nadzire epilog maratonskog suđenja? Možda se čeka smrt kao i u slučaju Slobodana Miloševića?

Mogu se složiti s vašom sumnjom kako se odugovlačenje toga i sličnih procesa ne događa bez neke jasne računice i pretpostavljenog cilja. U nedostatku kriterija i u odsustvu želje za ispunjenjem pravde najjednostavnije je do beskonačnosti odgađati proces i čekati da vrijeme učini svoje. Ne treba zanemariti ni vrlo konkretne materijalne i druge interese koje ima administracija Tribunala u Haagu. Oni žele da predstava što dulje traje. Sjetimo se samo Carle Del Ponte koja je kao glavna tužiteljica Tribunala bila balkanska politička i medijska zvijezda, dok danas nitko više ni ne zna za nju.  

Međunarodna zajednica 1995. nije bila sklona vojnom rješenju pitanja u Hrvatskoj te se predlagalo pregovaranja u nedogled s pobunjenim Srbima... Što mislite koliko je zločin u jednoj zaštićenoj enklavi utjecao na pokretanje oslobodilačke akcije Oluja u Hrvatskoj s obzirom da je i Bihać, kao zaštićena zona, bio ugrožen?

Nema nikakve sumnje da je Oluja prešutno podržana od svjetskih sila upravo zbog zločina počinjenog u Srebrenici i opasnosti od njegova ponavljanja u Bihaću. Sjećam se da smo nekoliko dana pred Oluju u Glavnom stožeru Hrvatske vojske dobili brzojav od generala Dudakovića da je Bihać pred padom i da može izdržati samo još nekoliko dana. Hrvatska se može pohvaliti da je jedna od rijetkih zemalja koja je uspjela spriječiti zločin genocida u svome susjedstvu. To je razlog više za slavlje i svečano obilježavanje Dana pobjede u Hrvatskoj, slavlje kojem se s punim pravom mogu pridružiti i građani Bihaća ne mareći za licemjerne prigovore Srbije i Srpske.   

Kako komentirate stalna podmetanja da su Hrvatska i pokojni dr. Franjo Tuđman bili agresori u BiH te da je samo prerana smrt spriječila sudski proces protiv prvog hrvatskog predsjednika?

Sami ste rekli da se radi o podmetanjima i krivotvorinama. Hrvatska je bila umiješana u rat u BiH, ali nije bila agresor. Konačno, bila je daleko manje umiješana u rat u BiH nego što je BiH bila umiješana u rat u Hrvatskoj. Ovom bih se prigodom ipak osvrnuo na hrvatsko-bošnjačke odnose koji su opterećeni različitim političkim interesima kao i ratnim sukobima iz 1993. Puno se lošeg dogodilo, ali se dogodilo i puno dobra, možda bi baš Bihać i Srebrenica, svaki na svoj način kao kontrapunkti, mogli biti mjesta susreta. Baš kao što je Bihać to i bio u ljeto te 1995. Zato, bez obzira na sve, mislim da legitimni predstavnici obaju, odnosno svih triju naroda, mogu naći rješenja i nadići neslaganja, a sve to u ime bolje i, nadam se, zajedničke budućnosti. Prvi preduvjet za to je empatija, priznanje svojih grijeha i propusta, priznanje identiteta i legitimnosti interesa drugih. Sve je to suprotno od totalitarnog nasljeđa jugoslavenske komunističke partije, nasljeđa koje je i te kako prisutno u nekim bosanskohercegovačkim strankama, odnosno u dijelovima društva.    

Čini se kako je Republika Hrvatska riješila nacionalno pitanje, članica je NATO-a, Europske unije... Problemi još uvijek postoje, ali kada se oni usporede sa situacijom u BiH, i ne izgledaju toliko veliki. Premda je teško predviđati, ipak što mislite da budućnost nosi za Hrvate u BiH?

Dopustite mi primijetiti da je pitanje krivo postavljeno: nema nacionalnog pitanja Republike Hrvatske, nego postoji hrvatsko nacionalno pitanje. A ono nije riješeno sve dotle dok nije riješen položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini jer smo mi jedan te isti narod, a sudbina dviju država u koje smo odijeljeni nerazdvojivo je povezana poviješću, geopolitičkim položajem, gospodarskim, prometnim i svim drugim interesima. Ja duboko vjerujem u snagu hrvatskog naroda, posebno njegova dijela u Bosni i Hercegovini, kao i u njegovu budućnost. Vjerujem i u mogućnost opstanka i razvoja Bosne i Hercegovine kao cjelovite države, što je opet usko povezano s mogućnošću hrvatsko-bošnjačke suradnje. Siguran sam da prije svega tom suradnjom, kao i suradnjom sa Srbima te zajedničkim naporom svih, može biti izgrađen europski put Bosne i Hercegovine.   

Mjesta koja će u Sarajevu posjetiti papa Franjo

Dva i pol mjeseca nakon što je papa Franjo okupljenim vjernicima na Trgu sv. Petra u Vatikanu obznanio kako namjerava 6. lipnja posjetiti Sarajevo, Tiskovni ured Svete Stolice objavio je 14. travnja program apostolskog putovanja te dijelova grada i zdanja u kojima će za to vrijeme boraviti. Prema predviđenom planu, Sveti Otac će posjetiti: zgradu Predsjedništva BiH, Olimpijski stadion Koševo, Apostolsku nuncijaturu, katedralu Presvetoga Srca Isusova, Franjevački međunarodni studentski centar te Nadbiskupijski centar za mlade Ivan Pavao II. 
Sveti Otac na put iz Rima kreće u 7.30 sati, a dolazak u Međunarodnu zračnu luku Sarajevo predviđen je u 9 sati uz sve državničke počasti.

Zračna luka u Sarajevu

Riječ je o relativno maloj zračnoj luci kada se usporedi s ostalim europskim glavnim gradovima. Čitav kompleks ima oko 400 uposlenih i promet od oko 600 000 putnika na godinu s više od 7 000 zračnih operacija te prijevozom više od dva milijuna kilograma robe. 

Vraćajući se nakratko u povijest, nalazimo kako zračni putnički promet na prostorima BiH počinje pred Drugi svjetski rat, točnije 1930. kada je otvorena linija Beograd – Sarajevo – Podgorica. Od 1947. ponovno se uspostavlja redoviti civilni zračni promet prema Sarajevu, linijama između Sarajeva, Beograda i Zagreba.

U Sarajevskom polju, u blizini travnate zračne luke Butmir od 1965. do 1969. izgrađena je potrebna aerodromska infrastruktura pa je 1969. Zračna luka Sarajevo-Ilidža svečano otvorena za civilni zračni promet.

Za Zimske olimpijske igre 1984. prošireni su osnovni kapaciteti kako bi mogli primiti sve sportaše i navijače iz skoro cijelog svijeta. Tijekom rata od 1992. do 1995. bila je devastirana te je služila međunarodnim vojnim snagama i humanitarnim letovima radi opskrbe pučanstva glavnog grada i evakuacije teško bolesnih i ranjenih. Važno je napomenuti kako je u tom razdoblju trajao vremenski najduži humanitarni zračni most za opskrbu jednog opkoljenog grada. S blizu 13 000 obavljenih letova i trajanjem duljim od tri godine, premašeni su opseg i vrijeme zračnog mosta koji su zapadni saveznici uspostavili za opskrbu Zapadnog Berlina.

Zgrada Predsjedništva BiH

U 9:30 sati na Trgu ispred Predsjedničke palače održat će se svečanost dobrodošlice, nakon čega slijede kurtoazni posjeti Predsjedništvu BiH u Predsjedničkoj palači te susret s predstavnicima vlasti.

Zgradu Predsjedništva BiH projektirao je znameniti arhitekt Josip pl. Vancaš. Fasada je urađena u stilu firentinske rane renesanse. Svečano otvaranje radova obavljeno je 1884., a završena je 1886. i služila je tadašnjoj Zemaljskoj vladi. Tijekom vremena u zdanju današnjeg Predsjedništva BiH boravili su predstavnici vlasti nekoliko različitih država. 

Nakon 1995. izvršena je djelomična sanacija unutrašnjosti i fasade jer je zgrada pretrpjela znatna oštećenja tijekom rata. Konstituiranjem prvog saziva Predsjedništva BiH poslije Daytona, u listopadu 1996. nastavljen je kontinuitet boravka članova kolektivnog šefa države u ovoj zgradi. Sada su u njoj smješteni i kabineti hrvatskog, bošnjačkog i srpskog člana Predsjedništva BiH, predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH kao i neka Vladina ministarstva i državne ustanove. U prizemlju zgrade nalazi se Arhiv Bosne i Hercegovine koji je pretrpio oštećenja za vrijeme prosvjeda 7. veljače 2014. kada su zapaljene i neke prostorije u Predsjedništvu BiH.

Olimpijski stadion Koševo

Središnji događaj Papina posjeta Sarajevu je sv. misa na stadionu Koševo koji je poznatiji po imenu Olimpijski stadion jer je na njemu održana svečanost otvaranja XIV. zimskih olimpijskih igara 1984., čiji je domaćin bio grad Sarajevo. 

Stadion je izgrađen u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, 1947., i na njemu su tijekom godina upriličena mnoga sportska nadmetanja na kojima su nastupali neki od najvećih europskih nogometnih klubova kao što su: Manchester United, Real Madrid, Inter, ali i, recimo, koncertni spektakl 1997. planetarno popularne grupe U2.

Kroz svoju povijest stadion Koševo je pretrpio mnoge rekonstrukcije i nadogradnje, a najveća je bila pred održavanje Zimskih olimpijskih igara. Stadion je kapaciteta 37 500 sjedećih mjesta te je time najveći u BiH, a njegov vlasnik je Grad Sarajevo dok ga koriste bh. nogometna reprezentacija i FK Sarajevo. Dimenzije travnjaka su 105x68 m.

Apostolska nuncijatura

Nakon sv. mise papa Franjo će ručati s biskupima BiH i svojom pratnjom u Apostolskoj nuncijaturi, zapravo diplomatskom predstavništvu Svete Stolice u BiH. Nuncijatura je smještena u Vili Sunarić, zdanju baroknog stila koje je izgrađeno 1910. prema projektu arhitekta Zlatka Popa Alamure. Nekretninu je 1911. kupio odvjetnik Jozo Sunarić prema čijem prezimenu je vila dobila ime. Poslije Drugog svjetskog rata je nacionalizirana, a u ratu od 1992. do 1995. uništena. U travnju 1998. započeo je proces rekonstrukcije, a godinu poslije vlasnik postaje Apostolska nuncijatura. U njoj danas djeluju Sestre služavke malog Isusa pomažući u poslovima nuncijature.

Apostolski nuncij predstavlja Svetog Oca u Katoličkoj Crkvi i državi Bosni i Hercegovini. Njegova uloga je ekvivalentna jednom veleposlaniku, no nuncij osim diplomatskih ima i crkvene dužnosti. Diplomatska uloga apostolskog nuncija je promicati i poticati odnose između Svete Stolice i pojedine države te rješavati pitanja koja se tiču odnosa između mjesne Crkve i države.

Sveta Stolica je uspostavila bilateralne odnose s BiH 1992. Prvi apostolski nuncij bio je nadbiskup (sada kardinal) Francesco Monterisi (1993.-1998.). Zatim su slijedili: nadbiskup Giuseppe Leanza (1999.-2003.), nadbiskup (sada kardinal) Santos Abril y Castelló (1993.-2005.) te nadbiskup Alessandro D'Errico (2005.-2012.). Sadašnji apostolski nuncij je mons. Luigi Pezzuto.

Sarajevska prvostolnica

U katedrali Presvetog Srca Isusova na programu je susret Pape sa svećenicima redovnicima, redovnicima, sjemeništarcima i bogoslovima. Prvostolnica-katedrala je majka svih crkava u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Riječ „katedrala“ dolazi od latinske riječi „cathedra“ (stolica) i označuje središnju crkvu biskupije. Ona je službeno biskupovo «sjedište» ili crkva u kojoj biskup naučava, slavi liturgiju, posvećuje i zaređuje nove svećenike, a obično je smještena u glavnom gradu pokrajine ili države. 

Na prostoru Sarajeva prije 800 godina postojala je katedrala sv. Petra u gradu Vrhbosni. Pretpostavlja se da je to bilo u današnjem dijelu grada između Marijin Dvora i potoka Koševo, ali je uništena.

Arhitektu Josipu Vancašu dodijeljen je godine 1883. zadatak izrade projekta za katedralu. Ona je zamišljena da može primiti 1 200 ljudi i vrlo je jednostavnog vanjskog izgleda sazidana od kamena. Gradnja je bila povjerena barunu Karlu Schwarzu, poduzetniku iz Beča, a nadzor pl. Vancašu. Tadašnji poglavar Zemaljske vlade barun Appel otvorio je 1884. početak radova koji su bili završeni 1887.

Sarajevska katedrala izvedena je u stilu rane gotike, a Josip pl. Vancaš se, kako izgleda, tu poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu (Francuska). Prvostolnica je završena i posvećena 14. rujna 1889. Njezini tornjevi su visoki 43,20 m; vanjska duljina katedrale iznosi 41,9 m, a širina 21,3 m.

Nacrte za oltare i propovjedaonicu izradio je sam Vancaš. Glavni oltar izveden je od mramora Grisignano i podijeljen je u sedam niša. U niši zapadno od srednje nalaze se kipovi sv. Josipa i sv. Franje Asiškoga, a na kraju je kip anđela. U zapadnoj lađi oltar je Bezgrješnog Začeća BDM-a – dar cara Franje Josipa I., a u istočnoj je oltar sv. slavenskih apostola Ćirila i Metoda.

Tijekom vremena prvostolnica je više puta obnavljana dok joj je za posljednje obnove 2010. i 2011. vraćen prvotni izgled unutrašnjosti kako ju je zamislio njezin graditelj sluga Božji dr. Josip Stadler.

Pogled na pročelje katedrale sada krasi i lijepo izvedeni spomenik sv. Ivanu Pavlu II.

Franjevački međunarodni studenski centar

Nakon katedrale papa Franjo ide na ekumenski i međureligijski susret u – službenim nazivom – Franjevački međunarodni studenski centar Franjevačke provincije Bosne Srebrene. FMSC je radni naslov za projekt Franjevačke provincije i dobrih ljudi. Zgrada je građena od 1939. do 1942. prema projektu arhitekta Franje Lavrenčića u gradskoj četvrti Kovačići. Bilo je predviđeno da ovdje bude središnje učilište, teološki fakultet svih hrvatskih franjevaca, ali je taj plan spriječilo izbijanje Drugog svjetskog rata te konfisciranje zgrade koje je trajalo sve do 1992. Poslije rata gradske su vlasti dopustile Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj da započne s uklanjanjem ruševna i obnovom zgrade. S vremenom cijeli kompleks polako dobiva novi izgled.

U kompleksu FMSC-a nalaze se uredi: HKO-a Kruh sv. Ante pod čijim okriljem se  realiziraju projekti: pučke kuhinje, fizikalna/kućna njega, prevencija ovisnosti, trauma centar i stipendiranje studenata. Pod okriljem Kruha sv. Ante je  i Franjevački studentski dom koji pruža smještaj za 110 studenata.

Od 2001. u zgradi je smješten FMC Svjetlo riječi u sklopu kojega se odvija izdavačka djelatnost Franjevačke provincije. U okviru toga je mjesečnik  Svjetlo riječi,  pokrenut 1983. Uz izdavanje lista, od samih početaka objavljuju se i knjige. Do sada je objavljeno više od 150 naslova različita sadržaja.

Uz izdavačku djelatnost u centru je smještena Franjevačka informativna agencija (FIA) koja se bavi prikupljanjem i slanjem vijesti iz Provincije te je uređen i jedan radijski studio.

Tu je smještena i moderna multimedijalna dvorana  s 300 mjesta, opremljena  rasvjetom, razglasom, klima uređajem, kabinama za simultano prevođenje. Pogodna je za održavanje kulturnih sadržaja, priredbi, seminara, raznih susreta, koncerata, itd. U tijeku je uređenje studija za proizvodnju audio i videoprograma.

Nadbiskupijski centar za pastoral mladih

Posljednja točka posjeta pape Franje Sarajevu je Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., mjesto gdje mladi imaju mogućnost odgoja i rasta u vjeri, prigodu za susrete s drugim i drukčijim te mogućnost dodatnog obrazovanja. Centar je službeno registriran 31. svibnja 2007., a osnivanju je prethodilo otvaranje Ureda za mlade Vrhbosanske nadbiskupije 2004., kada je osnovano i povjerenstvo za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije na čelu s dr. vlč. Šimom Maršićem, ravnateljem NCM-a Ivan Pavao II.

Osim Ureda za mlade, u Centru djeluje Udruga katoličkih studenata Emaus, Odbor za mlade BK-a BiH te Fondacija za stipendiranje studenata Fonss.

Vrhbosanska nadbiskupija je uz potporu Renovabisa krajem 2005. kupila lokaciju u sarajevskoj općini Novi Grad na kojoj je obnovljena jedna kuća u kojoj su bili smješteni uredi te kapelica. U srpnju 2011. počela je gradnja velikog kompleksa Centra, mjesta koje će biti središte susreta, obrazovanja i duhovnosti za mlade. Sa završetkom izgradnje dobit će se više uredskog prostora, prostorija za radionice i seminare, kapelicu, sportsku dvoranu, prostorije za različite sekcije mladih, restoran, kafić...

Vizija NCM-a Ivan Pavao II. nalazi se u njegovu imenu. Sv. Ivan Pavao II. gradio je mostove prema ljudima različita podrijetla i različitih uvjerenja. Stoga je i dugoročni cilj NCM-a Ivan Pavao II. pružanje prilike mladima da kroz različite aktivnosti i projekte pokažu svoje talente i sposobnosti, te da nadilaze predrasude i grade mostove prema drugima.

Misija Centra ogleda se kroz tri glavne okosnice: duhovnost, susreti i izobrazba, a ostvaruje se organizacijom različitih duhovnih susreta; organizacijom susreta mladih (biskupijskih, nacionalnih, regionalnih, internacionalnih, sportskih susreta); organizacijom socijalnih projekata (volonterski projekti, ljetni kampovi); organizacijom formativnih i edukacijskih projekata (seminari, tečajevi, dugotrajne formacije). Kroz sve projekte i aktivnosti koje organizira Centar promoviraju se vrjednote nesebične ljubavi, samopoštovanja i poštovanja drugoga, altruizma, humanizma.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 22 iz 2015.

Mr. vlč. Dubravko Škrlin Hren, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja Zagrebačke nadbiskupije

Najveći izazovi za mlade danas su hrpe raznolikih lažljivih ponuda sa svih strana

Kraj svibnja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je sada već tradicionalno rezerviran za susret hrvatske katoličke mladeži u Gospinu svetištu u Komušini. Jasno je kako su susreti mladih u zajedništvu vjere potrebni da bi oni ohrabreni kasnije aktivnije sudjelovali u životu svojih župa i udruga kojima pripadaju. Posljednjih godina velik broj mladih iz BiH sudjeluje na različitim susretima u BiH, Hrvatskoj i inozemstvu, a iskustva tih susreta su u načelu pozitivna. Kako bismo saznali nešto više o pastoralu mladih u Hrvatskoj razgovarali smo s mr. Dubravkom Škrlinom Hrenom.

 

Vlč. Dubravko je rođen 1978. u Hrvatskom Zagorju, točnije u Gornjoj Stubici, koja je u starije vrijeme bila poznata po Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, a u novije vrijeme po vitezu Domovinskog rata, pilotu Rudolfu Perešinu. Nakon srednje škole u Zaboku, upisao je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Po završetku druge godine studija, nastavio je formaciju na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu. Nakon povratka u Zagreb imenovan je povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja Zagrebačke nadbiskupije, a godinu kasnije i prefektom u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Iako trenutno obavlja službe povjerenika za zvanja Zagrebačke nadbiskupije te odgojitelja i ekonoma zagrebačke bogoslovije pastoral s mladima je uvijek bilo i ostalo polje njegova zanimanja. S njim smo razgovarali o pastoralu mladih, današnjim izazovima za mlade ljude, sudjelovanju Crkve u odgoju mladih, duhovnim zvanjima...

Poštovani vlč. Hren, recite nam na početku što zapravo znači pastoral mladih i koji su njegovi temeljni naglasci?

Riječ pastoral ima svoj korijen u riječi pastor – pastir. Koje su to odlike pastira? Pastir je onaj tko ima iskrenu ljubav, budno oko, strpljivost, hrabrost... Pastir je predvodnik, tražitelj i darivatelj čiste ispaše. Pastir je spreman na žrtvu, odricanje i potragu izgubljene ovce, itd. Takve bi odlike trebao imati svatko komu su na bilo koji način povjereni mladi. Današnji pastoral mladih iziskuje nešto više i drukčije u odnosu na vremena koja su iza nas. Ponuda je ista, Isus i njegovo evanđelje su isti, no način na koji to mladima prezentiramo, sasvim je nov. Traži se puno više individualnog pristupa i kontakta; spremnost na dolaženje u sredine gdje se mladi okupljaju, razumijevanje njihova načina komuniciranja i druženja; prepoznati njihove radosti i probleme. Potrebno je spustiti se na njihovu razinu koja je možda ponekad neprihvatljiva, ali ne zato da bismo na toj razini ostali, nego da bismo ih iz opasne sredine izvukli. Dobar pastoralac mladih je onaj tko se ne boji doći u one najteže situacije gdje se mladi nalaze i izvlačiti ih van. To je i slika dobrog pastira, koji iz sigurnosti stada koje je na dobrom putu odlazi u grmlje. Ne da bi tamo ostao, već da iz grmlja izvuče zalutalu ovcu. Potrebno je prilaziti čovjeku u nevolji. Da bi nekog zarobljenog spasio, moraš mu prići, moraš se približiti, jer drugačije nema uspjeha. Iz daljine se teško djeluje.

Vidimo da postoje neozbiljni ljudi i u 40-im godinama života koji se ponašaju kao adolescenti. No, s druge strane ima i veoma ozbiljnih mladića i djevojaka. Recite nam tko je danas mlad prema općoj definiciji?

Svima nam je dobro poznata ona uzrečica da je mlad svatko tko se mladim osjeća. U liturgiji zahvaljujemo Bogu koji nam je vazmenom žrtvom svoga Sina obnovio mladost duha. Doista je teško govoriti o starosti i mladosti kada to uspoređujemo s vječnošću. Nažalost, imamo mladih koji se osjećaju kao starci, a starijih ljudi koji su puno više zainteresirani i obasuti životnim elanom nego pojedini mladi. (Ovo drugo nije loše). Živimo u vremenu u kojem je trend sve kasnije donositi životne odluke i opredjeljivati se za neko dugoročno zvanje. Tako se onda do maksimuma odgađa vrijeme u kojem ćemo odlučiti što ćemo sa životom. S jedne strane se to opravdava nesigurnošću u odabir životnog zvanja, s druge strane sa situacijom u društvu u kojem je teško naći zaposlenje, a istodobno se osjeća određena ugoda takvog načina života. Nerijetko je rezultat da imamo podosta starih mladih ljudi o kojima u njihovim 30-im – 40-im godinama brinu roditelji kao da su osnovno ili srednjoškolci. To nikako nije dobro. U to sam se osobno uvjerio od mnogih mladih. Znali su mi reći: „Velečasni, pa moj život nema smisla... osjećam da godine prolaze a ništa me nije ispunilo...“ Željezo se kuje dok je vruće, stablo se svija dok je mlado, a čovjek najviše može doprinijeti društvu u mladosti, učeći na iskustvu starijih. Po mom sudu danas je mlad svatko tko je spreman nešto korisno doprinijeti društvu u kojem živimo. Čestitke odvažnim i hrabrim mladima kojih, hvala Bogu, ima i koji najplodnije doba života koriste za osobnu i društvenu izgradnju.

Možete li nam reći, prema vašem pastoralnom iskustvu, koji su danas najveći izazovi za mladog čovjeka, ali i ponuditi odgovor na te izazove?

Izazova je uvijek bilo i bit će... Možda su najveći izazovi današnjice koji se nalaze pred mladim ljudima hrpe raznolikih ponuda sa sviju strana. Među spomenutim ponudama zasigurno ima dobrih i kvalitetnih, no pod takovima često se pred mlade servira mnoštvo privlačnih blještavih ponuda koje su zapravo pogubne. U službenoj molitvi Crkve – časoslovu, molimo: „Pun je svijet boja lažljivih, osvijetli ti nam pravi lik“. Tisućljetno iskustvo Crkve govori o lažljivim ponudama koje su se stavljale pred čovjeka, a posebno pred mladog čovjeka. Stoga je jedino rješenje razumsko prosuđivanje u zajedništvu s Bogom (savjest) i to je svojevrsna sigurnost da ćemo ostati na pravom putu. Jasno da je tu potrebna i poniznost kroz koju će mladi poslušati savjet iskusnih, a stariji s ljubavlju mladima svratiti pozornost na moguće opasnosti. 

Kako gledate na mlade i njihovu ulogu u Crkvi danas?

Crkva se trajno pomlađuje i tako treba biti. Mladi općenito mogu unijeti i unose u društvo nov duh, nove ideje, poglede, itd. Uloga mladog čovjeka u Crkvi je nezamjenjiva. Stoga je potrebno da mladi pronađu i da im se ponudi odgovorno mjesto u Crkvi: u biskupijskoj i župnoj zajednici. Imamo ponekad žalosnih iskustava na našim župama gdje se nekolicina starijih vjernika – suradnika župe, postavlja kao da su oni vlasnici tj. gospodari župe i drugima se zatvaraju vrata djelovanja. U Crkvu je potrebno uvijek iznova unositi svježinu i na nov način prilaziti ljudima. Crkva je po svojoj naravi ona koja putuje s čovjekom i zato je neprihvatljivo da ona bude zarobljena, ustaljena, stara, staromodna... Na hvalevrijednim tradicijama naše crkvenosti, pozvani smo graditi Crkvu u suvremenom svijetu, koja prati čovjeka današnjice na njegovu zemaljskom putu prema vječnoj domovini.

Kako vidite današnju situaciju mladih ljudi u hrvatskom društvu s naglaskom na biskupiju u kojoj pastoralno djelujete?

Rekao bih da u našem hrvatskom društvu, u odnosu na druge zemlje, imamo još uvijek jedan izuzetno lijepi broj mladih ljudi čiji su životi na različite načine vezani za život Crkve. Imamo mladih koji su sposobni i koji vole učiti i mijenjati svijet i doprinositi dobrobiti Crkve i društva općenito. Među mladima naše nadbiskupije mnogo je onih koji su spremni na volontiranje, na pripomoć oko osmišljavanja zajedničkih programa, na organiziranje raznolikih crkvenih slavlja. Rado se uključuju u rad i drugih civilnih udruga i sl. No, uz sve to osjeća se i svojevrstan pesimizam zbog sve težeg pronalaska posla, zbog poigravanja sa stručnošću mladih ljudi, zbog ponižavanja njihove kompetentnosti i sl. Odgovorni u društvu kao da nisu sposobni, ne znaju ili jednostavno kao da ne žele omogućiti mladima one potrebne „okvire“ unutar kojih bi se moglo normalno raditi i funkcionirati. I zbog toga se susrećemo sa žalosnom činjenicom odlaska dijela mladih u inozemstvo. Uvjeren sam da mnogi mladi ljudi žele svojim rukama i znanjem pošteno raditi i doprinositi rastu Crkve i društva općenito.

Uobičajeno je pitanje koje se samo po sebi nameće i uvijek se mora postaviti: tko danas odgaja mlade: obitelj, mediji, škola, prijatelji, ulica...? možemo li reći da Crkva ima značajnog utjecaja na odgoj mladih?

Pa rekao bih da mlade na svoj način odgajaju svi koje ste nabrojali. I mnogo više od toga. Na naše odrastanje, na rast mladih ljudi utječe sve ono što nas okružuje, što nam se nudi, ali i ono što sami biramo. Nužno je stoga da mlada osoba sve ono što joj se nudi profiltrira kroz molitvu i savjest, kako bi u sebe utjelovila i ugradila samo najbolje i najkvalitetnije. A u tom procesu potrebno je imati osjećaj za drugoga, imati povjerenje u drugoga, prepoznati vrijednosti oko kojih se valja potruditi i koje je dobro inkarnirati u osobni život. Svjedoci smo da u mnogim obiteljima ima poteškoća s odgojem mladih u dobi od ulaska u pubertet. Podosta roditelja griješi jer s odgojem djece započinju kada se pojave prvi problemi. Odgoj je nešto što se ne primjenjuje onda kad su problemi već prisutni. Odgoj nije nešto što se primjenjuje u određenoj dobi, u intervalima ili po potrebi. Odgoj je cjeloživotni proces. Odgoj djeteta, usudio bih se reći, započinje već od trenutka njegova začeća pod majčinim srcem. Tamo se ugrađuje prva ljubav, majčinska i roditeljska, a potom po rođenju djeteta, svaki je dan svojevrstan odgoj, usmjeravanje, ukazivanje na pravi put. Olako prepuštanje mladih medijima, virtualnom svijetu, ulici, nestvarnim prijateljima i sl., opasna je avantura koja udaljava a ne zbližava, zatvara a ne otvara drugima, deprimira a ne ispunja optimizmom. Crkva ima Božju ponudu koju nudi kako bi se mladima pokazao pravi put, put u život i put kroz život. Uključivanje i integriranost u zajednicu vlastite obitelji, preduvjet je za kvalitetnu integriranost u Crkvenu zajednicu i društvo općenito. Zajednica je tako na svoj način određeni garant, sigurnost i zaleđe; svojevrsna čuvarica kvalitetnog življenja i djelovanja pojedinca. Zajednica je ona koja te nosi, sokoli, sluša, prepoznaje, ali i odgaja. 

Recite nam, prema vašim saznanjima, utječe li pastoral mladih na kasnije opredjeljenje za duhovna zvanja. Zapravo, koliki je postotak mladih koji krenu put svećeništva ili redovništva, a da nisu bili "dijelom" ministrantske zajednice i mladih koji se druže pod okriljem crkvenog pastorala mladih?  

U našoj nadbiskupiji podosta je dodirnih točaka koje povezuju pastoral mladih i pastoral duhovnih zvanja. Već više godina odvija se u Malom Lošinju tzv. animatorsko ljeto. To su programi s mladima koji se realiziraju pod vodstvom povjerenika za mlade, župnih vikara i bogoslova. Tijekom godine bogoslovi pohađaju svoj pastoralni praktikum gdje im se također pruža mogućnost susreta i rada s mladima i ministrantima unutar župnih zajednica. Dobro je što postoji ta suradnja jer jednim dijelom su upravo takva okupljanja mladih plodno tlo iz kojih niču nova svećenička i redovnička zvanja. I kada se netko od mladih, nakon što je osjetio Božji zov, odazove i pođe putem svećeništva ili redovništva, njegova zajednica – zajednica mladih iz koje je proizišao, zajedno sa župnom zajednicom stoje iza njega. Teško je govoriti u postocima, ali činjenica jest da danas među bogoslovima imamo jednu doista široku lepezu raznolikih pozadina iz kojih oni dolaze. Nekad je to bilo isključivo malo sjemenište i gotovo jednaka životna dob, a danas je to nešto sasvim drugačije. U pojedinoj godini imate bogoslova i različite životne dobi, različitih završenih srednjih škola, započetih ili dovršenih drugih fakulteta, prethodno zaposlenih i sl.

Kako u budućnosti vidite rad s mladima, u kojem bi se pravcu trebao odvijati i koje bi mjesto pastoral mladih uopće trebao zauzimati?

Potrebno je ići u korak s vremenom i mladima danomice nuditi one vrijednosti koje nam je Isus ostavio, ali na nov, njima prihvatljiv način. Ne bih se složio s tvrdnjom da su mladi lijeni, da nemaju osjećaja i smisla za žrtvu i trpljenje. Oni su itekako spremni na to, ali ih je potrebno motivirati i poučiti. Njihova prihvaćena žrtva i odricanje, nerijetko su kvalitetniji od onih koji neprestano govore ili se hvale svojim zaslugama i učinjenim dobrim djelima. Mladi ne mjere tko je učinio više ili manje... oni prihvaćeno čine i odrade s radošću. Za budućnost, za pastoral mladih presudna je uloga vjeroučitelja. S njima mladi borave više negoli sa svećenikom. Potrebna je neposredna i neformalna blizina, razgovor, individualni pristup. Mlad čovjek mora osjetiti da ti je stalo do njega, da ga iskreno voliš, da ga iskreno a ne samo „pro forma“ pitaš, kako si? I dakako, da je važno mlade usmjeravati k važnome – k Bogu. Nikad nije dobro vezati mlade ljude na sebe, stvarati neke privatne grupe mladih, već ih odgajati tako da ostanu zdrava i živa zajednica mladih i onda kada se svećenik ili vjeroučitelj premjeste na drugo mjesto. E to je onda uspjeh...

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 21 iz 2015.